Oznake
hdz, izbori, javni dug, Kapović, liberalna demokracija, nitkovi, presuda, proračun, Sanader, vlast
Mislio sam u potpunosti preskočiti temu osude Sanadera i njegove klape za hapanje nekih 70 milijuna kuna ali zbog Kapovićevog napisa na Indexu, kojeg slobodno potražite tamo, u kojem on “stvar sagledava nešto trezvenije i u širem konktekstu”, ipak ću kratko prokomentirati jer mislim da je tu trezvenost do kraja svojeg komentara utopio u čaši vode.
Sama presuda me nije iznenadila. Očekivao sam da će ih odrapiti kako zatvorskom tako i financijskom kaznom. Nije me osobito iznenadilo ni obrazloženje presude u kojem se ističu brojni elementi odgovornosti u širem smislu. Osuđuje se čak i Sanaderov (ne)moral zbog kojega su iznevjerena očekivanja građana. Milijuni o kojima se ovdje radi doista su sporedna stvar. Rekao bih “kikiriki” naspram stvari koje imaginarna višepartijska demokracija zajedno sa svojim protagonistima svakodnevno čini građanima Hrvatske. Daleko od toga da krađa ne zaslužuje primjerenu kaznu, to je stvar zaštite imovinskih prava, no ovdje se radi doista o političkoj presudi. Naime do dana današnjeg ni jedan političar, vlastodržac, nije kažnjen za stvaranje javnog duga koji iznosi više od 200 milijardi kuna i kojeg prema zakonima, kojeg su osmislili ti isti ljudi, imaju obvezu plaćati građani – porezni obveznici. Naime taj dug je stvoren u ime hipotetskog “općeg dobra” i na njega se ne gleda kao na kriminalno djelo. Međutim upravo taj dug jest jedna od klica općeg zla u sustavu. Sustavu koji osim površinskih obilježja, kojima će lako obmanuti kratkovidne, nema stvarnih obilježja liberalne demokracije.
Šteta nastaje od samog izbornog sustava, gdje građani na vlast postavljaju političke stranke (a ne svoje predstavnike) nakon čega ove postavljaju svoje pijune na ključne položaje da bi samovoljno vladali. Zatim se nastavlja kroz lažnu trodiobu vlasti, gdje je sasvim jasno da su zakonodavna i izvršna vlast jedna te ista figura. Nadalje upitno je postoji li barem i dvodioba vlasti jer zakoni koji se donose u tako osmišljenom okviru sasvim sigurno nisu primjer zakona koji se donose na načelima vladavine prava (grč. isonomia). No vladavina prava, tragično, jest osnovni element Ustava RH ali suštinski neshvaćen i u potpunosti zanemaren.
Vladavina prava prije svega bavi se smislom zakona. Definira kakav zakon može biti, a ne što je zakon. Ako se zakon ne može primijeniti na sve na jednak način onda ne može biti zakon. Pa ipak Hrvatska obiluje zakonima koji vrijede za jedne, a za druge ne vrijede ili su im tek nedostižan san. Primjerice Zakon o strateškim investicijama kojim politička kasta pogoduje imućnim pojedincima poklanjajući im novac poreznih obveznika koje se za njihovu imovinu (novac) ne pita već ga se uzima, također pod izlikom “općeg dobra” gdje se ugurao i ekonomski razvoj vođen rukom države, pa do nepoštivanja imovinskih prava građana gdje će ponovno u ime “općeg dobra” biti konfiscirana imovina malog čovjeka kako bi se zakonom ona dala drugome, recimo u svrhu izgradnje golf igrališta. Dakle očito je da zakonodavna vlast ne razumije koncept vladavine prava, ne razumije ga niti izvršna, pa niti sudbena koja svoje postupke temelji na takvom relativnom pravu.
Možda je razlog tome što su svi oni zapravo pripadnici iste interesne skupine, gdje je interes isključivo i jedino vlast nad narodom i na račun naroda. To je idealna pozicija za nitkove i za nju će se rukama i nogama uvijek boriti nitkovi. Milijarde kuna duga kojeg vlastoljupci stavljaju građanima na leđa, zdravstveni i mirovinski sustav kojeg su upropastili pod svojim monopolitičkim upravljanjem tek su neznatna žrtva koja je morala pasti u ime “općeg dobra”, a zapravo u ime njihove pozicije nad građanima. Usput rečeno, takvi nitkovi će vam uskoro u okviru građanskog odgoja u školama djecu podučavati kako da budu financijski pismena i odgovorna.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
“Vladavina prava” jedna je od onih fiktivnih ideja, svetih apstrakcija koje znače sve i ne znače ništa, i time skrivaju pravu istinu o svijetu. Ona je mantra kojom se zataškava jednostavna činjenica da je nemoguće da vladaju zakon, pravo, pravda i sl. i moguće je da vladaju samo i isključivo ljudi. (Primjeti da se svi kojima su usta puna “vladavine prava” također zalažu za uspostavljanje nove elite na vlasti, koja će svojim djelovanjem uspostaviti tu presvetu i izvanzemaljsku vladavinu prava.)
Zato je tragično u ovom slučaju, kao i mnogim drugima, da se potpuno zanemaruju redovi veličine javne rastrošnosti – da li je veći problem X kuna ukradenih od strane Sanadera, ili X*10^3 od strane javne uprave koja kanalizira novac iz javnog proračuna u uzaludne ili čak štetne aktivnosti. Mirela Holy mi se doima kao osoba kojoj skupocijeni satovi i nekretnine ne znače puno, ali koliko milijardi tuđeg novca ona može preusmjeriti u sulude projekte, a da tu nitko ne vidi problem jer je sve u okviru “vladavine prava”?
“Vladavina prava” i “pravna država” nisu istoznačnice. O vladavini prava je poznato više nego što se smatra poznatim. I zato je značajno da si upravo to kvotao u zadnjoj rečenici. To što se svašta koristi pod terminom ne znači da je on fiktivan ili apstraktan. No da je i u svojem pravom smislu teško provediv ili u potpunosti neprovediv mogao bih se složiti. Naime izonomiju je iz političkog spektra još u Grčkoj izbacila svima nam znana demokracija. 🙂
Ja već dulje vrijeme planiram posvetiti više vremena tom pitanju, studiozno, ali zbog dnevno-političke kritike nikako da s time krenem.
Ono što je moja poanta je sljedeće:
1. Da bi se neki oblik prava provodio, provodit će se kroz institucije kojima upravljaju ljudi;
2. Da bi ti ljudi provodili to pravo, to im mora biti u dugoročnom interesu;
3. Nužno je da ljudi koji upravljaju spomenutim institucijama budu dugoročno orijentirani.
To su nužni uvjeti za civilizirano društvo u kojemu se poštuju zakoni. Jednakost pred zakonom nije nužan uvjet za civilizirano društvo – štoviše, postoje dobri argumenti zašto postojanje aristokracije koja ima viša prava od širokih narodnih masa, i monarha koji nema nikakvu odgovornost prema narodu već je podređen samo Bogu na nebu ima prilično pozitivan utjecaj na društvo. Konkretno – da li je Slavko Linić, formalno jednak pred zakonom, bolji izbor od Luja XVI., koji vlada božanskim pravom?
Upravo u tome leži tragedija suvremenog doba – uz sav tehnološki napredak imamo paralelno disperziju moći kroz birokraciju koja zahtjeva sve destruktivnije politike za samoodržanje.
(Samo da napomenem, oko ove problematike se uglavnom slažemo, samo se koncentriram na to da “vladavina prava” nužno zahtijeva ljude na vlasti kojima je “vladavina prava” u interesu.)
Pingback: Četvrtak, 13.3.2014 – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia