Oznake
božićnica, državna služba, godišnji odmor, koeficijenti plaće, kolektivni ugovor, minimalac, posao, privatni sektor, regres, sindikati, zakon o radu, ZOR
Postojeći Zakon o radu, kao i novi zakon o radu oko kojega još uvijek traju pregovori socijalnih partnera, pruža mogućnost poslodavcu, radniku, radničkom vijeću, te sindikatima i udrugama poslodavaca da ugovore uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ali i drugim zakonima. Tu mogućnost ipak znatno bolje koriste državni zaposlenici i to zahvaljujući temeljnom kolektivnom ugovoru odnosno granskim kolektivnim ugovorima koji se nadovezuju na prava i privilegije dane u temeljnom. Interese radnika u tom smislu načelno štite sindikati. I to čine prilično uspješno unatoč širem dojmu da se prava tih radnika sustavno krše. Taj krivi dojam javnost stječe promatrajući sindikalne aktivnosti među kojima prednjači štrajk.
Temeljni kolektivni ugovor državnih zaposlenika podigao je privilegije dane zakonom o radu na novu razinu, a granski ugovori za ljestvicu više. Riječ je o svojevrsnom paradoksu jer su privilegije koje kolektivni ugovori pružaju državnim zaposlenicima, počevši od plaće, dodataka, regresa, božićnica, naknada za odvojeni život, obilatih otpremnina i drugoga, redom osigurane na račun privatnog sektora i poreznih obveznika. U tom pogledu treba biti svjestan razlike između građana koji kroz porezni sustav pune državni proračun (porezni obveznici) i građana koji svoje primitke ostvaruju iz državnog proračuna (porezni konzumenti).
Za razliku od državnih zaposlenika oni zaposleni u privatnom sektoru u većini slučajeva uživaju tek minimalne privilegije propisane Zakonom o radu. Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora poput državnih službenika? Zašto sindikati potiču antagonizam između privatnog i državnog sektora tako što državni sektor uzdižu u nebeske visine dok radnicima privatnog sektora preostaje tek da kleče na kukuruzu?
Zaštita prava državnih zaposlenika započinje već od same plaće i nastavlja se kroz cijeli niz dodatnih pogodnosti. Zakonom o minimalnoj plaći određeno je da se radnika ne može zaposliti za manje od 3.017,61 kuna bruto. Sistematizacijom radnih mjesta u državnoj službi, u čiju svrhu su definirani koeficijenti kojima se uvećava osnovica plaće (5.108,84 kuna), država se pobrinula da minimalna plaća državnog zaposlenika bude pedesetak kuna veća od zakonski propisanog minimalca, točnije 3.070,41 kuna. Minimalac u državnom sektoru dokazano je veći od minimalca u privatnom sektoru.
Zakon o radu ne poznaje razliku između radnog i neradnog dana. Radni dani su svi dani u tjednu, što je u načelu dobro jer pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne može se i ne smije braniti. Državnim zaposlenicima u temeljnom kolektivnom ugovoru dana je privilegija tako što su radni dani ograničeni na dane od ponedjeljka do petka, dok su subota, nedjelja te praznici i blagdani definirani kao neradni. U slučaju potrebe za radom na „neradne“ dane definirana su stimulativna uvećanja osnovne plaće. Za noćni rad 40%, prekovremeni 50%, subotu 25%, nedjelju 35%, a praznike i blagdane čak 150%. Zakon o radu poslodavcima iz privatnog sektora ostavlja mogućnost da samostalno odrede ova uvećanja počevši od 1% u odnosu na redovnu plaću. Tako se rad nedjeljom i praznicima zaposlenima u privatnom sektoru često plaća poput regularnog rada preko tjedna.
Temeljni kolektivni ugovor državnim zaposlenicima jamči minimalno dva dana neprekinutog odmora tjedno, u pravilu subotom i nedjeljom. Privatnom sektoru Zakon o radu ostavlja minimum od jednog dana odmora tjedno. Ukoliko ugovorom o radu niste drugačije definirali radne dane tada vam sasvim sigurno i subota ulazi u obračun godišnjeg odmora.
Zakon o radu propisuje minimum od četiri tjedna godišnjeg odmora, što može biti najviše 24, a najmanje 20 dana godišnje. Državnim službenicima kolektivni ugovor omogućuje minimalno 20 do najviše 30 radnih dana što uz petodnevni radni tjedan znači zajamčenih šest tjedana godišnjeg odmora. Zaposleni u prosvjeti ovom ograničenju doskočili su organiziranjem dežurstava u školama tijekom školskih praznika pa iako su efektivno na godišnjem odmoru znatno dulje od maksimalnih 30 dana formalno su na radnom mjestu uz sve privilegije kao i tijekom regularnog radnog vremena.
Od dodataka na plaću kolektivni ugovor državnih zaposlenika nudi još uvećanje za smjenski rad i rad u turnusima od 10%, za akademski stupanj magistra znanosti 8%, a doktora znanosti 15%, što je posebno paradoksalno s obzirom da se i u sistematizaciji radnih mjesta ovi stupnjevi boduju posebno. Tu je i povećanje plaće na osnovu radnog staža koja godišnje raste za 0,5%. Nakon navršenih 20 godina u službi zaposleniku pripada dodatnih 4%, odnosno za 8% za 30 godina staža, a za više od 35 godina staža 10% na osnovicu plaće. Jubilarne nagrade dijele se svakih 5 godina, a iznosi im variraju od jedne do pet osnovica (o čijoj visini pregovaraju Vlada i sindikati). U mirovinu država ih ispraća uz nagradu od tri osnovice plaće. Državnim zaposlenicima zajamčen je regres prije odlaska na godišnji odmor, dar povodom blagdana svetog Nikole, sistematski pregled svake dvije do tri godine, troškovi prijevoza koji uključuju i bizarne varijante poput „cipelarine“, a tu je i polica osiguranja od nesretnog slučaja kojom su pokriveni 24 sata dnevno, dakle van radnog vremena i prostora.
U slučaju smrti na radnom mjestu djeci državnog zaposlenika država će nastaviti financijski pomagati sa 50% prosječne mjesečne plaće u vrijeme predškolske dobi, 70% tijekom osnovne škole te 90% tijekom trajanja srednje škole i nadalje sve dok dijete, sada već odavno punoljetno, ostvaruje status redovitog studenta. Troškove pogreba državnog zaposlenika u ovom slučaju pokriva također država i financijski pomaže obitelj jednokratno sa iznosom od tri osnovice plaće.
U pogledu otpremnina Zakon o radu propisuje minimum od jedne trećine prosječne plaće u zadnja tri mjeseca prije redovnog otkaza o radu te maksimum od najviše šest plaća, osim ukoliko nije drugačije definirano kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Drugačija prava na otpremninu ponovno imaju državni službenici. Njima pripada i do dvije trećine plaće za svaku godinu radnog staža u državnoj službi nakon navršenih trideset godina staža. Državnim zaposlenicima sa navedenim stažom zavidna otpremnina pripada i u slučaju izvanrednog otkaza, dakle kada je do otkaza došlo zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Ovakva privilegija radnicima privatnog sektora u potpunosti je nezamisliva.
Poslodavci s druge strane imaju zabranu otkaza ženama za vrijeme trudnoće, porodiljnog dopusta kao i u slučaju pojačane njege djeteta te radnicima u slučaju privremene nesposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. U državnoj službi vrijede dodatne zabrane otkaza i to za invalide, zaposlenike sa više od 25 godina radnog staža i 50 godina starosti, roditeljima s djetetom do sedam godina starosti ili s troje djece do petnaest godina starosti, samohranim roditeljima i roditeljima s djecom s teškoćama u razvoju. Kolektivni ugovor u zdravstvu ta prava proširuje na roditelje s djetetom do osam godina starosti kao i svakog zaposlenika koji je član sindikata. U pravilu o pitanju otkazivanja ugovora o radu navedenim skupinama zaposlenika poslodavac mora dobiti odobrenje radničkog vijeća odnosno sindikata.
Sindikalno udruživanje uživa osobitu pažnju Zakona o radu ali i svih kolektivnih ugovora u državnom sektoru. Gotovo polovica sadržaja Zakona o radu odnosi se na pravnu zaštitu nerada, organiziranja protupoduzetničkih i neradničkih aktivnosti od počevši detaljnog opisivanja postupka osnivanja sindikalne organizacije do pravnih i materijalnih prava koja iz toga proizlaze. Članovi radničkih vijeća i sindikalni povjerenici uživaju zabranu otkaza u vrijeme trajanja mandata te šest mjeseci nakon završetka istog. Tijekom tog perioda poslodavac ih čak ne može premjestiti na drugo radno mjesto. Štoviše on je dužan o svom trošku platiti im dodatne sate, osigurati im prostor za sindikalno djelovanje, telefon, kopirku i druga sredstva potrebna za neometan rad i to tijekom radnog vremena. Ovakak oblik udruživanja zakonom je omogućen zaposlenicima tvrtki sa dvadeset i više zaposlenih koji jednom udruženi dobivaju i zakonska prava poput suodlučivanja u radu tvrtke. Poslodavac je radničkom vijeću dužan omogućiti kompletan nadzor nad poslovanjem ali zakon ne dopušta da poslodavac nadzire rad vijeća ili sindikata. Čak i kada poslodavac u potpunosti poštuje odredbe iz kolektivnog ugovora i pravilnika o radu sindikalcima je omogućeno sudjelovanje u štrajku solidarnosti, dakle da izbivaju s posla u ime podupiranja zaposlenika neke druge tvrtke.
Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora i njihovih sindikalnih vođa imaju svoju realnu cijenu. Iz tog razloga Vlada ne može na jednak način štiti radnike privatnog sektora. Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata). Zakonom o radu Vlada balansira između privilegija državnih zaposlenika i minimalnih prava zaposlenika privatnog sektora. S obzirom da privatni sektor nema vlastitog glasnogovornika niti zajednički stav o problemu, što je logično i prirodno stanje koje proizlazi iz diverzificiranih interesa, ovakav pristup uvijek će omogućavati državnom sektoru da se pozicionira ljestvicu iznad privatnog.
I činjenice tome govore u prilog. Da bi jedan državni zaposlenik s koeficijentom 1,28, deset godina radnog staža i jednim djetetom dobio svoju plaću i kolektivnim ugovorom dane privilegije potrebno je da čak deset radnika privatnog sektora, s prosječnom plaćom, plati porez na dohodak. U slučaju radnika na miminalcu, gdje je klišej Todorićeva eksploatirana blagajnica, dovoljno je reći da je za financiranje tog državnog zaposlenika potrebno čak 290 takvih.
Zakonom o radu trebalo bi u potpunosti precizirati prava i privilegije radnika u državnom sektoru jer ona predstavljaju direktan trošak poreznim obveznicima i realnom sektoru. Kolektivnim i granskim ugovorima državni sektor ne bi smio imati pravo te privilegije podizati na višu razinu niti se pregovarajući s Vladom iza zatvorenih vrata tako lako kockati novcem poreznih obveznika. Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
“Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.” ovo je sukus
“Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.”
Da, svakako.
U redu, treba ukinuti birokraciju, obavezno školovanje i javno zdravstvo.
Ostaje sudstvo, policija, vojska.
Po mogućnosti bi sudac trebao imati pola plaće nekog pravnika u firmi. Siguran sam da bi se zapošljavali najkvalitetniji kadrovi. S ciljem da služe građanima.
Sasvim je normalno da recimo netko zaposlen 1980. godine u nekom SOURu prima kao dodatke na svoju osnovicu samo za vjernost poslodavcu dodatno 17 + 8 = 25% veću plaću…
Sa njegovim višegodišnjim iskustvom i radnom etikom stečenom u državnoj službi, uvijek postoji opasnost da prebjegne u privatni sektor…
Mislim da je očito zašto sindikati imaju članova koliko imaju, zašto su nedodirljivi i zašto će se nastaviti kako je. Hej, prosječan član sindikata u državnoj upravi dobiva 1.000 do 2.000 kuna mjesečno samo zbog toga što u životu nije iskazao želje za podizanjem iz svoje stolice.
“…prosjecan clan sindikata…”
Mislim da ovo dovoljno pokazuje tvoje razumijevanje materije.
Imaš pravo, Prema sindikatima dobrano podcjenjujem i prosječnu plaću i koliko im nosi radni vijek u toj plaći u državnoj upravi.
“To su posljedice smanjivanje plaća 4,8 i 10. Znači sa 20 godina staža 4, sa 30 godina staža 8 posto i sa 35 godina staža 10 posto. Posljedice su to na neto plaće najstarijim zaposlenicima od kojih 700 kuna u ovom trenutku”, rekao je Mihalinec.
http://www.glas-slavonije.hr/231627/1/Ukidanje-dodatka-za-vjernost-Starijim-zaposlenicima-smanjenje-place-od-700-kn
Vlada ne štiti radnike iz privatnog sektora zato što ona nije objektivni promatrač nego je predstavnik javnog sektora. Glavni sindikalni predstavnik javnog sektora je predsjednik vlade, a problem je što u toj igri mi porezni obveznici nemamo svog predstavnika. Mi smo zapravo poslodavac cijelom javnom sektoru, mi ih zapošljavamo, određujemo im što trebaju raditi i koliku će plaću primiti za svoj rad.
Taj posao nas kao poslodavca u naše ime obavljaju naši izabrani predstavnici u saboru. Naši predstavnici trebaju pregovarati s vladom kao predstavnikom posloprimaca o uvjetima pod kojima su spremni pružati nam svoje usluge. Sindikat u javnom sektoru koji pregovara sa premijerom o ivjetima rada je čista glupost. Odnosno ima težinu kao kad kod ptivatnog poslodavca radnik pregovara o svojoj plaći sa sindikalnim povjerenikom.
Dakle to nisu pravi pregovori. Oni su ista strana i dogovaraju svoj nastup prema poslodavcu.
Sasvim je jasno da vlada ne štiti radnike privatnog sektora zato što su POSLODAVCI iz privatnog sekotra kupili vladu….
Vlada se NE USUDI ni pisnuti protiv raznih Todorića i Pavića, i čak im poklanja milijune kuna. RADNICI zaposleni kod Todorića i Pavića ne usude se pisnuti u strahu od otkaza, na koji vlada neće reagirati.
Dakle:
vlada je predstavnik poduzetnika i skupa s njima gazi radnike privatnog sektora, koji nemaju hrabrosti boriti se za svoja prava (što i razumljivo s obzirom koliko ih gaze).
Stvar je u međuodnosu privatnih i državnih zaposlenika. Dakle državni zaposlenici uživaju svoja prava i privilegije na račun radnika u privatnom sektoru kojeg se nemilice oporezuje. Kada bi vlada ZOR-om omogućila jednake privilegije radnicima privatnog sektora tada bi imala manje toga za oporezovati, ergo manje za proslijediti onima ispod državnih skuta koji su debelo obloženi temeljnim i granskim kolektivnim ugovorima.
Mislim da nije problem u odnosima između radnika privatnog i javnog sektora nego je problem u odnosu Vlade i poreznih obveznika.
Vlada sebi i svojima određuje plaće bez ikakvih opravdavanja prema onima koji to financiraju.
stvar je u kontroli trošenja proračuna, a prije toga u odobravanju proračuna.
Pri donošenju i smanjivanju proračuna naši zastupnici u saboru trebali bi odrediti masu plaća u javnom sektoru i okvirna pravila za utvrđivanje pojedinačnih plaća, a vlada bi trebala odlučiti hoće li imati 300 tisuća zaposlenika s malim plaćama ili 150 tisuća s pristojnim plaćama.
Pingback: Sindikati protiv nezaposlenih | katkapital
Pingback: Tko (ne) štiti radnike? | katkapital
Pingback: Tko štiti prava radnika | Neovisni portal
Pozdrav. Neki dan sam preko Skype-a dobio link koji je vodio na katkapital-ov blog. Katkapital na svom blogu promovira ideju slobodnog tržišta na Friedmanov način i u jednom svom blogu se poziva na tvoj ”odlični” blog. Kao što sam objasnio u odgovorima na blogu http://katkapital.com/2014/05/21/cevabzinica-bolje-ne/ zašto slobodno tržište na Firedmanov način ne može funkcionirati i pošto trenutno imam malo vremena odlučio sam da i tebi ukažem na neke greške u tvojoj logici zaključivanja.
Kao prvo lijepo si nabrojao sva prava koja imaju radnici u državnim tvrtkama, a koja prava imaju (tj. nemaju) radnici u privatnim tvrtkama i umjesto da zaključiš da prava radnika u državnim tvrtkama treba malo smanjiti, a u privatnim tvrtkama treba puno podići ti govoriš samo o smanjivanju prava radnika u državnim tvrtkama?
U blogu čitam da kada bi zaposlenici u privatnim firmama uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici bi se to prenijelo na štetu državnih zaposlenika.
Lijepo si to napisao i to stoji, ali si izolirao sustav od gomile drugih čimbenika koji bi mogli utjecati na tvoju teoriju i u konačnici iznjedriti sasvim različite rezultate.
Evo sad mi na pamet pada jedan. Recimo da svi vlasnici privatnog biznisa ove godine ne izvuku novac iz svoje tvrtke i ne kupe nove vile, jahte, dvorce, ljubavnice…. U sustavu svake privatne tvrtke bi ostalo više novaca, za višak novaca svaki privatnik bi mogao recimo zaposliti dodatno jednu osobu koja bi rasteretila ostale radnike od napornog posla ili ako ne treba novi djelatnik da im poveća plaću. Na veću plaću zaposlenici bi platili veći porez ili bi novi zaposlenici platili novi porez na svoju plaću i država bi imala više novaca u državnoj blagajni.
Evo sjetio sam se još jednog. Zamisli da svi vlasnici privatnog biznisa ove godine ne izvuku novac iz svoje tvrtke i ne kupe nove vile, jahte, dvorce, ljubavnice…. nego ulože novac u tvrtku i naprave bolji i konkurentniji proizvod od Japanaca ili Nijemaca. I sad zamisli da svaki građanin RH umjesto Milka čokolade kupi Kraš čokoladu jer je bolja i tako za sve ostale proizvode da izabere robu domaćeg proizvođača umjesto stranog. Sa ekstra zaradom privatni vlasnik može dalje nastaviti širiti proizvodnju i zapošljavati nove radnike koji će svoje plaće koristiti da kupe proizvode domaćih proizvođača i ujedno osigurati novi priljev novaca u državnu blagajnu.
Ako si mišljenja da privatni vlasnici ne kupuju jahte, automobile i vile (možda samo mali dio neodgovornih privatnih vlasnika – ah to mi je najbolje kad god izbije neka afera tipa nisu isplaćene plaće ili vozač autobusa vozio 18 sati bez prestanka i u nesreći usmrtio više ljudi onda čelnik HUP-a kao nonšalantno kaže nešto u stilu to je mali dio poslodavac i takve treba kazniti) zamolio bih te da odvojiš malo vremena i da pročitaš ove članke gdje ti se lijepo objašnjava da se luksuzni stanovi prvi prodaju http://www.jutarnji.hr/foto–ekskluzivno-jutarnji-prvi-usao-u-luksuzni-ban-centar-gdje-je-su-stanovi-od-14-milijuna-kuna-vec-prodani-/1083214/.
„Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.“
Ha ha ha dobar si. Probaj ovo
Poslodavac bi trebao biti svjestan da svoj profit zarađuje od svojih sugrađana koji kupuju njegove proizvode i zahvaljujući svojim radnicima koji proizvode te proizvode te bi trebao uložiti dio svoje zarade u podizanje standarda svojih zaposlenika kroz povećanje plaće i uvjeta rada te svojih sugrađana kroz unaprjeđenje mjesta u kojem živi i radi.
Koliko je tebi normalna tvoja izjava, a smiješna moja – toliko je meni smiješna tvoja izjava, a normalna moja.
Pozdrav. Na početku ćemo razjasniti i još jednu stvar. Ne postoji ni najmanja šansa da me ijedan socijalist ikad uvjeri u to da nešto ne štima sa mojim gledištem na pravo i pravednost, ljudsku slobodu, ekonomiju i tržište, politiku i društvo općenito, jer smatram apsolutno superiornom poziciju klasičnog liberalizma i iza nje stojim. Dakle tko god da ovdje navrati misleći kako će s 2-3 ad-hoc komentara diskreditirati klasični liberalizam kao takav onda je jamačno potpuno promašio smisao navraćanja.
Na samom početku komentara spominješ kako sam u razmatranju ove teme napravio neke logičke pogreške u zaključivanju. Do kraja komentara nadao sam se naći i objašnjenje te teze no objašnjenja nema. Istina je da sam prilikom razmatranja izostavio i mnoge druge kuteve gledišta na problem no to ni u kojem slučaju nije isto što i učiniti logičku pogrešku u argumentaciji. Ono što iznosim u potpunosti je sukladno principima klasičnog liberalizma.
Prava o kojima ovdje govorimo zapravo nisu prava. To su zakonom definirane privilegije. Nadam se da je logički jasna razlika između prava i privilegija. Ako razlika nije jasna evo tumačenja iz klasično liberalnog kuta – pravo bi u slučaju radnog odnosa bilo sve ono što se radnik i poslodavac međusobno obvezuju činiti te isto zaključe bilateralnim ugovorom koji očekuju poštivati. Kršenje ugovora jedne ili druge strane daje oštećenoj strani za pravo pozvati na odgovornost stranu koja krši ugovor. Prekršajne odredbe i same su često dio takvih ugovora. Sve navedeno znači da o sadržaju ugovora poslodavac i radnik odluku donose sporazumno i bez uplitanja treće strane.
Međutim kada se u takav ugovor, jedini logičan i pošten, uplete država sa svojim normama, primjerice zajamčenim brojem plaćenih dana godišnjeg odmora, ili pak minimalnom plaćom, tada je sasvim jasno da se tada radi ni o čemu drugome nego o privilegiji koja se nameće na ugovor dviju strana gdje jedna snosi obvezu troškove privilegije podmirit jer u suprotnom joj zakonom nije dozvoljeno ući u ugovorni odnos pa taman i da to odgovaralo radniku u ovom slučaju. A minimalna plaća, kao jedna od poznatih privilegija, danas je uzrok enormnoj prepreci u zapošljavanju mase nezaposlenih građana. Zakon ne dozvoljava postojanje niskoprofitnih djelatnosti i tako posljedično čini štetu kako siromašnim građanima koji se zbog toga nalaze u socijalnom ponoru ali isto tako i kompletnoj ekonomiji koja postaje manje konkurentna.
VIle, jahte, dvorce i slične opipljive stvari (izuzev ljubavnica u ovom slučaju) netko proizvodi. Dakle na gradnji i stvaranju istih sasvim jasno rade mnoge tvrtke i njihovi zaposlenici koji su i više nego zahvalni na tome.
Izvlačiti novac iz svoje tvrtke? Govoriti s osudom o tome je apsurdno pa čak i opasno. Reci, što kada bi tebi tko sudio tako govoreći, recimo za to što si svojim novcem (naglasak na “svojim novcem”) kupio nove tenisice za 1000 kuna, a u drugom dućanu mogao si naći iste na sniženju za samo 500 kuna (što nisi znao i što te momentalno kvalificira za neracionalno trošenje resursa)? Bi li bio sretan i ispunjen da moraš za svaku svoju stvar pitati neko centralno tijelo ili se pokoriti nekom pravilniku ili zakonu? Mislim da ne bi. Možda se varam. Ja ne bih.
Glede zadnjega, svaki biznis u kojemu država nije uplela svoje prste, bilo izravno bilo kroz neprirodne naredbe (zakone i birokratsku proceduru), jest odgovoran prema društvu, radnicima i krajnjem kupcu. Baš svaki. Što je država manja i što je njen utjecaj na društvo manji, u smislu formuliranja konkretnih postupaka i načina djelovanja, time je poslovanje društveno odgovornije, a društvo sličnije onom klasično liberalnom društvu.
Ne znam što misliš o Hrvatskoj i njenom ekonomsko-političkom uređenju? Dakle kako su to orijentirane hrvatske vlasti u ekonomskom, a kako u političkom smislu? Bilo bi dobro da odgovorom na ovo pitanje otkriješ svoju poziciju.
Hm kada vidim nekog socijalista objasnit ću mu da te nikad ne uvjerava u to da nešto ne štima…itd
Svojim komentarom sam ti htio pokazati da tvoja teza/razmišljanje (stavi tu riječ koja ti najviše odgovara ne moraš birati između ove dvije) nije dobra/logična (stavi tu riječ koju ti najviše odgovara) što sam i napisao. Da se citiram „..ukažem na neke greške u tvojoj logici zaključivanja“. Dakle možeš biti i kapitalist – liberterijanac ili Klingonac (stavi tu riječ koja ti najviše odgovara, a da ima smisao koliko mi je malo važno) što se mene tiče.
Pa svoje objašnjenje što ja mislim da je pogrešno u tvojoj tezi/zaključku sam dao. Da se opet citiram „..ali si izolirao sustav od gomile drugih čimbenika koji bi mogli utjecati na tvoju teoriju i u konačnici iznjedriti sasvim različite rezultate.“
Nije istina da si izostavio druge kutove gledišta nego si izostavio faktore/čimbenike koji utiču na rezultat (ovo je bitno za zaključiti za daljnji tok rasprave). Drugim riječima nismo nas dvojica gledali neki događaj pa napisali svaki svoje mišljenje. Već si ti događaj koji si ti zamislio zatvorio u neku zamišljenu sobu u koju ne može doći nikakav drugi vanjski utjecaj. Pošto to u realnom svijetu ne postoji onda krajnji rezultat događaja može biti drukčiji nego što si ti zaključio.
Napisao sam „Kao prvo lijepo si nabrojao sva prava koja…“ zato jer si ti napisao „Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora…“ što se mene tiče možemo ih zvati i prava ili Klingonci. Ne zanima me kako se to tumači iz liberalnog ili scocijalističkog ili drugog kuta jer kako se to definira ne poništava to da si neki događaj izolirao od vanjskih čimbenika. To je samo skretanje sa teme.
O vilama, jahtama i izvlačenju novca možemo razglabati poslije. To nije ona bitna stvar na koju sam ti htio ukazati (to je druga i možemo poslije o njoj).
Glede toga da je svaki biznis u kojem država nije uplela svoje prste odgovoran prema društvu, radnicima i krajnjem kupcu već sam dokazao da ta teza nije točna na katkapital-ovom blogu „Ćevabdžinica? Bolje ne…“. Pošto je tamo već puno toga prokomentirano o toj temi možemo nastaviti tamo ‘gdje smo već ukrstili tipkovnice’.
Nemam nikakvu poziciju za skrivanje. Ako ja kažem da vjerujem da bi RH trebala biti kapitalistička/neoliberalna/socijalistička/komunistička ili kakva već odmah ćeš me strpati u neku ladicu i pomisliti da ja mislim o nekoj temi kao neki kapitalist/neoliberal/socijalist/komunist s kojim si jednom razgovarao (naravno da pojednostavljujem, ali skužio si bit). Ah to je isto skretanje sa teme.
Dakle ono što sam htio naglasiti i što je bitno je to da ova tvoja rečenica:
„Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata).“
Ta rečenica nije točna (tj. točna je u nekoj idealnoj izoliranoj sobi).
Ako ta rečenica nije točna svi tvoji zaključci koji su proizašli iz te rečenice su također pogrešni (naravno mislim na one zaključke kojima je temeljna misao/argument ta netočna rečenica) .
Naveo sam dva vanjska čimbenika koja sam ubacio kroz prozor u tvoju idealnu sobu i krajnji rezultat se promijenio tj. državna kasa je bila punija. Ne moraju to biti ta dva čimbenika, mogu biti bilo koja druga dva – tih izaberi imaš čitav realni svijet.
VIdi, to što ti smatraš dokazom kojim pak smatraš da si osporio neku moju tezu je relativna stvar. Objasnio sam ti što su to prava, a što privilegije. Ono što postavlja ZOR, kao temeljni akt radnog prava, jest skup privilegija (prava su nešto drugo). Ja ne bih ostao dosljedan (klasični) liberal kada bih ponudio rješenje koje ti nudiš, a to je upravo špekuliranje razinom privilegija (smanji jedima, daj drugima – klasični zero sum game). Moraš shvatiti da zakonom zajamčene privilegije netko mora platiti. Pa čak i kada bi se privilegije javnog sektora smanjile u korist privatnog i dalje ti ostaje isti problem. Manje produktivan privatni sektor daje manje poreza u državni proračun. Privilegije i dalje ostaju fiksni trošak poslodavcu koji smanjuje konkurentnost na tržištu i stvari bi ostale efektivno iste. Ne bi bilo viška za zapošljavanje novog radnika niti bi novi radnik učinio ikakvu razliku jer tvrtka je ionako opterećena troškom zakonski zajamčenih privilegija radnicima. Štoviše, smanjio bi konkuretnost ukoliko radno mjesto tog novog radnika nije zasnovano na realnim potrebama koje poslodavac spoznaje od tržišta.
Zaključci na teze koje sam dao sasvim sigurno nisu logički pogrešni. To su zaključci u skladu s načelima klasičnog liberalizma, a problem je možda upravo u tvojoj kritici koja proizlazi iz nepoznavanja tih načela. Jesi li doista siguran da si upoznat sa osnovama klasičnog liberalizma? U jednom od komentara pogrešno si povezao free market sa poštivanjem privatnog vlasništva pa s razlogom postavljam ovo pitanje.
Već sam gore napisao – da li se zovu prava ili privilegije je sasvim nevažno za ono što sam ti ja htio reći.
Nisi shvatio, unutar tvog sustava ja sam drukčije raspodijelio novac koji se dijeli.
Što misliš koja je ekonomija bolja/jača ona gdje imaš jednog čovjeka koji radi i dobiva plaću i zarađuje hrvatski BDP, a ostalih 4 miliona je nezaposleno ili ona gdje 4 miliona i jedan čovjek rade i zajedno zarađuju hrvatski BDP i tu jednu plaću/(4 miliona +1)? (dakle dva ekstrema koja ne postoje – nisam bez veze postavio ovo pitanje, vezano je za ono što ti pokušavam objasniti). Malo pojasni svoj odgovor ako može.
Ah i još nešto extra da te pitam (nije toliko vezano uz ono što ti pokušavam objasniti). Minimalna plaća je po tebi privilegij?
Ne znam da li si neki poslodavac ili ne, ali zamisli da jesi ako nisi. Živiš u RH ovakvoj kava je i imaš 5 radnika koja rade kod tebe i dobivaju minimalnu plaću uzmimo 3 000 kuna. Jedan radnik ti ode jer je našao bolji posao i ti naravno daš oglas da tražiš nove ljude i javi ti se 5 ljudi koji su voljni raditi za 100 kuna mjesečno i radit će jednako dobro kao ovi ostali za 3 000. Da li ćeš otpustiti svojih ostalih 4 radnika i zaposliti nove radnike za 100 kuna ili ne?
Apsolutno je ključno za razumijevanje ovog teksta ispod kojeg sada komentiramo razumijeti razliku između privilegija i prava. Unutar “mog” sustava se ne dijeli nikakav novac i upravo sam zbog toga, uvidjevši da je tvoja kritika usmjerena na poziciju o kojoj tekst ne govori, ukazao na to i to kako bi ukazao na nepostojanje logičke pogreške. Ako ima nešto osim logičke pogreške o čemu želiš diskutirati molim te da izneseš jasnu tezu i ako želiš neki vlastiti stav o istoj.
Glede pitanja. Minimalna plaća je (po meni) privilegija. Ta privilegija je jedan od osnovnih uzroka jaza između nezaposlenih građana i onih koji imaju tu minimalnu plaću (čak i bijednu, da ne govorimo o privilegijama kao sinonimu za luksuz jer to bi bilo apsolutno pogrešno i može odvesti raspravu u krivom smjeru). Zbog minimalne plaće mnogi građani ostaju trajno nezaposleni jer mnogi potencijalni poslodavci ne mogu postati pravi poslodavci.
Zamislit ću da sam poslodavac i živim u Hrvatskoj ovakvoj kakva jest i gdje je zakonska minimalna plaća upravo navedenih 3000 HRK (3017,61). Jedan od pet radnika je otišao na bolji posao (možda i bolju plaću), ostaju mi četiri, nedostaje mi jedan radnik za kojeg dajem oglas. Javlja ih se pet koji su spremni raditi za 100 HRK jednako kvalitetno kao i preostali radnici. Bi li ih zaposlio, a ovima dao otkaz?
Evo odgovora:
U Hrvatskoj ovakvoj kakva jest:
1. Ne možeš dati otkaz radniku i na isto radno mjesto zaposliti drugog narednih 6 mjeseci
2. Ne možeš radniku dati plaću od 100 HRK (iako bi on bio voljan raditi za 100 HRK) jer je zakonski minimalac 3017,61 HRK
Jesi li zadovoljan odgovorom? Pitam zbog toga što si pitanje formulirao na populističko-moralistički način. Pretpostavljam da ti je intencija bila na jeftin način navuči me da kažem da bi radnicima dao apsolutno mizernu plaću za rad pa onda na tome diskreditirati kompletnu klasično liberalnu poziciju. Pri tome zanemaruješ slobodnu volju čovjeka da odluči o tome što je dobro, a što loše za njega, u ovom slučaju radnik je sam procijenio da mu plaća od 100 HRK odgovara, a isto bi odgovaralo i poslodavcu jer bi imao manje troškove poslovanja i bio bi konkurentniji na tržištu od drugih tvrtki. Ako si spreman zanemariti slobodnu volju (i izbor) čovjeka da odlučuje o pitanjima od osobne važnosti tada si vjerojatno spreman braniti klasičnu socijalističku poziciju gdje prosvjećena partija (vlast) zna bolje što je dobro za čovjeka od tog čovjeka samog i tako gradi društvo u kojem se čovjek mora (za svoje dobro) pokoriti političkoj komandi (prepustiti vladi vlastitu slobodu).
POSJAŠNJENJE GORNJEG KOMENTARA! Sjedim jutros na kavi, čitam novine i odjednom mi na pamet padne miso – dovraga jučer sam na komentaru upisao formulu po kojoj se cjelokupno bogatstvo dijeli na jednake dijelove svima. Pretpostavljam da si već puno puta vodio takve razgovore i da si zaključio da sam neki socijalist/marksist ili što već i odmah bi nas priča odvela da jednaka plaća svima ne potiče nove ideje, načine kako bolje voditi posao itd. Da slažem se sa tim načinom razmišljanja pa zanemari moju formulu o jednakoj plaći svima, može biti drukčije raspodijeljena, neko može dobiti više neko manje.
Dakle dodatno da pojasnim.
Meni se čini da sam bio kod ministarstva gospodarstva u Vukovarskoj 78. Tamo je sjedište i nekim drugim agencijama pa ne znam točno gdje sam to vidio, ali uglavnom bio je nacrtan strip sa deda Bajom (danas Tvrdica McTvrdy) gdje se prati put novca. Dakle deda Baja je kupio nešto i dao neke novce, čovjek koji je dobio novce je otišao i sa novcem kupio nešto drugo, taj treći čovjek je otišao sa tim novcem i uzeo nešto treće, četvrti čovjek je kupio nešto od deda Baje i lova je opet došla do njega. Dakle imamo 4 zadovoljna čovjeka koja su kupila nešto, a novac je samo prokolao i došao opet do deda Baje.
Dakle ovo pitanje što je bolje koliko ljudi da radi je išlo u tom smjeru.
Dodatno da pojasnim. Uskoro imamo tjedan restorana gdje se večera od 3 slijeda nudi za 100 kuna po osobi. Što je bolje za ekonomiju/gospodarstvo da onaj jedan čovjek iz gornjeg posta koji zarađuje svu plaću u RH ode tih 7 dana i potroši svaki dan 100 kuna ili da 4 miliona ljudi i jedan čovjek ode u restoran 7 dana i potroši po 100 kuna? Ili kod frizera/postolara/urara….
P. S još uvijek me zanima odgovor na onaj scenarij gdje ti dolaze ljudi raditi za 100 kuna.
Zanimljivo kako nitko u tom crticu nije platio 25% PDV-a.
Osim toga to do neke razine funkcionira u slozenim ekonomijama koje proizvode velik raspon proizvoda. Mislis da kad lokalni Baja kupi njemacki Audi A6 i americki iPhone 5s, da se ti novci vrate u Hrvatsku ?
loveisnot… vjerojatno nisi socijalist iako pričaš socijalističke priče.
Na temelju svega što si natipkao bez puno suvislog razmišljanja zaključio sam da si još vrlo mlad te da trebaš još pun knjiga pročitati da bi mogao shvatiti o čemu to ovi Blogeri pišu.
Kad shvatiš o čemu pišu vjerojatno ćeš biti u mogućnosti dati i svoj konstruktivni doprinos, za sad ti baš i ne ide.
Dandy – ako imaš 70 godina onda jesam mlad za tebe. Kužim ja dobro o čemu se ovdje priča, samo vi ne kužite koliko ljudi mogu biti pokvareni, podli i bezosjećajni i što znači biti gladan.
Ne branim ja tu državu i uhljebe u državnoj službi. PDV je pre pre velik. Porez na nekretnine je glupost. Već sam platio porez kad sam kupio ciglu i prozor i crijep. Natjeraj ljude u državnoj službi da srede sve zaostatke u roku 1 godine i onda smanji broj zaposlenih u državnim tvrtkama/agencijama i institucijama. Ukini bezvezne namete poduzetnicima i radnicima. Zaštiti zakonom posloprimce od poslodavaca (privatnih i državnih), zaštiti poslodavca (privatnog i državnog) od posloprimaca. I najvažnije pojačaj inspekcije i imaj neovisno i brzo sudstvo.
Svismomix – Da u tom crtiću nema PDV-a
To super funkcionira u Njemačkoj gdje je Merkelica dala svima subvencije da kupe auto koji žele jer je znala da će većina građana Njemačke uzeti Njemački auto.
Lokalni Baja će vjerojatno kupiti Audi (ili drugi skuplji visokotehnološki proizvod koji je se ne proizvodi tu), ali mala raja najvjerojatnije neće kupiti Audi (jer nemaju dovoljno love). Veća je vjerojatnost da će mala raja potrošiti višak novca na način da novac ostane u HR recimo koristeći usluge koje sam naveo frizer/postolar/urar/večera za 100 kuna ili kupujući dobra proizvedena u RH. Naravno nema garancije, ali je veća vjerojatnost (više ljudi kupuje više proizvoda pa je samim time veći broj onih koji se proizvede u RH). Lokalni Baja će isto možda kupiti proizvode i usluge iz RH, ali Baja može pojesti samo jednu Gavrilović paštetu dnevno.
Kapitalac vidim da dobro znaš što sam mislio, ako sam ti dao mogućnost da otpustiš radnike onda znači da ta mogućnost postoji.
Vidim da si dao odgovora da nemaš problema zaposliti čovjeka da radi za 100 kuna jer ako njemu odgovara da radi za 100 kuna i odgovara meni i mi se dogovorili sve 5. Tko smo mi da njemu nešto branimo.
E vidiš tu je osnovni problem.
Ti vidiš kršenje njegove slobode da bira da radi ili ne
Ja vidim jadnog čovjeka koji je došao raditi za bijedu od 100 kuna. Ne mogu ni zamisliti koja ga je to nesreća snašla da dođe raditi cijeli mjesec za 100 kuna. Vidiš po meni on NEMA izbor da bira, on će ili raditi za 100 kuna ili umrijeti od gladi. Da nema privilegije koja se zove minimalna plaća tako bi bilo kad nas. Uvijek ima neko tko je gladniji pa će raditi za 2 700, i čuj već na vratima kuca onaj koji je još gladniji pa će raditi za 2 300 kuna. Još kad od države ne bi ljudi dobivali socijalnu pomoć, onda bi red ispred vrata bio dugačak 400 000 ljudi i stvarno bi ti došao neko raditi za 100 kuna. I ubrzo nemamo srednjeg sloja ljudi što je porazno za svaku ekonomiju jer siromašni ljudi nemaju novaca da kupe ni uslugu ni proizvod kojeg ta zemlja proizvodi.
Zakonski određena minimalna plaća:
1. sprječava razvoj izvjesnih gospodarskih djelatnosti (niskoprofitabilnih)
2. sprječava zapošljavanje nezaposlenih građana u njima
3. građane iz točke 2. drži ovisnima o socijalnoj pomoći (što je fenomenalna pozicija za vlastodršca koji sipanjem obećanja iznova dobiva njihovo povjerenje: “bit će posla, samo glasujte za mene”)
4. građane iz točke 2. pretvara u kriminalce ukoliko se zaposle na crno kako bi imali od čega nahraniti sebe i gladnu obitelj (također fenomenalna pozicija za razvoj despotizma i pravne represije nad građanima)
5. oduzima građanima iz točke 2. mogućnost da se vlastitim radom i sposobnošću pobrinu sami za sebe
To je ono što se dešava upravo sada u Hrvatskoj. Minimalac drži gomilu od 400.000 ljudi nezaposlenom i utoliko ekonomiju manje razvijenom. Ti nezaposleni ljudi pretvoreni su u socijalne narkomane, ovisnike o milosti i odlukama države.
Jedno je ono što bi ti želio vidjeti kao posljedicu neke zakonske mjere, a drugo je ono što ćeš uživo vidjeti kao posljedicu. Još treba smoći snage i povezati loš ishod i dobru namjeru da bi se razvila kvalitetna kritička misao.
Pozdrav autoru bloga i jedno pitanje. Zašto je moj odgovor na blog „Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora?“ obrisan? Ostavite moj komentar pa neka slobodno tržište odluči. Tko ga želi čitati – on će ga čitati, tko ne želi on će ga preskočiti.
Eh, evo ga opet tu moje isprike. Hm ista se greška događa i kod tvojeg blog-kolege kapkapital sa mojim postovima. Ha, koja slučajnost!
Joj vidi i na blogu kapkapital su se vratili moji postovi pa i njemu dugujem ispriku.
Čudno izgleda da se greška ispravila nakon što sam vam poslao mail u kojem sam napisao da imam sve postove spremljene u Wordovom dokumentu.
Bok,
bojim se da nismo dobro započeli diskusiju. Ovim prozivkama jednostavno nema mjesta. Zašto to kažem? Zato jer sam WordPress podesio tako da prvi komentar neke osobe moderiram. Nakon što ga odobrim nadalje ta osoba može komentirati bez mojeg daljnjeg odobravanja. Dakle u ovom slučaju radi se isključivo i jedino o tome, a da ne bi slučajno nadalje pomislio da je tvoje pravo komentiranja na ovom blogu bogomdano ili možda demokratski garantirano moram ti odmah napomenuti da je ovaj blog moja privatna prćija i ako mi se neki komentar ne sviđa iz nekog razloga vjerojatno ću ga obrisati. Ipak to se do sad nije nikad desilo.
Dakle dobrodošao, smiri strasti, ostavi taštinu postrance i tada ćemo moći diskutirati iz relativno slične početne pozicije.
Svako dobro,
Kapitalac
Hm, principi teorije o slobodnom tržištu se ne primjenjuju na ovom blogu.
Pa dobro Vas našao u „Vašoj prćiji“.
Još jednom moje isprike tebi i kapkapitalcu (ovaj put iskreno, a ne sarkastično).
Veselim se tvom odgovoru na moj prvi komentar i daljnjoj diskusiji.
Nije mi jasno što ti smatraš principima slobodnog tržišta.
Možda da razjasnim i još jednu stvar. Ja ovdje branim klasični liberalizam. Klasični liberalizam se sastoji od vladavine prava, političke i ekonomske slobode (dio koje je i slobodno tržište), te od poštivanja privatnog vlasništva (zadnje ali ne manje važno od prethodnog). To su postulati. Ima tu još mnogočega.
A slobodno, pak, tržište nije komunizam, pa da svatko ima pravo nepozvan ući svakome u kuću jer nitko zapravo nema pravo imati kuću i sve je to naše.
Slobodno tržište je zona u kojoj vlasnici stvari trguju pravom vlasništva nad tim stvarima i to samo ukoliko obje strane tako dobrovoljno dogovore. A to je sasvim logično dijametralno suprotno onome što očekuješ od slobodnog tržišta ergo principi koje povezuješ sa slobodnim tržištem očito nisu stvarni principi slobodnog tržišta.
No i to (tržište) nije ono što određuje moje pravo da neki komenar odobrim ili odbijem. Ono što određuje to pravo je pravo vlasništva. Ovaj blog je moje vlasništvo, moja kuća u kojoj ja odlučujem koga ću ugostiti i s kime debatirati u ovom slučaju.
Pingback: Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora? | Radnička Fronta