Oznake

, , , , , , ,

Kada se gospodarski kriminal, a to je u pravilu onaj kojeg se (nakon što se zbroji dva i dva) u konačnici poveže sa političarima i njihovim kumovima, počne razotkrivati kroz poreznu evaziju tada ideje klasičnog liberalizma nailaze na značajan otpor ili barem bivaju zaglušene od gomile propovjednika jake države. Ne pravnog egalitarizma, već ad-hoc državne intervencije na koju se čeka hrabrog i poštenog izvršitelja (indirektno očekivanje).

U friškoj vijesti s Indexa možemo vidjeti jedan od takvih slučajeva. Međutim Index koji razotkriva ovu spletku, gdje možete vidjeti čemu zapravo služi država, vlast, zakoni, fondovi, institucije, predstečajne nagodbe, pa i sam državni proračun, u osnovu problema stavlja nešto sasvim drugo – porezni dug. Sve ostalo je sporedno. Sve što su nevaljalci iz priče činili činili su kako bi u konačnici izbjegli platiti danak državi. Uzeli su puno, a nisu vratili ništa. Da su porez uredno platili vjerojatno bi Index bolila patka za dugovanja tih tvrtki prema nekim drugim, privatnim vjerovnicima. Jer smisao života u 21. stoljeću jest plaćati golemi danak (socijalnoj) državi.

U osnovi shvaćanja ovakve pravednosti nalazimo državu kao ekskluzivnog vlasnika svog novca koji cirkulira u rukama građana. To je inače vrlo zastarjelo i primitivno shvaćanje stvari koje nikako da izumre s lica Zemlje ali eto, fura se i dalje i dapače promovira na sve strane. Index tako konstatira da Linić nekome (uopće me ne zanima kome) oprašta 27 milijuna državnih kuna. Dakle sve što vi osobno svojim rukama stvorite smatra se a priori vlasništvom države pa onda ona, dobra kakva je, vama vraća većinu toga natrag odnosno daje vam sve, a računa na vaše poštenje da joj platite fair share u obliku poreza. U obrnutom slučaju, dakle ako kažemo da je novac koji vi stvorite svojim radom zapravo vaša imovina, država bi očito ispala tek podmukli tat. Što zapravo i jest.

Porez je realno dio vaše privatne imovine koju vam država otima. Porezni dug je vaša imovina koju vam država nije uspjela oteti, ali hoće, a s trenutkom dospijeća duga polaže i pravo da vam uzme još imovine kroz zakonski propisanu zateznu kamatu. Predujam poreza je obveza da državi predate dio imovine KOJU JOŠ NITI NE POSJEDUJETE. Kada o predujmu govorimo pitanje je hoćete li je ikad posjedovati – ali nema veze, državi ste dužni!

Sa imovinom koju vam otme država potom časti gomilu glasača (socijalnih narkomana) i svojih poduzetnika pajdaša (u ovom slučaju kroz Fond za razvoj i zapošljavanje, poticaje itd.), a vama poreznom obvezniku smanjuje vrijednost protuusluga koje očekujete dobiti od socijalne države. U tome leži snaga ucjene.

Naime oni koji izbjegavaju plaćati porez mogu se lako dočepati gomile “besplatnih” usluga iz kataloga socijalne države (poput zdravstva) i tako se šlepati račun poštenih poreznih obveznika. Međutim time, između ostalog, razina usluge, koju sami kao pošteni porezni obveznik očekujete dobiti, opada i vi postajete gnjevni na te ljude, a neplaćanje poreza vidite kao nemoralnu stvar. Tako postajete oruđe države u borbi protiv poreznih neplatiša i zagovaratelj socijalne države, odnosno zatočenik ideje da se stvari koje bismo i mogli nazvati “od zajedničkog interesa” nužno moraju realizirati posredstvom državnog proračuna i državnih monopola.

Zamislite, kada ne biste financirali socijalnu državu (državni proračun), koji je očito paravan za političko-kumovsko-neradničke makinacije, tada biste imali dovoljno novca da platite (i dobijete) sve ono što doista i smatrate važnim za svoju dobrobit. Za bagru koja vas sada iskorištava ne bi vas trebalo biti nimalo briga. One uistinu potrebite sami ćete lako prepoznati i pomoći u skladu s mogućnostima.

Tko u konačnici smatra da je plaćanje poreza pitanje solidarnosti, poštenja, domoljublja ili čak čin čiste pravednosti sasvim sigurno je kršteni imbecil, a kako sve više ljudi bježi iz Hrvatske čini mi se da je broj takvih u porastu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac