• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Monthly Archives: Svibanj 2014

U obranu telekom operatera – pohlepna država obmanula medije i građane!

27 Utorak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 45 komentara

Oznake

HAKOM, mobitel, naknada, raskid ugovora, telekom, ugovorna obveza, Zakon o elektroničkoj komunikaciji

Mediji su danas krenuli u napad na telekom operatere, kako bi navodno zaštitili pretplatnike od plaćanja viših cijena usluga, da bi time, vjerujem nesvjesno, zauzeli poziciju zagovaratelja nepoštivanja ugovonog odnosa pa čak i samih zakona koji vrijede u ovom nakaradnom zakonskom okviru kakav je izgrađen u RH. Jutarnji u ofenzivi ovdje, a Index ovdje, Večernji ovdje, Dnevnik.hr ovdje… svi redom prenose (dez)informaciju Hine. Nema sumnje, navukli su svoje čitatelje na bijesne reakcije. Vidjet ćemo i sasvim neopravdane.

Dakle, Kapitalac u obrani telekoma u ovom slučaju, a osobito u obrani imovinskih prava i ugovornih odnosa koji su zasnovani na dobrovoljnom odnosu telekoma i pretplatnika. O čemu se radi?

Država, takva kakva jest, pohlepna za novcem poreznih obveznika, odlučila se na novi namet (naknadu za uporabu radiofrekvencijskog spektra te naknadu za uporabu adresa i brojeva) koji neminovno vodi do povećanja troškova poslovanja telekom operaterima. Država je u propagandi koja je uslijedila uvjeravala građane kako se navedeno neće odraziti na povećanje cijene usluga krajnjim korisnicima. Tko je u to povjerovao je u najmanju ruku naivan.

Cijene telekom usluga sasvim sigurno će u izvjesnoj mjeri ići gore. S obzirom na kakvo-takvo postojanje konkurencije na tržištu za očekivati je da će to poskupljenje biti najmanje moguće, jer niža cijena ponovno će po načelima konkurencije privući korisnike k onom operateru koji će biti spreman to poskupljenje minimizirati odnosno ponuditi cijenu nižu od konkurencije, a unatoč trošku koji proizlazi iz novog nameta.

Ono bitno jest da cijene ne idu gore zbog gramzivosti telekom operatera već zbog troška koji proizlazi iz novog nameta, a baš taj namet mogli bismo opisati kao gramzivost države za vašim novcem. Proračun je prazan, sjećate se?

Međutim nema koji čas kako je Hakom izdao stručno mišljenje o najavljenim promjenama cijena korištenja usluga u mobilnim mrežama u kojemu pojašnjava kako novi namet ne može biti opravdanje za više cijene usluga te kako telekom operateri, ukoliko se ipak odluče povisiti svoje cijene, moraju omogućiti pretplatnicima raskid ugovora bez naknade. U tom stručnom mišljenju Hakom kaže da je izmjena ugovora bez suglasnosti pretplatnika moguća tek u tri slučaja. Tri slučaja među koje nova naknada navodno ne spada:

1. posljedica regulatornih obveza koje proizlaze iz ZEK-a,
2. posljedica izmjene poreza na dodanu vrijednost,
3. posljedica izmjene veleprodajnih cijena na koje operator javnih komunikacijskih usluga
nema utjecaja.

E pa stručno mišljenje Hakoma je ništa drugo do li pravno pogrešno! Ali ipak dovoljno da se na njega naivno navuku mediji, a nakon njih vjerujem i gomila gnjevnih pretplatnika. To je bilo dovoljno. Odgovornost skrenuti sa pohlepne države na telekome. Pravilnik kojim je regulirano uvođenje nove naknade donesen je na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama i kao takav odgovara upravo podebljanoj točci 1., a to znači da telekomi ipak imaju zakonsko pravo naplatiti naknadu za raskidanje ugovora pretplatnicima koji bi se zbog poskupljenja usluga odlučili na raskid.

Bilo kako bilo raskid ugovora se ne plaća niti sada. Naknada za raskid, ili penal, plaća se isključivo u slučaju postojanja ugovorne obveze, a takva se uglavnom odnosi na obvezno trajanje pretplatničkog odnosa (12, 24 mjeseca) na koje se pretplatnici odlučuju kako bi po povoljnijim uvjetima kupili kakav mobitel (često i za simboličnu 1 kunu).

Do sada je nadam se postalo jasno gdje se nalazi povreda ugovornog odnosa – država novom mjerom utječe na već zaključene ugovore – pravna retrogradnost je jedan od najjačih demotivatora u poslovanju, te povreda imovinskih prava – država daje mogućnost pretplatnicima da bez naknade (penala) raskinu ugovor odnosno da se izvuku iz ugovorne obveze iako ta obveza proizlazi iz kupnje mobitela po povlaštenoj cijeni, a ne iz cijene telekom usluga na koje je utjecala ova nova naknada!

Ovo je samo još jedan primjer nedorečenosti hrvatskih zakona i koliko se njima lako manipulira ukoliko ste na poziciji. Takvi zakoni imaju samo jedan cilj – stvoriti povoljniji položaj zakonodavcu (vlasti, proračunu), ali kao posljedicu donose mnoge loše stvari za građane, prije svega donose pravnu nesigurnost, mažu oči medijima, a bijes građana okreću u krivom smjeru. Pa ti živi i posluj u takvoj državi!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

27 Utorak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

izlaznost_eu_izbori_2014

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

trend_izlaznost_eu_izbori

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

Solidarnost i voluntarizam nadjačali poplavu!

19 Ponedjeljak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 7 komentara

Oznake

BDP, Gunja, pomoć, poplave, Slavonija

Nezapamćena tragedija zadesila je stanovnike Slavonije čija je imovina teško stradala u poplavama. Jedan je poginuo. Još strašnije slike dolaze iz susjedne Srbije i Bosne i Hercegovine.

U ovakvim trenucima politika pada u vodu, a na scenu nastupa solidarnost. Država neće pomoći. Ono što se vjerovalo da će učiniti u ovom slučaju, a to je osigurati rijeke nasipima, nije učinila. To povjerenje je izigrala. Pomoći će si stoga ljudi međusobno, na solidarnim osnovama, jer kada je pomoć potrebna ljudi su skloni pružiti ruku jedni drugima. Ljudi su empatični. Pomaže Crveni križ, nebrojene udruge građana i još mnogobrojniji volonteri, pomaže crkva…

Jedan od načina na koji možete pomoći jest smještaj unesrećenih obitelji. Otkako je jutros aktivirana Facebook grupa Smještaj za žrtve poplava javilo se više od stotinu građana koji su pod svoje krovove spremni primiti ljude s poplavljenih područja. Neki su spremni čak i doći po njih.

Sada je idealna prilika za svakog zagovornika jake države (u onom nakaradnom, upravljačkom smislu jake) da svojim očima posvjedoči tome kako ljudi funkcioniraju bez diktata “odozgo”. Ljudi ne umiru po cestama i ne ostavljaju jedni druge da umru u nevolji. Oni pomažu jedni drugima. Spašava se sve što se spasiti da. Gumenim čamcima izvlači se čak i domaće životinje te ostalu vrijednu imovinu koja stane u čamce.

Vlast je u ovim trenucima u potpunosti izgubila pozornost medija koji su svoje oči okrenuli prema unesrećenim građanima kako bi zabilježili fantastične slike ljudskosti koja proizlazi iz tragedije. Međutim kada se poplave povuku vlast će iskoristiti priliku da okrene pažnju na sebe. Već mogu načuti zadovoljno trljanje njihovih ruku dok najavljuju megalomanske javne radove na obnovi uništenog, koji će biti financirani novcem kojeg vlast nema i na kojima će biti angažirana gomila građana za minimalnu plaću. Javni radovi također ulaze u izračun BDP-a, a poznajući Vladinu opsesiju tom nakaradnom ekonomskom mjerom (jer ne govori ništa o realnoj dobrobiti građana) imam razloga vjerovati da im ova tragedija dolazi kao melem na ranu i da će katrastrofu iskoristiti za demonstraciju gospodarskog rasta u narednim kvartalima. Uz navedeno dolaze i apsolutno nezasluženi politički poeni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mentalno zdravi Švicarci odlučili protiv minimalca!

19 Ponedjeljak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

minimalac, minimalna plaća, referendum, Švicarska

Hrvatska bi mogla postati hipotetska “Mala Švicarska”… kada bi njeni građani imali mentalitet Švicaraca!

Na jučerašnjem referendumu o uvođenju minimalne plaće Švicarci su se izjasnili s jasnim – NE!
Njih 77% odbacilo je prijedlog zeleno-socijalističke klike o minimalnoj plaći od 4000 CHF (24000 Kuna!)

Iako bi zakonska mjera utjecala na tek 10% zaposlenih Švicarci su pitanju očito pristupili kritički i zaključili kako bi uvođenjem minimalne plaće radna mjesta tih 10% građana postala ugrožena, a ne zaštićena kako bi, pretpostavljam, zaključili Hrvati u čijoj se kolektivističkoj Hrvatskoj većina mainstream medija odlučila u potpunosti oglušiti na ovu vijest. I to nije bezveze. Vijest se formira prema ukusu čitatelja, a ovakva vijest, o debaklu jedne socijalističke ideje, nije ukusna jednom prosječnom Hrvatu naviklom na maćehinski tretman koji mu obećaje pruža država.

Da se vratim na to kako Švicarska većina percipira pitanje minimalca – Naime postoje određene djelatnosti koje su niskoprofitne ali za čije proizvode ili usluge ipak postoji izvjesna potražnja na tržištu. Istovremeno za obavljanje tih djelatnost postoji izvjesna ponuda radne snage i krug se zatvara. Potpuno je nebitno koje su to djelatnosti i koji su to ljudi koji pristaju raditi za “nisku plaću”. Oni su tu i žive u jednoj od najbogatijih država Svijeta, a govorimo o državi gdje je stopa nezaposlenosti 3,2% i gdje 90% stanovništva uživa neusporedivo bolji standard od velike većine Hrvata.

Osnovna razlika između Hrvatske i Švicarske, po mojem skromnom mišljenju, je u tome koliko su njihovi građani skloni rješavati probleme putem države (realno – prepuštajući ih u ruke političara), a koliko ih rješavati samostalno. Imam osjećaj da Švicarci suočeni s problemom jednostavno zasuču rukave i problem riješe pa se mnogi nikada i ne ispostave kao problemi od “općeg interesa”. Hrvati s druge strane svoje probleme nastoje rješavati smišljanjem novih zakona i dugoročnih strategija pa se stvar u hodu zakomplicira, problem postane još veći, a račun ispostavi na naplatu lakovjernim građanima.

Ako se i ne slažete samnom zar nije čudno već to što njihov glavni sindikalni vođa jedan od tamošnjih sindikalnih vođa (hvala “eye1” na komentaru) nakon objavljenih rezultata referenduma umjesto da krene podizati narod na opću pobunu u ime socijalne pravde s veseljem konstatira kako su Švicarci ovime izglasovali povjerenje u vlastitu ekonomiju? 🙂

svicarska_minimalac
* u prijevodu: 4000 franaka x 13 mjeseci x klasna borba (… kakav idiotluk)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Državna intervencija u tržište nekretnina produbljuje krizu i osiromašuje građane!

15 Četvrtak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 17 komentara

Oznake

Država, Lalovac, ovrha, porez na nekretnine, porez na promet nekretnina, porezni dug, stan, tržište nekretnina

Kako država gleda na zamrznuto tržište nekretnina?

Gleda ga kao golemi izvor nenaplaćenih poreza! Ministar Lalovac, kojem će buđenje usnulog tržišta nekretnina biti gotovo pa glavna zanimacija u naredno vrijeme, smatra problematičnom razinu duga građevinskog sektora prema financijskom, a osobito zbog trenda ostvarenih prihoda koji postaju sve manji i tako povećavaju nelikvidnost. U toj činjenici on vidi kako mu iz ruku klizi gomila nenaplaćenog poreza. Gomila izgrađenih nekretnina ostala je neprodana, na njih nije naplaćen porez, a u konačnici bi lako mogle završiti kao imovina u rukama banaka, ponovno neoporezovane – barem do trenutka kada se uvede porez na nekretnine. No do tog trena Lalovac bi svakako volio ubrati što više poreza na promet istima.

Što god da on javno želio po pitanju nekretnina ipak ne daje na znanje koje bi bile moguće metode revitalizacije tržišta nekretnina. Ruku na srce u ovom trenutku problema na tržištu nekretnina nema. Ono se reduciralo kada je shvatilo da potražnja za nekretninama izostaje. Tako sada mnoge građevinske tvrtke žive u “praznom hodu” računajući na oporavak ekonomije u širem smislu ali su pritom spremne prodati nekretnine u svojem vlasništvu po nikad nižim cijenama i to kako bi pokrile troškove tekućeg poslovanja (održale se na životu). Gomila neprodanih nekretnina prodala bi se kroz vrijeme ali samo u slučaju općeg ekonomskog oporavka. Kompletna ekonomska slika mora se promijeniti kako bi građani ponovno odlučili ulagati u nekretnine. Ideja da ekonomiju treba oporavljati državnom intervencijom u tržište nekretnina, odnosno da je ono samo po sebi ključ izlaska iz krize, je apsurdna te u konačnici šteti izgledima za bilo kakvu stabilizaciju stanja u dogledno vrijeme. Intervencija države u tržište nekretnina može jedino produbiti i produljiti krizu, a građane dodatno osiromašiti.

A kako se čini stvari idu upravo u tom smjeru. Porez na nekretnine osiromašit će građane. Uz trenutnu ponudu nekretnina na tržištu, što Lalovac smatra problematičnim zbog nenaplaćenih poreza, tržište će zasuti dodatan broj nekretnina u vlasništvu građana koji će (zbog života na rubu egzistencije) biti prisiljeni prodati svoju imovinu kako bi izbjegli trošak poreza. Neplaćeni porez država će tretirati kao porezni dug, a to može vrlo lako dovesti do ovrhe nad nekretninom tj. gubitka iste u korist države. Građani na rubu egzistencije prodavat će svoje nekretnine u bescjenje samo da izbjegnu potpuni gubitak vrijednosti svoje imovine. Misli li Lalovac na te građane? Naravno da ne. Oni će biti kolateralna žrtva u njegovom obračunu sa nekim (samo njemu poznatim) “protivnicima sistema” na nekretninskom tržištu.

Uz porez na nekretnine još je jedna stvar koju vidim kao problem u oživljavanju tog tržišta – od 01.siječnja 2015. uvodi se PDV od 25% na građevinsko zemljište kao i na zgrade i zemljišta na kojem se one nalaze prije prvog nastanjenja. Porez na promet nekretnina trenutno iznosi 5%, a promjena je (naravno) uvjetovana EU regulativama. Novi namet dodano narušava već ionako narušenu računicu u građevinskom sektoru, a u svakom slučaju dovest će do toga da će se ubuduće građevinskim zemljištem trgovati manje te graditi manje. Nelikvidnost građevinskih tvrtki ovime je dodatno stimulirana, a građani koji će biti prisiljeni na prodaju svoje imovine (zbog novih poreznih troškova) trpit će još veće gubitke jer dizanje cijene nekretnine kako bi se kompenzirao novi namet nije opcija na tržištu na kojem raste ponuda.

Vrijeme za trgovinu je sada. Zašto? U trenutku kada na snagu nastupe mjere državnog intervencionizma mnogi će očito izgubiti u pokušaju da spase što se spasiti može. Međutim onaj tko danas traži nekretninu mora biti svjestan nadolazećih poreza koji će mu postati stalan trošak na istoj. Istovremeno mnogi kupci su svjesni da će zbog gomile prodavatelja, koje će država nakon uvođenja novih poreza stjerati u kut, imati veći izbor nekretnina i po nižoj cijeni. Stoga je takav kupac sada suzdržan od kupnje. Takvome treba danas ponuditi nešto nižu cijenu kroz koju bi ga se demotiviralo od te špekulacije i zaključiti trgovinu. Smatram da je ovo osobito važno za sve vlasnike nekretnina koji žive na rubu egzistencije i koje će porezi na nekretnine odvesti na prosjački štap. Sada je zadnja prilika da za nekretninu (koje će se pod pritiskom morati riješiti) dobiju zadovoljavajuću cijenu, izbjegnu porezni dug i socijalnu degradaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

09 Petak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 13 komentara

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

HZMO_omjer_sa_i_bez1

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

HZMO_omjer_dulja_serija

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

usporedba_doprinosa_i_mirov

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

08 Četvrtak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 8 komentara

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Monetarno konzervativni Vujčić potiče pokretanje nužnih državnih reformi

08 Četvrtak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ Komentiraj

Oznake

centralna banka, HNB, inflacija, monetarna politika, obveznice, tečaj, vlada, Vujčić

Na današnjem otvaranju konferencije Hrvatskog novčanog tržišta u Opatiji guverner HNB-a g. Boris Vujčić izjavio je sljedeće:

“Izgubili smo puno previše vremena ne baveći se stvarnim problemom održivog rasta da bi si dopustili luksuz zavaravanja time da ga je moguće riješiti čarobnim štapićem tiskanja novca, probleme treba rješavati ondje gdje stvarno jesu”

Sama izjava mogla bi značiti svašta no u prezentaciji koju je održao na otvaranju on jasno izražava svoj konzervativan stav u pitanjima monetarne politike ali upućuje zdravu liberalnu kritiku prema politikama koje neposredno provodi Vlada i koje su nas dovele u sadašnju situaciju.

Siguran sam kako će guverner HNB-a postajati sve značajnija osoba u poticanju reformi koje su nužno potrebne Hrvatskoj. Taj poticaj on će činiti tako da nastavi braniti kunu od inflacije ali i samu neovisnost centralne banke od utjecaja Vlade. U ovim okolnostima tu poziciju u potpunosti podržavam jer u izvjesno kratkom roku može prisiliti Vladu na nužne reforme (bolne za njih same, ali blagotvorne za građane) jer više neće tražiti izlaz u instrumentima monetarne politike što u posljednje vrijeme postaje česta pojava.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sjaši Kurta uzjaši Murta – iliti ode Linić dođe Lalovac!

06 Utorak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 9 komentara

Oznake

afera, Lalovac, Linić, Milanović, ministar financija, smjena, vlada

I tako nas je napustio naš osebujni ministar Linić. Iako se već neko vrijeme dalo naslutiti da su predstečajne nagodbe postale točka razdora između njega i premijera stvari je, čini se, presudila priča o pogodovanju Spačvi te možebitna pronevjera nekih 27 milijuna kuna, što je u usporedbi sa ciframa uz koje ga se veže u nekim drugim aferama (npr. Šegon) prava sitnica. No eto, negdje je moralo puknuti. No što je s odgovornošću za rast javnog duga za više od 50 milijardi kuna, za sve veći raskorak između proračunskih prihoda i rashoda, uvođenje novih poreza kao i metoda ubiranja istog (fiskalizacija), te posljedično za dovođenje državnih financija potpuni kolaps? O tome ni riječi, a ako će mu se za što eventualno i suditi bit će to prije za Spačvinih “nešto” milijuna nego suludih pedeset milijardi kuna koje je natovario na vratove poreznih obveznika. Štoviše, kada usporedim ta dva broja afera Spačva izgleda mi kao prava prilika da iz priče kidne uz neku simboličnu kaznu, a dok se stvar dovuče na dnevni red hrvatskog ekspeditivnog pravosuđa još će se sa pajdašima i nakrstariti na Jadranu.

Linić ovime postaje sporedna stvar (u praktičnom smislu), a neposredna postaje njegov nasljednik i novi ministar financija Boris Lalovac. A o njemu bi se moglo reći svašta i ništa. Osim što je sa Linićem surađivao (kako kaže) – iznimno dobro – očito je ostalo još mnogo započetog i nedovršenog posla u okviru te suradnje ili na tom tragu. Od njega očekujem u najmanju ruku jednaku ali rezolutniju fiskalnu politiku. U tom smislu ništa novo. Za razliku od Linića ovaj jasno artikulira svoje ideje i daje do znanja kako je čovjek s vizijom. Ipak, kada političar čvrsto stoji iza svojih riječi nije zgorega prve dojmove prespavati pa se koncentrirati na ono što je izgovorio.

Iz određenih medijskih napisa, prije svega Večernjakovih, može se vidjeti da će u fokusu njegove politike biti nekretninski i bankarski sektor. U nekretninama vidi enorman zatočeni kapital, kojeg bi dio rado vidio u državnom proračunu, no prije toga ga treba pokrenuti. S druge strane u bankama vidi zlo koje je navuklo tvrtke i građane na nekontrolirano zaduživanje u nastanak današnjeg “nekretninskog balona”. Čudna retorika za osobu koja dolazi iz bankarskog sektora.

Zavrzlama sa nekretninskim biznisom, u kojoj je i država sama imala svoje prste (poticaji na stambenu štednju, POS…), mogla bi pod Lalovčevom politikom postati još gora. Naime gomilu neprodanih nekretnina pod hipotekom koje su u posjedu tvrtki u financijskim problemima on bi izdvojio (?) u nekretninski fond kojeg bi dao na upravljanje bankama (?). U principu to vidim kao vraćanje duga bankama u obliku nekretnina koje, budimo realni, nisu smisao poslovanja banaka. Banke žele povrat glavnice i kamatu, a ne žele gomilu nekretnina jer se ne bave nekretninskim biznisom niti su organizacijski ustrojene da bi se bavile trgovanjem nekretninama. Više od aktera priče ili mogućih ishoda brine me Lalovčeva ideja da tako olako raspolaže tuđom imovinom i ulazi u zaključene ugovore. To je sasvim sigurno korak unatrag u kontekstu stimuliranja zdrave investicijske klime ali i imovinskih prava građana i tvrtki. Čemu razvijati ikakav biznis u tako volatilnim pravnim i političkim uvjetima? Čemu živjeti i raditi u takvim uvjetima?

U tom smislu moglo bi se reći svašta o Lalovcu, a meni se ništa od toga ne sviđa. O njegovim analitičkim sposobnostima i korištenju neprikladnog softwarea u tu svrhu da ne govorim – kaže Excel mu se prilikom zadnje analize dvaput srušio od količine podataka – zašto ministru nije palo na pamet da možda koristi softver neprimjeren zadatku? Bizarno.

Novog ministra nikakva kritika neće sprječiti da poput svih ministara financija prije njega, pa i ministra Linića, nastavi redovito objavljivati aukcije trezorskih zapisa, koje u pravilu završavaju izdavanjem 50% više istih nego li je planirano, neće se ni stidjeti nastaviti zaduživati porezne obveznike novim kreditima po sve nepovoljnijim uvjetima, izdavati nove tranše državnih obveznica (1,5-2 milijarde dolara već je u pripremi), porez na štednju je iza ugla, onaj na nekretnine tek nešto iza njega…. Sve to i ostalo što si možemo zamisliti pod njegovim vodstvom ide i dalje.

Dakle dobili smo mlađeg ministra koji će sasvim sigurno, i zahvaljujući upravo godinama, činiti iste gluposti i štetu za građane ali znatno brže od vremešnog ministra Linića, uz dodatak vizionarskih intervencionističkih politika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...