O kažnjavanju, prosperitetu i vladavini prava

Oznake

EU, kazna, pravila, totalitarizam, vladavina prava, zakon

U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.

S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.

Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.

Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.

Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Kad bi barem država bila dobra poput Todorića!

Oznake

Država, garancija, Konzum, kvaliteta, monopol, porez, povrat novca, Todorić

Ok, sad kad sam vas navukao da vidite što se krije iza provokativnog naslova idemo malo racionalizirati stvar.

Za pojam “garancija povrata novca” zasigurno ste već čuli. Štoviše, zakonom o obveznim odnosima i zakonom o zaštiti potrošača ovo pitanje je i pravno regulirano. U tom pogledu zakon vam daje za pravo da proizvod kod kojega je prisutan skriveni nedostatak, dakle kod kupnje ga niste bili svjesni, možete vratiti trgovcu i zamijeniti ga za drugi proizvod ili pak uzeti svoj novac natrag. No trgovci u maloprodaji mješovite robe ovaj pozitivan propis su digli na jednu novu razinu, a sve kako bi, sasvim jasno, zadovoljili kupca bez kojega kapitalist, bez obzira poslovao on na reguliranom ili potpuno slobodnom tržištu, ne može ostvariti profit.

Ta nova vrsta garancije za kupce odnosi se na kvalitetu ili doživljaj samog proizvoda. Todorić i njegov trgovački lanac Konzum tu garanciju daju pod sloganom “Garantiramo zadovoljstvo ili povrat novca”. U Konzumu su mi potvrdili da se ova garancija odnosi na posebno označene artikle koji se prodaju pod njihovim brandom K-Plus, a radi se o proizvodima kontroliranog (u pravilu domaćeg) porijekla, niske cijene i visoke kvalitete. Ukoliko niste zadovoljni kvalitetom njihovog čipsa, salame, mlijeka, pive, voća i kojekakvih drugih proizvoda obuhvaćenih ovom garancijom, bez obzira na to što vi podrazumijevate kvalitetom, dakle potpuno subjektivno, vi možete donijeti taj proizvod natrag u Konzumovu trgovinu i za njega ćete dobiti povrat novca. Podrazumijeva se da ste proizvod prije toga otvorili te kušali ili isprobali. Istu stvar prakticiraju i mnogi drugi trgovci (npr. Kaufland, Lidl na specifičan način itd.).

Mislim ovo se može svakome učiniti kao beznačajna stvar. Ali zamislite da država sa svojim servisima funkcionira na isti način. Dakle mislim na garanciju kvalitete svih onih usluga koje je država odlučila lišiti mogućnosti da se realiziraju na tržišnim osnovama. Usluga koje su organizirane pod državnim monopolima, i koje se građanima realno prodaju kroz poreze i državni proračun. Svih onih usluga koje se prodaju pod izlikom svega što država smatra da nam pripada po rođenju, a ona obvezna odlučivati o tome kako će se iste realizirati. Mislim i na sve one državne servise koji nam se serviraju pod parolom “besplatno”, a zapravo su debelo preplaćeni, dok se financiranje nekih među njima prebacuje i na naredne generacije građana (mirovinsko).

Zamislite kada bi jedan građanin, prije svega onaj pošteni porezni obveznik, od države dobio jednu ovakvu garanciju povrata novca kakvu svojim kupcima nudi Todorić. Ne bi li to bilo fantastično? Primjerice niste zadovoljni zdravstvenim pregledom u državnoj bolnici, bez obzira radi li se o dugom čekanju na isti ili tek o lošem dojmu kojeg ste stekli zbog namrgođene face neke medicinske sestre, stoga zatražite povrat novca kojeg ste prethodno uplatili u državni proračun (da biste, nakon što se njime usput nahrani cijela horda birokrata i izamortizira suvišna infrastruktura, dobili ono što ste trebali) i bez ikakve primjedbe s druge strane taj novac i dobijete natrag. Ulica vam je puna rupa? Nema problema, država vam vraća iznos koji ste prilikom registracije svojeg automobila platili na konto “cestarine”. Gužva je na A1, i dok proklinjete nadležne službe neutješno se pržite na suncu s malim djetetom u automobilu? Nema veze, na izlasku s autoceste državi, odnosno njenoj monopolističkoj javnoj tvrtci HAC, niste dužni platiti ni lipe, rampa je za vas otvorena uz isprike i nasmješena lica djelatnika na naplatnim kućicama. Ili ste možda samo preplatili porez ali ne znate kako ispuniti godišnju poreznu prijavu da vam država taj novac vrati. Nema problema niti ovdje, država ima sve podatke o vašim uplatama poreza i doprinosa te vam sama vraća preplaćeni novac na račun i zahvaljuje na svemu što ste dali u državni proračun.

Da. To bi bilo fantastično! Ali država na naše veliko razočaranje nije fantastična iako se predstavlja kao takva. Uostalom to više nije potrebno ni objašnjavati. Ne zanima nju poput Todorića jeste li vi doista zadovoljni onime što vam ona pod mus prodaje. To što vam prodaje ona čini vrlo lukavo, pod izlikom osiguranja minimalnih životnih standarda za sve građane, dok zapravo uzima pod svoje i prodaje vam znatno više od onoga što bi trebala. Zapravo država se ne bi trebala baviti prodajom ičega. Kada bi država građanima dala takvu garanciju onda bih i ja bio zadovoljan državom. Do tog neizglednog trenutka uživajmo u K-Plus pašteti uz garanciju zadovoljstva.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ograda: ovo nije reklama za Konzum niti oda Todoriću. Štoviše, država bi njemu i mnogim drugim poduzetnicima trebala prestati služiti kao alat u ostvarivanju ciljeva (mislim prije svega na subvencije)

Protiv outsourcinga – sindikalna borba za privilegije na račun poreznih obveznika!

Oznake

javni sektor, kuhinja, outsourcing, potpis, referendum, sindikat, čišćenje

Javni interes se nameće kao interes javnog sektora, a ne interes svih građana!

Pod motom sprječavanja “još jedne privatizacijske pljačke“, pritom zanemarujući da u Hrvatskoj postoji Zakon kojim se definiraju svi oblici takve pljačke te kojim se odredilo nezastarijevanje takvih kaznenih djela, sindikati su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum na kojem bi se odlučivalo o pitanju “outsourcinga” (izdvajanja) pomoćnih djelatnosti (čišćenje, priprema hrane, održavanje…) iz javnog/državnog sektora u privatni.

Sindikati su protiv outsourcinga. Međutim osnovni razlog tom protivljenju nije “privatizacijska pljačka”. Poticanje pravosuđa na rješavanje takvih kaznenih djela, u skladu sa zakonom, sindikate evidentno ne zanima. O slučaju gdje sindikat ukazuje na privatizacijsku pljačku, i u konačnici je dokazuje pred sudom, nema pisanog traga. Dakle privatizacijska pljačka nije područje njihovog interesa jer sindikati dominiraju i štite isključivo interese javnog sektora što razotrkriva specifične odnose snaga.

Sindikati se protive outsourcingu kako bi sačuvali svoj zavidan društveni položaj. Taj položaj je karakterističan po tome što o svojim pravima i privilegijama pregovaraju sa državom – koja je njihov poslodavac. Međutim država i sindikati su korisnici državnog proračuna. Tako prava i privilegije koje ispregovaraju u “socijalnom dijalogu” dolaze na račun poreznih obveznika.

Osim što će platiti troškove mogućeg referenduma porezni obveznik će svojim potpisom zapečatiti nastavak neracionalnog poslovanja ovih djelatnosti pod javnom upravom (monopol) te se obvezati na daljnje financiranje istog kroz porez. Sve to ponovno ovisi o rezultatima pregovora o pravima i privilegijama između države i sindikata koji njima upravljaju. Kako su prava i privilegije javnog sektora tijekom vremena izdignuta nekoliko koplja iznad prava i privilegija privatnog sektora i poreznih obveznika vidljivo je u temeljnom i granskim kolektivnim ugovorima u javnom sektoru. Svi argumenti koje sindikati sada iznose u obranu državnog monopola nad ovim djelatnostima, a koje možemo opisati tek kao izraze sumnje o budućem položaju radnika i kvaliteti usluga pod kapom privatnika, očito su samo tlapnja.

Državu, javni sektor i njegove sindikate ne zanima u kakvom su stanju oni koji ih financiraju. Svoja prava i privilegije žestoko brane i nadopunjuju. Interes privatnog sektora i poreznih obveznika podređen je interesima države, javnog sektora i sindikata te zbog neravnopravne pozicije prvih, koje javni sektor nedvojbeno eksploatira, ne možemo govoriti o tome da iza ove inicijative stoji javni interes odnosno interes svih građana.

Zbog ovih nepobitnih činjenica svaki bi porezni obveznik trebao hladne glave pristupiti sindikalnom štandu. Trebao bi razmisliti o tome na što ga se poziva da podrži, a što će proizaći kao posljedica te podrške (zakon koji ide na štetu privatnog sektora i poreznih obveznika, a na korist javnog sektora). Preporučljivo je da štand zaobiđu u širokom luku kako ne bi bili izmanipulirani pozivom na iskazivanje solidarnosti potpisom za kojeg će sindikalci reći da “ne košta ništa”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Oznake

BDP, Branko Grčić, droga, ekonomija, ESA 2010, EU, GDP, kriminal, metodologija, proračun, prostitucija, rast, vlada

Nemojte se začuditi ako na nekoj od narednih Vladinih press konferencija vidite Branka Grčića odjenutog u sako kakav dolikuje kakvom svodniku te pritom obznanjuje da je nakon 10 kvartala uzastopnog pada konačno zabilježen rast BDP-a! Sve to zahvaljujući ESA 2010 metodologiji izračuna prema kojoj se u bruto domaći proizvod ubraja prostitucija te krijumčarenje i prodaja droge i alkohola! Primjena nove metodologije kreće od rujna 2014 uz, naravno, ponovni izračun prethodnih podataka od BDP-u, a sve kako bi se građane moglo dezinformirati o tome kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji svo ovo vrijeme bio lažan. 😮 To bi valjda trebalo probuditi onaj optimizam koji se očekuje od ulagača ali i građana koji su sve suzdržaniji prema potrošnji ali i prema državi koja se nameće kao kolovođa.

S obzirom da se radi o načelno ilegalnim djelatnostima za koje ne postoji pouzdana ukupna vrijednost, EU birokrate će zadovoljiti i “kvalitetna procjena”, što je također stvar metodoloških naputaka po kojima će birokrati raditi izračune. Osjećaja radi, prostitucija i droga u Velikoj Britaniji procijenjuje se na 0,7% BDP-a. Prema procjenama DZS-a prostitucija i droga u Hrvatskoj teška je između 2,3 i 4,5 milijardi HRK, odnosno 0,8% BDP-a u prvom slučaju do 1,5% BDP-a u drugom slučaju. Iz ove procjene mogli bismo reći kako hrvatska vlast i njena birokratska mašinerija drži svoje sugrađane i više nego duplo promiskuitetnijima od Britanaca. Naravno, ja ne mogu znati ima li u tome istine, ali ruku na srce ne mogu ni birokrati bez obzira na metodološke naputke.

Stoga na njihovu procjenu gledam više kao na izraz sumnjičavosti vlasti prema građanima koje će uslijed sve slabije naplate poreznih prihoda radije držati nadprosječno promiskuitetnima (što znači da svoj novac obrću u ilegali) nego li jednostavno siromašnima – što pak smatram jedinom istinom u našem slučaju, i to upravo zahvaljujući svemu onome što čine (sve jači) vlastodršci, od prošle godine potpomognuti EU mašinerijom istog kalibra.

U konačnici nije ni bitno kolika je vrijednost prostitucije i droge u jednoj nacionalnoj ekonomiji. Bitno je tek ono što će (bolji) rezultat nove metodologije omogućiti vlastodršcima. Nema sumnje kako će povoljniji izračun vrijednost ekonomije momentalno smanjiti razinu fiskalne neodgovornosti vlastodržaca (prekomjerni deficit i sl.). Javni dug koji se ogleda u BDP-u tako će relativno pasti. U praktičnom smislu za građane, porezne obveznike, to neće donijeti nikakvo olakšanje, upravo suprotno, stvorit će tek povoljniju poziciju za vlastodršce i gurnuti javni dug još malo prema gore.

Na prvi pogled primjena nove metodologije za Hrvatsku je dvosjekli mač. Vlada žarko želi prikazati rast BDP-a bez obzira na realno stanje ekonomije, a kakvo je to stanje najbolje osjećamo sami u svakodnevnom životu. S druge strane taj novi (bolji) rezultat donosi sa sobom i veće obveze prema EU koje se plaćaju iz državnog proračuna Hrvatske. Dakle ako kurvanje i šverc pomognu da hrvatski BDP nakon 10 kvartala konačno pokaže pozitivan predznak tada će obveze prema EU biti i do 500 milijuna kuna veće. Kakva farsa! Domaći i EU birokrati ukrali nam loptu i sada je jedan drugome namještaju na volej! Ovo što meni kao poreznom obvezniku izgleda kao dilema, rekoh “dvosjekli mač”, nije nikakva dilema jednom Branku Grčiću, jer on ne gubi ništa u slučaju da mora platiti 500 milijuna kuna veću EU članarinu. To ionako nije njegov novac već novac poreznih obveznika, dakle dilema ne postoji. Taj trošak će staviti u korelaciju sa rastom BDP-a pa će isti neinformiranom građaninu on izgledati opravdan. Ipak za poreznog obveznika nema praktične koristi od uzimanja u račun sive ekonomije. Za njega ostaje, kao i obično, tek da plati trošak ove nakaradne političke igre.

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Svako dobro,
vaš Kapitalac