Oznake
U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.
S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.
Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.
Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.
Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Mislim da kod nas postoji jasna svijest da su nam propisi loši i nepravedni te da bi kao takvi kad bi se doslovno primijenili u svakom propisanom slučaju donijeli više štete nego koristi kako pojedincu tako i društvu u cjelini.
Zato kod nas vladavina prava nije na cijeni.
Dobar su primjer porezni propisi. Kad bi država bila sposobna naplatiti svaki porez ili porezni dug hrvatsko gospodarstvo bi u cjelini bankrotiralo, pregazila bi nas vanjska konkurencija, svatko iole sposoban potražio bi posao izvan RH, a ovdje bi ostali samo bogataši i prosjaci.
Uvažavajući te činjenice svi pomalo popuštaju pa zloupotrebljavaju državnu vlast za vođenje svojih privatnih ratova. To se dobro vidi iz primjera rata koji vode Linić i Milanović sa svojim poslušnicima, a slični se ratovi vjerojatno vode diljem lijepih naših poreznih uprava.
Da bi vladavina prava u poreznom području bila na cijeni porezi bi trebali biti mali, pravedni i 100% naplativi bez većih štetnih posljedica za porezne obveznike. Porezni službenici ne bi smjeli imati nikakvo diskrecijsko pravo odlučivanja o naplati poreza, posebno ne pravo na opraštanje poreznih dugova.
Plaćanje poreza za svakog poreznog obveznika mora biti sigurno kao smrt, ali to plaćanje ne smije uništiti poreznog obveznika niti gušiti njegove poduzetničke aktivnosti.
Dakle, da bi vladavina prava u Hrvatskoj bila poželjna prvo moramo revidirati pravni sustav, ukinuti sve suvišne i dvojbene propise i proširiti granice individualnih prava i sloboda.
Može li nam tu pomoći EU Parlament, EU komisija i pravni sustav EU-a?
Ne može!
Kad to shvatimo onda ćemo biti na početku dugog puta prema slobodnom društvu.
Danas još uvijek hrabro hrlimo u vrli novi svijet EU socijalizma i totalitarne vladavine nepregledne džungle birokratskih propisa koja nikada neće postati onim što se uobičajeno smatra pod “vladavinom prava”
zanimljiv mi je sljedeći dio članka:
Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?)
Postizanje slobodne trgovine nije glavni cilj EU niti se ona vrti oko toga. EU je isključivo politička a na ekonomsa institucija. Monetarna unija već postoji (euro i središnja banka) a fiskalna unija je u procesu stvaranja(kontrola poreza i javnog duga). Ali ne vidim ništa loše u centralizaciji europe baš naprotiv. Inače čitam ovaj blog i slažem se sa svime ali ovdje se ne slažemo 😀
@dandy Dok nismo bili u EU bilo je jako bitno našim politačirami da uđemo. Naravno smatralo se da ona stranka koja uspije izboriti ulazak u EU sigurno dobiva idući mandat. Koliko naše političare boli k…. za nacionalne interese ti samo govori činjenica da sada kada smo ušli u EU što je bio nacionalni interes i volja građana oni tu istu instituciju ignoriraju. Najveći vic je u tome što će to opet okrenuti na nacionalizam i kao oni nas štite od zločestih stranih bankara i kapitalista. Ne treba nam netko izvana doći da nam kaže da smo u banani (generaliziram jer mi se ne da ulazit u detalje) to valjda znaju i ptice na grani.
evo svježi primjer: http://www.index.hr/vijesti/clanak/milanovic-protiv-brisela-ja-volim-europu-ali-ova-prica-mora-stati/755655.aspx
Mislim da je nama, hrvatskim građanima, potrebna zaštita prvenstveno od samovolje i neznanja hrvatskih političara, a onda i od eu birokrata čiji su oni poslušnici.
Ovi Milanovićevi ispadi prema eu birokraciji su mi čak simpatični, ali budući znam da iza toga ne stoji ništa jer Milanović ne zna ništa sve skupa je obična farsa.
Inače sam mišljenja da bi bilo ok da u cijeloj eu vrijedi pravilo 65 godina života = pravo na starosnu mirovinu, a ako to nije svima prihvatljivo neka rade po svome.
EU je uspostavljena upravo zbog slobodne trgovine uz, naravno, elemente koji će štititi istu od negativnih vanjskih utjecaja (ovdje baš mislim na totalitarne režime i iskustvo II.svj.rata koji su bili prisutni na kontinentu do Francove smrti odnosno do pada Berlinskog zida). Povijest EU nam otkriva da ne postoji “glavni cilj” (ako se ne slažeš molim te reci koji bi to cilj bio) već se njeni ciljevi mijenjaju, nadograđuju od sporazuma do sporazuma. Ako pogledamo sporazum iz Rima gdje je uspostavljena slobodna trgovina među državama članicama, kao akt koji čini jedan od temelja EU, onda je sasvim jasno da ono što su naredni sporazumi donijeli, osobito ovi u posljedjnih 10 godina, jest upravo sve veća i rizoroznija regulacija tržišta odnosno deterioracija slobodne trgovine. Dakle nije jasno samo po sebi o čemu se točno nas dvoje ne slažemo. 🙂
Ne slažemo se u tome da ne postoji glavni cilj. Ja smatram da postoji. Nažalost ne mogu to poduprijeti konkretnim dokazima i pokazati to crno na bijelo kao što si ti pokazao u primjeru postpisivanja eu sporazuma (Maastricht,Lisabon, Rim). Međutim moje mišljenje je da je glavni cilj i svrha EU uvijek bio pozicioniranje europe kao ekonomske i političke sile među vodećim svjetskim državama(SAD, Kina, Rusija, Japan). Naravno ne postoji nikakav dokument koji to jasno pokazuje jer eurposki narodi ne bi nikad pristali na to, upravo zbog toga se ta politika provodi puno suptilnije i sporije te nas sve to dovodi do dojma da se politika/ciljevi EU mijenja od sporazuma do sporazuma što nije istina.
Nako raspada sovjetskog saveza 1991 po prvi puta u ljudskoj povijesti nije postojala niti jedna europska država koja je bila globalna sila. Uvije do tad je bila barem jedna europska država koja je uvelike utjecala na događaje u Aziji, Južnoj Americi, Africi … kod EU sve se svodi na vračanje stare slave a puno manje o ekonomiji, slobodnoj trgovini i sl.
Jedini način da se taj cilj ostvari je veće povezivanje i manja autonomija pojedinih država i kao rezultat toga imamo svu tu silnu EU birokraciju o kojoj se već dosta raspravljalo.
EU ima svoje dobre i loše strane.
Slobodno ttžište i viša razina zaštite ljudskih prava su najpozitivnije stvari, a povećanje birokracije, poticaji i zabrane svake vrste te smanjena mogućnost utjecaja na centralno i birokratizirano donošenje odluka o stvarima lokalne važnosti su negativne strane našeg članstva u eu.
Europi treba više slobodnog tržišta, a manje birokracije, treba više razvijati mehanizme za zaštitu slobodnog tržišnog natjecanja uz istovremeno smanjivanje birokratskog aparata i centraliziranog odlučivanja o svemu i svačemu.
Ne znam zašto se eu petlja u propisivanje godina za starosnu mirovinu kad ne postoji zajednički eu mirovinski fond?
Već duže vremena pratim ovaj blog i nažalost moram konstatirati da se slažem sa autorom 100% oko predmetnih tema. Naglašavam ovo – “nažalost”, jer u svijetu u kojem živimo i galopirajućim trendovima prema totalitarizmu ne vidim niti jedan jedini pozitivni pomak u suprotnom smjeru. Još je gore što imam osjećaj da 90%+ ljudi nije niti najmanje briga zbog toga ili da eventualno razumiju u čemu je srž problema.
Neprimjereni kolektivizam i ideološki sadizam (mazohizam) su za dva reda veličine ispred svijesti o potrebi za stvarnom slobodom.
Autor je po mojem mišljenju još jako previše umjeren i pristojan s obzirom na to kako stvari zaista stoje… Očito bi danas bila potrebna neka nova “Magna Carta” između države i njezinih građana.
Pingback: Ponedjeljak, 23.6.2014. – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia