Oznake

, , , , ,

U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.

S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.

Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.

Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.

Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.

Svako dobro,
vaš Kapitalac