Oznake

, , , ,

Osobe koje štede za budućnost zdravije su od osoba koje to ne čine – zaključak je istraživanja znanstvenika sa Washingtonskog Sveučilišta. Istraživanje je obuhvatilo zaposlene građane koji štede za mirovinu s jedne strane, te one koji ne štede s druge strane. Rezultati sistematskih pregleda pokazali su kako se zdravstveno stanje prve skupine, onih koji štede, popravilo u 27% više slučajeva nego kod druge skupine, onih koji ne štede za starost.

Osobe koje štede za budućnost odgovornije su od onih koji ne štede. Štednja za budućnost je iskaz brige o vlastitoj dobrobiti. Tako oni koji brigu o vlastitoj dobrobiti olako prepuštaju državi u ruke riskiraju suočiti se s neželjenim (često teškim) posljedicama po vlastito dobro. Iako se život ispunjen odgovornošću za vlastite postupke može činiti znatno stresnijim od bezbrižnog života pod kontrolom socijalnih institucija države čini mi se da je istina obrnuta. Briga o vlastitom životu, pri čemu mislim insignifikantne napore koje je potrebno činiti u današnjem, civiliziranom svijetu (npr. moramo poduzeti neusporedivo manji napor od naših predaka da bismo došli do štruce kruha i nahranili svoja gladna usta), sa sobom nosi konstantnu ali relativno nisku razinu stresa. Taj stres je načelno i pozitivan, on nas pokreće, stimulira našu sposobnost rasuđivanja i smanjuje količinu pogrešaka u procesiranju informacija koje upijamo iz okoline. Kognitivni bias, specifična razina grešaka u interpretaciji tih informacija, je manji kod osoba koje shvaćaju važnost brige o vlastitom životu.

Prepuštanje brige o vlastitom životu u ruke institucija države možda donosi nešto nižu razinu stresa u mlađoj životnoj dobi, kada sve još ide “kao podmazano”, no već sa prvim naznakama problema, osobito onih zdravstvene prirode, njihov stres se intenzivira jer konačno uviđaju da država ne ispunjava njihova očekivanja niti im u konačnici pomaže u nadvladanju problema. Suočavanje s činjenicom da su ostavljeni na vjetrometini sasvim sigurno negativno utječe na fizičko i psihičko zdravlje pojedinca, a posljedično i društva. Kognitivni bias ove skupine ljudi evidentno je viši. Oni su podložniji češće griješiti u interpretaciji informacija, donose lošije odluke te se nužno suočavaju s težim posljedicama po vlastito dobro.

Kada govorim o kognitivnom biasu tada je neizostavan i jedan pojam poznatiji iz ekonomije – vremenska preferencija (eng. “Time preference” ili “Time discounting”). Najjednostavnije rečeno riječ je o svojevrsnom balansu između sadašnje i buduće koristi koju očekujemo ostvariti poduzimanjem (ili odgađanjem) specifične akcije. Vremenska preferencija u svojim krajnostima može biti visoka ili niska. Visoka znači u potpunosti preferirati manju korist danas pred većom koristi u budućnosti, dok niska preferencija znači u potpunosti preferirati buduću veću korist pred sadašnjom manjom koristi. S obzirom da je tema teksta štednja analogno tome na štednju se odlučuju ljudi s nižom vremenskom preferencijom, kojima primjerice 100.000 kuna ukamaćenih sa 4% kroz 10 godina (cca 150.000 kuna) predstavlja veću korist nego 100.000 kuna danas. Oni s višom vremenskom preferencijom skloniji su trošiti taj novac danas ali i riskirati oskudicu u budućnosti. Isto vrijedi i za većinu ljudi koji se umjesto na štednju odlučuju na kredit.

Vremenska preferencija se mijenja ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nalazi, ovisno o problemu za kojega donosi odluku. Tako će većina ljudi imati visoku preferenciju u trenucima neposredne opasnosti. U trenutku kada treba izbjeći nalet jurećeg automobila nema vremena za odgađanje odluke niti takvo što donosi ikakvu buduću korist. Svakodnevni život nosi kudikamo manji rizik od navedenog, stoga, kada govorimo o vlastitoj dobrobiti, ovakve nagle reakcije mogu biti za nas i štetne te je racionalnije donositi odluke sa nižom vremenskom preferencijom. Utakmica Brazila i Njemačke na aktualnom svjetskom nogometnom prvenstvu, koja se mnogima do početka utakmice činila kao siguran tip, mnoge je potaknula na stavljanje velikih uloga u korist favoriziranog Brazila da bi već do kraja prvog poluvremena, a osobito do kraja utakmice, postalo kristalno jasno da ih je takva odluka dovela do gubitka.

S obzirom na navedeno, i uvažavajući našu zbilju, mogu zaključiti jedino da današnjim svijetom dominiraju skupine (političke, interesne…) s visokom vremenskom preferencijom u donošenju odluka i koje nije osobito briga za dugoročnu korist i dobrobit. I Keynes je sa svojom ingenioznom idejom da vlade trebaju upravljati ekonomijama država, jer tržište tobože (i hipotetski apsurdno) ne reagira dovoljno brzo na pojave koje spadaju u domenu tog istog tržišta, dao velik doprinos u stvaranju takvog poretka. Usudio bih se reći da je on bio predvodnik novog vala političkih vladara visoke vremenske preferencije i ozbiljnih kognitivnih poremećaja. Novu dimenziju ovog problema nalazim i u tome što se političari kockaju sa životima svojih sugrađana, dakle osim što imaju visoku preferenciju u donošenju odluka iste u pravilu realiziraju novcem koji nije njihov.

Više od 50% nezaposlenih mladih građana u Hrvatskoj, ponzi mirovinski sustav koji se temelji na ideji eksploatacije još nerođenih građana, zdravstvo koje posljedično smanjuje razinu i broj usluga uz sve dulje liste čekanja ali i diskrecijsko pravo da isto naplati po konstantnoj cijeni samo su neki od primjera koji mogu poslužiti za preispitivanje naše ekonomske, političke i socijalne realnosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac