Godišnji budžet hrvatskog zdravstva iznosi oko 22 milijarde kuna. Ali potroši se i koja milijarda više pa se država zadužuje da bi pokrpala rupu. U konačnici zdravstvo košta oko 25 milijardi kuna.
No tko to plaća?
To plaćaju porezni obveznici kroz doprinose na plaću.
A koliko ima poreznih obveznika u Hrvatskoj?
Oko 800.000!
Koliko je to godišnje po poreznom obvezniku?
31250 HRK!
U prosjeku svaki porezni obveznik godišnje plati 31250 kuna za zdravstveno osiguranje, trebao ga on ili ne trebao. Tako da ostatak od 3,5 milijuna građana može reći da je zdravstvo besplatno pa i tražiti još više zdravstvenih usluga (prešutno, na trošak poreznih obveznika).
Logikom stvari potražnja za besplatnom uslugom je velika pa budžet ispada nedostatan. Svi žele besplatnu zdravstvenu uslugu. Ona je postala toliko tražena roba da postoji i termin “predijagnosticiranje”! Zbog toga država uvodi liste čekanja. One su tu ne zbog nedostatka doktora, bolnica ili opreme već zbog nedostatka novca s kojim bi se (u skladu s potražnjom) navedeno servisiralo. Tako porezni obveznici koji plaćaju zdravstveno osiguranje sebi i usput još četvorici (koji isto ne smatraju privilegijom već svojim pravom) postaju žrtve. Osim novca kojeg gube kroz represivne porezne politike porezni obveznici su prisiljeni žrtvovati i vlastito zdravlje. Ovaj problem počinje i završava na nemoralnoj ideji da se čovjeka prisiljava na prepuštanje brige o vlastitom zdravlju u ruke državnog zdravstvenog monopola.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Ti si ovdje računao prema broju radnika u privatnom sektoru, ja prema ukupnom broj radnika:
http://monopolizam.wordpress.com/2013/09/30/ta-besplatna-drzava/
Problem kod toga kad ubrajaš samo privatni sektor je to što dio javnog sektora (javna poduzeća i sl.) ne živi isključivo od proračuna.
Ako podijeliš 25 milijardi sa 16.000 dobiješ 1.562.500.
To premašuje ukupan broj zaposlenih (uključujući javni i državni sektor) za dobrih 230.000.
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/09-02-01_04_2014.htm
22 milijarde bi dale približan ukupni broj zaposlenih (uključujući javni i državni sektor) od 1,37mn. No rupa u zdravstvu ove godine bila je 5mlrd hrk.
Nema koji dan kako je Lalovac konstatirao da od proračuna živi 250.000 ljudi, dakle u javnom i privatnom sektoru ih ostaje oko 980000.
25 milijardi na 980000 je 25.500 kuna godišnje. Ne zaboravi da javne tvrtke iz proračuna godišnje dobiju puste milijarde izravnih pomoći (vidi izvršenje proračuna po programima za detalje). Jel to koja tisuća više ili manje potpuno je nebitno. Bitno je što se postiglo s prisilom ljudi da zdravstvo financiraju na ovaj način, to što je ono monopolist i to što je sideeffect stvaranje dojma kako je usluga besplatna, pa dalje prema zakonima ponude i potražnje vidimo zašto novca nema dovoljno i zašto mnogi kojima treba pomoći ne dočekaju pomoć.
Svjestan sam toga, no jednako tako brojne privatne tvrtke dobivaju subvencije iz proračuna. Imaš recimo Agrokor koji praktički živi od subvencija. Zato je malo nezgodno ubrajati isključivo privatni sektor.
Znam. Nezgodno je u današnje vrijeme prikazati ikakvu brojku 🙂
Javna trgovačka društva dobivaju otprilike 7x više subvenicija od privatnih. No da bi se moglo baratati točnim brojkama trebalo bi izračunati pojedinačno koliko je tko tax consumer.
Hmmm, ako se zdravstvo i financira samo iz doprinosa, to je vise-manje sporedno, jer se onda druge proracunske stvari finaciraju od drugih proracunskih prihoda, kao sto je PDV. Ali sve to na kraju ide u isti proracun i onda se od tamo vadi po potrebi.
Sto se tice PDV-a, cak i oni koji ne rade placaju PDV, a ne mora biti da je sva njihova lova iz transfera od radnika, npr, moze biti ustedjevina, dotacije iz inozemstva, rad na crno, prihodi od imovine / rente, i slicno.
Šimeeeee! Sad bi se najradije pravio da ne kužim kaj pričaš pa te tako motivirao da ponovno kreneš s blogiranjem 😀
Uglavnom može biti svašta, zato sam i napisao “da bi se moglo baratati točnim brojkama trebalo bi izračunati pojedinačno koliko je tko tax consumer”.
Ovako da bi uopće mogao kritizirati moraš dati guze onima koji se lijepe na točnost podatka na šestoj decimali. U zdravstvu ima oko 10% proračunskih sredstava (po sjećanju kažem, bio sam pisao onomad o tome).
Dakle, da bi se dobila doista realna slika o zdravstvu i doprinosima, valjalo bi isključiti sve tvrtke u privatnom sektoru koje dobivaju, direktno ili indirektno, subvencije od države, što je u nas posao za Herkula. E sad, dok Duane Johnson ne dođe,valja vidjeti iz zanimljiva štiva, kao što su HZZO izvješća, da smo postali zemlja recepata (12,61 recept po osiguraniku) i lijekova za svašta, da sve počiva na 33,66 % aktivnih radnika i 0,66 % aktivnih seljaka,da nedostaje liječnika i med.osoblja (nedostaje ugrubo 120 liječnika na 100.000 stanovnika), da je aministracije 24 %… Da ironija bude veća,uprkos priči, omjer dopunskog osiguranja,gluposti HZZO-a o kojoj smo pričali, odnosi 1,5 milijardi lijepih kunica,pada li pada iz godine u godinu. A čitavo dodatno osiguranje dodatno osiguranje koje bi trebalo odigrati veću ulogu u racionalizaciji , zauzima 2,5 % u osiguravateljnom portfelju u odnosu na prosjek od 10 % u EU.Rashodi koji rastu se temelje na povećanju broja neaktivnih osoba ,najvećim dijelom,i to je trend koji se može izmijeniti samo gubitkom izbora u nas, što nitko i ne želi čuti.
Welfare state uvlači građane u zero-sum igru 😉
Pa i ne baš. Ovo je igra u kojoj na kraju svi gube jer količina novaca u igri nije konstantna nego postoji odljev (uvoz), a onda se razlika nadoknađuje sa strane zaduživanjem…
Budžet RH samo za zdravstvo je otprilike jednak sve-ukupnom budžetu koji je RH kao država imala 1995 godine. Dakle onda kad je država bila u ratu, sa izbjeglicama, sa velikom vojskom koju je trebalo naoružavati, i sa hrpom ranjenika….
Međutim zapitajte se zašto danas ne možete dobiti u ljekarni skoro ništa bez recepta i kome to odgovara. Samo za (bolničko) liječenje pojedinih vrsta karcinoma postoje tzv. skupi lijekovi (gdje tretman sa nekoliko doza košta i do 1.500.000 kn), a rezultati su u najmanju ruku dvojbeni, da ne kažem nešto gore….
Ako bi međutim bolesnik svjesno zatražio da mu se umjesto lijeka isplati barem mali dio tog novca (kojeg bi ostavio obitelji) a da on umre prirodnom smrću i ne produžava mučenje – to nikako ne dolazi u obzir. Kome je to u interesu? Što vrijeme ide dalje regulativa je sve veća i veća u svim područjima društva baš zato da se pogoduje interesnim skupinama.
Tantor je načeo krajičak jedne goleme teme- u vezi proračuna, a to je tretman tzv. fonda siromašnih lijekova.Ako pogledate pažljivo ,pronaći ćete da taj Fond djeluje zasebno (predsjednik mu je bio sadašnji ministar Mrsić). Igrom slučaja,frend mi je imao dijete koje je trebalo lijek s te liste.Ne mogu vam opisati te muke,na kraju ništa nije dobio osim tapšanja po ramenu, a svu terapiju i lijekove,pošto se radi o rijetkoj bolesti, su dobili u Njemačkoj,UK,Švicarskoj. Sramota ove države je da nemaju pišljiva koordinatora za te bolesti na razini zemlje ,pa stranci,koji imaju terapije i stručnjake, ne mogu naći stručnu osobu za kontakt i dogovor oko terapije.
Prema HZZO-u ,lijekovi za kardio-bolesti i živčani sustav su skoro sami 2 milijarde kuna (od 5,1 milijardu kuna). Transfer generičkih lijekova ide sporo s A i B ide puževom brzinom zbog farmaceutskog “domaćeg” lobija a la PLIVA, uprkos tomu što je većina lijekova u top 20 protiv hipertenzije, srčanih bolesti, probavnih smetnji,anoksioznosti, itd.
Demografski smo u izgubljenoj poziciji, stoga je jedino fleksibilno riješenje u hodue: liberalizirati vizni režim za mlade i stručne ljude iz trećih zemalja van EU, ako želimo riješenje na kraće staze.Ali uz ovu sramotu od 1.500 radnih dozvola godišnje,uključivo i sezonsku radnu snagu za turizam, nemamo šanse.
Reblogged this on katkapital.
Dakle, da skratimo. BILO KOJI (opet: BILO KOJI) oblik prisilnog transfera bogatstva (imovine / prihoda / stvorene vrijednosti) posljedično rezultira UVIJEK istim rezultatom: povećanjem cijena i smanjenjem kvalitete (a o special interest groups da i ne pričam).
My 2c,
Damir
Problem je nas mentalitet: nismo spremni za rezove i reforme, a nismo niti za promjenu demografske slike liberalizacijom viznog režima.Znači, čekamo stečajnog upravitelja iz EU
Problem je vladin, a ne naš mentalitet.
Mi smo za reformu, ali političari ne žele mijenjati svoju ugodnu poziciju za neugodnu.
Nijedna glasačka mašina (javni i državni,gradski,zupanijski službenici, penzici,nezaposleni ) bilo kojoj vladi neće dati prostora i vremena,bez prijetnje prijevremenim izborima. Nas za reforme ima možda 15 % total,ali veći problem je nedostatak javnog mnijenja-kad u jednom danu imaš bivšeg ministra financija, ministra u vladi što sila dijelove transkripta s pregovorima medija,da bi ispao sposoban i sve TV kuce protiv Mol-a,sina objavi tako uspješne rezultate u prihodima,dobiti i investicijama,koji nikog ne interesiraju niti kao vijest,jer se radi o “nepoželjnom investitoru”. Pretpostavljam da se pod poželjnim investitorom smatra onaj koji je sad manjinski- frca od uspješnosti u Hep-u ili H.vodama. Ali to većina pije…
Da, rekao bih da je onih koji bi podržali prave reforme, pri čemu mislim isključivo na one pro-tržišne, premalo.
Mogu se složiti da stvar nije u mentalitetu ali ne i da je problem vladin. Problem je naš, a stvar je u indoktrinaciji građana u čemu prednjači vlast. Oni se nikada neće uhvatiti ukoštac s problemom jer ne priznaju problem. Tako će reforme nastaviti biti konfekcijske, a fotelje sačuvane.
Naši političari su nesposobni za veće stvari, boje se započeti nešto što nisu sigurni da mogu provesti, a ponajviše se boje za svoju guzicu, za svoju političku poziciju u budućnosti, kad svi skuže da nisu sposobni.
Narod je danas spreman na promjene, ali naravno ne na promjene na gore.
Ova naša sadašnja vlada je socijalistička vlada i ona ne može reformirati hrvatsku državu na način da ona postane kapitalistička. Dakle socijalistička vlada danas nije spremna, i nikad neće ni biti spremna, na promjene koje bi nas odmaknule od socijalizma u demokratsko tržišno društvo.
Narod je spreman na promjene, samo se čeka netko dovoljno hrabar i odlučan u demontiranju naše male zabludjele socijalističke države te stvaranju uvjeta za razvoj tržišne privrede i slobodnog društva.
Moram napraviti jedan odmak i naglasiti da za nacionalnu drżavu malog naroda nije rješenje u uvozu ljudi iz trećeg svijeta, osobito iz kulturološki bitno drugačijeg podneblja. Da o drugim rasama i ne govorim. To bi bila nacionalna katastrofa prvoga reda. Država može i bankrotirati i ne vratiti dugove, ali izgubljeni identitet povratiti ne može. U našim uvjetima je problem u mentalitetu. Ako nismo u stanju vlastite ljude motivirati da im se više isplati raditi nego ne, i ako nismo u stanju vlastitu emigraciju privući natrag za što smo imali odlične šanse, onda je bolje da u tim uvjetima ne pogoršavamo stvari koje nije moguće kasnije ispraviti. I na kraju još niste riješili osnovni problem nego ste dodali još i novi. Bolje je onda da potonemo do dna i da se onda trgnemo i konačno krenemo pravim putem. Kada vlastitim ljudima omogućimo uvjete da se isplati raditi možemo ići dalje. Ukoliko naš genetski pool nije dovoljan onda možemo planirano uvesti 100.000 mladih Ukrajinki i privremeno dopustiti monogamiju uz ciljanu Kroatizaciju. Ujedno provoditi pro natalitetnu anti-feminističku politiku pa Vam onda više neće faliti mladih ljudi. To nije nešto što već u povijesti nije isprobano, i dokazalo se da funkcionira. Možda na prvu ruku zvuči malo hm. čudno, i neortodoksno ali…..
Država može bankrotirati, ali ne može izbjeći vraćanje dugova.
Bankrotirankj državi vjerovnici će postaviti upravitelja i odrediti svoja pravila igre, koja se sadašnjim građanima bankrotirane države sigurno neće svidjeti.
Ako to želimo izbjeći moramo već danas nešto učiniti. Država mora prestati trošiti više nego što može prikupiti porezima i parafiskalnim nametima, država se mora prestati zaduživati, država mora smanjiti poreze i doprinose, država mora ukloniti birokratske zapreke gospodarskom razvoju, država mora pojednostaviti porezne propise, smanjiti porezno opterećenje i tako omogućiti isplativo investiranje u hrvatsko gospodarstvo.
Kada država na taj način stvori uvjete za isplativo investiranje svi koji imaju kapital, bili oni Hrvati ili stranci, investirat će u naše gospodarstvo i nama će biti bolje.
Ali tko je ta država i što ona čeka?
Država je danas zoran milanović i njegovi socijalisti u vladi i saboru te u svim državnim institucijama, a sutra to može biti netko drugi, nrtko tko na izborima donije povjerenje birača.
Zoranu i njegovoj ekipi je danas dobro, oni ne žele promjenu nego novi mandat, oni nas stalno uvjeravaju kako su samo oni za reforme ali ne mogu ih provesti jer su njihovi birači protiv, njihovi birači su socijalisti, mrze tržišnu ekonomiju i uživaju u trošenju tuđih posuđenih novaca koje ne misle nikad vratiti. Prezadužuju nas, našu djecu i unuke, a svoje spremaju za bezbrižni život u inozemstvu.
Kako spasiti Hrvatsku?
Vrlo jednostavno – zabranimo političarima da nas pljačkaju, zavaravaju i troše kao pijani bogataši. Na sljedećim izborima birajmo one koji će biti spremni smanjiti državnu potrošnju, a to znači smanjiti potrošnju predsjednika države, saborskih zastupnika, vlade, ministara i svih državnih i paradržavnih činovnika koji troše proračunska sredstva. Mislim pri tome prvenstveno na ministre koji troše na zdravstvo i mirovine te na poticaje svake vrste, na upravitelje državnih i paradržavnih tvrtki koje žive od proračuna ili od parafiskalnih nameta svake vrste…
Koliko nas je za promjenu? Samo 15%?
Vjerujem da nas je više od 50%, samo što onih ostalih 50% i manje % drže konce u svojim rukama, oblikuju javno mnijenje, boje se promjena, ne vide sebe u demokratskom okruženju, boje se slobode i gospodarskog napretka koji bi mogli ostvariti njihovi susjedi – misle si oni bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Bitno da je susjedima lošije.
Pingback: Četvrtak, 31.7.2014. – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia
Jutros je u Dobro jutro Hrvatska bila tema “liste čekanja”. Oko 700.000 ljudi trenutno čeka pregled na listama čekanja.
Nisam možda bio jasan. Sa svime se slažem osim sa uvozom ne-bijelih ljudi i kulturološki nekompatibilnih koje je nemoguće kroatizirati u prvoj generaciji, i bez jakog i provedivog nacionalnog plana. Na ovim prostorima su se u manje od 100 godina promijenile 4 države ali je narod uglavnom opstao. Ovako bi mogli izgubiti i državu i narod. Čemu onda to? Da isplaćujemo penzije? Pa ne moramo ih onda isplaćivati. Stvari su otišle predaleko da bi se mogle ispraviti bez ne-ortodoksnih mjera. Uz malo dobre volje može se osigurati šaka riže svakome i socijalistički kaput na ledjima i to uz 10 puta manje poreze nego danas. Ovakvo razbacivanje i uništavanje resursa nema nigdje. Pa tko želi socijalizam i/ili život bez rada neka mu. A tko ne želi socijalizam neka slobodno radi bez beskrajnih regulativa i konfiskacijskih poreza. Nemojte samo govoriti o unutrašnjem tržištu i uništavanju kupovne moći sa takvim mjerama jer bez jakog izvoza se niti jedna zemlja nije podigla, pa čak niti mnogoljudnije zemlje od naše. Ako idete standardnim putem bez širokih zahvata nema šanse da će se nešto promijeniti. Iduća vlada će smanjiti poreze? Čak i da ne laže, a laže sigurno koliko može smanjiti poreze po čisto matematičkoj logici? 5%? 7%? I to bi izazvalo drame na drugoj strani. E pa to je kap u moru i više ne da nije dovoljno nego je smiješno. Kada je kuća već u plamenu i trebaš otvoriti vrata ne petljaš po bravi nego uzmeš sjekiru u ruku. Ovdje je potreban nacionalni konsenzus i homogenizacija u razini one za vrijeme rata. Kako bi se to dogodilo potrebno je da ljudi osjete opasnost za svoju guzicu i da im se pokaže jasno svijetlo na kraju tunela. Nije potrebno da razumiju jer većina ionako ne razumije i nikada neće, ali je potrebno da osijete. A to je moguće postići jedino političkim putem, nikakvim ekonomskim metodama ili teorijama.
Što bi se dogodilo hrvatskom državnom zdravstvenom sustavu kada bi njegove troškove smanjili za 50 %, kada bi umjesto 25 milijardi na njega potrošili 12,5 milijardi?
Vjerojatno bi postalo efikasnije!
Građanima bi u džepovima ostalo 12,5 milijardi kuna koje bi uložili tamo gdje im se čini korisnije, ako su bolesni sigurno bi ih dali za zdravstvene usluge.
Kako bi sami plaćali dobro bi pazili na svaku kunu, za svoj novac tražili bi najbolju uslugu pa bi u tom slučaju profitirali najbolji stručnjaci.
Vjerojatno bi bolji doktori otvorili privatnu praksu, a lošiji ostali u državnom sustavu. Pacijenti bi dobili mogućnost izbora, 50% njih bi čekalo besplatnu uslugu državnog zdravstva, a ostalih 50% bi platilo bolju i bržu uslugu privatnog liječnika – svatko prema svojim preferencijama. Državni sustav bi se rasteretio i postao bi učinkovitiji, a pacijenti bi i u jednom i u drugom sustavu dobili bržu i bolju uslugu.
Ili možda netko misli da bi ljudi umirali na cesti? Možda bi doktori ostali bez posla ili možda bez 50% plaće, ili bi mi ostali bez 50% doktora, ili bi morali ukinuti 50% ministarstva zdravstva?
Slažem se da bi sustav,pa i zdravstveni, trebalo revitalizirati, ali na koji način ? Najprije, racionalizacijom mreža bolnica, kojih je sad oko 200 (198),opreme i ljudstva. Npr. imamo sasvim dosta MR uređaja, a na mag.rezonancu se čeka od 6 mjeseci do 1,5 godine.I sad nam ministar objašnjava sinoć kako uređaj od 4 tone ne može iz Gospića u Zagreb, pa će onda pacijenti iz ZG-a u Gospić. Niti Gospiću i cijeloj Lici treba uređaj tolike jakosti, drugo, troškovi kola,dnevnica,transporta, b.dan tamo-amo, pa to će izaći kuplje nego Sv. Petra kajgana, što kažu. S zasad 40-tak MR uređaja u državi, 30-tak CT-a, nisu u stanju organizirati se ?! Eto ministar dolazi iz Kanade, u Ontariju se čeka MR 1,5 mjesec sad, a gle, imaju manje aparata na milion stanovnika (3 uređaja) nego li Zagreb (16 na 800.000 ljudi ?!),više od Islanda ili pak CT uređajima (samo je Belgija ispred Zagreba s 32 na milju stanovnika). BDP nam je skoro 2,5 puta manji od obje zemlje po glavi stanovnika..
24 % administrativnih radnika (iako Skoko to razdvaja i u teh.djelatnike) je 17.538, a računajmo prosjek plaće brutto minimalno 7.000,- kn je skoro 130 miliona kuna mjesečno,odnosno 1,5 milijardu godišnje…
A tek ostali troškovi poput pos.prostora,dislociranosti,bavljenje sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, tiskanje brda obrazaca u doba e- kartice i interneta,neumreženost institucija,internetska nepismenost…
@Tantor- sumnjam da bi investitori imali razumijevanja za naše razloge zabrane uvoza stručne radne snage zbog genskog bazena Hrvata (uostalom,isti je već davno kompromitiran, što je već i dokazano),tim prije ako bi tražili moratorij (očito ideja dobiva na snazi-eto je danas i u LIDERU). Demografski deficijent teško može biti opravdanje,tim prije što pretpostavlja produljeni rok otplate u tom slučaju (25 godina minimalno) i naravno u međuvremenu gubitak poreza i ostalod od uvezenih radnika.Nijemci su to uradili i bez pritiska krize u negativnom smislu na njih, što se izrazito pozitivno odrazilo na ekonomiju. Uostalom,oni koji su već otišli su bili možda i najvrijedniji dio genskog bazena.
Hrvatska već ima puno komparativnih prednosti za zadržavanje i privlačenje najboljih, ali ima samo jednu manu – preskupu i neučinkovitu državu.
Vjerujem da se taj mali nedostatak može lako ispraviti – potrebno je samo malo političke volje i odlučnosti birača u odabiru nove političke elite.
Nisam baš toliki optimist , već prije realist što se tiče političke volje,odlučnosti,te napose zrelosti naših birača.
Kapitalac je već dao dobar grafički (i ne samo taj) prikaz ovisnosti birača u nas
https://kapitalac.wordpress.com/2013/12/03/struktura-biraca-u-hrvatskoj/,
a tu je i dijaspora, redom predvođena uzorima protiv kojih se vodi više istraga, ali ih to očito ne smeta
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/222859-Istrazivanje-hrvatskog-birackog-tijela-BiH-HDZ-Covic-ubjedljivo-najpopularniji.html
Zato se svi i opiru promjeni izbornog zakonodavstva iz petnih žila, jer nitko od postojećih stranaka ne želi bilo kakove promjene.
Po cijenu da ispadnem đavolji odvjetnik, moram ipak upitati ,makar reda radi-a koje su to komparativne prednosti za zadržavanje i privlačenje najboljih-manimo se države ?!
Za mene Hrvatska ima odličnu klimu, geografski položaj, prirodu, more, otoke, nizine, brda i doline, zatim kulturu, povijest, narod i što je najvažnije nije prenapučena i ima budućnost, ako nam je sadašnje političke elite ne upropaste.
Vjerojatno lijepa naša ima još nekih prednosti, ali meni je i ovo dosta.
Uvoz ljudi nije rjesenje. Hrvatska nije komad teritorija planete omedjen odredjenim granicama i eto slucajno naseljen Hrvatima, nego je nacionalna drzava hrvatskoga naroda. Nema nikakvog smisla unistiti narod kako bi opstala drzava.
Ove price o uvozu ljudi kako bi se odrzale penzije su obicne tlapnje i puste zelje, rezultat kojih, ako se provedu, nece biti spas penzijskog sustava (zar mislite da je netko lud da dodje ovdje raditi i placa 60% place u proracun? doci ce jedino neradnici zbog socijalne pomoci i oni koji rade za minimalac, na koji su nameti 30%), ali hoce biti rasturanje nacionalne drzave, sto je nesto sto raznoraznim smjerovima ljevicarske misli itekako odgovara, ali Hrvatima u Hrvatskoj ne odgovara.
Meni kao poduzetniku i pragmatičaru ,je važnije recimo da nađem dobar kadar sad, kao i drugima IT, genetičara,nano-tehničara, bio-tehnologa.. Na žalost,od nacionalnih tlapnji i očuvanja ovog ili onog računi i porezi se sami neće platiti. Ne znam hoće li netko doći da mu uzimaju 60 % plaće ovdje, recimo, ali ako nam se javi, želim radnu dozvolu za ljude odmah, inače ode posao u Austriju,Slovačku Češku.Ako sam za liberalizam i tržište,onda sam za liberalizaciju kretanja radne snage. sumnjam baš da će nam ovdje na uvjete doći IT stručnjak iz Danske, ali eto ježi se čovjek obračuna za r.dozvole nekog iz Bugarske ili Rumunjske , a o Indiji da i ne pričam.
Kolege investitori/poduzetnici već polako sele ne samo s financijskim, već i intelektualnim ,kapitalom i to će se dobrano osjetiti u 2015/2016 godini.
Ako nema uvjeta,nema niti efekta (proizvodnje).
Država me zanima kao servis ljudi i poduzetništva ponajprije,stijegova i pjesama sam se već nagledao i dobrim dijelom isfinancirao, a bez ikakva rezultata.
@Simun
U pravu si 100%. Ja sam se za ovu državu (ne doduše i ovakvu kakva je sada) oružjem borio, ali nema te države za koju se isplati žrtvovati narod. Zašto? Zato da bilanca i postotak rasta na grafikonu bolje izgleda? A kada izađeš na cestu da misliš da si završio na bazaru u Gabonu. Hvala, ali ne hvala. Mi možemo i moramo stvari riješiti drugačije. To ne znači da trebamo biti protiv selektivnog uvoza BIJELACA iz kompatibilnog kulturološkog kruga, čija će se djeca već u prvoj generaciji uz ispravnu politiku osjećati Hrvatima. Za to je potrebno razvijati beskompromisnu nacionalnu svijest bez koje malom narodu nema opstanka. Ako nas radi toga budu smatrali nacionalistima – neka im. Tko poštuje sebe poštovat će ga i drugi. Ovakvi kakvi smo sada smo samo za sprdnju. Kada u tome uspijemo tada nećemo svoje vlastite ljude tjerati na permanentnu emigraciju, čak i bez savršenih ekonomskih performansi. A ovo što se sada događa nije problem trule ekonomije nego trule svijesti.
Zdravstveni sustav kakav je sada je 80% gerantološka skrb i bazar farmaceutskih kompanija, gdje je količina lijekova koja se propisuje vjerojatno 60% pretjerana. I to nije slučajno. Većinu troškova čine stajaći (sa plaćama) a ne operativni troškovi što samo po sebi već puno toga govori. Gdje građanin ove zemlje može vidjeti neke performance indekse (KPI) javne uprave. Kada bi analizirali napr. MUP izvješća prometnih nesreća 99% se svodi na neprilagođenu brzinu i alkohol. A jasno je da to veze sa stvarnošću nema. Isto je sa svime ostalim. I ono malo statistike što postoji je lažirano ili pod generičkim nazivima iz kojih se može izvlačiti po volji svašta. Tu je problem. Mi ovdje možemo pričati svašta jedino na osnovu nekakvog zdravog razuma jer su dostupni podatci ili neupotrebljivi ili služe samo kao grubi orijentir.
Hrvatska ne treba nikoga uvoziti, ni bijele ni obojene, ali kad nam krene gospodarski razvoj bit će pritisaka na useljavanje svih i svakoga.
Tada će trebati biti pametan i poput SAD-a dopustiti useljavanje prvenstveno onih koji će biti motor razvoja, nikako ne ići na količinu nego na kvalitetu, ma što to značilo.
@Tantor
Padaju mi na pamet razne bjelacke populacije, mnogo njih, s kojima nije pametno boravit u radijusu 100 km a kamoli u istoj drzavi. Ovo nije pitanje boje koze. Stovise, to ovu vaznu temu skrece u pogresne vode. Zapravo bilo kakva rasprava o kriterijima pod kojima cemo uvozit ljude, podrazumjeva da smo se slozili da cemo ih uvozit, i sad se sam cjenkamo koje. Ja smatram da to pogresan smjer, je se ne slazem uopce sa glavnom idejom, da hocemo/budemo/zelimo/moramo uvoziti ljude. Stovise, smatram da su to stvari s kojima se niposto nije za igrati. Niti jedan problem Hrvatske ne smije biti rjesavan uvozom ljudi i tocka.
Radim u sanitetskom prijevozu kao vozač.
Evo vam samo jedan primjer gdje godišnje cure milijuni…
Tjeraju nas voziti stara sanitetska vozila ( benzinci 2.0 sa 800000 km stari xy godina).
Dok vozila stara par godina , 2.0 moderni diesel, stoje na parkingu da se ne “potrgaju”.
Izračunajte sami, dnevno prosjek 300 km, razliku u cijeni goriva i potrošnji a o komforu za teško bolesne pacijente da ne govorim…BRDO novaca samo u jednom gradu, a gdje je to na nivou županije , a na nivou države …
Hrvatski zdravstveni sustav uistinu jest sustav solidarnosti, tj. kako to piše u postu – jedan plaća za četvoricu. I to ima svoje probleme kao što je taj da stanovništvo percipira zdravstvene usluge ‘besplatnima’ i svojim ‘pravom’, te dolazi do predijagnosticiranja. No ono što je meni zanimljivo razmotriti je koje probleme bismo riješili pristajući na alternativni model zdravstvenog sustava, a koje nove bismo dobili. Ok, recimo da mi sad privatiziramo zdravstveni sustav, ono, svatko plaća za sebe. Time bismo riješili problem percepcije besplatnog zdravstva, to je sigurno. I mislim da je to jedini problem među navedenima koji bismo riješili. Naime – predijagnosticiranje? Bi li se taj problem riješio privatiziranjem zdravstva? Ne bi. Samo bi se dogodilo da oni koji nemaju para ne mogu imati ni uslugu koja im treba ni koja im ne treba, dok bi oni bogati opet bili predijagnosticirani. Dakle, problem predijagnosticiranja bi ostao, samo bi bio ograničen na bogate. A osim toga, tu bi se mogli dogoditi neki dodatni zanimljivi fenomeni. Naime, piše gore da svaki porezni obveznik plati 31250kn za zdravstvene usluge, trebao ih on osobno ili ne. Pretpostavljam da bi taj isti porezni obveznik u sustavu privatnog zdravstva za taj novac mogao dobiti solidnu uslugu, te pokriti svoje zdravstvene probleme. No što s onima koji nisu porezni obveznici? Njih ne treba liječiti? Nadalje, čak i ako zanemarimo problem onih koji nisu porezni obveznici, postavlja se pitanje da li stvar štima i za porezne obveznike. Bolest ima taj nezgodni aspekt da se ne raspoređuje prosječno, nego napadne jednog pojedinca. Hoće reći da bi 99 od 100 poreznih obveznika profitiralo, jer bi dobar komad iznosa od 31250kn mogli ostaviti sebi u džepu, jer im obzirom na dobro zdravlje (porezni obveznici su uglavnom mladi ljudi i u snazi, ne?) ne bi trebala tolika usluga. No onaj stoti porezni obveznik bi, da prostite, najebao. Naime, njega bi u naponu snage uhvatio rak ili neka takva bolest, čije liječenje zahtijeva puno više od 31250kn, pa si opet ne bi mogao priuštiti uslugu. I tako zapravo dolazimo u situaciju da imamo zdravstveni sustav koji je tu uglavnom zato da liječi zdrave. Malo bizarno, ne? E sad, takav problem se rješava distribucijom rizika, odnosno osiguranjem. No, ako nismo za sustav javnog zdravstva, onda pretpostavljam da nismo ni za sustav javnog zdravstvenog osiguranja? Dakle, zdravstvenim osiguranjem bi se bavile privatne osiguravajuće kuće kao što se danas takve kuće bave osiguravanjem auta. E sad, ako se sustav osiguranja ljudi prepusti tržištu kao što se to prepušta sustav osiguranja auta, onda nema bitne razlike između ljudi i auta, odnosno ista statistička pravila vrijede i za jedne i za druge (matematika ne razlikuje elemente skupa, njoj je svejedno jesu li x,y auti ili ljudi), a osiguravajuće kuće jednako u oba slučaja idu za profitom. To znači da bi se isti fenomeni koji se događaju na tržištu osiguranja auta događali i na tržištu osiguranja ljudi. I onda je zgodno pogledati koji se to fenomeni događaju na tržištu osiguranja auta. Kaže mi rođak koji ima vespu da ju je bio poželio osigurati. Naime, vespe se dosta kradu. Pa je došao u osiguravajuću kuću i rekao – želim osigurati vespu. Službenik mu je rekao – vespu? hmmm, vespe se dosta kradu… Kaza moj rođak – da, znam, zato je i želim osigurati! Na što je ovaj odgovorio – da, ali zato mi ne osigurajemo vespe. Ako laže rođak, lažem i ja, ali vjerujem da tu ima nešto jer je stvar logična. Hajdmo reinterpretirati što bi bio ekvivalent te politike na tržštu osiguravanja ljudi. To bi značilo da osiguravajuće kuće zaposle matematičare, da oni slože nekakvu funkciju profita koju treba maksimizirati, te da taj suhi račun pokaže da je profit najveći ako osiguravajuća kuća odbije osiguravati ljude preko 60 godina, ljude preko 90 kila, te pušače. Milina, ne?
Mnoge su ovdje dileme ali prije svake treba razjasniti moralnu poziciju. Stoga evo jednostavnog pitanja kojim ćemo ustanoviti istu:
Čovjek je teško bolestan i treba mu pomoć. Nema novca. No u susjednom dvorištu, ograđenom nacifranom kovanom ogradom, leži aktovka puna novca. Taman onoliko koliko je potrebno da bi se čovjeku platila skupa liječnička pomoć.
Smatraš li ispravnim provaliti čovjeku u dvorište i uzeti njegov novac kako bi njime pomogao ovom bolesnom čovjeku?
Jel da, a sad kad ja kažem da ne smatram to ispravnim, onda ćeš ti zaključiti da je upravo to ono što se čini sustavom javnog zdravstva. A nije. Jedna stvar je kad se to događa na razini pojedinca, a druga stvar je kad je to organizirana društvena politika. Tako bih ja mogla reći – Jure živi u Vukovaru i netko ga napadne u kući. Smatraš li ti da je ispravno tjerati Peru iz Dubrovnika da ide braniti juru u Vukovar? Na pojedinačnoj razini ne, ali kad je to organizirana društvena politika (hint – vojska i vojna obaveza) onda da. Pa to je upravo poanta države da su pojedinci prisiljeni žrtvovat se u nekim stvarima, a na korist općeg društva. I onda se zapravo pitanje svodi – je li država pametan ili glup ljudski izum, odnosno treba li nam država? I kad čovjek pogleda oko sebe i kroz povijest, vidi da su najveću razinu razvoja postigla upravo ona društva koja su se bolje organizirala u neke veće (državne) strukture. Da su države generalno štetan izum, ne bi ih se toliko javilo kroz povijest. I ako ćemo dakle reći da država generalno gledajući nije loš izum, onda se jedino postavlja pitanje što prepustiti državi, a što ne. Ja osobno smatram da je zdravstvo jedna od onih stvari u društvu nad kojom neću pretjerano naricat što je netko prisiljen da se žrtvuje u korist općeg dobra. Problem bolje organizacije tog sustava, efikasnosti, i sl., je već neka druga priča.
Pitanje nije bilo zamka. Radi se o tome da je pravo vlasništva pravo prije svakog drugog prava pa tako i prije fiktivnog prava “društva” da prisiljava pojedince na određene postupke. Ova stvar je neshvaćena i u današnjim demokratskim društvima pa tako imamo situacije u kojima većina tlači manjinu ili obrnuto. No ipak je češća situacija gdje većina tlači manjinu, kao i u slučaju broja poreznih obveznika i onih koji to nisu. Peru iz Dubrovnika koji prema pravu vlasništva posjeduje samog sebe nitko nema pravo tjerati da ide braniti Juru u Vukovar. Ipak rat je izvanredna situacija koja pogađa društvo u cjelini i kompletan modus operandi ljudi je u takvim situacijama drugačiji nego u miru. Oni se udružuju jer pitanje života postaje nulti prioritet.
Najveći problem zdravstva jest u tome što je monopol. Nema nikakvog razumnog razloga da se ovog trena ne omogući bilo kojoj privatnoj osiguravajućoj kući, poliklinici, bolnici ili pojedinačnom liječniku da ponudi svoje usluge zdravstvene skrbi ljudima, a da oni to dobrovoljno prihvate ili odluče ostati osiguranici HZZO-a. Postojeći sustav se više ne može popraviti. On krahira i ljudi pate zbog toga. U ime općeg dobra koje ne uvažava pravo vlasništva kao temeljno pravo svakog čovjeka. 700.000 ljudi je u ovom trenutku na listama čekanja. Oni čekaju državu da u ime općeg dobra izmuze od njih novac kojim bi se platilo njihovo pravo na besplatno liječenje.
Ali tko kaže da je pravo vlasništva iznad svakog drugog prava? Stoji zapisano na nebu ili šta?
Nadalje, to što kažeš da je rat izvanredna situacija koja pogađa društvo u cjelini, pa se oni udružuju jer je u pitanju život, skoro posve isto vrijedi i za zdravlje. Hoće reći – bolesti su nešto što pogađa društvo u cjelini, te dovodi u pitanje život, pa se zato društvo organiziralo da se solidarno bori protiv te nedaće, posve isto kao s vojskom, i vojnom obavezom kao što je to slučaj kad je u pitanju rat.
Nadalje, to što kažeš da je najveći problem u monopolu, bojim se ukazuje da ne razumiješ baš najbolje problematiku u pitanju. Nije problem monopol, problem je nešto drugo, a to nešto drugo je da mi kao društvo imamo katastrofalan natalitet i loše gospodarstvo, što znači da ne možemo više financirati svu zdravstvenu uslugu koju bismo htjeli imati. Ne znam jel ti razlikuješ monopol od situacije prisile da se sve osigurava pod istim uvjetima? Meni se čini da ne razlikuješ, a to su dvije različite stvari. Naime, mi možemo imati monopol, znači samo jednog ponuđača usluge, ali da njemu bude dopušteno da visinu premije za pojedince formira po volji. S druge strane možemo imati više ponuđača osiguranja (dakle nema monopola), ali koji su svi prisiljeni da ponude istu cijenu osiguranja za sve (a kolika će biti, to se ostavi njima na slobodu). Ne znam jesi li svjestan da su to dvije različite situacije, koje imaju različite efekte, a moguće su i preostale dvije kombinacije, tj. jedan ponuđač osiguranja prisiljen na iste premije i više ponuđača osiguranja sa slobodom da formiraju sijene pojedinačnih premija po volji koje su opet različite i imaju različite efekte. Nadalje, tu postoji i faktor hoćemo li prisiliti ljude koji rade da obavezno moraju uplatiti neko osiguranje. I sad ja ne znam na koju točno kombinaciju od svih mogućih obzirom na te faktore ti imaš u vidu kad kažeš da nema nikakvog razumnog razloga da se ovog trena ne omogući bilo kojoj privatnoj osiguravajućoj kući da ponudi svoje usluge zdravstvene skrbi ljudima? Pretpostavit ću da bi ti jednostavno ukinuo svu regulativu, dopustio osiguravajućim kućama da osiguraju svakog pojedinca pod različitim uvjetima, te pojedincima da uzmu ili ne uzmu osiguranje po volji. Ako na to misliš, onda moram reći da ja osobno vidim itekakvog razloga zašto to nije dobro dopustiti. Skicirat ću sa par grafikona. Evo prvog grafikona.
Nadam se da je grafikon samorazumljiv, na x-osi su poredani pojedinci, na y-osi je trošak liječenja svakog pojedinca, pri čemu manje rizični imaju manji trošak liječenja (dio osi x bliže ishodištu), a rizičniji pojedinci imaju veći trošak liječenja (dio osi x dalje od ishodišta). Površina ispod grafa je trošak liječenja cijele populacije. Taj ravninski lik se može transformirati u pravokutnik iste površine i tako dobivamo solidarnu raspodjelu troška, tj. svi pojedinci plaćaju isti iznos, a troši se više na one koji su više bolesni. Evo tog grafikona.
I to je u grubim crtama (jako grubim) ono što imamo danas. Kad bismo mi stvar oslobodili svake regulative i prepustili tržištu, onda bi se netko promućurniji (a nije baš potrebna ni neka velika promućurnost za to) mogao dosjetiti sljedećem. Ovi visokorizični su problem, što da ih ja uopće osigurajem, ja ću ponuditi policu samo niskorizičnima, što mi omogućava nižu cijenu proizvoda, a da u nju bude ipak uključen moj solidan profit. Grafikon koji to ilustrira je ovaj dolje.
Stara crvena letva koja je solidarna cijena osiguranja cijele populacije je dosta više od nove cijene solidarnog osiguranja samo nisko-rizičnog dijela populacije. No takav pad cijene je plaćen time što je dobar dio populacije, i to baš onaj kojemu je liječenje najpotrebnije, ostao bez tog liječenja. Je li to vrijedno toga? Nadalje, na ovom zadnjem grafikonu se može primijetiti da je nova letva postavljena nešto previsoko, tj. puno manje površine viri izvan, nego što je nedostaje ispod, hoće reći – površina crvenog pravokutnika je *veća* od površine nepravilnog ravninskog lika koji predstavlja realni trošak liječenja nisko-rizičnog dijela populacije. Ta razlika u površinama je zapravo profit osiguravatelja. Dakle, niskorizični sada plaćaju manje nego kad se osigurava cijela populacija, ali veći udio njihove uplate ide u profit osiguravatelja. Dakle, ono što prosječan korisnik u takvom sustavu dobiva je obaveza financiranja profita osiguravatelja, te izostanak osiguranja kad preseli u rizičnu skupinu.
Sve ovo skupa ja smatram itekako razumnim razlogom da se zdravstveno osiguravanje ljudi ne prepusti na milost i nemilost profitu osiguravajućih kuća.
Pravo vlasništva je moralni imperativ.
Jednostavno nema argumenta kojim možeš opravdati nasilje nad jednim čovjekom zbog interesa drugog čovjeka.
Ako zdravstvo mora biti besplatno onda po tvojoj logici niti liječnik nema pravo na plaću ili ona mora biti osigurana nasilnim otimanjem od treće osobe. To je ono što država radi. Kao da bi bez uplitanja države u ovo pitanje bilo nerješivo.
Pročitaj zbirku eseja Toma Palmera “After the welfare state” da vidiš kako je zdravstvo i socijalna pomoć funkcionirala prije nego li su ta pitanja institucionalizirana. Mogla bi se šokirati.
Najlakše je nazvati stvari ‘moralnim imperativom’. Šta kad ja sad kažem da je moralni imperativ da ti sve svoje nekretnine prepišeš na moje ime? Ili tvoji roditelji? Ili whoever?
A što se tiče toga kako su zdravstvo i socijalna pomoć funkcionirali prije nego su ta pitanja institucionalizirana, ne trebam čitati nikakve zbirke eseja, dovoljno je pogledati oko sebe. Meni su moji pričali da bi se prije na selu (a radi se o kraju koji je toliko zabit, da do njega nisu baš dopirali pipci nikakvih državnih ustanova, nego se živjelo manje više rodovski) kad bi nekome izgorila kuća, po cijelom selu skupljali prilozi da se pomogne tom pojedincu kojemu se dogodio veliki trošak. To ti je de facto ista stvar kao suvremeno osiguranje – amortizacija rizika, daješ jer znaš da ćeš i ti primiti ako se nađeš u nevolji. A ako si baš krakovidan, pa ne želiš dati sad kad imaš u ime nekog potencijalnog budućeg problema, onda je tu društvena stigma da te natjera. Drugi primjer takvog sustava osiguranja i amortiziranja troška je hercegovački sustav poklanjanja novca na vjenčanju. Mladenci su oni koji u trenutku zasnivanja obitelji imaju veliki trošak, kojeg solidarno amortizira cijela društvena zajednica poklanjanjem novca. No kad neki hercegovac pokloni novac na nečijem vjenčanju, to ne znači da on to radi na svoju štetu. Naime, postoji i institucija bilježnice u koju se točno bilježi koliko je tko dao, e da bi se to moglo vratiti kad bi se netko njihov ženio. De facto se tu radi o beskamatnom kreditiranju mladenaca od strane šire društvene zajednice.
Mislim da ne trebam objašnjavati zašto POŠTIVANJE tuđeg života i vlasništva na moralnoj ljestvici stoji više od NEpoštivanja tuđeg života i vlasništva.
Iz primjera koji navodiš očito je da te nikakava društvena stigma ne treba tjerati da budeš solidaran sa svojim bližnjima pa i ljudima iz cijelog sela. Ljudi su empatični i pomoć daju bez da ih tko prisiljava. Isto tako primjer darivanja mladenaca je primjer dobrovoljnosti, a ne prisile. Sasvim siguran sam da nijedan čovjek nije prisiljen dati dar već svi koji daruju to čine dobrovoljno sasvim sigurno u okviru svojih mogućnosti.
Pročitaj Palmera, ima odličnih eseja u kojima je opisano djelovanje ovih mehanizama društva kroz povijest.
Reći ‘mislim da ne trebam objašnjavati’ je nešto slično kao reći ‘moralni imperativ je…’. Činjenica je da je vojna obaveza i porez nešto što postoji otkad su se ljudi počeli organizirati u šire društvene zajednice, a jedno i drugo se može interpretirati kao nepoštivanje tuđeg života i vlasništva. Ako se je tako uvriježilo od davnina, valjda je to bilo s nekim razlogom, odnosno da su ljudi primijetili da im je tako na dobrobit ili se pokazalo da im je tako na dobrobit jer ih neka druga društva koja to nisu imala nisu uspjela pobijediti i uništiti. Što sve skupa znači da ako ti ideš te vjekovne institute mijenjati, da itekako trebaš objašnjavati zašto bi to radio, te kojim dobrom bi promjena rezultirala. Isto tako, ne možeš baš u tom kontekstu pričati o nekakvim moralnim imperativima, jer onda se prirodno nameće pitanje – a odakle proizlazi taj moral? To je ono što sam te pitala – zar tako stoji napisano na nebu? Jerbo ako moral proizlazi iz društva, onda obzirom na trenutnu situaciju apsolutno poštivanje tuđeg života i vlasništva očito nije moralni imperativ.
Iz primjera koje navodim je očito da te itekakva stugma tjera da daješ, jer ako se usudiš kršiti društvene običaje, kao što je to solidarnost kad nekome izgori kuća ili poklanjanje novca na vjenčanju, onda će te društvo izopćiti, a što je u okruženju poljoprivrednog gospodarstva u kojem ljudi puno više ovise o zajednici nego danas, prilično ozbiljna kazna, rekla bih čak i dosta ozbiljnija od prisilnog skidanja određenog iznosa sa tvog tekućeg računa u današnje doba.
Znači po tebi su porezi i vojska, kao institucije koje postoje odavno, iznad prava koja navodim kao ‘moralni imperativ’, dakle prava vlasništva (čovjeka nad samim sobom i prava da posjeduje vlastitu imovinu)?
Moral je doista relativna stvar. Zato i gledam koliko iza nečijeg morala ima nasilja (često upakiranog u aksiome poput “općeg dobra”).
Čekaj malo, pa ako ti imaš u trenutnom društvu vojnu obavezu u slučaju rata uzeti pušku na rame i otići na prvu liniju obrane, onda očito u trenutnom društvo ti nemaš apsolutno pravo na svoj život. Ne? Nadalje, ako si ti u trenutnom društvu dužan dati od svojih prihoda (dakle, svoga vlasništva) određeni iznos kao porez, onda očito nemaš ni apsolutno pravo na svoje vlasništvo, ne? Dakle, porezi i vojna obaveza znače upravo to da u trenutnom društvu nije ‘moralni imperativ’ apsolutno raspolaganje svojim životom i vlasništvom. To je trenutno stanje stvari, to nije nešto što ja teoretski postavljam ili što već.
@TS
Samo jedan primjer. Ja cu osigurati Vespu tvog prijatelja. Isplata ako mu ju ukradu ce biti 100% vrijednosti nove. Premija neka bude… ajmo rec 100% vrijednosti nove Vespe. Shvacas moju poantu? 🙂 Nema veze sto se Vespe mnogo kradu, moguce je izracunati koliko i ugraditi u cijenu. ALI, je li trziste spremno placati mjesecnu ratu koja bi omogucila osiguravatelju da osigura rizik i posluje pozitivno?
Da je tvoj prijatelj cuo “Vespe se mnogo kradu, ali mozemo vam ju osigurati, naravno… godisnja premija za osiguranje je, cek da vidim u tablicama, ah evo je, 17000 kn. Zelite li platit kesom, karticama?” sto bi napravio? Okrenuo bi se na peti, rekao u sebi “pljacka” i odlucio da ce radije kupit jak lokot i riskirati kradju. Kad osiguravajuce kuce ne nude neko osiguranje, to je ili zbog toga jer o njemu nemaju podataka, ili zbog toga sto im regulativa ne dozvoljava, ili zbog toga sto trziste nije spremno placati realnu, matematikom dobivenu, cijenu. Ljudi imaju u glavi ugradjene percepcije vjerojatnosti i percepcije koliko bi sto trebalo kostati. Ako je cijena osiguranja tipicnog vozila 2000 kn, nitko nece biti spreman platiti 6000 kn za osiguranje Vespe, cak i ako mu demonstriras matematiku koja kaze da tako mora biti jer se Vespe vise kradu. I zato nema smisla nuditi taj proizvod. Nema pri realnoj cijeni dovoljne potraznje.
Analogno sa trzistem zdravstvenog osiguranja. Moguce je osigurati i starce, i pusace, cak i ljude koji vec imaju neku bolest, pa cak i ljude koji imaju neku smrtonosnu bolest. Ali, s obzirom da su rizicni, njihove premije ce biti vece nego mladjih i zdravijih ljudi.
Ovdje se nisam upustao u moralnu raspravu o dobru i zlu. Ono sto ti zelim reci je da osiguravatelji ne odbijaju osigurati stvari zato jer to nije moguce napraviti profitabilno. Moguce je zaraditi na svemu. Ali obicno postoje drugi razlozi zasto odbijaju. Konkretno u zdravstvu postoji (cak i u najtrzisnim ekonomijama) hrpa regulacija koje znatno vezu ruke osiguravateljima u vezi toga sto smiju a sto ne.
Nisam mislila da je potrebno posebno elaborirati očite stvari kao da je odbijanje osiguranja de facto isto kao i prihvaćanje osiguranja uz besmisleno visoku premiju (tipa premije u visini cijene vespe). 🙄 Ono što je poanta je da vespa ostaje bez osiguranja, a što prevedeno na jezik ljudi i njihovih bolesti znači da određeni ljudi ostaju bez zdravstvenog osiguranja, tj. ako se razbole bez liječenja. Ono što je ključno ovdje je pitanje da li to tako treba biti. Je li poanta zdravstvenog sustava da se na njemu stvara profit ili je poanta da što više ljudi dobije zdravstvenu uslugu koja im treba u granicama raspoloživog? Jer ta politika izjednačavanja ljudi i auta, pa kako vespu neću osigurat jer rizična, tako neću osigurat ni onoga koji ima obiteljsku povijest malignih bolesti, dovodi do toga da zdravstveni sustav služi liječenju zdravih. Znači pristup zdravstvenoj usluzi će najviše imati oni za koje je najvjerojatnije da im ta usluga ne treba. Poanta osiguranja nije profit, poanta osiguranja je distribucija rizika (ako se tako kaže, mislim na to da veliki trošak jednoga amortizira šira društvena zajednica). To znači da je moguće osigurati čak i vespe koje se pojačano kradu uz razumnu premiju, ali tako da svi vlasnici auta amortiziraju rizik svojim uplatama. Ako kod auta i nećemo uvoditi prisilu da vlasnici svih auta plaćaju povećanu premiju zbog nečijih vespa, jer nikome nije baš o glavu da vozi vespu, pitanje je da li to isto valja raditi kad je u pitanju zdravlje? Jesu li ljudi isto što i auta? Je li ljudsko zdravlje isto kao i želja da se vozi vespa? Hoćemo li odbaciti sve one ljudske smjernice koje ljude čine ljudima? Mislim, kod auta postoji i granica kad je isplativije prodat ga na djelove, nego ga popravljati ili dalje voziti. Hoćemo li tako i stare ljude prodati na djelove, možda se još dade iskoristiti nihova jetra ili bubrezi za transplataciju, jer je to profitabilnije nego liječit ih i održavat ih na životu?
Za kraj, reći ću da sam ja na poslu imala tu i tamo plaćene neke pakete dodatnog osiguranja koji su mi (i ne samo meni, nego i ostalim djelatnicima kojima je uplaćen taj paket) davali pravo na toliko i toliko vađenja krvi godišnje, na toliko i toliko specijalističkih pregleda i sl. I onda sam ja, kao i ostali valjda, smislila koji bi pregledi možda bili najbolji za napravit, pa sam ih otišla napraviti čisto da iskoristim stvar kad je već plaćena. Naravno, svi nalazi su bili uredni (jer sam relativno mlada i zasad prilično zdrava osoba). To je bacanje novca. A bojim se da bi u sustavu privatnog zdravstva stvari najviše upravo tako izgledale – dok sam mlada i zdrava i mogu obavljati posao profitabilan poslodavcu, imala bih pristup super zdravstvenoj usluzi koja mi tada uglavnom ne treba. Jednom kad bih ostarila, pa otišla u penziju, onda bi mi postala potrebna ta usluga, ali je više ne bih mogla dobiti, jer bih imala manje novca, a osiguravajuća društva me više ne bi htjela osigurati, ne? Nisam sigurna da bih voljela živjeti u takvom sustavu…
Ako osiguratelj osigura vespu za 2000 kuna i klijentu je ukradu, to znači da osiguratelj mora klijentu kupiti novu vespu za 17000 kuna. Koliko dugo će osiguratelj moći klijentima kupovati nove vespe?
Ista analogija vrijedi za zdravstvo. Ako je osiguranje 100 kuna, a iskoristi se zdravstvenih usluga za 1000 kuna koliko dugo će zdravstvo moći liječiti bolesnike?
To što mi mislimo da bi bilo lijepo, humano pa donosimo zaključke bazirane na emocijama ili empatiji se ne može razmatrati na tom nivou. Nadam se da je ovaj jednostavan primjer dokazao zašto je tome tako. Ne možeš očekivati da će ljudi od kojih očekuješ uslugu ili pomoć to činiti sebi na štetu. Oni to mogu do određene granice, do onog trenutka kada ti više nemaju čime pomoći.
Jedini problem je u percepciji većine građana u ovoj državi da imaju pravo na besplatnu zdravstvenu uslugu. To pogrešno uvjerenje nam svima šteti i zbog toga se ne dozvoljava da HZZO dobije konkurenciju. Jer tada bi cijene išle dolje, a ljudi bi imali izbor. Ona manjina koja sponzorira većinu društva vjerojatno bi momentalno željela prestati biti sponzor ljudima koji bi koristili usluge sustava ali ih ne bi platili (jer ih smatraju besplatnima). Sebičnost ljudi koji koriste ali ne bi platili ne možemo nazvati općim dobrom niti nečime što bi moglo opravdati prisilu države nad onima koji im omogućuju besplatno liječenje.
Ja pak mislim da nisam ja ta koja rezonira bazirano na emocijama, nego ti ne razumiješ matematiku. Istina jest da ako osiguratelj osigura vespu za 2000kn, a vespa se ukrade, on onda klijentu mora kupiti novu vespu za 17000kn, te je osiguravatelj u minusu 15 000kn. To bar nije teško razumjeti. Ali razumiješ li ti da osim tog pojedinca kojemu je vespa ukradena, postoji i 10 drugih vlasnika auta koji su platili osiguranje vozila 2000kn, a kojima to vozilo nije ukradeno pa im osiguravatelj ne mora isplatiti *ništa*, što znači da je na tih 10 pojedinaca osiguravatelj u plusu od 20 000kn? Što znači da osiguravatelj, kad prebije 15 000kn gubitka sa 20 000kn dobitka, ima profit od 5000kn čisto. Ja bih rekla da na taj način može još jako dugo poslovati i osiguravati vespe!! Ti jednostavno ne razumiješ ni poantu ni logiku osiguranja! Poanta osiguranja je disperzija rizika. Dakle, ne plaća netko osiguranje na svoju štetu, nego da ujednači rizik. Mislim ovo što kažeš da ne mogu očekivati da ljudi meni pruže uslugu ili pomoć na svoju štetu! Koja je to nebuloza, pa ja sam mislila da se ovdje podrazumijeva barem neko elementarno razumijevanje problematike. Pa kad ja uplaćujem osiguranje, makar znam da možda ništa od tog novca neću izvući, ja ne uplaćujem na svoju štetu nego amortiziram mogućnost da mene zaboli, pa da mi bude potrebno puno više novca nego sam uplatila, a što će mi onda osiguravajuće društvo ipak isplatiti. Dakle, ne rade ljudi to jer su altruisti nego jer se svima isplati disperzija rizika. Svima, osim naravno onima koji su trenutno zdravi (pa trenutno uplaćuju više nego dobivaju) i usput ne razumiju o čemu se tu radi.
Počela si s argumentima ad hominem. Usput rečeno ja živim i hranim svoju obitelj od ekonomije i s time bih završio o svojem poznavanju materije.
Kako argumentiraš ispravnost prisile u slučaju gdje 1/5 građana mora plaćati zdravstvenu skrb ostatku od 4/5 građana? To je naime stvaran odnos u Hrvatskoj.
Nisam počela s argumentima ‘ad hominem’, jer je ovaj moj argument o tome kako osiguravatelj ima 15 tisuća kuna gubitka na onome kome je vesma ukradena, ali istovremeno 20 tisuća dobitka na onima kojima vozuilo nije ukradeno, itekako argument ad rem. I to argument kojeg sam morala suprotstaviti u najbolju ruku nedorečenoj (a u goru ruku jednostavno pogrešnoj, koja ukazuje na narezumijevanje) izjavi da osiguravatelj ne može dugo poslovati, jer je na gubitku kod onih kojima je ukradena vespa. Pa svi znamo da je tu na gubitku, nije potrebna velika pamet za to!!! Poanta osiguranja je da na jednom izgubiš puno, a na desetorici dobiješ malo, i onda si na svome. Nadalje, to tvoje o tome od čega ti živiš je zapravo pozivanje na svoj autoritet i titule i mislim da je to također greška u raspravi, te da ima svoje latinsko ime kao i ‘ad hominem’, samo ja to ime ne znam jer mi nije bitna terminologija, pa je loše pamtim, nego mi je bitna logika stvari. A ti si me tu prethodnim komentarom razočarao.
A što se tiče toga da 1/5 građana mora plaćati zdravstvenu skrb za 4/5 građana, to je upravo ono što sam rekla da problem zdravstva u hrvatskoj nije što je to zdravstvo javno, nego što je u hrvatskoj natalitet katastrofalan, a gospodarstvo loše, pa si jednostavno ne možemo priuštiti onu razinu zdravstvene usluge koju bismo htjeli.
Pa to bila je krajnja simplifikacija stvari ne bi li shvatila posljedice prisile. Danas 1/5 građana ne može izdvajati dovoljno da bi se financiralo sve “besplatne” servise u rukama države! No ti i dalje stojiš pri tome da je prisila ispravna i da su sve te besplatne stvari bogom dano pravo za one 4/5 koji koriste, a ne doprinose. Ovo je moment kada se svi koji opravdanje za prisilu traže u matematici trebaju poklopiti ušima.
Nego kako bi ti sada rješila ovaj problem? Dakle natalitet i gospodarstvo.
Pisao sam nedavno o demografskom problemu i što se zapravo krije iza toga:
https://kapitalac.wordpress.com/2014/07/15/stvarni-problemi-iza-demografskog-pitanja/
Evo jedan zgodan graf koji će ti pokazati posljedice državnog planiranja i upravljanja mirovinskim sustavom gdje je demografski problem u samom središtu već 60 godina. Taj naš problem i nije neka novost, ne priznaje se kao problem i putem države i prisile se nikada neće riješiti već će građani spaštati posljedice prisilnog izdvajanja u fondove kako bi se zadržala iluzija da je država sposobna hendlati tako komplicirane zadatke:
a ovdje je kompletan tekst:
https://kapitalac.wordpress.com/2014/05/09/tragedija-mirovinskog-sustava-umirovljenika-je-vise-nego-zaposlenih-gradana/
Jel ja pričam kineski? Pa jesam li već dva puta rekla da je problem hrvatskog zdravstva upravo to što ne zarađujemo dovoljno da bismo mogli financirati onu zdravstvenu uslugu koju bismo htjeli imati. No taj problem nema uzrok u tome što je sustav zdravstva javan i solidaran, nego u tome što nam je gospodarstvo loše, a natalitet slab. Obzirom da se ne može dugoročno živjeti iznad svojih mogućnosti, taj sustav će se vjerojatno urušiti. No time ćemo izgubiti i dobre strane trenutnog sustava. Hoće reći da će, as per usual, najviše najebati (da prostite) oni najslabiji i najpotrebitiji, a koji, protivno mišljenjima koja se provlače između redaka takvih koji pišu kao ti, najčešće nisu sami krivi za takvo stanje. Imam prijateljicu kojoj se nedavno malo dijete (beba) razboljelo od teške maligne bolesti. E dugotrajno bolničko liječenje, e boravak u bolnici mame s djetetom, e skupi lijekovi, e svašta nešto. Moram li reći da percipiram u njenim izjavama na tu temu puno više razumijevanja za sustav solidarnosti nego u tvom. Pazi da se i tebi ne bi kogod teško razbolio, pa da isto osjetiš na svojoj koži.
Ne, upravo obrnuto. Država već 60 godina zanemaruje demografski problem ali ne posustaje u namjeri da građane obvezuje da plaćaju njene servise.
Etiketa “javan i solidaran” je tako milozvučna. No sustav je u praksi prisilan i nakaradan, ljudi koji se moraju oslanjati na njega bespomoćni, a najgore od svega je što i dalje vjeruju kako je to jedini ispravan način da dođu do lječničke pomoći, mirovine, obrazovanja itd.. Ne pričaš ti kineski već zanemaruješ, svjesno ili nesvjesno, užasne posljedice koje proizlaze iz navedenog.
Moja majka je prije 12 godina umrla od rijetkog oblika limfatične leukemije, a ovo je zadnje što ti komentiram jer si ovaj razgovor spustila na previše osobnu razinu. Ti meni ideš s time “da ne bi osjetio na svojoj koži”. Sram te može biti. Pojma nemaš što smo sve prošli i čega se sve odrekli da bismo joj pomogli.
A što drugo da ti ja kažem, osim da si bešćutan na probleme bolesnih, kad ja vidim kako pišeš da nas država prisiljava da plaćamo *njene* servise. Pa ne plaćamo mi liječenje neke tamo fiktivne države, nego plaćamo liječenje *ljudi*. I to ljudi koji su bolesni i u potrebi. Ja sam solo, zaposlena, izdvajam puno u zdravstveni sustav, a nisam dosad skoro ništa iz tog sustava dobila jer mi je zdravlje barem zasad robustno. Pa opet ne smatram da sam platila nešto ‘državi’, nije se država liječila od tog novca nego primjerice bolesno dijete moje prijateljice, za čije liječenje je iz sustava potrošeno puno više novca nego je ona u taj sustav uplatila, iako je zaposlena već neko vrijeme i ima solidnu plaću. Što ti ne padne na pamet da si recimo platio liječenje svoje majke? Ili smatraš da bi njena zdravstvena usluga bila puno bolja, da je sustav bio prepušten tržištu, jer ti radiš i dobro zarađuješ i mogao bi od novca koji ovako izdvajaš platiti puno bolju uslugu? No šta da ostaneš bez posla? To se tebi ne može dogoditi? Ti uporno zanemaruješ činjenicu da je taj sustav zapravo sustav solidarnosti. Prisilne, ali solidarnosti! Nije da je to milozvučna riječ, nego je upravo to na stvari – solidarnost. To što je sustav solidarnosti neodrživ u situaciji kad malo zarađujemo, a imamo puno starih i bolesnih, to je neki drugi par postola.
Nemoj se sramotiti više. Dajem ti jednokratnu priliku da jednostavno prestaneš komentirati. Nadam se da ćeš je iskoristiti.
Pa, ja nemam dojam da se sramotim. A imam još ponešto slobodnog vremena, a baš sam se zagrijala. Tako da, što se mene tiče, ja ću nastaviti komentirati. Jedino me ti, kao vlasnik bloga, možeš banirati zato štoooo… si možda TI taj koji ne želi da više komentiram, jer sam nekako dojma da si ostao bez argumenata. Možda je to samo moj dojam, pogrešan, ali eto, tako se meni čini.
Uglavnom, što se mene tiče, mene prilično iritira taj stav, kojeg nazirem u tvom (i ne samo tvom) pisanju, a koji se ukratko može svesti na – meni ide dobro u životu, mogu si od svojih para priuštiti solidno liječenje kod privatnika, otkačimo balast onih koji su potrebitiji, ko ih (da prostite) jebe, nek se sami snalaze. Koliko god da se slažem da je trenutni sustav neodržaiv, da bismo htjeli-nehtjeli morali spustiti prag usluge koju hzzo nudi, jer uz trenutnu stopu nezaposlenosti i stanje demografske slike naprosto nemamo novca da financiramo određenu razinu usluge za sve, svejedno mi je takav stav ‘nek brod tone, a svak nek skače u more za sebe i spašava se’ prilično odbojan…
Ovak,
ti moje stavove ne možeš shvatiti jer je tvoja moralna pozicija dijametralno suprotna mojoj. Ti podržavaš prisilu, ja ne. I to je zapravo to.
Ono na čemu se ova diskusija slomila je upravo tvoje spuštanje diskusije na osobnu pa i emotivnu razinu. Niti nakon toga nisi shvatila u čemu je problem.
Stoga je jedino logično objašnjenje da osim što podržavaš prisilu ujedno nemaš skrupula. Osoba koja podržava prisilu teško se može pozivati na solidarnost, a najmanje osobu sa suprotne strane prozivati za bešćutnost. Istina je upravo suprotna. Vidimo i teški oblici nasilja i prisile nad čovjekom poput rata tebi su sasvim prihvatljivi. U ratu nalaziš opravdanje za prisilu u miru.
Zbog toga smatram da tvoji komentari nemaju apsolutno nikakvu vrijednost. Nadao sam se da ćeš barem pokušati shvatiti non-agression poziciju iz koje progovaram no tvoj um nije otvoren za takve stvari. Baš kako i dolikuje nekome tko u državi vidi prijatelja, a u svojem bližnjemu neprijatelja. Stoga svaki daljnji komentar kojeg napišeš bit će sasvim sigurno obrisan.
“Tako porezni obveznici koji plaćaju zdravstveno osiguranje sebi i usput još četvorici (koji isto ne smatraju privilegijom već svojim pravom) postaju žrtve.”
Malo mi je lakše kad znam da su ova “četvorica” za koje plaćam ZO zapravo moja žena i djeca…
Možemo se mi tješit kako hoćemo, i ja sam u tom smislu povlašten jer imam ženu i djecu. No matematika je neumoljiva, nas dvojica plaćamo po glavi oko 8000 kuna međutim onaj tko nema ženu i djecu plaća 32500. Tako da bismo nas dvojica imali povlaštenu cijenu.
Država tjera ljude da postanu kalkulanti i pomaže jednoj skupini građana da svoje troškove prebaci na drugu skupinu građana bez da ovi na to dobrovoljno pristanu (jer se transakcija odvija prisilno).
TS možda ne razumije dobro što joj želiš reći, ali čini mi se da iskreno vjeruje u ono što piše pa mislim da je šteta što joj nisi dopustio daljnje komentiranje.
Ja bih samo skrenuo pozornost na njezino krivo shvaćanje pojma solidarnost.
Solidarnost je samo ono što se daje dobrovoljno, od srca, može biti i zato što želimo da nam drugi uzvrate kad se nađemo u skičnoj situaciji, ali ni u kom slučaju se solidarnošću ne može smatrati nešto što se temelji na državnoj prisili.
Zakonom propisana solidarnost nije solidarnost, socijalistička solidarnost nije solidarnost nego legalna otimačina.
Zdravstveni sustav može se temeljiti na obveznom osiguranju, ako baš mora, ali pružanje usluga mora biti slobodno i privatnim i državnim liječnicima na teret istog osiguranja – samo na taj način sustav može biti učinkovit, a to je zajednički interes i poreznih obveznika i pacijenata.
Zabranio sam joj komentiranje jer je stvar spustila na osobnu razinu. Pokušao sam objasniti koje štetne posljedice proizlaze iz državnih monopola kako bih otvorio vrata ka razumijevanju tržišnih mehanizama (konkurencije i dobrovoljnosti prije svega) ali nije išlo. Dobar dio ljudi ima anti-market bias. Neki od njih se zainteresiraju za stvar pa teškom mukom shvate, a neki fanatično nastavljaju braniti svoju ideološku poziciju. Fanaticima ovdje ne želim davati prostora. Štoviše oni bi trebali pisati svoje blogove.
Gospodja TS upravo ne vidi da je ovakav sustav mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja na principu lažne solidarnosti stvorio komunistički režim 1945. – 1990. Njegovo postojanje dovelo je do iseljevanja i pada nataliteta pa je i samim time shema koja je stvorena propala i urusava se sama od sebe.
@TS
Ah pa ti si zensko. Vrlo je rijetko da se zena zalaze za privatizaciju zdravstva, zapravo nisam nikad cuo niti za jednu, pa ne ocekujem da ce te itko ovdje uvjeriti u tako nesto. Medjutim, mozes ipak profitirati od rasciscavanja nekih ideja i pojmova za koje drzim da ti nisu jasne.
“Što znači da osiguravatelj, kad prebije 15 000kn gubitka sa 20 000kn dobitka, ima profit od 5000kn čisto. Ja bih rekla da na taj način može još jako dugo poslovati i osiguravati vespe!! Ti jednostavno ne razumiješ ni poantu ni logiku osiguranja!”
Ne razumijes, cini mi se, sile koje ovdje djeluju (trzisne sile) i ne razumijes dinamiku situacije. Za pocetak, osiguranje ne disperzira rizik, rizik je i dalje potpuno isti kakav je i bio, nego troskove.
Zatim, ideja o tome da osiguravatelji imaju odlicne profite. Ako zanemarimo stvarno silne distorzije koje na ovom polju uzrokuje drzavna intervencija, jasno je da je osiguranje biznis kao i svaki drugi. Ogroman profit ce privlaciti natjecatelje (nove firme) sve dok se profitabilnost ne svede na mjeru koja je uobicajena. Kad prilagodimo za rizike poslovanja, profit prosjecnog osiguravatelja ce biti isti kao profit prosjecne burekdzinice, 5% godisnje, 10%, ovisi o raznim stvarima, ali profitne stope teze tome da se ujednacuju.
Dakle nisu to nikakvi ekstraprofiti na tudjoj nevolji, sto implicirate ili eksplicirate vi neprijatelji trzisnog osiguranja. Uostalom, nitko ne brani (hm, drzava mozda i brani kakva je) grupi ljudi da se osigura medjusobno bez angaziranja trece strane u vidu osiguravateljske tvrtke (zlog kapitalista). Razvijajuci dalje tu ideju mozemo doci do raznih zanimljivih uvida o ideji solidarnosti, ali ne bih sirio pricu na tu stranu, nego jos malo o dinamici trzista osiguranja.
Recimo da neko vrijeme nakon otkrica automobila, jedna osiguravajuca tvrtka otkrije u tablicama da su vozaci do 25 godina rizicniji od vozaca starijih od toga. Sto se dogadja? Moguce je ponuditi nizu cijenu starijima i ta ce tvrtka to i napraviti kako bi preotela osiguranike konkurenciji. Krajnji rezultat tog procesa je da ce dosadasnja cijena osiguranja koja je bila ista za sve, postati niza starijima i povecati se mladjima. (Zanimljivo, ali ovdje je situacija obrnuta od zdravstva, pa se mozemo upitati: ako je pravedno da mladji starijima subvencioniraju zdravstvo, je li pravedno i da stariji mladjima subvencioniraju divljanje s automobilima?)
Opcenito, otkrivanje novih informacija i trzisne sile djeluju u smjeru da premija ide prema visini koja ce odrazavati vjerojatnost dogadjaja plus skroman profit osiguravajucoj kuci.
Krajnje jednostavno, ali gubis to iz vida kad mislis da osiguravajuce tvrtke odbijanjem osiguravanja starijih ili bolesnijih zele vise zaraditi. Trziste (ako mu se dopusti) ce djelovati u smjeru uskladjivanja visine premije i vjerojatnosti dogadjaja. Bez obzira tko ili sto bilo osigurano ili iskljuceno iz osiguranja.
Dakle, ovo sto zaposleni placaju u sustavu solidarnosti nije premija i nema veze sa vjerojatnostima, to je uopce pogresno brkati sa trzisnim osiguranjem. Trebalo bi HZZO preimenovati u HZPZT (hrvatski zavod za placanje zdravstvenih troskova).
“A bojim se da bi u sustavu privatnog zdravstva stvari najviše upravo tako izgledale – dok sam mlada i zdrava i mogu obavljati posao profitabilan poslodavcu, imala bih pristup super zdravstvenoj usluzi koja mi tada uglavnom ne treba. Jednom kad bih ostarila, pa otišla u penziju, onda bi mi postala potrebna ta usluga, ali je više ne bih mogla dobiti, jer bih imala manje novca, a osiguravajuća društva me više ne bi htjela osigurati, ne? Nisam sigurna da bih voljela živjeti u takvom sustavu…”
Ovo gledas iz svoje perspektive nekoga tko zeli biti u sustavu kakav jest. Ali sto sa ljudima koji ne zele placati nikakvo osiguranje, i ne zele se lijeciti u bolnicima. Recimo, zato jer smatraju da ako Bog odluci da umru od neke bolesti, Bog je odlucio. Zasto smatras da je opravdano takvim ljudima otimati novac od place kako bi bilo sigurno da ce za tebe biti novca ako se razbolis u penziji? S jedne strane imas ljude koji od tebe ne zele nista, a s druge strane ti njima kazes “e, ali ja od vas zelim, i ima da mi placate”.
Zovimo stvari pravim imenima. Jasno je da ono sto ti zelis zapravo uopce nije osiguranje, nego obaveza brige stanovnistva cijele drzave za sve starije i bolesnije u toj drzavi. Prisilna redistribucija imetka u te svrhe prema tebi je potpuno opravdana. Pritom naravno nije pitanje koliko treba uzeti nekome tko radi kako bi se lijecilo nekoga tko je bolestan (odnosno sve koji su bolesni) — onoliko koliko lijecenje kosta. To je ono sto trenutno i imamo, dakle imas razloga biti zadovoljna.
Nacionalni zdravstveni sustav je inace jedna od najpopularnijih kolektivistickih politika. Smatram da je vjerojatnost da ga se ukine gotovo nikakva. Stovise, mislim da nije u dogledno vrijeme izgledna niti neka veca reforma. Tako da nemas niti razloga za zabrinutost.
Medjutim, postoje ozbiljni problemi sa ovim sustavom, kako racunski i matematicki u pogledu skupoce, rasipnosti i odrzivosti, tako i moralni i filozofski, i ja cu nastaviti upozoravati na njih.
Šteta što ste zabranili TS da i dalje posta… ova mega neistina oko “tradicije” u Hercegovini vezano za darivanje novca mladencima i “bilježnicu” gdje se kao “bilježi” koliko je tko dao je usitinu bila začuđujuća prilika da joj se najjednostavnije pojasne zablude u koje TS očito istinski vjeruje. Čudno da su svi taj dio ignorirali. Ovako je ostavila dojam i tako je čak napislala kod KatKapitala “da je nekoliko kopalja ispred svih” jer nitko nema protuargumenata na njenje “argumente”.
Inače puno korisnije bi bilo da je još tu, čisto da se vidi superiornost zagovaranja slobode pojedinca nad kolektivističkim ludilom kojeg TS zagovara.
IMHO
Iako ne mislim da se @TS išta dade niti uz najveće napore objasniti, bolje rečeno to jako dobro znam. Dalje smatram da je takav mentalni sklop nemoguće “popraviti” jer jednostavno takva osoba nema dostatne razumske podloge za “popravak”, slažem se sa @Krm Krmkom da je potrebno imati jednog (jednu) takvu personu kao ogledni primjerak da se bolje vidi o čemu ovdje govorimo i sa čime smo suočeni. Dokazivanje bez dokazivanja, ne-razum upakiran u tuđe “mišljenje”, brbljanje radi eksponiranja,…
Dakle @Krm nije u pravu ako misli da je ta osoba zahvaćena “ludilom” kolektivizma. U osnovi riječ je o ne-osobi, borgu, dronu, automatonu, na daljinsko upravljanje. Takvi se samo spajaju na “interface” iz kojega po potrebi uzimaju “svoje” mišljenje. Danas jedno, sutra po potrebi nešto sasvim drugo. Dijalektički materijalizam “partije” (uvijek postoji neka partija) u svojem najboljem sjaju. Nemojmo zaboraviti da takve (i takvi)čine veliki ako ne i većinski postotak biračkog tijela “demokracije”….
Baš ste se krasno kolektivizirali u pljuvanju i osuđivanju neistomišljenice (koja je izgubila pravo odgovaranja i komentiranja)…
“Dalje smatram da je takav mentalni sklop nemoguće “popraviti” jer jednostavno takva osoba nema dostatne razumske podloge za “popravak”…
…imati jednog (jednu) takvu personu kao ogledni primjerak da se bolje vidi o čemu ovdje govorimo i sa čime smo suočeni….
…U osnovi riječ je o ne-osobi, borgu, dronu, automatonu, na daljinsko upravljanje. Takvi se samo spajaju na “interface” iz kojega po potrebi uzimaju “svoje” mišljenje. Danas jedno, sutra po potrebi nešto sasvim drugo.”
Takav stav prema TS-i jedva da se razlikuje od stava totalitarnog državnog aparata prema nekom pojedincu… Prema tome niste ništa bolji od sustava po kojem pljujete…
U citiranom komentaru (a sve više i cijelom blogu) osjeća se samo proračunata hladnoća… Sve više znanja, a sve manje ljudskosti…
TS je dobila zabranu komentiranja iz drugih razloga, a ne zbog neslaganja u stavovima. Da bi se mogli ne slagati u stavovima prije svega oni moraju biti izneseni i argumentirani. Ako se argumenti svedu na razinu osobne uvrede, pa i ako nakon višekratnog ponavljanja da tako nešto neće biti tolerirano komentator ne prestane činiti istu logičku pogrešku, nema sumnje da ću mu, kada mi prekipi, zabraniti komentiranje. Stvarno nemam razloga tolerirati takve ispade. Diskusija o temi – da, komentari na osobnoj razini – ne. Vrlo jednostavno.
Pingback: Neoliberalni kapitalizam – Babaroga moderne ljevičarske elite | Tko je John Galt?