Porezno rasterećenje? Evo vam prirez luzeri!

Oznake

Koprivnica, porez, porez na dohodak, Porezna reforma, porezno rasterećenje, prirez

U Hrvatskoj postoji izvjestan broj općina i gradova koji nemaju prirez poreza na dohodak svojih stanovnika. Od ukupno 128 gradova u 43 grada nema prireza, što je 33,6% od ukupnog broja, dok je kod općina situacija obrnuta odnosno od ukupno 428 njih čak 231 ne prikuplja prirez, što je 54%. Sve stope prireza gradova i općina možete pogledati ovdje.

S obzirom da se porez na dohodak dijeli između gradova, županija i države, pri čemu gradovi (općine) prolaze najbolje jer im pripada preko 56% prikupljenog iznosa, a može biti i više ukoliko grad ima organizirane javne službe (bolnicu, hitnu pomoć, vatrogastvo…), za očekivati je da će smanjenje poreznog opterećenja doprinijeti određenom smanjenju njihovih prihoda.

Dok se malobrojni radnici širom Hrvatske vesele najavljenoj poreznoj reformi zaposleni po lokalnim samoupravama kuju opaki plan. To veselje će za mnoge radnike biti kratkog vijeka. Pojedini gradovi i općine koje dosad nisu prikupljale prirez najavljuju da će započeti s tom praksom. Najglasnija po tom pitanju je Koprivnica. Prema zakonu o financiranju lokalne samouprave koprivničko poglavarstvo može aktivirati prirez do 12%, jer ima manje od 30.000 stanovnika, a ukoliko se pribroje i prigradska naselja tada prirez može biti i 15%. Koliko će točno iznositi prepušteno je na odluku koprivničkim birokratima. U načelu uzet će onoliko koliko im treba da pokrpaju razliku koja će nastati zbog porezne reforme i povrh toga, pretpostavljam, neku sigurnosnu razliku. Zagreb, koji ima poseban status u ovom slučaju i kojemu po zakonu pripada više od drugih gradova, može svojih 18% prireza podići i na 30% ako zatreba. Hmm.

Stanovnicima gradova i općina koje trenutno ne prikupljaju prirez, među kojima su najpoznatiji Koprivnica, Krapina, Ogulin, Samobor, Đurđevac, Glina, Hvar, Krk, Novalja i drugi, predlažem da pričekaju s otvaranjem šampanjca povodom poreznog rasterećenja jer bi im se on mogao vratiti poput bumeranga u obliku prireza.

Vrijedi još napomenuti kako ova situacija otkriva da je dihotomija ljevice i desnice zapravo lažna. Oni su suštinski isti. Barem što se tiče pitanja pljačke građana temeljem koje financiraju svoje političko-ideološke ciljeve. Koprivnička gradonačelnica (SDP) i virovitički župan (HDZ) očito govore istim jezikom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko je porezno opterećenje 1 kune neto plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porezna olakšica, porezna osnovica, Porezna reforma, progresivni porez

Ako zanemarimo da je porez, bez obzira o kojem obliku govorimo, ništa drugo do li ozakonjena pljačka kojoj je smisao oduzimanje dijela imovine poreznom obvezniku kako bi se omogućilo financiranje (različito od “ostvarivanja”) političkih ciljeva vlastodržaca, tada se često upuštamo u rasprave o tome koji je oblik poreza štetniji od drugog. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da je porez na dohodak najštetniji oblik poreza, jer se izravno odnosi na pitanje plaće nekog radnika, nisam siguran da je ispravno smatrati, primjerice, porez na nekretninu, koju će radnik s vremenom izgraditi ili kupiti od ostatka svoje plaće, manje štetnim oblikom. Isto tako možemo li reći da je porez na dobit tvrtke koja posluje konkurentno i racionalno, čime ostvaruje interese radnika i potrošača, manje štetan oblik? Je li od svih oblika poreza najpošteniji (podsjećam da smo zanemarili suštinu poreza) porez na dodanu vrijednost ili se pak radi o najperfidnijem obliku poreza jer on na svakom koraku proizvodnog procesa uzima dio vrijednosti konačnom proizvodu i koji u konačnici kažnjava krajnjeg kupca?

Bilo kako bilo porez na dohodak je u žiži zbivanja, a ovdje ćemo se baviti lošom stranom poreznog sustava u Hrvatskoj, odnosno modelom progresivnog poreza na dohodak.

Stvarni, negativni učinci ovog modela nisu u potpunosti vidljivi na prvi pogled. Opće je poznato kako se dohodak oporezuje u tri koraka, ovisno o njegovoj visini. Oporezivi iznos dohotka dobije se tako da se bruto plaća umanji za doprinos za mirovinsko osiguranje (20%) i zatim neoporezivi dio plaće (2.200 kuna). Neoporezivi dio plaće započinje od 2.200 kuna za sve ali se uvećava ovisno o raznim olakšicama poput onih za djecu, uzdržavane članove, invalidnost, život u područjima od posebne državne skrbi itd. Na oporezivi dio dohotka primijenjuju se stope od 12% (za oporezivi iznos do 2.200 kuna), zatim 25% za oporezivi dio dohotka koji ulazi između 2.200 i 8.800 kuna te 40% za iznos iznad 8.800 kuna. Oporezivi dohodak iznad 8.800 kuna oporezuje se tri puta (sa 12%, 25% i 40%), onaj do 8.800 kuna dva puta (12% i 25%), dok se dohodak do 2.200 kuna oporezuje samo po stopi od 12%.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja za neto minimalac od 2383,77 kuna (zagrebački prirez). Bruto minimalac od 3017,61 kuna, umanjen za mirovinsko i neoporezivi dio dohotka, iznosi 214,09 kuna na koje se primijenjuje 12% poreza što iznosi 25,69 kuna. Na porez se zbraja prirez gradu (npr. Zagreb ima prirez od 18%) što u ovom slučaju znači 4,62 kune od iznosa poreza. Ukupno to je 30,31 kuna poreza i prireza. Iznos od 30,31 kune poreza i prireza je 1,2% od neto mininalne plaće. U toj mjeri on je štetan za radnika na minimalcu.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja na neto plaću od 10.000 kuna. Bruto plaća u ovom slučaju iznosi 16.729,45 kuna, doprinosi za mirovinsko 3.345,89 kuna, neoporezivi dio je kao i u prethodnom slučaju 2.200 kuna. Razlika daje oporezivi iznos dohotka od 11.183,56 kuna. Ukupni porez i prirez iznose 3.383,56 kuna. U odnosu na neto plaću to je 33,8%. U toj mjeri on je štetan za radnika s neto plaćom od 10.000 kuna. Radnik s plaćom 10.000 kuna, što je okvirno četiri puta veća plaća od minimalca, platit će 111 puta više poreza od radnika na minimalcu (3.383,65 kuna : 30,31 kuna). U ovome se pak očituje nepravda zbog nesrazmjera poreznog opterećenja koju osjeća radnik s većom plaćom.

Tu nepravdu je najbolje prikazati grafički. U primjeru ćemo vidjeti koliko lipa poreza (i prireza) vlast uzima radnicima za svaku kunu neto plaće. Uz to vidjet ćemo i kako porezna reforma utječe na istu stvar:

Učinak porezne reforme vidljiv je na zelenoj liniji. U svakom pogledu neto kuna radnika nakon reforme bit će opterećena manje nego do sada. No za neke će ti efekti biti izraženi u većoj mjeri, a za neke u manjoj. Ponovno zahvaljujući progresivnom oporezivanju. Zelena linija je pomaknuta malo udesno zbog najavljenog povećanja neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.600 kuna, što znači da dio radnika koji sada plaćaju porez, poput radnika na minimalcu, nakon ove reforme više neće plaćati porez. Učinak ove reforme stoga je upravo najveći kod nižih plaća unatoč nižim iznosima. U slučaju radnika na minimalcu, koji je dosad plaćao 30,31 kunu poreza i koji nakon reforme više neće plaćati porez, možemo reći da je učinak ove mjere 100%. Zamjetnije odmicanje zelene linije od plave na višim iznosima neto plaće uvjetovano je pomicanjem praga porezne stope od 40% sa 8.800 kuna na 13.200 kuna.

Na grafu možete primijetiti kako se obje krivulje dva puta prelamaju. Radi se o točkama na kojima započinje viši porezni razred.

Bruto plaća iznad 5.500 kuna, nakon oduzimanja doprinosa za mirovinsko, daje oporezivi dohodak nešto veći od iznosa maksimalno neoporezivog dijela poreznog razreda od 12%, te ovdje započinje stopa poreza od 25%. Na plavoj krivulji to ćete vidjeti kao prvi lom ili ulegnuće nakon kojega kreće jači uspon jer veći porez odnosi sve veći iznos dohotka između 2200 i 8800 kuna oporezivog dijela. Na prvom prelasku iz niže u višu poreznu stopu neto plaća iznosi 4.089 kuna na koju se plaća 311,76 kuna poreza, što znači da je svaka neto kuna opterećena sa 7,62 lipe poreza. Porezno opterećenje nastavlja rasti do bruto plaće 13.750 kuna za koju je oporezivi dio jednak neto plaći (8.800 kuna) kada započinje nova stopa poreza od 40%. Do ovog koraka porezno opterećenje jedne kune neto plaće naraslo je na 26,26 lipa međutim porezna stopa od 40% daje novi vjetar u leđa opterećenju plaća iznad iznosa od 8.800 kuna. Na neto plaći od 10.000 kuna svaka kuna je opterećena sa 33,84 lipe poreza, neto od 15.000 kuna sa 52,36 lipa, dalje da ne nabrajam, no iznosi poreza rastu na 70 lipa poreza za svaku kunu neto plaće pa i više od toga.

Učinak porezne reforme na smanjenje poreznog opterećenja 1 kune neto plaće možemo vidjeti na sljedećem grafu. Očito je kako porezna reforma donosi najveće postotno smanjenje poreznog opterećenja na nižim iznosima, osobito u zoni minimalne plaće koja se više neće oporezovati, zatim na ulasku u porezni razred od 25% gdje je učinak vezan također uz povećanje neoporezivog dijela dohotka nakon čega učinak opada do ulaska u porezni razred od 40% koji se širi sa postojećih 8.800 na 13.200 kuna. Ovaj grafikon otkriva kako će najmanju korist (porezno olakšanje) od ove reforme imati upravo oni radnici koji trenutno imaju neto plaću na granici poreznog razreda od 40%, što je i logično jer progresivan porez od 12% i 25% do ovog je trenutka pojeo znatan iznos njihovog dohotka pa pomicanje neoporezivog dijela ima minimalan učinak.

Zona u kojoj se učinak smanjenja poreznog opterećenja pripisuje pomicanju neoporezivog dijela dohotka sa 2200 na 2600 kuna je obojana plavom pozadinom, a zona učinka pomicanja poreznog razreda od 40% crvenom.

Maksimalno moguće smanjenje poreznog opterećenja odnosno povećanje neto plaće koje će se desiti ukoliko se porezna reforma provede u parametrima koji su dosad prezentirani jest 967 kuna! To je maksimalna moguća korist koju se može izvući zahvaljujući povećanju neoporezivog dijela te pomicanja poreznog razreda od 40% sa 8.800 na 13.200 kuna. O tome je neki dan pisao Monopolizam od kojega možete preuzeti i kalkulator plaća u excelu.

Međutim u ovoj priči nedostaje još jedan pogled na stvar. Ukupan iznos davanja državi za svaku kunu neto plaće. U ukupan iznos, uz porez i prirez, ulazi doprinos za mirovinsko, zdravstveno te ostali nameti koji čine razliku do bruto 2 plaće radnika. Opterećenje naše jedne neto kune plaće ovdje poprima frapantne razmjere.

Crvena crta koja odmah upada u oči predstavlja granicu nakon koje za svaku kunu neto plaće još jednu dajete u državni proračun. Danas (plava linija) ta granica je na 11.000 kuna neto, nakon reforme (zelena linija) ona se pomiče na 13.700 kuna neto. Radnik na minimalcu danas za svaku kunu plaće daje u proračun 46 lipa, nakon reforme će davati 44 lipe, što je iznos doprinosa i nameta, jer više neće plaćati porez i prirez. Radnik s prosječnom plaćom od 5.500 kuna za svaku kunu daje u proračun 68 lipa, a nakon reforme 64 lipe. Visokoplaćeni radnici, u pravilu visokokvalificirani stručnjaci za svaku kunu dati će u državni proračun i 1,3 kune pa i više od toga.

No takvi su rijetkost. Možda upravo i zbog same prirode progresivnog poreznog sustava koji destimulira visoke plaće ali i većinu članova društva koji posljedično gube poticaj i smisao vlastitog stručnog i intelektualnog razvoja. Oni unaprijed znaju da razvoj u tom smislu nije isplativ ili bolje rečeno – država ga kažnjava. Poslodavci će također vrlo rijetko svojim radnicima ponuditi veća primanja jer za takvu priliku trebaju imati dobar razlog. Tako će plaće težiti nižim iznosima, u pravilu što nižim gdje je porezno opterećenje manje, dok će se plaće bolje plaćenih radnika koncentrirati oko 4.100 kuna te 8.800 kuna odnosno na prelasku iz nižeg u viši porezni razred.

Rješenje? Ako se dohodak mora oporezovati onda je jedino pošteno rješenje da postotni iznos poreza bude jednak za sve radnike. To znači flat-tax.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porezna reforma – progresivni porezni sustav šteti i radnicima s nižim plaćama!

Oznake

40%, bruto, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porez na dohodak, Porezna reforma, porezne stope

Aktualna tema ovih dana je promjena načina oporezivanja osobnog dohotka građana. U tom smislu govori se o povećanju neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.400 ili 2.600 kuna kao i o pomicanju poreznog razreda od 40% sa 8.800 kuna na neki viši iznos dohotka (13.200 kuna). Tom promjenom bi se građanima, osobito onima koje opisuju kao “srednji sloj”, ostavio dio osobnog dohotka u džepu. To istovremeno znači da će u državni proračun biti uplaćeno nešto manje novca (oko 2 milijarde kuna).

Utjecaj ove promjene veći je kod visokih primanja zbog prirode poreznog sustava koji dohodak oporezuje progresivnim stopama. Većina smatra alternativni flat-tax (ravnomjerni) model oporezivanja nepoštenim. Ta paušalna ocjena poštenja stvar je elementarne financijske pismenosti koja je u populaciji evidentno na vrlo niskoj razini. Kako bi se ta pismenost povećala vrijedi opisati osnovne karakteristike oba porezna modela.

U flat-tax modelu svi obveznici poreza na dohodak (radnici) plaćaju jednaku stopu poreza. Primjera radi plaća od 2.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi 400 kuna poreza u državni proračun dok plaća od 10.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi radniku čak 2.000 kuna. Veća plaća oporezovana istom poreznom stopom slijedom stvari odnosi i veći iznos poreza. U primjeru radnik s plaćom 10000 kuna platit će poreza kao petorica radnika s nižom plaćom. Tko smatra tako nešto nepoštenim neka nastavi čitati jer ono što čini progresivni model neusporedivo je gore za radnika s višim primanjima.

S druge strane stoji progresivni model oporezivanja. Taj model je na snazi u Hrvatskoj i općenito se smatra poštenim. U ovom modelu radnici s višim primanjima plaćaju višestruko veći iznos poreza zbog primjene viših poreznih stopa. U našem slučaju porezne stope kreću od  12% za plaće do 2.200 kuna, pa novih 25% za plaće do 8.800 kuna te 40% dodatno za plaće iznad 8.800 kuna. Posljedično će radnik sa nižom plaćom na ruke primiti i 80% bruto iznosa dok radnik s plaćom na ruke prima tek nešto više od 60% bruto plaće.

Kritike porezne reforme koje dolaze od slabije plaćenih radnika zbog neravnomjernog učinka nemaju pokriće zbog progresivnog poreznog modela. U usporedbi sa položajem bolje plaćenih radnika progresivni porezni model je poprilično milostiv prema radnicima s manjim plaćama. Udio poreza u minimalcu koji iznosi 2.383,77 kuna je beznačajnih 56 kuna (sa zagrebačkim prirezom) što ispada tek 2,3% neto plaće. Ostatak do ukupne bruto plaće odnosi se na mirovinske fondove i zdravstvo. Radnik sa neto plaćom od 10.000 kuna platit će čak 3.383,56 kune poreza odnosno 33,8% od neto plaće. Jedan radnik sa plaćom od 10.000 kuna platit će poreza kao 60 radnika na minimalcu. Je li njegova plaća 60 puta veća? U toj mjeri on će osjetiti i olakšanje nakon ove reforme dok će učinak na plaće radnika s nižom plaćom biti usporediv sa realnim doprinosom kojeg daju u državni proračun, dakle minimalan.

Radnici sa nižim primanjima konačno imaju prilike vidjeti loše strane politike progresivnog oporezivanja koja je opće prihvaćena odnosno koliko država oporezuje građane s višim primanjima. Da je na snazi flat tax sustav tada bi smanjenje porezne stope imalo isti efekt bez obzira na visinu plaće radnika. Postoji tu i još jedan apsurd. Plaće državnih dužnosnika nerijetko su i višestruko veće od primitaka poreznih obveznika koje se za njihov račun oporezuje.

U slučaju ove porezne reforme trošak plaće radnika poslodavcu će ostati isti, a benefiti novog neoporezivog dijela dohotka i pomicanja poreznog razreda od 40% naviše bit će momentalno vidljivi na mjesečnoj plaći radnika. Ipak, poslodavci se možda upuste u korekcije postojećih ugovora o radu i od radnika zatraže da u nekoj mjeri podijele s njima učinke ove mjere. Hoće li i u kojoj mjeri poslodavci to činiti vezano je uz pitanje neposrednog administrativnog troška tog zahvata ali i parametre vezane za tržišne okolnosti (npr. koliko je jaka konkurencija i može li ona njihovim radnicima ponuditi bolje uvjete). Što je konkurencija na tržištu veća radnici su sigurniji da će od ove mjere imati više koristi. Zbog visokih transakcijskih troškova poslovanja (porezi, nameti i gomila zakonskih propisa s kojima mora biti usklađen) dolazi do slabljenja tvrtki na tržištu pa će radnici u takvim tvrtkama (žrtvama birokratski stimulirane neproduktivnosti) vjerojatno biti suočeni sa izmjenama ugovora o radu i to u vidu smanjenja bruto plaće kojom će poslodavci nastojati smanjiti ukupne troškove poslovanja.

Državni zaposlenici za razliku od radnika u privatnom sektoru ponovno nemaju razloga za brigu. Njihova bruto osnovica od 5.108,84 kune bruto sigurno neće biti smanjena stoga im ova porezna reforma svima donosi solidnu neto povišicu. Određena neizvjesnost za lokalnu samoupravu u ovoj priči manifestacija je specifičnog načina na koji se centralna vlast odlučila obračunati sa nižom razinom vlasti. Uskračujući im prihode efektivno smanjuje i njihovu političku moć.

Otkako pratim dnevnu politiku ne pamtim da je Vlada donijela mjeru koja s jedne strane tako očito koristi radnicima i poslodavcima dok s druge strane u istoj mjeri ostavlja državni proračun u neizvjesnosti. Još uvijek razmišljam postoji li tu neka “kvaka 22”. Iako, mjera još nije poprimila konačan oblik niti je stupila na snagu tako da je to možda ta kvaka. Vidjet ćemo. Ministar Lalovac je optimističan i smatra kako će ovom mjerom povećati potrošnju građana, a niži trošak zapošljavanja (manja bruto izdvajanja poslodavca za istu neto plaću radnika) možda pomogne poslodavcima u pokretanju novih investicija. Posljedično bi se trebala kompenzirati početna razlika od 2 milijarde kuna u padu prihoda od poreza na dohodak. To je naravno Lalovčeva špekulacija jer što ako se građani poučeni dugogodišnjom recesijom umjesto na potrošnju odluče na štednju? Crni dani su tu, a s novcem se ne valja razbacivati. U tom slučaju Lalovac će učiniti što? Dići novi kredit da pokrpa sve veću rupu u svojem proračunu ali rashodovnu stranu istog će i dalje odbijati smanjiti?

Najava poreza na kamate na štednju građane bi trebala odgovoriti od štednje. No štediti, ili bolje rečeno sačuvati vrijednost novcu, se može na razne načine. Papir u tom pogledu postaje sve lošiji izbor. Nekretnine će također dobiti svoj godišnji porez koji će istovremeno smanjiti i njihovu temeljnu vrijednost. Kamo onda sa štednjom? Skromna sugestija – kupujte investicijsko zlato! Ono se zahvaljujući direktivama EU do daljnjeg ne oporezuje.

Druga opcija je da štednju i višak novca kojeg ćete imati nakon što ove mjere stupe na snagu jednostavno potrošite. Kupujte televizore, mobitele, punite kolica čipsom i kikirikijem, svejedno je. Tako ćete pomoći Vladi da u svojim statističkim izvješćima pokaže izvjestan gospodarski rast (trgovinska bilanca će možda malo kiksati ali ona je u teoriji ionako notorna glupost), u očima mediokriteta potvrdi ispravnost svojih suludih politika, usput dobro omasti brk i naputuje se Svijetom na vaš račun, a vama će nakon svega pripasti pravo da imate prazne džepove. Morate priznati da je od ove varijante ipak bolja prethodna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radnička fronta i radnici nemaju ništa zajedničko!

Oznake

kapital, Kapitalizam, progresivizam, radnik, radnička fronta, socijalizam

Progresivistička ljevica Hrvatske pokretanjem političke inicijative pod nazivom “Radnička fronta” otkriva svoje namjere da ionako učmalu i bezperspektivnu svakodnevicu, na kojoj možemo zahvaliti njima srodnim socijal-demokratima koji vladaju državom na svim razinama vlasti, dodatno radikalizira.

Iako u svojem nazivu ima frazu “radnička” zapravo se radi o obmani. Radnici ne mogu biti dio ove radikalne socijalističke inicijative jer u svojim “zahtjevima” glavni akteri fronte jasno navode kako su njihovi stvarni interesi u izravnoj suprotnosi sa interesima radnika. Glavni akteri ove fronte su radikalni politički aktivisti čija najviša ambicija nije izgradnja sretnog i prosperitetnog društva već jačanje vlastite političke pozicije i moći, a argumente za tu tvrdnju ćemo vidjeti niže u tekstu. Sretno i prosperitetno društvo ne može biti izgrađeno radikalizacijom ionako prejakog političkog sustava na uštrb sloboda i imovinskih prava građana.

U svakoj od točaka svojih zahtjeva koje, usput rečeno, ne upućuje demokratskim institucijama države već uspavanoj ljevičarskoj gerili, ova fronta napada temelje civiliziranog društva, koje u Hrvatskoj, paradoksalno, počiva na trulim temeljima upravo zahvaljujući predugoj povijesti dominantne politike bilo lijeve ili desne prominencije. Jači politički zaokret u bilo kojem smjeru, u ovom slučaju lijevom, može predstavljati jedino dodatno jačanje političke moći i figura uz neizbježno slabljene već spomenutih sloboda i prava građana. Vrijeme je da tako nešto građani ove zemlje, a osobito radnici ove zemlje, prestanu šutke odobravati.

Kako bi ta šutnja prestala vrijedi ukratko navesti stvarne motive koji se skrivaju u zahtjevima ove fronte i na površinu iznijeti nakaradnost ideja koje ona promovira:

1. Zaštita i povećanje radničkih prava

• Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

Skraćivanjem radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće te sprječavanje novog zapošljavanja na temelju ovog pravila fronta već na prvi pogled doziva štetu radnicima i potencijalnim radnicima. Smanjenjem radnih sati uz istu plaću povećava se ukupan trošak poslovanja tvrtke čime ona postaje manje konkurentna. Ukoliko od svojeg rada želite ostvariti poštenu zaradu tada ono što proizvedete mora biti poželjno kupcu. To što proizvedete svojim radom mora biti kvalitetno i cijenom pristupačno. Samo na taj način možete očekivati da će vaš rad biti nagrađen i da ćete svojim radom nekome učiniti dobro i korist. Uz manju produktivnost i veći trošak poslodavci će zapošljavati manje ljudi. Ekonomska raznolikost hrvatskog gospodarstva će slabiti jer će zbog smanjenja produktivnosti i povećanjem troškova poslovanja konkurentne biti sve malobrojnije gospodarske djelatnosti. Gomila Hrvata već je nezaposlena zbog istih razloga, a oni su redom posljedica represivnih politika dosadašnjih lijevih ili desnih vlastodržaca. Dodatnom represijom logično možemo očekivati jedino pogoršanje ionako poražavajućih radnih statistika.

• Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Rad je vlasništvo svakog čovjeka. Rad nije pravo u smislu “prava na posao” ili “prava na stalno radno mjesto” već nešto što čovjek posjeduje za sebe i o čemu bi trebao imati pravo odlučivati sam. Zadnje navedeno se ne uvažava niti štiti za razliku od prvoga. Rad je proizvod čovjekovog uma i fizičkog djelovanja. Ideja o zabrani prekovremenog rada je jednako štetna i nakaradna kao i svako nastojanje da se političkim putem regulira ovo pitanje. Nitko ne bi smio imati pravo čovjeku braniti da radi! Osim naravno svih dosadašnjih vlasti i naravno Radničke fronte koja ovo pitanje radikalizira. Jer čovjek koji ima pravo raditi to čini vlastitom odlukom i za vlastitu korist, a kao što vidimo ova politička inicijativa tako nešto ne priznaje. Opravdanim smatraju samo rad za viši, politički cilj, a oni igrom slučaja žele zauzeli političku poziciju. Dakle rad za njihov cilj – DA, rad za cilj kojeg izabere radnik – NE. Izrabljivanje radnika može postojati tek kao posljedica sustavnog podržavanja krivih politika koje desetkuju ekonomsku aktivnost, produktivnost i inovativnost pa radnici ostaju bez izbora i mogućnosti da svoj rad i znanje ponude poslodavcu za bolje uvjete ili možda sami počnu proizvoditi za vlastitu korist. Vjerujem kako je u Hrvatskoj ovo velik problem koji se ne može rješiti političkom radikalizacijom već okretanjem u suprotnom smjeru.

• Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

Ono što je bitno poštivati jest odnos radnika i poslodavca. Kada država postane najbitniji faktor u tom odnosu, u smislu njenih suludih potraživanja kako prema poslodavcu tako i prema radniku, pa i podržavanjem politika koje smanjuju njihovu produktivnost i konkurentnost na tržištu odnosno njihovu šansu da u konačnici svojom suradnjom nešto i zarade tada je sasvim jasno da je njihova nemogućnost poštivanja ugovornih obveza tek posljedica sustavnog političkog ugnjetavanja. Porezi, birokracija, beskonačni propisi i norme, licence, dozvole ili inspekcije u Hrvatskoj predstavljaju nepremostiv transakcijski trošak. Osim ako ste politički podobna figura tada vam se političkim putem opraštaju nezakonite radnje odnosno ono što je drugima zabranjeno (što o samoj prirodi zakona ne govori ništa). Radikalizacijom politike svjedočili bismo tek radikalnijim slučajevima eksploatacije radnika. Ono što će radniku osigurati plaću jest zdravije, depolitizirano tržišno gospodarstvo. Sušta suprotnost onome što zagovara fronta.

• Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Fronta ne želi dobro radnicima niti nezaposlenima. Minimalna plaća sprječava nezaposlene ljude da se zaposle u djelatnostima koje su definirane kao niskoprofitabilne i koje zahtjevaju nižu razinu stručnosti i znanja. Nitko ne bi smio imati pravo političkim putem tim ljudima oduzimati mogućnost da se zaposle u takvim djelatnostima niti intervencionizmom gušiti razvoj takvih djelatnosti (motiv za tu praksu je da se tko ne bi našao manje vrijedan od drugog). Određivanjem omjera plaće 1:4 fronta daje do znanja da će represivnim metodama onemogućiti inovativnost nadarenih ljudi te ih demotivirati da u Hrvatskoj ostvaruju svoje maksimalne potencijale za opće dobro. Visokonadareni pojedinci neće imati drugog izbora nego napustiti ovu državu i preseliti tamo gdje politika dopušta da se o uvjetima rada i plaći dogovore bilateralno sa svojim poslodavcem. Definiranje cijene rada političkim putem znači jačanje političke moći na uštrb sloboda i prava građana. Nedopustivo.

• Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

Navedeno se u najvećem dijelu financira od oporezivanja radnika. No već znamo da fronta u ovoj priči ne zastupa radnike. Ukoliko bi se navedene socijalne naknade povećavale to dakle znači povećanje poreza radnicima uz daljnje smanjenje njihovih prava, osobito prava da uživaju u plodovima svojeg rada i prava vlasništva nad imovinom koju stvore tim radom. U takvoj gospodarskoj klimi radnicima se smanjuje motiv da rate, a povećava motiv da budu korisnici socijalnih naknada. Međutim novac nema pokriće bez produktivnog i smislenog rada i poduzimanja pa u ovom slučaju on nužno postaje bezvrijedan komad papira. U takvom okruženju radikalna politička vlast nužno poseže za instrumentima poput inflacije koji dodatno obezvrijeđuju sada već oskudnu ponudu rada i korisnih poslova. Ali zato javni radovi cvatu.

• Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Do sada smo već obrazložili kako fronta ne priznaje radniku pravo na rad, jer ukoliko on odluči raditi više nego što fronta dopušta to će biti kategorizirano kao prisila od strane poslodavca (i kada prisile nema), te da ne priznaje (ili ne poznaje) realne okolnosti u kojima danas žive poduzetnik i radnik, a možemo ih svrstati u okvir problematike previsokih transakcijskih troškova. U tim slučajevima tvrtka će biti vlasniku oteta. Posljedice radikalnog političkog sustava kažnjavat će se represijom i otimačinom imovine građanima. U ovakvom scenariju velika je vjerojatnost nestašica usluga i robe na tržištu (npr. slučaj nestašice toalet papira u Venezueli).

• Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Vrtići ne mogu biti besplatni jer njihovo postojanje i funkcioniranje uključuje opipljive materijalne i ljudske resurse, a samim time i troškove. Vjerujem da za shvaćanje ovoga nije potreban značajan mentalni napor niti osobita ekonomska pismenost. Trošak financiranja vrtića je realan, a fronta bi ga u ovom slučaju podijelila sa radničkom klasom u cjelini. Čak i sa radnicima koji nemaju djecu. To se naziva socijalizacija troška i ljudi često kalkuliraju kako da nešto plate manje tako da iskoriste druge ljude. Moralne osobe tako nešto ne mogu podržavati.

•  Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjimaorganizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Radnici bi trebali imati ona prava koja sa svojim poslodavcem dogovore bilateralno ugovorom o radu. Nametati poslodavcu političkim putem da radniku daje prava koja mu ne želi dati može značiti tek to da će se manje građana odlučiti na poduzetnički poduhvat. Jer ukoliko im se ne priznaje pravo da rasppolažu vlastitom imovinom na način kojeg smatraju primjerenim te ih se prisiljava na političke komende tada oni nemaju motiva niti potrebe upuštati se u takvu mazohističku avanturu. S druge strane ne vidim ni najmanji problem u tome da se dozvoli osnivanje tvrtki koje će uspostaviti ovakvu praksu. Problem je u nametanju te prakse onima koji je ne žele. Ova politika utjecat će negativno na ekonomsku aktivnost i povećati nezaposlenost građana. Kao i u prethodnim točkama i ova mjera je na izravnu štetu, a ne korist radnika kako fronta naivno očekuje.

2. Revizija privatizacije

• Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Kriminal iz pretvorbe i privatizacije može se procesuirati i prema postojećim zakonima. Međutim ovom zahtjevu motiv je glorifikacija jugoslavenske samoupravne ekonomije, najava daljnje konfiskacije imovine građana što se u pravilu odnosi na sve tajkune koji hipotetskom arbitrarnom sudištu radničke fronte neće moći dokazati porijeklo i najmanje stvari koje posjeduju, te u konačnici najava nove nacionalizacije tvrtki poput one nakon drugog svj. rata. Zbog načina na koji imovina nastaje i raste sasvim jasno je da nakon niza godina nije moguće izvesti kompletan dokaz o porijeklu imovine. Tako da ovdje nisu urgoženi samo oni koji su imovinu stekli politički sponzoriranom krađom već i oni koji su je stekli poštenim radom.

• Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Ovime fronta najavljuje daljnje otimanje imovine vlasnicima (dioničarima) te nacionalizaciju banaka, telekoma, naftne industrije i svega što će prema vlastitom viđenju ekonomije klasificirati u kategoriju društvenog interesa. Tragične događaje, po radnike i građane, koji se dešavaju već neko vrijeme u Argentini, Boliviji, Venezueli (npr. uzimanje otisaka prstiju građanima u trgovinama kako ne bi kupili više proizvoda nego što je vlast odredila da im treba) spominju se u pozitivnom svjetlu, a realno stanje građana koji pod socijalističkim vodstvom tih zemalja žive u bijedi ne govore niti riječi. Jer njihov interes u načelu i nije bitan. Bitno je samo da je modus operandi političara kompatibilan sa socijalističkim naukom.

• Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Ova točka zapravo detaljnije opisuje prvu točku ove cjeline koja time postaje suvišna. Fronta se razrađujući zahtjeve do ovog trenutka dosjetila kako baš svako poduzeće koje je privatizirano može nacionalizirati u trenutku smrti njenog vlasnika. Što ako je vlasnika više ili ako je riječ o dioničarskom društvu ovdje nije obrazloženo. U konačnici fronta i nema potrebe obrazlagati svoje motive niti logiku jer metode kojima bi provela oduzimanje imovine ne mogu biti ostvarene mirnim putem već samo represijom.

3. Nova ekonomska politika

• Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Gomila neargumentiranih floskula. Kakvu industriju i za čije potrebe bi stvorila fronta? Već smo rekli kako svojim politikama fronta zatire poduzetnički duh, ubija konkurentnost ekonomije, demotivira inovativnost nadarenih pojedinaca, oduzima imovinu vlasnicima, interese radnika podređuje interesima politike, trenira submisivnost građana, motivira ih da postaju socijalni slučajevi. Puna zaposlenost u takvoj klimi moguća je tek uz prisilu, a industrija u kojoj bi se ona ostvarila ne može biti perspektivna niti je, paradoksalno, progresivna. Koja industrija odgovara ovim idejama? Vojna industrija svakako. Možda bi Hrvatska prema viđenju fronte mogla postati jedna velika tvornica oružja koje bi se prodavalo političkim aktivistima koji širom Svijeta promoviraju iste ideje? Paradoksalno oni uviđaju problem nekonkuretnosti ali ne uviđaju kako su i blaže socijal-demokratske politike uzrokovale taj problem. Posljedice koje bi proizašle iz njihovih suludih i nepromišljenih politika nezamislive su (u negativnom smislu). I povrh svega, naravno, sve što se proizvede mora biti ekološki prihvatljivo, dakle dodatan problem za ionako nekonkuretnu ekonomiju.

• Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Potpuno dostupno i besplatno zdravstvo već postoji. Ovi sustavi su javni i pod javnom upravom. O tome kako će oni raditi odlučuje se politički, a ne tržišnim putem. Obrazovanje je besplatno gotovo do najviše razine. Kakvi su rezultati toga što korisnici tih sustava ne moraju za iste izdvojiti iz vlastitog džepa ni kune? Imamo 700.000 ljudi na listama čekanja jer je potražnja za besplatnim pregledima tolika da oni stvarno bolesni od gomile čekača ne mogu doći na red za nužnu pomoć, a studira se radi gomile usputnih privilegija koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem ali redom imaju veze sa socijalnim pravima i naknadama. Besplatno obrazovanje i društvo znanja su, vidljivo po svim statistikama, proizveli sve samo ne znanje. Ako je činjenica da uz javno zdravstvo postoje i privatne ordinacije i poliklinike grozomorna tada iza zgražanja nad činjenicom da postoje ljudi koji se liječe i u tim privatnim ordinacijama, jer ne mogu dočekati “besplatno” liječenje u javnim ordinacijama, stoji čista zla namjera. Protivljenje postojanju privatnih ordinacija i ideja da se ljude onemogući da potraže pomoć u njima te da ih se prisili da čekaju na liječenje u javnom sustavu znači sve samo ne željeti dobro bolesnom čovjeku. Privatni liječnici nisu problem postojećeg sustava, najmanje u financijskom smislu jer oni nisu plaćeni proračunskim novcem već novcem iz džepa pacijenta kojeg je bolest primorala na taj trošak dok ga, paradoksalno, država istovremeno prisiljava da od svoje plaće izdvaja još i za javno zdravstvo od kojega mu pomoći nema. Radnik niti u ovom slučaju nema nikakve koristi jer će i dalje plaćati istu cijenu, a dostupnost zdravstvene usluge bit će mu manja.

• Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Osim uvođenja omjera plaće 1:4 ovom politikom dodatno se uništava talentirane radnike i razara pravo radnika i poslodavca da sami definiraju svoju suradnju putem ugovora o radu. To pravo je ionako uništeno postojećim ZOR-om na svim razinama, a ovime gotovo da prestaje postojati. Suština inicijative Radnička fronta je u netoleriranju prava na imovinu ikojem građanu. Suština ove inicijative je u ubijanju inteligencije i razuma građana, njihovo podređivanje političkom dikatatu i ideološkim ciljevima usporedivim jedino sa totalitarnim režimima. To suprotstavljanje inteligenciji građana možemo vidjeti i u nedavnoj objavi stranke ORaH kako u njihovim redovima sjede nadprosječno inteligentni političari. U ovoj točci je paradoksalno to što se kritizira mjere štednje, što u stvarnosti znači da politički inducirana potrošnja ne raste dovoljno žustro iako konstantno raste (dok privatna potrošnja pada zajedno sa standardom građana), dok u prvoj točci kritiziraju ekonomski model koji se bazira na “potrošnji”. Ali nije važno je li u fokusu kritike potrošnja ili štednja kad je u fokusu privatna imovina građana, bio on obični radnik ili beskrupulozni bogataš. Svatko tko nešto posjeduje, bila to štednja, stan ili kuća, automobil, nije siguran niti dobrodošao u viziji društva koju prezentira fronta.

• Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Vjerske zajednice bi trebao financirati onaj tko vjeruje i to na način na koji definira ta vjerska zajednica. O tome čije su mirovine povlaštene i čije su invalidnine lažne fronta će odlučivati jednako uspješno kao i svaka dosadašnja vlast jer radi ovdje se i dalje radi o sredstvima koja se preraspodjeljuju unutar državnog proračuna kojeg će i dalje puniti radnička klasa pod čizmom frontinih vrlih političara. Revizija mirovinskog sustava? Par milijardi kuna koje su radnici izdvojili na svoj račun u okviru drugog stupa neće spasiti socijalističku ponzi piramidu. Drugi stup je privatna imovina građana za razliku od prvoga koji se sastoji od novca oporezovanog tim istim radnicima i preraspodjeljenog kroz državni proračun. Nastavak takve prakse i nasilno otimanje novca iz drugog stupa predstavlja samo još jedan napad na radnika koji traje od početka ovih zahtjeva.

• Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Javna televizija postoji. Problem kojeg prezentira fronta odnosi se na činjenicu da uz javnu televiziju postoje i televizije u privatnom vlasištvu. Fronta ne voli privatno vlasništvo niti mogućnost da krajnji kupac usluge sam odabere što želi. Tu mogućnost fronta također ne voli. Ona je želi zabraniti, raspustiti privatne televizije, uspostaviti nacionalni nadzor nad sadržajem u eteru i potom kreirati objektivne informacije. Problem je samo što te informacije ne bi bile objektivne već, kao što smo imali prilike vidjeti dosad, radikalno ideološki obojane.

• Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Strani kapital je u ovoj priči irelevantan. Ideja fronte jest da ona bude ta koja će odrediti stranom kapitalu u šta će ulagati. Ideja se suprotstavlja ideji privatnog vlasništva i vlasnikovog prava da njime upravlja. U ovom scenariju banke neće raditi po frontinoj komandi već će prestati poslovati u ovoj državi. No potrebe za definiranjem njihove uloge zapravo nema jer bi fronta sve banke nacionalizirala. Slijedi suludo lupanje nepostojećeg novca u investicije po frontinom ideološkom konceptu, javni radovi kojima će se porobljavati i potplaćivati radnike, poticanje inflacije i nastavak obezvrjeđivanja ljudskog rada uz enormno rasipanje resursa. To je put u propast unatoč frontinim populističkim floskulama kako bi navedeno trebalo odigrati “realpolitično i mudro”.

• Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Umjesto da mu trenutak umirovljenja određuje fronta radnik bi trebao imati pravo sam odlučiti o tom trenutku. Tako nešto moguće je samo ukoliko on ne ovisi o prvom mirovinskom stupu već o odgovornom i mudrom ulaganju vlastitih sredstava tijekom radnog vijeka i to tamo gdje sam smatra da je najkorisnije za njega (fondovi, štednja, dionice, investicije u zelene projekte, zlato…). Produktivni radnici tako bi mogli u mirovinu i ranije, ako tako odluče, a oni manje produktivni i kasnije nego danas. U svakom slučaju to bi bilo moguće u trenutku koji odražava njihovu vrijednost rada tijekom radnog života te koliko su svojim radom i znanjem pridonjeli razvoju društva. Fronta ovu logiku obrće i kao što smo vidjeli ranije sredstva za ranije umirovljenje rado bi namaknula otimanjem imovine radnika koju ovi mukotrpno izdvajaju u drugi stup. Stup koji je i ovakav kakav jest skroman u odnosu na prvi, socijalni stup.

• Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Politička odgovornost za isto je isključena iz ove točke. Ostavljam svakome da razmotri zašto političari, pa i aktivisti iz fronte koji bi rado imali političku moć u svojim rukama, nikada ne odgovaraju za vlastite postupke.

• Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

JOT. Odlično! Međutim ovo nije u interesu niti fronti niti njenoj birokraciji. Ne želite otkrivati svoje prljavo ideološko rublje građanima jer bi vam na osnovi toga mogli presuditi kao što i vi sudite njihovoj slobodi, prije svega onoj da rade i da od tog rada imaju koristi.

Rekapitulacija

Radnička fronta je radikalna ljevičarska politička inicijativa sa značajnom podrškom u medijima, osobito medijima baziranim na internetu. Uz njih su slizane i licemjerne front-end organizacije poput H-Alter, Crvene akcije, Združene ljevice, Zagreb Pride, VOX feminae, centra za radničke studije, Biltena, Lupiga i mnogih drugih (vidi facebook profil) među kojima su mnogi, apsurdno, financirani iz državnog proračuna. Dakle već sada egzistiraju na teret desetkovane radničke klase i malobrojnih poštenih i inovativnih poduzetnika. Zajedno, oni djeluju kao prva linija obrane postojećim vlastima, prije svega zbog metoda političkog djelovanja koje žele sačuvati možebitno za sebe i koje im jamče nastavak ugnjetavanja građana kroz institucionalizirano nasilje. U kritici kapitala kao društvenog razarača oni se otkrivaju tek kao beskrupulozni lopovi jer u svojim prijedlozima kapital i dalje zauzima prvo mjesto. On ostaje izvor na temelju kojega bi se sutrašnja radikalna ljevica rado napajala. Radnička klasa pod takvom političkom upravom tek bi vidjela što znači biti eksploatiran.

U tom cilju ova inicijativa predlaže radikalne mjere kojima bi smanjila političku autonomiju građana, oduzela njihove slobode odnosno zamijenila način djelovanja gdje svaki građanin ima slobodu postupati za vlastito dobro sa načinom gdje njegova sloboda ovisi o protektoratu socijalnih instutucija države s jedne strane i zabrane djelovanja s druge strane, posljedično sveopći pad standarda građana jer se svaka plodonosna inicijativa kažnjava bilo kroz ekstremno oporezivanje ili kroz nasilnu otimačinu imovine, do samog zdravlja pojedinca o kojemu, smatra fronta, oni imaju pravo odlučivati političkim putem. Važnije od svega jest da Radnička fronta ne smatra točnom tvrdnju da je radnik vlasnik svojeg rada niti da o svojem radu mora imati pravo samostalno odlučivati. Hoće li ga zadržati za sebe ili ponuditi poslodavcu pitanje je koje se tiče samo i jedino njega.

Iz tog razloga, i jedino što je važno u ovom slučaju, jest dati javnosti do znanja kako radnik ne pripada Radničkoj fronti. Radnik ne smije dopustiti da ga se eksploatira u ime nasilne ideologije jer ovdje se upravo radi o njegovim pravima i slobodama. Radnička fronta se ne sastoji od radnika već mahom od proračunatih aktivista koji su sve svoje mentalne napore usmjerili prema intelektualnoj i materijalnoj destrukciji društva umjesto njegovom korisnom razvoju. I u tome ne nalazim drugog razloga osim kako bi njeni glavni akteri nedvojbeno profitirali uspostavom sustava i metoda koje predlažu, kako u materijalnom smislu tako i u smislu ostvarivanja zavidne političke moći i dominacije nad građanima, osobito radnicima.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Poruka u poruci

Oznake

ceh, frizer, Frizerska škola, licenca, obrt, obrtnica, obrtnička komora, srednja škola, škare

U zagrebačkoj Savskoj 23 nalazi se Obrtnička škola za osobne usluge. Škola je poznatija kao “frizerska” iako se u njoj školuju i drugi obrtnici npr. pedikeri i fotografi. Na istoj adresi nalazi se i frizerski salon “Škare”. Zapravo salon je zatvoren negdje u siječnju ove godine, a od njega je ostao samo veliki neonski natpis “Frizer” iznad ulaza, par novinskih papira zalijepljenih na vrata i istaknuta poruka vjernim mušterijama.

Na manje od 10 metara od ulaza u frizersku školu, u kojoj se školuje nekoliko generacija frizera i koja će za otprilike tri tjedna primiti u školske klupe nove frizere-prvašiće, stoji demotivacijska poruka. Ona s jedne strane govori frizerima kako postoji velika vjerojatnost da su promašili sa odabirom škole (zanimanja) i s druge strane da u ovoj državi frizer ne može (legalno) pružati uslugu šišanja jer su izdaci za tu uslužnu djelatnost toliki da mu se jednostavno ne isplati baviti tim poslom. Čemu dakle i započinjati tu besmislenu avanturu?

Frizer-školarac koji se ipak odluči na tu avanturu već u prvoj godini suočit će se sa pravom slikom ove profesije odnosno načinom na koji je ona organizirana u Hrvatskoj. Radi se o cehovskoj organizaciji koja započinje od Hrvatske obrtničke komore, pa do komora i udruženja niže, lokalne razine. U sklopu nastavnog plana i programa određen je broj sati praktičnog rada kojeg frizer-školarac mora obaviti u nekom od licenciranih frizerskih salona (licencu dodjeljuje komora) i za kojeg će biti plaćen prema odluci komore. A komora je odlučila da u prvoj godini naukovanja jedan sat rada tog učenika mora biti plaćen 3,16 kuna, u drugoj godini 6,32 kune, a u trećoj 7,90 kuna. Ovdje je potpuno nebitno smatrate li ovu plaću sramotnom ili primjerenom. Bitno je samo to što je iznos zabetoniran odlukom komore. Time praktikanti gube mogućnost da izaberu praksu u salonu koji im daje bolju plaću i uvjete rada i važnije od svega – kod poslodavca koji cijeni talent. Betoniranjem cijene rada praktikanata ceh frizera demotivira ulazak novih frizera u branšu (kako bi regulirali vlastitu konkurenciju) i guši talentirane pojedince (ponovno zbog zaštite vlastite pozicije na tržištu).

Prije nego li mu komora dozvoli da spusti škare na nečiji pramen kose novopečeni frizer mora položiti stručni ispit, kojeg će polagati pred komisijom komore, i kojeg će komori platiti nemalih 1200 kuna. Ovim ispitom završava njegovo formalno obrazovanje. No to i dalje ne znači da frizer sada može započeti svoju frizersku karijeru. Naredne tri godine njemu komora ne dozvoljava da otvori vlastiti frizerski salon (obrt). Nakon isteka tri godine on može prijaviti majstorski ispit, kojeg će polagati ponovno pred komisijom komore, i kojeg će platiti nemalih 2600 kuna, i nakon što ga uspješno položi on je kvalificiran da dobije dozvolu za otvaranje vlastitog obrta. Iako je tijekom školovanja u rukama držao škare punih 2281 sat, te nakon toga još najmanje 5000 sati tijekom tri godine stručnog staža, on smije samostalno raditi. Ovdje je bitno razumijeti kako komora i cehovi osim što sprječavaju konkurenciju onemogućuju novim frizerima da postanu produktivni članovi društva.

No tek ovdje započinje prava tortura u kojoj će ga podjednakom silinom ugnjetavati kako komore i cehovi tako i majka država. Proceduralne prepreke se nastavljaju. Od savladavanja zakonskih propisa i pravila vezanih uz obrt, knjigovodstva, obaveznog plaćanja komorskog doprinosa, poreza i doprinosa na plaću do licenci i kojekakvih nespomenutih cehovsko-birokratskih kerefeka, frizer mora voditi računa više o njihovim zahtjevima nego o vlastitom poslu. Na svakom koraku cehovi, komora i država gledaju kako od novopečenog obrtnika izvući neku paušalnu naknadu. U konačnici jedan obrtnik za bilo kakvu pogrešku u poštivanju pravila koje su propisali ovi halapljivci tim istim halapljivcima odgovara vlastitom imovinom. Možda će zvučati patetično ali frizer iz Savske 23 vjerojatno je osjetio veliko olakšanje kada je konačno uspio zatvoriti obrt. A i ta procedura nije jednostavna te i u njoj halapljivci traže svoje.

U tom ludilu malo vremena ostaje frizeru da bude frizer, a brige oko toga kako će zadovoljiti potraživanja raznoraznih levata, vjerujem, ozbiljna su prepreka svakom talentu čak i onom koji će zanesen svojim poslom trpjeti ugnjetavanja nešto dulje. No u konačnici i njegova kičma puca.

Ovo naravno nije preporuka mladim frizerima da se ostave škole. Ako naučite dobro svoj zanat vrata moje kuće će vam uvijek biti otvorena. Iako nemam kose imam punu kuću onih koji je imaju. Račun mi ne znači ništa ali znači mi sve da moji ukućani budu zadovoljni svojom frizurom. Novac koji ćete od mene primiti kao nagradu za dobro obavljen posao potvrda je vašeg poštenog i kvalitetnog rada. Državu i halapljivce za to nećemo tražiti nikakvo dopuštenje. Posao ćemo odraditi onako kako nalažu zakoni tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Integracija crkve u barbarski socijalizam

Oznake

bogatstvo, crkva, individualizam, Južna Koreja, Kapitalizam, materijalizam, moral, Papa, rad, Sjeverna Koreja, socijalizam, znanje

U neko doba jutros, prema našem vremenu, Papa Franjo je napustio Južnu Koreju u kojoj je boravio pet dana. Južna Koreja je za katoličku crkvu važna iz nekoliko razloga. U njoj raste broj preobraćenika na kršćanstvo, a prostora za daljnju akviziciju vjernika na tom “tržištu” ima napretek jer se trenutno samo 10% populacije, odnosno oko 5 milijuna stanovnika, izjašnjava kao katolici. Zbog značaja tog tržišta za katoličku crkvu Vatikan je Seoulu dodijelio i prvog kardinala (početkom godine ako se ne varam), a na velikoj misi u Seoulu tijekom ovog posjeta Papa je beatrificirao 124 korejska katolička mučenika.

Osim ovih konkretnih razloga dolaska vješto je oko moglo uočiti i Papinu prikrivenu agendu – nastavak pohoda protiv kapitalizma i sada već otvoreno dozivanje despotizma odnosno neke “nove” redistributivne (pravedničke) politike. Papa je izvršio višestruke drske napade na blagostanje južnokoreanaca. Blagostanje koje je rezultat njihovog teškog rada, odricanja i inovativnosti tijekom više generacija. Južnokoreanci na svoje blagostanje gledaju s ponosom. Ono je jedno od osnovnih obilježja prema kojemu se razlikuju od svojih sjevernih susjeda (donedavnih sunarodnjaka) u čijoj narodnoj republici vrijedi sve ono što na neki način doziva Papa. Možda ne izravno ali posljedično – svakako. Čovjek koji pred autoritetom izgubi mogućnost da živi i radi za svoju korist i dobrobit pod autoritetom je osuđen na siromaštvo i očaj. U takvom sustavu vrijednosti čovjek gubi sebe. Takav sustav vrijednosti, paradoksalno, nema vrijednosti.

Ključ morala i sreće, bez potrebe da govorimo o materijalnom, nalazi se u poštivanju pojedinca i njegove slobode. Južnokoreanci su svoje bogatstvo stvorili upravo zahvaljujući tome. Njihovo bogatstvo stvoreno je znanjem i teškim radom. Zbog tih kvaliteta žive ugodnije, kvalitetnije, sigurnije i dulje od svojih susjeda sa sjevera. Oni cijene svoje bogatstvo jer znaju što je u njega utkano. Papa, koji predvodi katoličku crkvu čije bogatstvo je nemoguće izmjeriti, očito ne može shvatiti što znači stvoriti bogatstvo na način na koji to čini narod Južne Koreje. Način koji možemo najbliže opisati kao kapitalistički.

Umjesto da je južnokoreancima prenosio poruku o tome kako da budu više nalik svojim sjevernim susjedima Papa je trebao otići u Sjevernu Koreju širiti poruku o životu, sreći i užitku u plodovima rada koji su mogući tek uz priznavanje slobode pojedinca i prava vlasništva kao temeljnih društvenih vrijednosti ali, ponovno paradoksalno, tamo ne bi bio dobrodošao.

Zašto se Papa odlučio na otvoreni rat protiv kapitalizma, odnosno kapitalističkog sustava vrijednosti, baš u zemlji koja je prosperirala upravo zahvaljujući prihvaćanju kapitalističkih načela? Zato jer želi sačuvati katoličku crkvu pred “novom pravednošću” koja sustavno jača. On se umiljava svjetskim moćnicima koji predstavljaju novu poziciju (sa sasvim jasnim barbarskim ciljem) i poručuje im: “Vidite me, ovdje sam, u epicentru zla protiv kojega se od ovog trena borimo rame uz rame!”. Ta nova pravednost podrazumijeva osudu kapitalizma i u konačnici žestoki obračun sa svima koji su u posjedu bilo kakvog bogatstva, uključujući i bogatstvo stečeno poštenim i teškim radom, znanjem i inovativnošću koji pokreću Svijet. Bogatstvo katoličke crkve, ono materijalno, može ostati pošteđeno (barem za neko vrijeme) samo ukoliko ona prihvati taj sustav (bez)vrijednosti. Primjetna je sve veća povezanost crkve i socijalizma. Dojučerašnji netrpeljivi neprijatelji postaju saveznici. Oni koji ne stvaraju ništa i koji su dosad međusobno ratovali u ime istog cilja – podjele plijena, očito sklapaju pakt, udružuju se kako bi ojačali u borbi protiv svojeg stvarnog neprijatelja – svih onih koji su svojim kvalitetama u stanju pomoći čovječanstvu da nastavi postojati u civiliziranom obliku.

U suštini radi se o sukobu civiliziranog kapitalizma i barbarskog socijalizma u kojeg se nastoji integrirati i crkvu.

*na gornjoj polovici slike, omeđena zlatnim rubom, nalazi se Sjeverna Koreja. Zemlja obespravljenih, siromašnih i potlačenih ljudi koji žive zarobljeni u despotskom komunističkom režimu. Na donjoj polovici slike je Južna Koreja, a najblještavija točka u njoj je Seoul. Papa je poručio stanovnicima Južne Koreje – “ugasite svoja svjetla” i ugledajte se na ljude sa sjevera.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac