Oznake

, , , , , , , , ,

Aktualna tema ovih dana je promjena načina oporezivanja osobnog dohotka građana. U tom smislu govori se o povećanju neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.400 ili 2.600 kuna kao i o pomicanju poreznog razreda od 40% sa 8.800 kuna na neki viši iznos dohotka (13.200 kuna). Tom promjenom bi se građanima, osobito onima koje opisuju kao “srednji sloj”, ostavio dio osobnog dohotka u džepu. To istovremeno znači da će u državni proračun biti uplaćeno nešto manje novca (oko 2 milijarde kuna).

Utjecaj ove promjene veći je kod visokih primanja zbog prirode poreznog sustava koji dohodak oporezuje progresivnim stopama. Većina smatra alternativni flat-tax (ravnomjerni) model oporezivanja nepoštenim. Ta paušalna ocjena poštenja stvar je elementarne financijske pismenosti koja je u populaciji evidentno na vrlo niskoj razini. Kako bi se ta pismenost povećala vrijedi opisati osnovne karakteristike oba porezna modela.

U flat-tax modelu svi obveznici poreza na dohodak (radnici) plaćaju jednaku stopu poreza. Primjera radi plaća od 2.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi 400 kuna poreza u državni proračun dok plaća od 10.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi radniku čak 2.000 kuna. Veća plaća oporezovana istom poreznom stopom slijedom stvari odnosi i veći iznos poreza. U primjeru radnik s plaćom 10000 kuna platit će poreza kao petorica radnika s nižom plaćom. Tko smatra tako nešto nepoštenim neka nastavi čitati jer ono što čini progresivni model neusporedivo je gore za radnika s višim primanjima.

S druge strane stoji progresivni model oporezivanja. Taj model je na snazi u Hrvatskoj i općenito se smatra poštenim. U ovom modelu radnici s višim primanjima plaćaju višestruko veći iznos poreza zbog primjene viših poreznih stopa. U našem slučaju porezne stope kreću od  12% za plaće do 2.200 kuna, pa novih 25% za plaće do 8.800 kuna te 40% dodatno za plaće iznad 8.800 kuna. Posljedično će radnik sa nižom plaćom na ruke primiti i 80% bruto iznosa dok radnik s plaćom na ruke prima tek nešto više od 60% bruto plaće.

Kritike porezne reforme koje dolaze od slabije plaćenih radnika zbog neravnomjernog učinka nemaju pokriće zbog progresivnog poreznog modela. U usporedbi sa položajem bolje plaćenih radnika progresivni porezni model je poprilično milostiv prema radnicima s manjim plaćama. Udio poreza u minimalcu koji iznosi 2.383,77 kuna je beznačajnih 56 kuna (sa zagrebačkim prirezom) što ispada tek 2,3% neto plaće. Ostatak do ukupne bruto plaće odnosi se na mirovinske fondove i zdravstvo. Radnik sa neto plaćom od 10.000 kuna platit će čak 3.383,56 kune poreza odnosno 33,8% od neto plaće. Jedan radnik sa plaćom od 10.000 kuna platit će poreza kao 60 radnika na minimalcu. Je li njegova plaća 60 puta veća? U toj mjeri on će osjetiti i olakšanje nakon ove reforme dok će učinak na plaće radnika s nižom plaćom biti usporediv sa realnim doprinosom kojeg daju u državni proračun, dakle minimalan.

Radnici sa nižim primanjima konačno imaju prilike vidjeti loše strane politike progresivnog oporezivanja koja je opće prihvaćena odnosno koliko država oporezuje građane s višim primanjima. Da je na snazi flat tax sustav tada bi smanjenje porezne stope imalo isti efekt bez obzira na visinu plaće radnika. Postoji tu i još jedan apsurd. Plaće državnih dužnosnika nerijetko su i višestruko veće od primitaka poreznih obveznika koje se za njihov račun oporezuje.

U slučaju ove porezne reforme trošak plaće radnika poslodavcu će ostati isti, a benefiti novog neoporezivog dijela dohotka i pomicanja poreznog razreda od 40% naviše bit će momentalno vidljivi na mjesečnoj plaći radnika. Ipak, poslodavci se možda upuste u korekcije postojećih ugovora o radu i od radnika zatraže da u nekoj mjeri podijele s njima učinke ove mjere. Hoće li i u kojoj mjeri poslodavci to činiti vezano je uz pitanje neposrednog administrativnog troška tog zahvata ali i parametre vezane za tržišne okolnosti (npr. koliko je jaka konkurencija i može li ona njihovim radnicima ponuditi bolje uvjete). Što je konkurencija na tržištu veća radnici su sigurniji da će od ove mjere imati više koristi. Zbog visokih transakcijskih troškova poslovanja (porezi, nameti i gomila zakonskih propisa s kojima mora biti usklađen) dolazi do slabljenja tvrtki na tržištu pa će radnici u takvim tvrtkama (žrtvama birokratski stimulirane neproduktivnosti) vjerojatno biti suočeni sa izmjenama ugovora o radu i to u vidu smanjenja bruto plaće kojom će poslodavci nastojati smanjiti ukupne troškove poslovanja.

Državni zaposlenici za razliku od radnika u privatnom sektoru ponovno nemaju razloga za brigu. Njihova bruto osnovica od 5.108,84 kune bruto sigurno neće biti smanjena stoga im ova porezna reforma svima donosi solidnu neto povišicu. Određena neizvjesnost za lokalnu samoupravu u ovoj priči manifestacija je specifičnog načina na koji se centralna vlast odlučila obračunati sa nižom razinom vlasti. Uskračujući im prihode efektivno smanjuje i njihovu političku moć.

Otkako pratim dnevnu politiku ne pamtim da je Vlada donijela mjeru koja s jedne strane tako očito koristi radnicima i poslodavcima dok s druge strane u istoj mjeri ostavlja državni proračun u neizvjesnosti. Još uvijek razmišljam postoji li tu neka “kvaka 22”. Iako, mjera još nije poprimila konačan oblik niti je stupila na snagu tako da je to možda ta kvaka. Vidjet ćemo. Ministar Lalovac je optimističan i smatra kako će ovom mjerom povećati potrošnju građana, a niži trošak zapošljavanja (manja bruto izdvajanja poslodavca za istu neto plaću radnika) možda pomogne poslodavcima u pokretanju novih investicija. Posljedično bi se trebala kompenzirati početna razlika od 2 milijarde kuna u padu prihoda od poreza na dohodak. To je naravno Lalovčeva špekulacija jer što ako se građani poučeni dugogodišnjom recesijom umjesto na potrošnju odluče na štednju? Crni dani su tu, a s novcem se ne valja razbacivati. U tom slučaju Lalovac će učiniti što? Dići novi kredit da pokrpa sve veću rupu u svojem proračunu ali rashodovnu stranu istog će i dalje odbijati smanjiti?

Najava poreza na kamate na štednju građane bi trebala odgovoriti od štednje. No štediti, ili bolje rečeno sačuvati vrijednost novcu, se može na razne načine. Papir u tom pogledu postaje sve lošiji izbor. Nekretnine će također dobiti svoj godišnji porez koji će istovremeno smanjiti i njihovu temeljnu vrijednost. Kamo onda sa štednjom? Skromna sugestija – kupujte investicijsko zlato! Ono se zahvaljujući direktivama EU do daljnjeg ne oporezuje.

Druga opcija je da štednju i višak novca kojeg ćete imati nakon što ove mjere stupe na snagu jednostavno potrošite. Kupujte televizore, mobitele, punite kolica čipsom i kikirikijem, svejedno je. Tako ćete pomoći Vladi da u svojim statističkim izvješćima pokaže izvjestan gospodarski rast (trgovinska bilanca će možda malo kiksati ali ona je u teoriji ionako notorna glupost), u očima mediokriteta potvrdi ispravnost svojih suludih politika, usput dobro omasti brk i naputuje se Svijetom na vaš račun, a vama će nakon svega pripasti pravo da imate prazne džepove. Morate priznati da je od ove varijante ipak bolja prethodna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac