Oznake

, , , , ,

Progresivistička ljevica Hrvatske pokretanjem političke inicijative pod nazivom “Radnička fronta” otkriva svoje namjere da ionako učmalu i bezperspektivnu svakodnevicu, na kojoj možemo zahvaliti njima srodnim socijal-demokratima koji vladaju državom na svim razinama vlasti, dodatno radikalizira.

Iako u svojem nazivu ima frazu “radnička” zapravo se radi o obmani. Radnici ne mogu biti dio ove radikalne socijalističke inicijative jer u svojim “zahtjevima” glavni akteri fronte jasno navode kako su njihovi stvarni interesi u izravnoj suprotnosi sa interesima radnika. Glavni akteri ove fronte su radikalni politički aktivisti čija najviša ambicija nije izgradnja sretnog i prosperitetnog društva već jačanje vlastite političke pozicije i moći, a argumente za tu tvrdnju ćemo vidjeti niže u tekstu. Sretno i prosperitetno društvo ne može biti izgrađeno radikalizacijom ionako prejakog političkog sustava na uštrb sloboda i imovinskih prava građana.

U svakoj od točaka svojih zahtjeva koje, usput rečeno, ne upućuje demokratskim institucijama države već uspavanoj ljevičarskoj gerili, ova fronta napada temelje civiliziranog društva, koje u Hrvatskoj, paradoksalno, počiva na trulim temeljima upravo zahvaljujući predugoj povijesti dominantne politike bilo lijeve ili desne prominencije. Jači politički zaokret u bilo kojem smjeru, u ovom slučaju lijevom, može predstavljati jedino dodatno jačanje političke moći i figura uz neizbježno slabljene već spomenutih sloboda i prava građana. Vrijeme je da tako nešto građani ove zemlje, a osobito radnici ove zemlje, prestanu šutke odobravati.

Kako bi ta šutnja prestala vrijedi ukratko navesti stvarne motive koji se skrivaju u zahtjevima ove fronte i na površinu iznijeti nakaradnost ideja koje ona promovira:

1. Zaštita i povećanje radničkih prava

  • Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

Skraćivanjem radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće te sprječavanje novog zapošljavanja na temelju ovog pravila fronta već na prvi pogled doziva štetu radnicima i potencijalnim radnicima. Smanjenjem radnih sati uz istu plaću povećava se ukupan trošak poslovanja tvrtke čime ona postaje manje konkurentna. Ukoliko od svojeg rada želite ostvariti poštenu zaradu tada ono što proizvedete mora biti poželjno kupcu. To što proizvedete svojim radom mora biti kvalitetno i cijenom pristupačno. Samo na taj način možete očekivati da će vaš rad biti nagrađen i da ćete svojim radom nekome učiniti dobro i korist. Uz manju produktivnost i veći trošak poslodavci će zapošljavati manje ljudi. Ekonomska raznolikost hrvatskog gospodarstva će slabiti jer će zbog smanjenja produktivnosti i povećanjem troškova poslovanja konkurentne biti sve malobrojnije gospodarske djelatnosti. Gomila Hrvata već je nezaposlena zbog istih razloga, a oni su redom posljedica represivnih politika dosadašnjih lijevih ili desnih vlastodržaca. Dodatnom represijom logično možemo očekivati jedino pogoršanje ionako poražavajućih radnih statistika.

  • Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Rad je vlasništvo svakog čovjeka. Rad nije pravo u smislu “prava na posao” ili “prava na stalno radno mjesto” već nešto što čovjek posjeduje za sebe i o čemu bi trebao imati pravo odlučivati sam. Zadnje navedeno se ne uvažava niti štiti za razliku od prvoga. Rad je proizvod čovjekovog uma i fizičkog djelovanja. Ideja o zabrani prekovremenog rada je jednako štetna i nakaradna kao i svako nastojanje da se političkim putem regulira ovo pitanje. Nitko ne bi smio imati pravo čovjeku braniti da radi! Osim naravno svih dosadašnjih vlasti i naravno Radničke fronte koja ovo pitanje radikalizira. Jer čovjek koji ima pravo raditi to čini vlastitom odlukom i za vlastitu korist, a kao što vidimo ova politička inicijativa tako nešto ne priznaje. Opravdanim smatraju samo rad za viši, politički cilj, a oni igrom slučaja žele zauzeli političku poziciju. Dakle rad za njihov cilj – DA, rad za cilj kojeg izabere radnik – NE. Izrabljivanje radnika može postojati tek kao posljedica sustavnog podržavanja krivih politika koje desetkuju ekonomsku aktivnost, produktivnost i inovativnost pa radnici ostaju bez izbora i mogućnosti da svoj rad i znanje ponude poslodavcu za bolje uvjete ili možda sami počnu proizvoditi za vlastitu korist. Vjerujem kako je u Hrvatskoj ovo velik problem koji se ne može rješiti političkom radikalizacijom već okretanjem u suprotnom smjeru.

  • Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

Ono što je bitno poštivati jest odnos radnika i poslodavca. Kada država postane najbitniji faktor u tom odnosu, u smislu njenih suludih potraživanja kako prema poslodavcu tako i prema radniku, pa i podržavanjem politika koje smanjuju njihovu produktivnost i konkurentnost na tržištu odnosno njihovu šansu da u konačnici svojom suradnjom nešto i zarade tada je sasvim jasno da je njihova nemogućnost poštivanja ugovornih obveza tek posljedica sustavnog političkog ugnjetavanja. Porezi, birokracija, beskonačni propisi i norme, licence, dozvole ili inspekcije u Hrvatskoj predstavljaju nepremostiv transakcijski trošak. Osim ako ste politički podobna figura tada vam se političkim putem opraštaju nezakonite radnje odnosno ono što je drugima zabranjeno (što o samoj prirodi zakona ne govori ništa). Radikalizacijom politike svjedočili bismo tek radikalnijim slučajevima eksploatacije radnika. Ono što će radniku osigurati plaću jest zdravije, depolitizirano tržišno gospodarstvo. Sušta suprotnost onome što zagovara fronta.

  • Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Fronta ne želi dobro radnicima niti nezaposlenima. Minimalna plaća sprječava nezaposlene ljude da se zaposle u djelatnostima koje su definirane kao niskoprofitabilne i koje zahtjevaju nižu razinu stručnosti i znanja. Nitko ne bi smio imati pravo političkim putem tim ljudima oduzimati mogućnost da se zaposle u takvim djelatnostima niti intervencionizmom gušiti razvoj takvih djelatnosti (motiv za tu praksu je da se tko ne bi našao manje vrijedan od drugog). Određivanjem omjera plaće 1:4 fronta daje do znanja da će represivnim metodama onemogućiti inovativnost nadarenih ljudi te ih demotivirati da u Hrvatskoj ostvaruju svoje maksimalne potencijale za opće dobro. Visokonadareni pojedinci neće imati drugog izbora nego napustiti ovu državu i preseliti tamo gdje politika dopušta da se o uvjetima rada i plaći dogovore bilateralno sa svojim poslodavcem. Definiranje cijene rada političkim putem znači jačanje političke moći na uštrb sloboda i prava građana. Nedopustivo.

  • Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

Navedeno se u najvećem dijelu financira od oporezivanja radnika. No već znamo da fronta u ovoj priči ne zastupa radnike. Ukoliko bi se navedene socijalne naknade povećavale to dakle znači povećanje poreza radnicima uz daljnje smanjenje njihovih prava, osobito prava da uživaju u plodovima svojeg rada i prava vlasništva nad imovinom koju stvore tim radom. U takvoj gospodarskoj klimi radnicima se smanjuje motiv da rate, a povećava motiv da budu korisnici socijalnih naknada. Međutim novac nema pokriće bez produktivnog i smislenog rada i poduzimanja pa u ovom slučaju on nužno postaje bezvrijedan komad papira. U takvom okruženju radikalna politička vlast nužno poseže za instrumentima poput inflacije koji dodatno obezvrijeđuju sada već oskudnu ponudu rada i korisnih poslova. Ali zato javni radovi cvatu.

  • Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Do sada smo već obrazložili kako fronta ne priznaje radniku pravo na rad, jer ukoliko on odluči raditi više nego što fronta dopušta to će biti kategorizirano kao prisila od strane poslodavca (i kada prisile nema), te da ne priznaje (ili ne poznaje) realne okolnosti u kojima danas žive poduzetnik i radnik, a možemo ih svrstati u okvir problematike previsokih transakcijskih troškova. U tim slučajevima tvrtka će biti vlasniku oteta. Posljedice radikalnog političkog sustava kažnjavat će se represijom i otimačinom imovine građanima. U ovakvom scenariju velika je vjerojatnost nestašica usluga i robe na tržištu (npr. slučaj nestašice toalet papira u Venezueli).

  • Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Vrtići ne mogu biti besplatni jer njihovo postojanje i funkcioniranje uključuje opipljive materijalne i ljudske resurse, a samim time i troškove. Vjerujem da za shvaćanje ovoga nije potreban značajan mentalni napor niti osobita ekonomska pismenost. Trošak financiranja vrtića je realan, a fronta bi ga u ovom slučaju podijelila sa radničkom klasom u cjelini. Čak i sa radnicima koji nemaju djecu. To se naziva socijalizacija troška i ljudi često kalkuliraju kako da nešto plate manje tako da iskoriste druge ljude. Moralne osobe tako nešto ne mogu podržavati.

  •  Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjimaorganizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Radnici bi trebali imati ona prava koja sa svojim poslodavcem dogovore bilateralno ugovorom o radu. Nametati poslodavcu političkim putem da radniku daje prava koja mu ne želi dati može značiti tek to da će se manje građana odlučiti na poduzetnički poduhvat. Jer ukoliko im se ne priznaje pravo da rasppolažu vlastitom imovinom na način kojeg smatraju primjerenim te ih se prisiljava na političke komende tada oni nemaju motiva niti potrebe upuštati se u takvu mazohističku avanturu. S druge strane ne vidim ni najmanji problem u tome da se dozvoli osnivanje tvrtki koje će uspostaviti ovakvu praksu. Problem je u nametanju te prakse onima koji je ne žele. Ova politika utjecat će negativno na ekonomsku aktivnost i povećati nezaposlenost građana. Kao i u prethodnim točkama i ova mjera je na izravnu štetu, a ne korist radnika kako fronta naivno očekuje.

2. Revizija privatizacije

  • Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Kriminal iz pretvorbe i privatizacije može se procesuirati i prema postojećim zakonima. Međutim ovom zahtjevu motiv je glorifikacija jugoslavenske samoupravne ekonomije, najava daljnje konfiskacije imovine građana što se u pravilu odnosi na sve tajkune koji hipotetskom arbitrarnom sudištu radničke fronte neće moći dokazati porijeklo i najmanje stvari koje posjeduju, te u konačnici najava nove nacionalizacije tvrtki poput one nakon drugog svj. rata. Zbog načina na koji imovina nastaje i raste sasvim jasno je da nakon niza godina nije moguće izvesti kompletan dokaz o porijeklu imovine. Tako da ovdje nisu urgoženi samo oni koji su imovinu stekli politički sponzoriranom krađom već i oni koji su je stekli poštenim radom.

  • Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Ovime fronta najavljuje daljnje otimanje imovine vlasnicima (dioničarima) te nacionalizaciju banaka, telekoma, naftne industrije i svega što će prema vlastitom viđenju ekonomije klasificirati u kategoriju društvenog interesa. Tragične događaje, po radnike i građane, koji se dešavaju već neko vrijeme u Argentini, Boliviji, Venezueli (npr. uzimanje otisaka prstiju građanima u trgovinama kako ne bi kupili više proizvoda nego što je vlast odredila da im treba) spominju se u pozitivnom svjetlu, a realno stanje građana koji pod socijalističkim vodstvom tih zemalja žive u bijedi ne govore niti riječi. Jer njihov interes u načelu i nije bitan. Bitno je samo da je modus operandi političara kompatibilan sa socijalističkim naukom.

  • Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Ova točka zapravo detaljnije opisuje prvu točku ove cjeline koja time postaje suvišna. Fronta se razrađujući zahtjeve do ovog trenutka dosjetila kako baš svako poduzeće koje je privatizirano može nacionalizirati u trenutku smrti njenog vlasnika. Što ako je vlasnika više ili ako je riječ o dioničarskom društvu ovdje nije obrazloženo. U konačnici fronta i nema potrebe obrazlagati svoje motive niti logiku jer metode kojima bi provela oduzimanje imovine ne mogu biti ostvarene mirnim putem već samo represijom.

3. Nova ekonomska politika

  • Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Gomila neargumentiranih floskula. Kakvu industriju i za čije potrebe bi stvorila fronta? Već smo rekli kako svojim politikama fronta zatire poduzetnički duh, ubija konkurentnost ekonomije, demotivira inovativnost nadarenih pojedinaca, oduzima imovinu vlasnicima, interese radnika podređuje interesima politike, trenira submisivnost građana, motivira ih da postaju socijalni slučajevi. Puna zaposlenost u takvoj klimi moguća je tek uz prisilu, a industrija u kojoj bi se ona ostvarila ne može biti perspektivna niti je, paradoksalno, progresivna. Koja industrija odgovara ovim idejama? Vojna industrija svakako. Možda bi Hrvatska prema viđenju fronte mogla postati jedna velika tvornica oružja koje bi se prodavalo političkim aktivistima koji širom Svijeta promoviraju iste ideje? Paradoksalno oni uviđaju problem nekonkuretnosti ali ne uviđaju kako su i blaže socijal-demokratske politike uzrokovale taj problem. Posljedice koje bi proizašle iz njihovih suludih i nepromišljenih politika nezamislive su (u negativnom smislu). I povrh svega, naravno, sve što se proizvede mora biti ekološki prihvatljivo, dakle dodatan problem za ionako nekonkuretnu ekonomiju.

  • Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Potpuno dostupno i besplatno zdravstvo već postoji. Ovi sustavi su javni i pod javnom upravom. O tome kako će oni raditi odlučuje se politički, a ne tržišnim putem. Obrazovanje je besplatno gotovo do najviše razine. Kakvi su rezultati toga što korisnici tih sustava ne moraju za iste izdvojiti iz vlastitog džepa ni kune? Imamo 700.000 ljudi na listama čekanja jer je potražnja za besplatnim pregledima tolika da oni stvarno bolesni od gomile čekača ne mogu doći na red za nužnu pomoć, a studira se radi gomile usputnih privilegija koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem ali redom imaju veze sa socijalnim pravima i naknadama. Besplatno obrazovanje i društvo znanja su, vidljivo po svim statistikama, proizveli sve samo ne znanje. Ako je činjenica da uz javno zdravstvo postoje i privatne ordinacije i poliklinike grozomorna tada iza zgražanja nad činjenicom da postoje ljudi koji se liječe i u tim privatnim ordinacijama, jer ne mogu dočekati “besplatno” liječenje u javnim ordinacijama, stoji čista zla namjera. Protivljenje postojanju privatnih ordinacija i ideja da se ljude onemogući da potraže pomoć u njima te da ih se prisili da čekaju na liječenje u javnom sustavu znači sve samo ne željeti dobro bolesnom čovjeku. Privatni liječnici nisu problem postojećeg sustava, najmanje u financijskom smislu jer oni nisu plaćeni proračunskim novcem već novcem iz džepa pacijenta kojeg je bolest primorala na taj trošak dok ga, paradoksalno, država istovremeno prisiljava da od svoje plaće izdvaja još i za javno zdravstvo od kojega mu pomoći nema. Radnik niti u ovom slučaju nema nikakve koristi jer će i dalje plaćati istu cijenu, a dostupnost zdravstvene usluge bit će mu manja.

  • Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Osim uvođenja omjera plaće 1:4 ovom politikom dodatno se uništava talentirane radnike i razara pravo radnika i poslodavca da sami definiraju svoju suradnju putem ugovora o radu. To pravo je ionako uništeno postojećim ZOR-om na svim razinama, a ovime gotovo da prestaje postojati. Suština inicijative Radnička fronta je u netoleriranju prava na imovinu ikojem građanu. Suština ove inicijative je u ubijanju inteligencije i razuma građana, njihovo podređivanje političkom dikatatu i ideološkim ciljevima usporedivim jedino sa totalitarnim režimima. To suprotstavljanje inteligenciji građana možemo vidjeti i u nedavnoj objavi stranke ORaH kako u njihovim redovima sjede nadprosječno inteligentni političari. U ovoj točci je paradoksalno to što se kritizira mjere štednje, što u stvarnosti znači da politički inducirana potrošnja ne raste dovoljno žustro iako konstantno raste (dok privatna potrošnja pada zajedno sa standardom građana), dok u prvoj točci kritiziraju ekonomski model koji se bazira na “potrošnji”. Ali nije važno je li u fokusu kritike potrošnja ili štednja kad je u fokusu privatna imovina građana, bio on obični radnik ili beskrupulozni bogataš. Svatko tko nešto posjeduje, bila to štednja, stan ili kuća, automobil, nije siguran niti dobrodošao u viziji društva koju prezentira fronta.

  • Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Vjerske zajednice bi trebao financirati onaj tko vjeruje i to na način na koji definira ta vjerska zajednica. O tome čije su mirovine povlaštene i čije su invalidnine lažne fronta će odlučivati jednako uspješno kao i svaka dosadašnja vlast jer radi ovdje se i dalje radi o sredstvima koja se preraspodjeljuju unutar državnog proračuna kojeg će i dalje puniti radnička klasa pod čizmom frontinih vrlih političara. Revizija mirovinskog sustava? Par milijardi kuna koje su radnici izdvojili na svoj račun u okviru drugog stupa neće spasiti socijalističku ponzi piramidu. Drugi stup je privatna imovina građana za razliku od prvoga koji se sastoji od novca oporezovanog tim istim radnicima i preraspodjeljenog kroz državni proračun. Nastavak takve prakse i nasilno otimanje novca iz drugog stupa predstavlja samo još jedan napad na radnika koji traje od početka ovih zahtjeva.

  • Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Javna televizija postoji. Problem kojeg prezentira fronta odnosi se na činjenicu da uz javnu televiziju postoje i televizije u privatnom vlasištvu. Fronta ne voli privatno vlasništvo niti mogućnost da krajnji kupac usluge sam odabere što želi. Tu mogućnost fronta također ne voli. Ona je želi zabraniti, raspustiti privatne televizije, uspostaviti nacionalni nadzor nad sadržajem u eteru i potom kreirati objektivne informacije. Problem je samo što te informacije ne bi bile objektivne već, kao što smo imali prilike vidjeti dosad, radikalno ideološki obojane.

  • Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Strani kapital je u ovoj priči irelevantan. Ideja fronte jest da ona bude ta koja će odrediti stranom kapitalu u šta će ulagati. Ideja se suprotstavlja ideji privatnog vlasništva i vlasnikovog prava da njime upravlja. U ovom scenariju banke neće raditi po frontinoj komandi već će prestati poslovati u ovoj državi. No potrebe za definiranjem njihove uloge zapravo nema jer bi fronta sve banke nacionalizirala. Slijedi suludo lupanje nepostojećeg novca u investicije po frontinom ideološkom konceptu, javni radovi kojima će se porobljavati i potplaćivati radnike, poticanje inflacije i nastavak obezvrjeđivanja ljudskog rada uz enormno rasipanje resursa. To je put u propast unatoč frontinim populističkim floskulama kako bi navedeno trebalo odigrati “realpolitično i mudro”.

  • Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Umjesto da mu trenutak umirovljenja određuje fronta radnik bi trebao imati pravo sam odlučiti o tom trenutku. Tako nešto moguće je samo ukoliko on ne ovisi o prvom mirovinskom stupu već o odgovornom i mudrom ulaganju vlastitih sredstava tijekom radnog vijeka i to tamo gdje sam smatra da je najkorisnije za njega (fondovi, štednja, dionice, investicije u zelene projekte, zlato…). Produktivni radnici tako bi mogli u mirovinu i ranije, ako tako odluče, a oni manje produktivni i kasnije nego danas. U svakom slučaju to bi bilo moguće u trenutku koji odražava njihovu vrijednost rada tijekom radnog života te koliko su svojim radom i znanjem pridonjeli razvoju društva. Fronta ovu logiku obrće i kao što smo vidjeli ranije sredstva za ranije umirovljenje rado bi namaknula otimanjem imovine radnika koju ovi mukotrpno izdvajaju u drugi stup. Stup koji je i ovakav kakav jest skroman u odnosu na prvi, socijalni stup.

  • Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Politička odgovornost za isto je isključena iz ove točke. Ostavljam svakome da razmotri zašto političari, pa i aktivisti iz fronte koji bi rado imali političku moć u svojim rukama, nikada ne odgovaraju za vlastite postupke.

  • Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

JOT. Odlično! Međutim ovo nije u interesu niti fronti niti njenoj birokraciji. Ne želite otkrivati svoje prljavo ideološko rublje građanima jer bi vam na osnovi toga mogli presuditi kao što i vi sudite njihovoj slobodi, prije svega onoj da rade i da od tog rada imaju koristi.

Rekapitulacija

Radnička fronta je radikalna ljevičarska politička inicijativa sa značajnom podrškom u medijima, osobito medijima baziranim na internetu. Uz njih su slizane i licemjerne front-end organizacije poput H-Alter, Crvene akcije, Združene ljevice, Zagreb Pride, VOX feminae, centra za radničke studije, Biltena, Lupiga i mnogih drugih (vidi facebook profil) među kojima su mnogi, apsurdno, financirani iz državnog proračuna. Dakle već sada egzistiraju na teret desetkovane radničke klase i malobrojnih poštenih i inovativnih poduzetnika. Zajedno, oni djeluju kao prva linija obrane postojećim vlastima, prije svega zbog metoda političkog djelovanja koje žele sačuvati možebitno za sebe i koje im jamče nastavak ugnjetavanja građana kroz institucionalizirano nasilje. U kritici kapitala kao društvenog razarača oni se otkrivaju tek kao beskrupulozni lopovi jer u svojim prijedlozima kapital i dalje zauzima prvo mjesto. On ostaje izvor na temelju kojega bi se sutrašnja radikalna ljevica rado napajala. Radnička klasa pod takvom političkom upravom tek bi vidjela što znači biti eksploatiran.

U tom cilju ova inicijativa predlaže radikalne mjere kojima bi smanjila političku autonomiju građana, oduzela njihove slobode odnosno zamijenila način djelovanja gdje svaki građanin ima slobodu postupati za vlastito dobro sa načinom gdje njegova sloboda ovisi o protektoratu socijalnih instutucija države s jedne strane i zabrane djelovanja s druge strane, posljedično sveopći pad standarda građana jer se svaka plodonosna inicijativa kažnjava bilo kroz ekstremno oporezivanje ili kroz nasilnu otimačinu imovine, do samog zdravlja pojedinca o kojemu, smatra fronta, oni imaju pravo odlučivati političkim putem. Važnije od svega jest da Radnička fronta ne smatra točnom tvrdnju da je radnik vlasnik svojeg rada niti da o svojem radu mora imati pravo samostalno odlučivati. Hoće li ga zadržati za sebe ili ponuditi poslodavcu pitanje je koje se tiče samo i jedino njega.

Iz tog razloga, i jedino što je važno u ovom slučaju, jest dati javnosti do znanja kako radnik ne pripada Radničkoj fronti. Radnik ne smije dopustiti da ga se eksploatira u ime nasilne ideologije jer ovdje se upravo radi o njegovim pravima i slobodama. Radnička fronta se ne sastoji od radnika već mahom od proračunatih aktivista koji su sve svoje mentalne napore usmjerili prema intelektualnoj i materijalnoj destrukciji društva umjesto njegovom korisnom razvoju. I u tome ne nalazim drugog razloga osim kako bi njeni glavni akteri nedvojbeno profitirali uspostavom sustava i metoda koje predlažu, kako u materijalnom smislu tako i u smislu ostvarivanja zavidne političke moći i dominacije nad građanima, osobito radnicima.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Oglasi