Zašto je poskupio limun?

Oznake

cijena, kontrola cijena, limun, Ministarstvo poljoprivrede, poskupljenje, tržište, vlast

Limun je poskupio.

Razlog tome su prilično nepovoljne vremenske prilike koje su ovog ljeta zadesile zemlje mediterana. Posljedično, urod limuna je manji nego što je očekivano. Drugim riječima, ponuda limuna ne zadovoljava potražnju i stoga cijene rastu. Rast cijena nije posljedica pohlepe kapitalista. Prije će biti da mnogi među njima upravo sada mole Boga da ih još jedno takvo ljeto u nizu ne odvede u bankrot. Špekulirati o pohlepi kapitalista osobito nema smisla kada je riječ o djelatnostima koje su nabrijane žestokom konkurencijom. Rast cijena proizlazi iz potrebe da se troškovi proizvodnje limuna namire prodajom (neočekivano i neplanirano!) manje količine limuna.

Ilustracije radi, ako troškovi proizvodnje limuna iznose 100 novčanih jedinica, a voćnjak donese 100 kilograma limuna vidimo da je minimalna moguća cijena 1 kilograma limuna 100/100 odnosno 1 novčana jedinica. Ako pak loše vremenske prilike smanje urod sa 100 na 75 kilograma tada se trošak proizvodnje od 100 mora namiriti prodajom 75 kilograma pa vrijedi 100/75 te iz rezultata postaje jasno da cijena jednog kilograma ne može biti manja od 1,33 novčanih jedinica. Poskupljenje u ovom primjeru je 33%. Toliko je otprilike poskupio limun u Hrvatskoj u odnosu na prošli mjesec dok je poskupljenje u usporedbi sa 2011. godinom oko 1,4x.

Dramatičnim insinuacijama koje danas odašilju mediji ovdje nema mjesta. Tržište ne divlja već reagira na realno stanje opisano iznad, na ponudu i potražnju robe. Uzrok rasta cijene limuna je očito vrlo jednostavan, razumljiv, gotovo intuitivan. Dok vremenske prilike (nadajmo se iduća sezona) ne omoguće jeftiniji limun predlažem da se zadovoljimo konzumacijom grođža ili kupusa čije cijene su pale jer su proizvedene veće količine i potražnja za njima je manja. Zadovoljstvo tim odabirom bit će veće od zadovoljstva koje bi nam donijela intervencija vlastodržaca koje se na neki način sada doziva da “korigiraju cijene”. Vlast tako nešto može učiniti jedino novcem kojeg nam s druge strane oporezuje.

Dakle punu cijenu limuna bismo platili u svakom slučaju, međutim cijena bi bila utoliko veća zbog nepotrebnog plaćanja troškova birokratskog angažmana. Držimo državu i birokrate dalje od tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čija je ekonomija: slučaj crnog čartera

Oznake

birokracija, ekonomija, iznajmljivanje jedrilice, Jadran, jedrenje, marina, čarter

Država svakodnevno tjera ljude u konfliktne situacije. Na prvi mah možda to ne primjećujemo no radi se o svakom postupku kojeg je država, odnosno birokracija, propisala ali se ipak našao sasvim legitiman, zaobilazni put kojim su neki odlučili radije kročiti. Tako su odlučili jer su iskustvom došli do zaključka da je zaobilazni put lakši. Realno, ne radi se o zaobilaznom putu već očito bržem, optimalnom putu koji ih vodi do željenog cilja. Konflikt nastaje u trenutku kada submisivci, to su oni koji pristaju preskakivati preko birokratskih prepreka, shvate da postoji brži put te da postoje ljudi koji ga koriste, za razliku od njih.

Podvođenje ekonomske aktivnosti birokratskoj, planskoj formi možda je najbolji primjer toga. Planska ekonomija je neprirodna i u tom smislu što propisi, na koje se ljude tjera da poštuju, nisu rezultat racionalnog promišljanja i djelovanja tržišnih sudionika. Propisi su rezultat promišljanja i djelovanja birokrata. Kao takvi oni su izolirani od ključnih informacija koje prenosi tržište i temeljem kojih tržišni sudionici donose odluke o optimalnom djelovanju. Zbog toga što nisu dio tržišta birokrati donose krive procjene, često potaknuti lobističkim pritiscima, posljedično neprimjerene, beskorisne ili potpuno štetne propise koji se, tragično, političkim putem i represijom nameću tržištu. Time smanjuju produktivnost tržišta, efikasnu alokaciju resursa, guše ekonomsku aktivnost. Birokrati su političke kreature, a ne ekonomski relevantni faktori.

Možda i najveća među svim zabludama jest da ekonomija pripada nekome. Otuda uostalom i proizlazi koncept planske ekonomije koji omogućuje državi, što znači vlastodršcima i birokratima čiji motivi djelovanja mogu biti i krajnje destruktivni, da na ekonomsku aktivnost gleda sa imperativom, da se smatra pozvanom određivati što ekonomska aktivnost jest pa temeljem vlastitog viđenja odlučivati o tome koju će aktivnost dozvoliti, a koju zabraniti (neposlušne kažnjavati). Proizvesti i prodati nekome običnu kutiju šibica, bez prethodne suglasnosti države, bez zadovoljenja gomile propisa, te bez plaćanja obilatih dadžbina, danas znači počiniti niz prekršajnih i kaznenih djela te snositi posljedice za isto. Kao što vidimo mogućnost proizvodnje šibica nije određena birokratskim postupkom već time što negdje postoje znanje i raspoloživi resursi da se one proizvedu.

Svojatanje ekonomije nije specifično samo socijalističkim i drugim totalitarnim režimima usporedivima u pogledu na ekonomska pitanja. To svojatanje je sveprisutno i danas, a očituje se upravo kroz kolosalni, povijesno nikad veći zakonski i regulatorni okvir kroz koji država tretira svakoga tko se drzne postati i biti aktivan sudionik na tržištu. Današnje tržište je hiperregulirano, a hiperregulacija nije odveć različita od striktnog državnog upravljanja ekonomijom. Njome doduše više ne upravljaju birokrati i državni planeri već zakoni, propisi i procedure koje donose birokratske institucije i koje efektivno predstavljaju kolaž izričitih naredbi pod prijetnjom kazne. Posljedice jednog i drugog pristupa u mnogočemu su usporedive.

Započeo sam sa konfliktom. Jedan primjer takve situacije isplivao je na površinu jučer. Kaže Slobodna Dalmacija: Crni čarter izorat će Jadran, po sezoni gubimo 7 milijuna eura! O čemu se radi? Ulaskom u EU prestale su važiti vinjete za strane, europske brodove. To znači da oni danas slobodno plove Jadranom. Domaći lobi iznajmljivača brodova to je prepoznao kao napad na svoj biznis te sada optužuje strance da se bave iznajmljivanjem brodova “na crno”. Kako to stranci čine? U prešutnom dogovoru sa osobom koju primaju na brod (dakle o transakciji ne informiraju državu). Je li na brodu vlasnik sa svojim prijateljima ili pak mušterijama nemoguće je ustanoviti osim ako to vlasnik izričito ne prizna (naravno, na njih se već šalje policija i inspekcije). Iznuđivanje priznanja rijetko je uspješno (nekog Norvežanina su klepili za nemalih 200.000 kuna). Špekulirajući o razmjerima crnog čartera lobisti govore o mogućih 500 brodova koji plove Jadranom i koji na ovaj način i u ovom trenu svojim vlasnicima donose profit. Čisti, neoporezovani profit od kojega sada već bijesni uhljebi i zauzdani lobisti nemaju ništa. Ukupan iznos tog prometa procjenjuje se na 7 milijuna eura godišnje.

Temeljem ove procjene lobisti definiraju gubitak za vlastiti biznis. Međutim ako znamo da u realnom životu postoje dva puta, prvi koji je spor i birokratskim preprekama popločen put, te drugi, tržišni put koji ne pati od birokratske inercije, koji zaovoljava neposredne zahvjeve ljudi i to čini maksimalnom brzinom, tada vrlo brzo postaje jasno sljedeće – da onih 7 milijuna eura koje čarterski lobi smatra izgubljenima, ili čak ukradenima, ne bi niti nastalo da se tjeralo ljude da koračaju prvim putem. O tom iznosu ne bi se niti špekuliralo jer se ne bi niti mogle uvidjeti okolnosti koje donosi koračanje po drugom, tržišnom putu. Ta vrijednost ne bi postojala niti bi mogla biti pravednije redistribuirana.

O tome kako se na ekonomiju u Hrvatskoj gleda kroz planske naočale najbolje ilustrira i sporna cifra. Tih 7 milijuna nije neto iznos poreza kojeg se moglo prikupiti, a nije, od oporezivanja crnog čartera, već ukupna (bruto) vrijednost crnog čartera. Apsolutno sve, smatra se, pripada državi pa se tako i iznos gubitka smatra jednakim bruto procijenjenoj vrijednosti crnog čartera. Vlasnicima jedrilica koji sada možebitno rade na crno, što je nedokazivo, očito ne pripada ništa taman da rade i “na bijelo”. Raditi na bijelo, pak, u Hrvatskoj znači pristati vući za sobom nepotreban teret gomile uhljeba i socijalnih narkomana. Gdje god mogu produktivni ljudi će to nastojati izbjeći. Bez obzira čudili se tome ovi drugi ili ne.

Zaluđenost podvođenja ekonomije nekakvim kolektivnim vizijama, planovima i procedurama dovela je ovaj konflikt do takvih razmjera da domaći čarteraši sada vide nelojalnu konkurenciju u svemu što plovi. U svakoj jedrilici ili brodu koji zaplovi Jadranom, a da nije dio čarterske flote, oni vide nelojalnu konkurenciju, crni čarter. Čovjek više ne može zaploviti jedrilicom, ukrcati svoju i bratovu familiju i krenuti na odmor, a da ne osjeti za sobom poglede zlobnika koji samo što mu ne rasparaju jedra. U tekstu Slobodne Dalmacije gotovo da je moguće iščitati zgražanje nad činjenicom da ova država izbjegava maksimalnu represiju nad svima u koje se ukaže prstom, gotovo da se žali nad nemogučnošću da institucije države batinanjem iznuđuju priznanje osumnjičenika.

Preporuka za sve koji na svoje brodove primaju putnike za novac – prije ukrcaja definirajte pravila transakcije! Vi dajete brod, za uzvrat dobivate novac! Razmjena koju činite na obostranu je korist i zadovoljstvo! Kristalnom jasnoćom definirajte pravila ponašanja u slučaju da vam se državni službenici ukrcaju na brod kako bi inkriminirajući vaš sporazum pokušali ostvariti korist za sebe kroz naplaćivanje kazni ili nedaj Bože zapljenu i otuđenje vaše imovine! Na vlastitom brodu imate pravo ugostiti koga hoćete ili dati punomoć za korištenje broda kome hoćete te država na osnovu toga nema nikakvo zakonsko pravo iznuđivati od vas novac! Barem za sada.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Akcija na Mises Bookstore!

Oznake

Bitcoin, Mises, Rothbard, sale

Još danas i sutra imate priliku kupiti barem jednu između više stotina knjiga na Mises Bookstoreu – te ostvariti 25% popusta ukoliko plaćate Bitcoinom.

Primjerice za $127,5 možete kupiti Rothbardov cjeloviti pregled Austrijske škole ekonomije u 10 tomova ili istu stvar u digitalnom obliku za samo $22.5.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Može li tržište obavljati poslove policije?

Oznake

Big Rig Bounty Huntery, History Channel, imovina, Libertarijanizam, Lovci na kamione, tržište

Neki dan sam na History Channelu nabasao na zanimljivu seriju – Lovci na kamione (orig. Big Rig Bounty Hunters). Serija je zanimljiva zbog toga što na svojevrstan način dočarava kako bi funkcionirala zaštita imovine u hipotetskom libertarijanskom društvu.

Lovci na kamione, kao što i sam naziv govori, bave se pronalaženjem i vraćanjem ukradenih kamiona (i drugih vozila) njihovim pravim vlasnicima. Lovci na kamione su poduzetnici, djeluju kao mali i efikasni timovi, najčešće dvojica muškaraca, a plaćeni su po obavljenom poslu, što znači samo ukoliko vrate vlasniku otuđenu imovinu. U tom poslu nemaju policijske ovlasti, a većinu otuđene imovine vrate tako što je “otuđe” lopovu ili pregovarajući s lopovom. Lopov u ruke lovaca često dobrovoljno preda vozilo koje je ukrao kako bi izbjegao mogući sukob s njima što znači da u trenutku kada se nađe s lovcima oči u oči procjenjuje da mu se više isplati predati vozilo i sačuvati živu glavu nego riskirati.

Zanimljivo je kako su lovci uopće nastali, jer koliko znamo postoji i policija čija osnovna zadaća, u idealnom smislu, jest da štiti imovinu građana. Lovci i policija nisu u međusobnom sukobu ali su na neki način u sukobu interesa. Razlog tome što su lovci uopće nastali nalazi se u efikasnosti policije i općenito pravnog sustava države. Kada policija traži i pronađe ukradeno vozilo ono po sili zakona bude zaplijenjeno. Vrijeme koje vozilo provede na policijskom deponiju, tijekom kojega se pokreće pravni postupak u cilju razrješenja cijelog događaja, vlasnicima vozila je neprihvatljivo dugačko. To istovremeno znači i skupo, primjerice kamion koji 3 mjeseca čeka na deponiju vlasniku stvara trošak umjesto da stvara profit prevozeći teret (mnogima je ovo pitanje pitanje života ili bankrota). Tržište, koje je prepoznalo ovaj problem, reagiralo je nastankom lovaca. Oni vlasnicima ukradenih vozila nude mogućnost da uz prihvatljiv trošak, manji od troška koji nastaje tijekom stajanja vozila na deponiju, izbjegnu skupe pravne komplikacije. Ovo je osobito lako razumijeti na primjeru otuđenih kamiona koji su sredstvo rada i stvaranja profita kamiondžijama.

Lovaca na kamione, ili timova istih, ima mnogo te na tržištu djeluju prema načelu konkurencije. To omogućuje vlasniku da svoju imovinu povrati u najkraćem mogućem vremenu i uz najmanji mogući trošak. Profiti timova su iz tog razloga minimalni. Često utroše znatno vrijeme na pronalazak ukradene imovine, također je često ne uspiju vratiti, ili je prije njih pronađe policija, ili je uopće ne pronađu. Ulog vremena i novca u tu vrstu poduzetničkog poduhvata očito je iznimno rizičan. Efikasnost je esencija uspjeha u tom poslu, a najmanji propust jednog tima lovaca kaznit će drugi, efikasniji tim.

Krajnji cilj svega je zaštita imovine građana. Ovaj način, tržišni način, očito je vrlo efikasan. Bitno je shvatiti kako je glavni (i jedini mogući) pokretač društva – profit. Uz ovako efikasan način zaštite imovine građana pitanje koje se samo po sebi nameće jest – može li tržište na jednak način obavljati i druge poslove koji spadaju u domenu policije? S obzirom na ovaj primjer pretpostavljam da može. I to sa vrlo pozitivnim posljedicama. Konačan zaključak je možda nemoguć zbog nemogućnosti anticipiranja ishoda ovako kompleksnih društvenih procesa, ali je zbog toga istovremeno jednako nemoguće zaključiti da tržište nije u stanju preuzeti poslove policije. Stoga bi bilo u najboljem interesu na ova pitanja odgovarati postepeno, odnosno kao i u slučaju nastanka lovaca polaganim povlačenjem uloge policije te prepuštanjem tržištu jedne po jedne uloge koju obavlja.

History Channel ima još zanimljivih serija kroz koje se čovjek može upoznati sa libertarijanskim načelima koje promovira ovaj blog. Tu su svakako Zvijezde zalagaonice (The Pawn Stars), preporučam odličan libertarijanski komentar sa Mises.org, te još jedan na temu Američkih sakupljača (American Pickers), također sa Mises.org gdje autor, mladi ekonomist, opisuje stvar iz perspektive Austrijske škole ekonomije i klasičnog liberalizma.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sjeverna Koreja – od turista do logoraša u tri koraka

Oznake

azil, logor, Matthew Todd Miller, Sjeverna Koreja, sloboda

Turistički posjeti Sjevernoj Koreji? Nemoj me zafrkavat. Ako si državljanin prijateljske im države poput Kube, Kine ili Rusije vjerujem da možeš očekivati prijatan boravak, međutim stanovnik neke civilizirane zapadne države sa vrijednostima baziranim na demokraciji ili čak vladavini prava ne bi trebao razmišljati o takvim avanturama. Ili neka! No vjerovati dobrodošlicu i gostoprimstvo i nije osobita manifestacija pameti. Pametan čovjek će ih izbjegavati u širokom luku, dakle na takav posjet se odlučuju vjerojatno tek zanesenjaci koji misle da mogu promijeniti Svijet, poneki pustolov, ili pak socijalist (iznikao iz zapadnjačkog supstrata) u potrazi za svojom ideološkom djedovinom.

Vjerujući u sjevernokorejsko gostoprimstvo u radnom logoru zaglavio je još jedan Amerikanac, navodno već šesti. Kako pišu mediji on je ušao na teritorij Sjeverne Koreje, podrapao turističku vizu i zatražio azil. To je bilo dovoljno da ga stave u okove i pošalju na javne radove. Njegov ulazak u S.Koreju je činjenica, a ostatak priče možda i nije. U konačnici je potpuno nebitno je li ostatak priče istinit ili tek obična izmišljotina SK propagande.

Na diplomatsku pomoć teško da će moći računati. Jer diplomacija u ovom slučaju ne postoji. Iz tog se razloga Amerikancima ne preporučuju turistički posjeti S.Koreji (također niti građanima drugih država koje njeguju pozitivne odnose s njima). Jedan od glavnih motiva za takvu preporuku je arbritrarna sjevernokorejska pravda odnosno nepostojanje vladavine prava u toj kvazidržavi. Tako je svaki posjet istoj neizvjestan i može završiti poput ovoga. Tamo se putuje na vlastitu odgovornost. Pisat će malo o njemu ugledni mediji, dobit će epigram u NY Timesu ili Washington Postu, i s time će se njegovi sugrađani zapravo oprostiti od njega. I to je ok.

U pijuku će zanesenjak potražiti utjehu, a socijalist – slobodu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prijenos finala US Opena – Pirova pobjeda HRT-a!

Oznake

Eurosport, finale, HRT, Nishikori, prijenos, US Open, Čilić

Kratak komentar dok iščekujemo finale US Opena u kojem igra Čilić protiv Nishikoria – obojica briljirali u polufinalima.

Dakle do poslijepodne “smo” živjeli u iščekivanju informacije hoće li ili neće nacionalna, javna televizija HRT prenositi ovaj meč. Naime Eurosport, vlasnik prava prijenosa, postavio je visoku cijenu pa se HRT našao pred velikim financijskim problemom s jedne strane i gomilom nestrpljivih gledatelja s druge. A u problemu je jer se ne financira na tršišnim osnovama već kroz posebni porez (tzv. pretplatu) temeljem zakona o HRT-u pa tako njegovo poslovanje u izostanku tržišnih signala pati od neracionalnosti – na štetu gledatelja koje se prisilno oporezuje u njeno ime i za njenu isključivu korist. No dobro.

Na komentar me potaknuo tekst na Indexu u kojem se glorificira uspjeh HRT-a, kažu da se stvar dogovorila nakon mukotrpnih pregovora u koje se osim sportske redakcije uključila, zamislite, i naša diplomacija. Gnjevni pretplatnici HRT-a su tijekom pregovora protestirali i tražili ostavku Brune Kovačevića dok se ovaj preznojavao valjda izvrčući džepove svih redom u HRT-u u potrazi za kešom kojim će platiti prijenos. Novac je očito iščeprkan, a taj fenomenalan uspjeh je opjevan ovdje.

Bilo kako bilo sa znatno manje truda i neizvjesnosti za gledatelja prijenos meča omogućili su brojni sportski TV kanali, među ostalim i sam Eurosport, putem brojnih komercijalnih provajdera (Iskon, MaxTV, Bnet…), ili pak putem Eutelsata (satelitska televizija) na kojem možete stvar pratiti potpuno besplatno. Također za praćenje meča ne morate imati niti TV već je dovoljan internet na kojem možete uloviti jedan od bezbrojnih live streamova, i u ovom slučaju potpuno besplatno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Osjećate li dašak klasičnog liberalizma?

Oznake

doktrina, Hayek, klasični liberalizam, Mises, News Bar, satira

Crv klasičnog liberalizma polako gricka kroz društvenu supstancu. Osjetimo ga ponekad poput kratkog i sasvim neočekivanog daška svježine, kao nalet ugodnog povjetarca na neki sparan i nepodnošljiv ljetni dan kada nam se odjeća lijepi za znojno tijelo i zbog čega se ne da skinuti sa nas, baš kao ni ova učmala i socijalizmom nadrogirana svakodnevica. Iako je u suštini satirični portal, kojeg, usput rečeno, obožavam stvarno onako iskreno i od srca, News-bar je u jednom od poslijednjih tekstova eksplicitno naveo jedno od najvećih imena klasično liberalne misli – Friedricha Augusta von Hayeka, i tako potvrdio da su tog crvića neki postali svjesni. Pojedinci će slučajno (ili zahvaljujući News Baru) nabasati na zvuk njegovog grickanja, a neki su ga već toliko svjesni, poput progesivističkih ljevičara i njihovih kompanjona iz srodnih kolektivističkih škola, da bi umjesto slušanja iritantnog zvuka njegovog grickanja radije sjedili na wc školjci i trpili muku akutnog proljeva. No mali je neumoljiv. 😉

Na slici na vrhu bloga Hayek vam je ovaj lik desno od Reagana (kojeg spominjem jer je vjerojatno jedini lik kojeg, uz Thatcher, prepoznajete, što također mnogo govori o tome koliko je uopće klasični liberalizam prisutan u našem društvu) a desno od njega vam je Mises, njegov mentor.

Hayek naravno nije bio neoliberal kako sugerira News-bar ali to trenutno i nije važno. Za početak je važno tek to da se u javnosti konačno može čuti ime jednog od nenadmašivih klasično liberalnih intelektualca. O njegovom značaju za razvoj ekonomske i političke teorije kao i teorije prava kratak osvrt napisao je Rothbard u Libertarijanskom forumu 1974. kada je Hayek dobio Nobela na području ekonomije. To će dati poticaja širenju i prihvaćanju ove većini nepoznate i posljedično često krivo interpretirane doktrine. Danas-sutra možda i bude neke koristi od toga. Do tada pustimo crvića da marljivo radi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Prvi grafikon na kojem možete opipati pad gospodarstva (ISPRAVAK)

Oznake

BDP, bruto dodana vrijednost, bruto domaći proizvod, DZS, gospodarski rast, Grčić, makroekonomija, pad gospodarstva

S obzirom da je DZS objavio demantij na prethodno objavljeni tekst odlučio sam korigirati demantirane parametre. Ono što je u prethodnom tekstu bilo očito krivo jest zadnja točka, drugi kvartal ove godine, koji predstavlja stopu BDP-a, a ne BDV-a koji je prikazan u prva dva grafikona. Iz tog razloga sam odlučio maknuti tu zadnju točku, drugi kvartal ove godine, kako bi grafikoni u cjelini prikazivali jednoznačnu informaciju, BDV. Na žalost svih nas tom intervencijom hrvatsko gospodarstvo nije spašeno. Utjecaj izmicanja te zadnje problematične točke u grafikonima nažalost nije izokrenuo trendove prikazane u prethodnom tekstu. Oni su isti (usporedite grafikone u ovom, osvježenom tekstu, i u prethodnom).

Zadnji grafikon, koji prikazuje BDV u apsolutnom iznosu, također je prilagođen tako da je iz njega uklonjen sporni iznos za drugi kvartal ove godine. Promjenu ćete primijetiti utoliko što se crvena crta, koja predstavlja drugi kvartal, više ne proteže na 2014. godinu. S obzirom na konstantnu medijsku konfuziju, pri čemu mislim na opće miješanje BDP-a i BDV-a (npr. prethodni kvartal mediji su govorili o padu BDP-a od 0,6% iako je to iznos za koji je pao BDV, na što DZS nije reagirao priopćenjem), dodao sam ispod zadnjeg grafikona još i prikaz pada BDP-a, naravno u apsolutnom iznosu. Gospodarstvo nema sumnje i dalje pada. Stoga umjesto grafikona koji prikazuju stope i koji se uporno guraju javnosti pod nos, jer ostavljaju dojam poboljšanja situacije, preporučam da gledate grafikon u apsolutnim iznosima koji će vam pokazati pravu sliku stvari.

U nastavku čitate korgirani tekst (korekcije u crvenom, dodatni komentari u zelenom): 

U ispravljenom grafikonu ispod vidimo realne stope rasta bruto domaće vrijednosti od 2000. do prvog kvartala 2014.. U zadnjem kvartalu 2011. godine one poprimaju negativne vrijednosti koje do danas tvore niz od 11 uzastopnih kvartala gospodarskog pada. Ruku na srce, slaba su utjeha drugi i treći kvartal 2011. kada je rast bio tek nešto veći od pozitivne nule. Samo te dvije beznačajne vrijednosti sačuvale su nas od toga da danas svjedočimo još crnijoj statistici koja bi sada pokazivala već 22. negativni kvartal odnosno konstantan pad od trećeg kvartala 2008. godine.

Razmišljao sam što bi to jednom zaluđenom keynezijancu moglo davati poticaja da zadnjih par godina, iz kvartala u kvartal, priča o gospodarskom rastu nošenom na valovima investicijskih tsunamija, pa onda iznova najavljuje kako će isto uslijediti sljedećeg kvartala pa tako i sada najavljuje oporavak u prvom kvartalu iduće godine – i shvatio. Poticaj dolazi iz ovoga što je na grafikonu iznad zaokruženo zelenim ovalom.

Od početka 2009., kada je gospodarstvo palo čak 7,3%, do danas očito je kako je iz godine u godinu pad sve manji. Dva kvartala oko nule u 2011. samo su dodatno ohrabrila političare da nastave jednako hrabro trabunjati o gospodarskom oporavku, no znamo uslijedilo je razočaranje od narednih 11 kvartala koje traje i danas. Međutim pad je u usporedbi s početkom 2009. neusporedivo manji što može stvoriti privid da se nalazimo na samom prelasku iz pada u rast. Taj privid najbolje dočarava grafikon ispod na kojem je prikazan samo period od 2009. do prvog kvartala 2014. i za čiju krivulju je dodan trendovski prikaz. U tome je ključ razumijevanja ove opće zablude.

Utjecaj izbacivanja drugog kvartala 2014 na trend kretanja vidljiv je u jednadžbi trenda (stari R2 bio je 0,4769, novi je 0,4743). Razlike u rezultatu praktički nema.

Pogledajte gdje crvena crta, linearni trend kretanja, sječe stopu od 0%… 2014. godina. Tu smo negdje, misli si političar. A tako je mislio i prije 2014. kada je trend kretanja također pokazivao da smo nadomak 0%. Mislio je da će se isto desiti i u 2013. godini (obratite pažnju na zelenu strelicu u grafikonu ispod koja pokazuje koliko malo fali do nule i kako trend pokazuje baš u tom smjeru, gotovo vektorski). Te podatke je političar imao u rukama početkom 2013….

… dok je 2011. godina davala stvarno najmanje razloga da se ne nadamo rastu u 2012. jer je trend već krajem 2011. ukazivao na pozitivne vrijednosti u narednom periodu (vidite samo taj R kvadrat: 0,9075)…

Međutim statistika je, da prostite, kurva. To je poznato. Statistiku možete izokrenuti kako vam odgovara. Pogotovo kada poput naših vlastodržaca imate monopol nad metodologijom i podacima. Tako biste iz ovog grafa iznad, ako ga pogledate površno poput većine ljudi, mogli zaključiti da nešto čak i raste, pa to mora biti dobra stvar.

No sva očekivanja vlastidržaca očito su otišla u nekom drugom smjeru. Očito je kako se realna zbivanja nisu uklopila u iznad navedene projekcije. I oprostite na banalizaciji stvari, na metodološkoj površnosti, no zna li tko zapravo temeljem kojih to pretpostavki političari konstantno proriču rast gospodarstva i zbog čega bi njima trebalo tolerirati promašaje? Ako ne znate suzdržite se od kritike ove analize.

Ipak dat ću vam jedan dovoljno dobar razlog zbog kojega sve ovo vrijeme niste trebali vjerovati u priče o gospodarskom rastu. Stvar je vrlo jednostavna – umjesto realnih stopa rasta koje smo vidjeli iznad pogledamo realnu vrijednost gospodarstva, u apsolutnom iznosu, u iznosu tih prikrivenih i zanemarenih milijardi kuna koliko se iz kvartala u kvartal procijenjuje da ono vrijedi. Ti podaci, kao i ovi koje smo dosad vidjeli, iz kuhinje su DZS-a, javno objavljeni…

Na grafikonu vidimo realni pad gospodarstva, u milijunima kuna (prve dvije brojke na y osi predstavljaju milijarde) iz godine u godinu. Nikakav kvartal u odnosu na kvartal, nešto u usporedbi s nečim drugim. Samo iznosi u milijunima kuna – koji su sve manji. Za svaki kvartal je iscrtana zasebna krivulja jer kada bi podatak prikazao u jednoj liniji, poput ranije prikazanih stopa, krivulja bi poprimila pilasti i teže čitljiv oblik. Ovakvim prikazom ispegla se sezonski utjecaj (npr. prvi kvartal je uvijek slabiji od trećeg pa ga nema smisla prikazivati zajednički).

Sasvim očito je kako od 2008. godine na ovamo gospodarstvo pada iz kvartala u kvartal. Niti jedan trend, osim nekog polinoma višeg reda koji je u ovom slučaju neprimjenjiv, ne može pokazati rast kada sve vrijednosti iz točke u točku postaju sve manje. Ti isti podaci, s kojima se šepure političari i njihovi statističari, očito imaju svoje pravo lice. Lice za koje smatram da je jedino vrijedno gledati, ako uopće u tom makru ima što vrijedno spomena. Kada bi političari iz bilo koje od iznad prikazanih krivulja izvukli trendovski prikaz, pa temeljem njega proricali što će se s gospodarstvom desiti idući kvartal, tada bi mogli jedino reći da će ono još malo pasti. Ali to nitko ne želi čuti! Možda zato i izbjegavaju prikazivati vrijednost gospodarstva u apsolutnim iznosima, jer postotne promjene pada stvaraju privid poboljšanja situacije, one daju nekakvu nadu, pa makar i lažnu. Na laž smo navikli i na njoj očito živimo.

Jedna usputna zanimljivost; kada slušamo o BDP-u rijetko ili gotovo nikad se javnosti ne pokaže i apsolutni iznos vrijednosti ekonomije temeljem kojega se izračunao taj mistični postotak. Pretpostavljam da bi u tom slučaju mnogo veći broj ljudi mogao sam iscrtati grafikon iznad. Ovako to mogu učiniti samo sumnjičavci koji imaju viška vremena da pretražuju bespuća interneta u potrazi za podacima. Zanimljivo je i to što se u cijeloj toj priči o BDP-u zapravo ne radi o padu BDP-a već o padu bruto dodane vrijednosti (BDV, GVA ili GDRP), povezanog makroekonomskog parametra, ali ipak ponešto drugačijeg (iznos bez poreza i sa subvencijama gospodarstvu).

A ovo je grafički prikaz pravog BDP-a

Bilo kako bilo, prihvatimo li da u današnjoj makroekonomiji postoje bezbrojne zamke i teorijska jalovost, grafikon iznad pokazuje pravu sliku stvari. Pad gospodarstva na njemu je opipljiv.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prvi grafikon na kojem možete opipati pad gospodarstva!

Oznake

BDP, bruto dodana vrijednost, bruto domaći proizvod, GDP, gospodarski rast, Grčić, makroekonomija, pad gospodarstva

U grafikonu ispod vidimo realne stope rasta “BDP-a” od 2000. na ovamo. U zadnjem kvartalu 2011. godine one poprimaju negativne vrijednosti koje do danas tvore niz od 11 uzastopnih kvartala gospodarskog pada. Ruku na srce, slaba su utjeha drugi i treći kvartal 2011. kada je rast bio tek nešto veći od pozitivne nule. Samo te dvije beznačajne vrijednosti sačuvale su nas od toga da danas svjedočimo još crnijoj statistici koja bi sada pokazivala već 22. negativni kvartal odnosno konstantan pad od trećeg kvartala 2008. godine.

Razmišljao sam što bi to jednom zaluđenom keynezijancu moglo davati poticaja da zadnjih par godina, iz kvartala u kvartal, priča o gospodarskom rastu nošenom na valovima investicijskih tsunamija, pa onda iznova najavljuje kako će isto uslijediti sljedećeg kvartala pa tako i sada najavljuje oporavak u prvom kvartalu iduće godine – i shvatio. Poticaj dolazi iz ovoga što je na grafikonu iznad zaokruženo zelenim ovalom.

Od početka 2009., kada je gospodarstvo palo čak 7,3%, do danas očito je kako je iz godine u godinu pad sve manji. Dva kvartala oko nule u 2011. samo su dodatno ohrabrila političare da nastave jednako hrabro trabunjati o gospodarskom oporavku, no znamo uslijedilo je razočaranje od narednih 11 kvartala koje traje i danas. Međutim pad je u usporedbi s početkom 2009. neusporedivo manji što može stvoriti privid da se nalazimo na samom prelasku iz pada u rast. Taj privid najbolje dočarava grafikon ispod na kojem je prikazan samo period od 2009. do danas i za čiju krivulju je dodan trendovski prikaz. U tome je ključ razumijevanja ove opće zablude.

Pogledajte gdje crvena crta, linearni trend kretanja, sječe stopu od 0%… 2014. godina. Tu smo negdje, misli si političar. A tako je mislio i prije 2014. kada je trend kretanja također pokazivao da smo nadomak 0%. Mislio je da će se isto desiti i u 2013. godini (obratite pažnju na zelenu strelicu u grafikonu ispod koja pokazuje koliko malo fali do nule i kako trend pokazuje baš u tom smjeru, gotovo vektorski). Te podatke je političar imao u rukama početkom 2013….

… dok je 2011. godina davala stvarno najmanje razloga da se ne nadamo rastu u 2012. jer je trend već krajem 2011. ukazivao na pozitivne vrijednosti u narednom periodu (vidite samo taj R kvadrat: 0,9075)…

Međutim statistika je, da prostite, kurva. To je poznato. Statistiku možete izokrenuti kako vam odgovara. Pogotovo kada poput naših vlastodržaca imate monopol nad metodologijom i podacima. Tako biste iz ovog grafa iznad, ako ga pogledate površno poput većine ljudi, mogli zaključiti da nešto čak i raste, pa to mora biti dobra stvar.

No sva očekivanja vlastidržaca očito su otišla u nekom drugom smjeru. Očito je kako se realna zbivanja nisu uklopila u iznad navedene projekcije. I oprostite na banalizaciji stvari, na metodološkoj površnosti, no zna li tko zapravo temeljem kojih to pretpostavki političari konstantno proriču rast gospodarstva i zbog čega bi njima trebalo tolerirati promašaje? Ako ne znate suzdržite se od kritike ove analize.

Ipak dat ću vam jedan dovoljno dobar razlog zbog kojega sve ovo vrijeme niste trebali vjerovati u priče o gospodarskom rastu. Stvar je vrlo jednostavna – umjesto realnih stopa rasta koje smo vidjeli iznad pogledamo realnu vrijednost gospodarstva, u apsolutnom iznosu, u iznosu tih prikrivenih i zanemarenih milijardi kuna koliko se iz kvartala u kvartal procijenjuje da ono vrijedi. Ti podaci, kao i ovi koje smo dosad vidjeli, iz kuhinje su DZS-a, javno objavljeni…

Na grafikonu vidimo realni pad gospodarstva, u milijunima kuna (prve dvije brojke na y osi predstavljaju milijarde) iz godine u godinu. Nikakav kvartal u odnosu na kvartal, nešto u usporedbi s nečim drugim. Samo iznosi u milijunima kuna – koji su sve manji. Za svaki kvartal je iscrtana zasebna krivulja jer kada bi podatak prikazao u jednoj liniji, poput ranije prikazanih stopa, krivulja bi poprimila pilasti i teže čitljiv oblik. Ovakvim prikazom ispegla se sezonski utjecaj (npr. prvi kvartal je uvijek slabiji od trećeg pa ga nema smisla prikazivati zajednički).

Sasvim očito je kako od 2008. godine na ovamo gospodarstvo pada iz kvartala u kvartal. Niti jedan trend, osim nekog polinoma višeg reda koji je u ovom slučaju neprimjenjiv, ne može pokazati rast kada sve vrijednosti iz točke u točku postaju sve manje. Ti isti podaci, s kojima se šepure političari i njihovi statističari, očito imaju svoje pravo lice. Lice za koje smatram da je jedino vrijedno gledati, ako uopće u tom makru ima što vrijedno spomena. Kada bi političari iz bilo koje od iznad prikazanih krivulja izvukli trendovski prikaz, pa temeljem njega proricali što će se s gospodarstvom desiti idući kvartal, tada bi mogli jedino reći da će ono još malo pasti. Ali to nitko ne želi čuti! Možda zato i izbjegavaju prikazivati vrijednost gospodarstva u apsolutnim iznosima, jer postotne promjene pada stvaraju privid poboljšanja situacije, one daju nekakvu nadu, pa makar i lažnu. Na laž smo navikli i na njoj očito živimo.

Jedna usputna zanimljivost; kada slušamo o BDP-u rijetko ili gotovo nikad se javnosti ne pokaže i apsolutni iznos vrijednosti ekonomije temeljem kojega se izračunao taj mistični postotak. Pretpostavljam da bi u tom slučaju mnogo veći broj ljudi mogao sam iscrtati grafikon iznad. Ovako to mogu učiniti samo sumnjičavci koji imaju viška vremena da pretražuju bespuća interneta u potrazi za podacima. Zanimljivo je i to što se u cijeloj toj priči o BDP-u zapravo ne radi o padu BDP-a već o padu bruto dodane vrijednosti (BDV, GVA ili GDRP), povezanog makroekonomskog parametra, ali ipak ponešto drugačijeg (iznos bez poreza i sa subvencijama gospodarstvu).

Bilo kako bilo, prihvatimo li da u današnjoj makroekonomiji postoje bezbrojne zamke i teorijska jalovost, grafikon iznad pokazuje pravu sliku stvari. Pad gospodarstva na njemu je opipljiv.

Svako dobro,
vaš Kapitalac