Oznake
agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz
Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).
Istina je sljedeća:
Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.
Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.
Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.
Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.
Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.
Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:
Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.
Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…
Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.
Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).
Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.
S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?
Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.
Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Veoma zanimljvo i na prvi pogled “watertight” izlaganje.
Međutim, problem leži u tome što je oslikan samo mali delić sveukupne slike. Takav pristup, koji je inače uobičajan, širi veliki šum u diskusijama o ekonomiji.
U ovom tekstu jedna od bitnih komponenti koje fale (izmešu mnogih), a čiji nedostatak sprečava čitaoce da sagledaju celu sliku, jeste i sledeće pitanje:
Da li poljski proizvođači jabuka, njih proizvode po navedenoj ceni samo zato što su optimalizovali svoju proizvodnju, ili i oni tu izvoznu (prodajnu) cenu postižu zato što dobijaju subvencije do svoje države?
Naravno, iza ovog postoji i dugi niz takođe veoma ozbiljnih pitanja, bez čijih odgovora ne može da se stekne celokupna slika veoma kompleksnog sistema u kojem živimo i radimo.
Recimo jedno od njih je i pitanje državne protekcije tržišta na koje proizvođači – planiraju – da izvezu svoje proizvode.
Forma bloga je dosta nezahvalna kada govorimo o potrebi sagledavanja problema iz što više (ili svih mogućih) kuteva. Već i ovaj tekst je volumenom na granici da odbije čitatelja pa da sam ušao u merkantilizam nema sumnje da bi se to i desilo u većoj mjeri. Zato zapravo i smatram da služe komentari u kojima možemo slobodno širiti poglede na stvar.
To je jako zanimljivo pitanje ali iz perspektive domaćeg kupca potpuno nebitno. Štoviše, neka poljski porezni obveznik bude žrtva svoje vlasti sve dok nama dolaze toliko jeftine jabuke da nema smisla bacati rad i kapital u proizvodnju istih. Rad i kapital možemo tako iskoristiti za pametnije stvari.
Slažem se da je pitanje iz perspektive domaćeg kupca nebitno.
Međutim, izuzetno je bitno iz perspektive domaćeg proizvođača.
Jer, ako poljska država dovoljno dugo subvencioniše proizvođače jabuka – koji onda bivaju konkurentni sa cenom u odnosu da domaće proizvođače – lako može da se sagleda situacija u kojoj domaći prozvođači – zbog nemogućnosti da se takmiče sa Poljacima (stalni gubici) – potpuno napuštaju proizvodnju jabuka.
A to je ključni trenutak.
Jer kada poljske jabuke ostanu jedine na tržištu, Poljaci mogu cenu istih da diktiraju praktično kako im se prohte.
I od tog trenutka više im neće biti potrebne državne subvencije.
Upravo po tom principu i funkcioniše uništavanja domaće proizvodnje u svim malim, perifernim državama EU (ne mislim samo na Hrvatsku, nego pre svega na Sloveniju).
Lično mislim (nadam se da neću previše da proširim temu) da je fama oko “zarađivanja deviza putem izvoza” stravično prenaduvana (možda čak i namerno) i mnogima smeta da sagledaju objektivno stanje stvari.
Devize se – principijelno – ne zarađuju izvozom proizvoda (u bilo kom obliku), nego tehnologije proizvodnje, u najširem smislu te reči. (Ako nije previše daleko od teme i ako se čini zanimljivim, možemo da prodiskutujemo i o tome).
Zašto ste na “ključnom trenutku” stali? Naime u trenutku kada Poljaci ostanu jedini na tržištu te krenu diktirati cijenu kako im se prohtije, gdje pretpostavljam mislite na podizanje cijene u nebesa (ako im se prohtije) i to na štetu kupaca (oni doista jesu razlog zbog kojega poduzetnik poduzima), više ništa ne sprječava povratak konkurencije u igru. Konkurencije koja će ponuditi bolju jabuku za nižu cijenu. Na koncu konca koliko vidimo iz primjera mi se jednostavno ne možemo nadmetati sa Poljacima. Koliko god subvencija mi upumpali u proizvodnju jabuka mi ih ne možemo nadmašiti. Što nam to govori? Da trebamo prodavati vlastite bubrege ili djecu da bismo nadmašili Poljake?
Na akademskom nivou bih u potpunosti mogao da se složim.
Međutim real ekonomija ne funkcioniše na taj način.
Problem nastaje u ovom trenutku:
…više ništa ne sprječava povratak konkurencije u igru…
Čak i ako apstahujemo jasne probleme prilikom ponovnog (ili prvog) pokretanja proizvodnje (kredit, tehnologija itd…), doći ćemo u situaciju da poljsku državu ništa ne može da spreči da u tom slučaju ponovo ne krene sa davanjem subvenicja svojim proizvođačima jabuka.
S druge strane, kraj posta mi nije baš jasan:
…Što nam to govori? Da trebamo prodavati vlastite bubrege ili djecu da bismo nadmašili Poljake?…
Ostavljam prostor da grešim, ali sam sudeći po naslovu teme stekao utisak da je cilj ovog teksta bio da se objasni zašto je došlo do degeneracije agrara i celokupne privrede, te da se ponude rešenja.
Sudeći po poslednjoj rečenici vašeg posta, došao sam do zaključka (nadam se pogrešnog) da u stvari ne postoji “rešenje”, tj. odbrana od uništavanja domaće proizvodnje pod navalom poljskih (eventualno subvencionisanih) jabuka.
Ako mi je utisak ispravan, onda se sa tim zaključkom ne bih mogao složiti.
Evo i zašto:
Naime, mislim da je ipak potrebno sagledati celu sliku. Možda se u tom slučaju rešenje može naći.
Recimo – neki preduzetnik, uz potporu hrvatske vlade, otkupi veliki voćnjak u Poljskoj. I počne da proizvodi jabuke po poljskim propisima.
Kao takav, može da se kandiduje za subvencije poljske države.
U toj situaciji, praktično svi mogu da profitiraju (sem poljskih proizvođača jabuka, jer dobijaju konkurenciju na svom terenu).
Ta firma (hrvatska – tj. “poludržavna”) može jabuke da prodaje i u Poljskoj, a i u Hrvatskoj.
To nas uvodi u sledeću situaciju: Profit u zlotima, koji ostvari u Poljskoj, pretvori u eure i prenese ih u Hrvatsku – eto deviznog priliva. A jabuke koje prodaje u Hrvatskoj, prodaje u kunama, tako da profit koji ostvari na toj teritoriji praktično ne napušta platni promet.
Uostalom, zar nismo svedoci da “zapad” upravo tako funkcioniše na ovim prostorima (i praktično u svim graničnim, malim državama EU – a i šire).
U Hrvatskoj je najbolji primer za to M-Tel, koji je u stvari nemačka državna firma (deo Dojče Telekoma), a u Hrvatskoj izigrava “privatnu” firmu. (izvinjavam se ako grešim, ali situaciju ne poznajem baš najbolje, ali verujem da na osnovu ovoga sigurno Vi znate za mnoštvo istih primera).
U Srbiji je to Telenor, pa i VIP (austrijanci).
Najdrastičniji primer koji je meni poznat je bio slučaj ČEZ-a u Bugarskoj, koji je praktično prilikom “privatizacije” postao vlasnik celokupnog bugarskog elektro-sistema.
Iako je ČEZ Češka DRŽAVNA firma.
Pretpostavljam da vam je pattern na koji pokušavam da ukažem, jasan.
Najdrastičniji primer tih “privatizacija” je privatni bankarski sektor.
Da li je bankarski sistem u Hrvatskoj “privatizovan”?
Koliko ima “privatnih” banaka koje su bar delom u vlasništvu stranih vlada?
Da li su to onda privatne banke? Da li je onda bankarski sektor “privatizovan”?
A ono što je najveća ironija u svemu tome je činjenica da “privatne” banke prave nešto ni iz čega.
Novac.
A nemačke, austrijske i ine “privatne” banke u Hrvatskoj prave kune ni iz čega.
Samo zato što su osvojile tehnologiju proizvodnje novca (kuna) ni iz čega.
U stvari – nisu je čak ni osvojile u klasičnom smislu te reči.
One su je izmislile, a pomoću vlada svojih država su je nametnule Hrvatskoj.
I svim ostalim državama koje ne spadaju u “elitu”.
Postoji li neka hrvatska banka koju podupire hrvatska vlada, a koja posluje u Nemačkoj, Austriji, Francuskoj ili Holandiji?
PS: Iskreno izvinjenje za preveliko proširivanje teme, ali želja mi je bila da sve napišem odjednom, da se ne bih rasplinjavao u više postova.
Naravno. I tada ponovno možemo koristiti blagodati robe koju ne subvencioniramo mi nego poljski porezni obveznici.
Načelno radi se o tome da pitanje stvar koje ćemo subvencionirati nije ekonomsko pitanje (barem ne tržišno) već političko pitanje, odnosno Ideološko pitanje.
Radi se o tome da sve ovo vrijeme mi umišljamo da neka eksterna sila uništava naše fikcijsko pravo na iznimno ravijen agrar. Problem je upravo u tom imperativu koji postavljamo pred pitanje proizvodnje. Vlast kad planira zapravo uopće ne uvažava tržišne signale. Ona jednostavno kreće od premise da bez dominantnog primarnog sektora nacija nema budućnost. To danas više ne vrijedi, a možemo naći i gomilu empirijskih dokaza za to. Mislim da neću pretjerati ako kažem da sve što je subvencionirala hrvatska vlada danas kleći na koljenima. Počevši od ratara koji se bave pšenicom i kukuruzom, gomilje mljekara koji su trčali za poticajima, gradili goleme pogone za preradu mlijeka, itd., sve je to danas preopterećeno dugovima preambiciozne, nerealne i neracionalne ekspanzije. Sve je započelo u kuhinji ministarstva gospodarstva. Oko toga nema dvojbe.
Nema potrebe za time. Matematičkim dokazivanjem da se subvencioniranjem nečega može pomoći neće reći ništa o vjerojatnosti pozitivnog ishoda, jer je cijela priča o poticajima zapravo ceteris paribus, a još manje će reći o moralnosti činjenice da se u ime neproduktivnih zapravo uzima produktivnima (koje se ne potiče već samo oporezuje).
Ne vjerujem da je tako nešto uopće moguće. Zašto? Jer Poljska ima dovoljno svojih proizvođača, dakle profit im je minimalan, te ne vidim mogućnost da naša vlada subvencionira proizvodnju na tuđem teritoriju, niti da poljska vlada dodatnim subvencioniranjem stranca ruši konkurentnost vlastitih proizvođača. U konačnici ovo je hipotetski primjer.
Kao i u slučaju poljskih jabuka, sve što u slučaju ovih stranih subvencioniranih tvrtki treba učiniti jest uzeti njihovu jeftinu uslugu. Pri tome ne nalazim nikakav razlog da ih se povrh toga još subvencionira novcem domaćih poreznih obvenika. Novac kojim bi se njih subvencioniralo treba ostaviti u džepovima produktivnih građana, što znači ne oporezovati ga. Taj kapital sačuvan u džepovima građana bit će optimalno alociran samo ako o pitanju alokacije odlučuje njegov vlasnik.
Jest.
Mnogo.
Jest.
Država je kreator monetarne politike (centralna banka je klišej). Dakle banke rade u skladu sa zakonom. U tom smislu treba razmatrati suštinsko značenje pojma “vladavina prava”, pri čemu dodatnu pozornost skrećem na pojam “izonomija”. Što je zakon i kakav on može biti? U svakom slučaju zanimljiva tema ali njome se ponešto udaljavamo od teme subvencioniranja.
Shvaćam što želite reći. Ono što ja želim reći je da nikakve subvencije hrvatske vlade, isplaćene za korist jednih, a na račun drugih, neće obrnuti ove trendove. Intervencionizam ovdje neće dati rezultata. Time sam i završio izlaganje, niti prodajom bubrega, djece niti otoka nećemo skupiti dovoljno sredstava da dumpamo cijene visokoproduktivnih ekonomija.
Ono za što vjerujem da jedino može pomoći je radikalna deregulacija. Kapital ne smije biti izvlačen iz džepova produktivnih ljudi da bi se vlasti potom njime razbacivale boreći se s vjetrenjačama. U tome nema spasa. Spas, ako ga uopće ima (jer u konačnici nam možda jedino preostaje totalna izolacija, stanje u kojemu nemamo više ikome išta za ponuditi, poput Kenije i Namibije) je moguć jedino u scenariju gdje država dopušta vlasnicima kapitala da iznalaze produktivne i konkurentne poslove i na taj način predvode ekonomiju. To je vrlo dinamičan i zahtjevan proces, sklon nenadanim promjenama pa s obzirom na birokratsku inerciju i ovdje vidimo kako je jedino logično rješenje da kapital bude na raspolaganju vlasniku odmah i u cijelosti.
Ja se ovoga puta ne bi složio oko toga da ne postoji “uvoznički lobi”. Uvjeti poslovanja u Hrvatskoj su tako postavljeni da je i državi i poduzetnicima bilo puno lakše nešto uvoziti i preprodavati nego bilo šta proizvoditi. Sa @Aleksandrom Lazićem se ustvari nema oko čega raspravljati jer je on ustvari sve točno rekao. Ali SVE.
Osobito bi podcrtao ovo: “ne zarađuje se izvozom proizvoda, nego izvozom tehnologije proizvodnje.” Ovo bi trebalo uokviriti i držati kao podsjetnik svakome tko se misli baviti proizvodnjom i izvozom. Ali što to ustvari znači? To pojednostavljeno znači da ako pokušaš izvoziti jabuke – propast ćeš. Ili će ti netko zaustaviti kontejner, ili jabuke neće proći neku inspekciju, ili ti izvoznički “agregat” neće platiti na vrijeme, itd. Preveliki je rizik za premalu razliku u cijeni. Ali ako proizvodiš ljekoviti sirup od nešpricanih jabuka i nekih dodataka u malim bočicama i koji navodno podiže potenciju :), razliku u cijeni na osnovu ulazne sirovine možeš bez problema podići i do omjera 1:100. Možeš standardizirati proizvodnju, ne moraš imati hladnjače, nemaš škarta, troškovi transporta su manji, lakše biraš izvoznika/uvoznika, itd. A i dalje izvoziš JABUKE. Ustvari ne moraš niti proizvoditi jabuke, možeš ih uvesti iz Poljske i dalje zarađivati devize :).
Ponavljam još jednom da kod nas ne postoji “uvoznički lobi”. Kod nas postoji “uvoznička mafija”. Ljude su šikanirali, bacali im bombe, slali porezne inspekcije (njihove) itd. Mnogima koji su pokušali nešto proizvoditi i prodavati, te su time stvarali konkurenciju ovima koji su uvozili (bez carine naravno) su uništeni i posao i životi. Imam primjera iz prakse koliko hoćeš. Da li je dovoljno samo da spomenem proizvodnju oružja početkom rata? Pitaj Samoborske obrtnike kako su prošli kada su počeli za malu cijenu proizvoditi ratni materijal, da ne ulazimo dublje u tu temu…. A to se nastavilo na svim područjima i u rukavicama i bez rukavica.
A čak i da je sve u redu, nema šanse (cijenom) konkurirati proizvodnji pilića iz Brazila ili Afrike, ili visoko subvencioniranog Francuskog mlijeka u prahu na primjer.
Doduše kada bi ljudi bili svjesni što kupuju i jedu, mislim da bi radije žvakali vlastitu cipelu….
Danas je bivša ministrica financija Martina Dalić napustila HDZ-ovu momčad za Grand Prix. Kako je izjavila, ne želi voziti novu sezonu za gubitničku momčad.
Kako uprava nije poslušala njene razumne savjete o poboljšanjima bolida, otkazala im je suradnju. Time je pokazala domoljublje i samopoštovanje. Osobe koje imaju znanja i talenta ne boje se pokazati hrabrost i težiti ka boljem.
Kad već spominjete utrke, a i uz dobar potez gđe. Dalić, napomenuo bi da je Luca di Montezemolo namjerno smanjio broj proizvedenih automobila Ferrari za 5% u 2013. kako bi održao maksimalnu kvalitetu proizvoda. Tim je potezom ostvario dobit veću za 5,4% jer su cijene porasle zbog veće potražnje, a smanjili su se ukupni proizvodni troškovi.
Meni su osobno najbolje jabuke sorte Fuji, te bi radije imao jednu takvu nego 5 neke druge sorte. Bez obzira na visoke troškove proizvodnje i loše političko okruženje domaći proizvođači sigurno mogu pronaći svoju tržišnu nišu, a ne čekati državu. Regijom u kojoj Ferrari proizvodi automobile Komunistička partija vlada otprilike zadnjih 50 godina, ali je ekonomski sustav kapitalistički. Upravo je kapitalizam, bez obzira na politiku omogućio radnicima Ferrarija rad u prostranoj, čistoj i ugodnoj tvornici. Upravo hrabrost i težnja ka boljem drži njihovu tvorničku momčad na vrhu Formule 1. Zavisnost i strah od neisplate subvencija nisu put prema uspjehu.
Ova priča o jabukama i uvozničkom lobiju govori više o nama nego li zločestim drugima (koji na,je li,uvijek zlorabe). Poljska prizvodi 3 do 3,5 miliona tona jabuka (treća je u svijetu) od čega izvozi 800.000 tona, od toga čak skoro 700.000 tona u Rusiju. Za sve druga markete preostaje dakle 100.000 tona. Kako je Poljska izborila,uz Francusku,najveće subvencije za poljoprivrednike (12 % ih radi, ali ih je u glasačkom tijelum 39 %, situacija nalik našoj), tih 40 milijardi eura subvencija 2007-2013 je napravilo to čudo od cijena. Primjerice, cijena kg jabuka u njih je od 0,26 do 0,36 eura/kg, te stoga nikog ne bi trebalo čuditi zašto bi netko uvezao jabuke iz Poljske.
Ali,problem je u tomu što se kod nas uvoze tzv. industrijske jabuke (40 % proizvodnje jabuka u Poljskoj) , prigodne za rakiju i proizvodnju ostalih prozvoda ,i prodaju kao normalne iz hladnjača,iako nisu za ljudsku ishranu, jer carina i inspekcija više ne postoje (zanimljivo,jedino zajedničko carini za ovih 20-tak godina države nam ,je kronični i namjerni nedostatak inspektora s veterine ili poljopvrivrednog faksa na ključnim graničnim prijelazima ili carinskim skladištima).
Ali,budimo realni, eto Tantor reče za troškove proizvodnje i ciljeve- imati prosjek od 2,4 hektara po seljaku je osuđeno na propast u tim ekstenzivnim zahvatima kao štp su plantaže jabuka i slične kulture (Poljaci imaju 6,8 hekara prosjek,recimo). Zašto ne uzgajati kulture koje se traže i naše podneblje im paše,te drže cijenu (orah,češnjak,badem,itd.) . ali,to je već tema promašene politike.
I ja planiram posaditi nekoliko Fuji jabuka. Za vlastitu upotrebu naravno. Nažalost za iste sam saznao tek nakon što sam već posadio neke druge sorte. Nije da žalim, ima tu bobovca, kanade, i još nekih, ali ove Fuji su stvarno prvorazredne… 🙂
Da se vratimo na temu. Osnovna stvar je povećati vrijednost sirovini dodatnim radom i pogotovo dodatnim znanjem i prezentacijom. Mi samo sa kvantitetom ne možemo konkurirati nikome, nego možemo samo uspješno proizvoditi gubitke……
Medjutim kvalitetom možemo ne samo konkurirati nego biti medju prvima. Ali to zahtjeva puno toga, a prvo i osnovno je da imaš uopće razloga i interesa zašto bi to uopće radio. Jer ako 50% vremena trebaš potrošiti na razmišljanje kako ZAOBIĆI državu da bi uopće mogao nešto napraviti, a kasnije i sačuvati zaradjeno, opet od države, tada mislim, stvarno….. Ovako će svi najsposobniji samo gledati kako da napuste zemlju ili izmjeste poslovanje dalje od razbojnika. OPET.
Povodom odlaska Martine Dalić iz HDZ-a, oglasio se akademik Reiner i objasnio kako je ona otišla radi neslaganja o ekonomskom konceptu. Naime da je dotična za “NEOLIBERALNO” gospodarstvo (zanimljiv odabir riječi zar ne?), a da su oni za “SOCIJALNO-TRŽIŠNU” privredu. Molio bi da mi netko objasni što je to socijalno-tržišna privreda, i općenito što su to “socijalni partneri” u tržišnoj privredi. Moram priznati da ne razumijem taj koncept poslovanja. Kakva valuta se naprimjer koristi na socijalnom tržištu, kako funkcionira zakon ponude i potražnje i takve osnovne stvari. Ispričavam se zbog svog neznanja, i unaprijed hvala.
“Socijalno-tržišna privreda” … kakvi diletanti! 😀
Kaj što je to? Obična budalaština, nema se tu šta objašnjavati! Mlaćenje prazne slame.
STP (Socijalno-tržišna privreda) je tajno oružje naših akademika, koje ce svijet tek upoznati. Koliko se akademika javlja ovih dana,biće probudili se iz zimskog sna s strasnom spoznajom da mozda neće biti novaca ubuduće,ne samo za orocavanje,vec i režije.
Evo malo humora na njihov račun 😀
http://www.tportal.hr/biznis/politika-i-ekonomija/351606/Plan-akademika-za-spas-Hrvatske-predmet-sprdnje-na-Facebooku.html
Kako vidis situaciju u kojima su proizvodaci (izvoznici) u drugim ekonomijama subvencionirani od strane svojih drzava i time omoguceni da izvoze po nizim cijenama? Tj. uvoze u Hrvatsku konkretno i postizu na nasem trzistu nizu cijenu. Na toj relaciji uvoz – izvoz ipak je rijec i o konkurentnosti drzavnih ekonomija (primjer Poljska vs Hrvatska), odnosno trgovinskim bilancama istih… Kako se suprostaviti uvoznicima tih ekonomija, s obzirom da signali trzista ni u tom slucaju nisu potpuno cisti.
Evo vidim nakon objavljivanja komentara da su već postavljena slicna pitanja, pa ako je rasprava krenula u tom smjeru, zanemari moje pitanje, vec cu procitati raspravu i eventualno se ukljuciti 🙂
Znači iz naše perspektive isplati se uvesti jeftinije jabuke. To “jeftinije” znači da bismo mi mogli proizvesti jabuke po istoj cijeni tek upumpavanjem subvencija, dakle čineći štetu produktivnim granama ekonomije. Iz perspektive Poljaka stvar je takva da njihova vlast žrtvuje vlastite produktivne grane ekonomije kako bi postigla hiperprodukciju jedne specijalizirane grane ekonomije. Dakle ako tko u toj igri mora izgubiti neka to budu radije poljski porezni obveznici nego naši.
Stvar s poticajima je u tome što tjeraju tržište na neprimjerene reakcije. Hrvatska je tako stvorila (karikiram) 5000 proizvođača jabuka. Podijelila im bespovratna sredstva, infrastrukturu, jeftine kredite, opremila proizvodne pogone… Unatoč tome poljska jabuka je jeftinija. Domaći proizvođači unatoč kraljevskom tretmanu države nalaze se u velikom problemu. Ne mogu plasirati svoju robu jer je ona i dalje preskupa te je ima previše. Realno, da nije bilo državne intervencije proizvođača bi bilo n-terostruko manje. 500 recimo. No što bi za to vrijeme radila ona razlika od 4500 ljudi? Bi li umrli od gladi? Ne. Radili bi nešto drugo. Što? Nemam pojma. 40% bi sadilo krumpir, 10% kupine, 5% lavandu, a ostali nešto četvrto ili peto. Ili bi možda svi skupa radili nešto šesto ali u svakom slučaju nešto gdje bi njihov kapital bio optimalno alociran.
Kao što si i rekao, nikakvim upumpavanjem novaca mi ne možemo masovno proizvoditi jeftiniju jabuku. Niti to uopće trebamo pokušavati. Ali možemo proizvesti bolji i skuplji proizvod. Možemo mu još dodatno povećati cijenu na način da pokrijemo odredjenu tržišnu nišu, itd. Mislim, ovdje su jabuke uzete samo kao primjer.
Potpuno je pogrešno pokušati konkurirati Kinezima ili bilo kome u masovnosti i cijeni. A takvo ponašanje još i nagradjivati poticajima je samoubojstvo.
Osnovno pitanje nije što država može napraviti, nego što ista ne smije raditi…..
Doduše sada kada smo u EU, bilo bi glupo ne koristiti subvencije. Država umjesto da se skine sa grbače i sve napore uloži u to da pomogne privatnicima da se ogrebu za taj novac, što ista radi? Guli te privatnike, a taj novac stoji neiskorišten. Bez obzira što se meni gadi to socijalističko EU preljevanje novaca iz i u fondove, ipak mislim da u ovom slučaju trebamo ići niz dlaku, a ne obrnuto…..
Ali možemo proizvesti bolji i skuplji proizvod. Možemo mu još dodatno povećati cijenu na način da pokrijemo odredjenu tržišnu nišu, itd.
Tako je, druge nema nego biti produktivniji. Međutim prije nego li etatisti stanu pljeskati na to što je rečeno stvar treba brutalno sasjeći – o tome što će i tko proizvoditi više ne smije odlučivati država.
To bi bilo konačno rješenje ali nažalost ga je nemoguće ostvariti jer je ideologija kolektiva ispreplela društveno tkivo. Nema tu spasa. Apsolutno sam siguran u to.
@Kapitalac
Nažalost i ja dijelim tvoj pesimizam. Nemoj zaboraviti da je komunizam i biološki generacijama istrebljivao (ili tjerao preko granice) one koji su mislili svojom glavom, ili su se imali hrabrosti suprotstaviti (bez obzira na pozicije)….
Uostalom i u ovom zadnjem ratu su najmanje ginuli oportunisti, kukavice, i neprijatelji državnosti.
Alfa generacije mužjaka su fizički redovno desetkovane, a oni koji prežive se kasnije proglašava ludima, muškim šovinistima, primitivcima, i što već ne. Sa druge strane, ljigavci, ineptokrati i izdajnici za to vrijeme zauzimaju pozicije i prodaju priče o pomirbi, toleranciji, razumijevanju, nenasilju, demokraciji, solidarnosti, antifašizmu, ne-mržnji, slobodi, jednakosti itd.
De-evolucija u najboljem izdanju.
Naime u trenutku kada Poljaci ostanu jedini na tržištu te krenu diktirati cijenu kako im se prohtije, gdje pretpostavljam mislite na podizanje cijene u nebesa (ako im se prohtije) i to na štetu kupaca (oni doista jesu razlog zbog kojega poduzetnik poduzima), više ništa ne sprječava povratak konkurencije u igru.
nezgodancija je u tome što u poljoprivredi ne postoji lagana i brza switch sklopka, pogotovo u voćarstvu
jasan mi je vaš općeniti (opravdani) stav oko subvencija, no one su EU činjenica i vršiti eventualni preodgoj nas seljaka jednostranom uskratom je prilično neodgovorno
iznosi pomoći koi su odobreni za naše uzgajivače mandarina su praktički beznačajni tj. očito samo potiču negativističke tenzije prema seljacima koji su ionako u velikoj gabuli
Ako je tko u gabuli onda su to porezni obveznici koji služe kao izvor subvencija, a sami ne primaju subvencije. Njihova pozicija je neusporedivo gora.
Što se preodgoja tiče, kako su bili preodgojeni na početku (navučeni na ekspanziju) tako trebaju biti preodgojeni i na kraju (svesti svoje biznise na veličinu koja je u skladu s njihovom produktivnošću).
Naravno, to što ja smatram da bi trebalo napraviti neće biti napravljeno. Ovo je samo kritika postojećeg i sveprisutnog stanja iz kojeg proizlazi gomila problema. Problem se ne rješava problemom niti subvencija subvencijom.
Ako je riječ o stavu i principu tada se ja u potpunosti slažem sa @Kapitalcem. Ne treba uzimati od jednih i davati drugima prisilnim putem. Točka. To je temeljni princip.
Međutim, problem je u tome što nam se može određenim spletom okolnosti dogoditi da nećemo imati što za jesti, pa nam onda ti poticaji koje sada isplaćujemo neće biti dovoljni niti za šaku riže po osobi. Postoje neke stvari koje su od strateškog značaja, a hrana je od prvorazrednog značaja. I to ne bilo kakva hrana, nego jestiva hrana. Naši poljoprivrednici ne mogu konkurirati uvoznoj visoko subvencioniranoj hrani. Ne mogu. Da bi ti pokrenuo proizvodnju nečega trebaju ti godine pa i desetljeće. I onda ti netko u hodu počne uvoziti radioaktivne jabuke sa lažnom deklaracijom (na primjer). Ali su eto malo jeftinije… A država je na strani uvoznika samim time što to dopušta.
Dakle ili uvedi zaštitne carine i kontrolu hrane (to obavezno), ili da cijela EU ukine poticaje. Ovako ispada da mi kroz uplate u EU, i kroz tečaj kune financiramo vlastitu nelojalnu konkurenciju. Ako to ne možeš, onda ili moraš biti duplo pametniji od svih ostalih ili moraš isplaćivati poticaje. Ne ulazim u politiku i kriterije isplate poticaja, jer je to posebna priča.
Dakle mi živimo u realnom svijetu i u danim okolnostima. Evo Vam jedan primjer. U Nacional-Socijalističkoj Njemačkoj proizvodnja hrane je imala strateški značaj. Isto kao i neke druge kategorije. Ali JEDINO proizvodnja hrane, tj. privatni posjednici i seljaci nisu plaćali NIKAKAV porez na zaradu ostvarenu od hrane. Nisu dobivali niti poticaje. Dakle nije od nekoga uzimano da bi njima dano, nego jednostavno nisu plaćali porez. I za cijelo vrijeme rata nisu plaćali ikakav porez. I TO U SOCIJALIZMU.
Mislim da to, i činjenica da Nijemci nisu umirali od gladi, čak niti u zadnjim godinama rata, dovoljno govori koliko je proizvodnja hrane bitna. Ti možeš bez auta, možeš bez telefona, možeš čak i bez poštenih cipela, ali bez hrane ne.
Problem s jabukama je isti kao i s drvetom, u biti. Ispada da jedino znamo prodavati sirovinu, a osmisliti i oplemeniti istu za skuplji i bolji proizvod nema šanse. Teško je eto podmiriti troškove dizajnera za običnu stolicu ili dječiju sobu, pa ih uvozimo ponajviše iz Slovenije ili Češke, a naše su skuplje recimo (dj.sobe) skoro 1-2 puta. Intelektualni kapital se ne cijeni, pa zato plaćamo post estum cijenu na tržištu, bivajući zemljom primitivne obrade sirovina (čast izuzetcima).
Evo ti primjer iz prakse. Kada te netko prevari i odnese ti na primjer deset vreća cementa (dogovorno) ali ti ih ne plati, ti imaš pravo podnijeti krivičnu prijavu za prevaru i to se goni dalje po službenoj dužnosti. Ali zamisli situaciju da te netko navede da isporučiš usluga i software-a u vrijednosti od recimo 500.000+ kn, za što posjeduješ i dokaze u vidu pisma namjere (unaprijed poslano i tebi i tvom pravnom zastupniku-odvjetniku), protokol o isporuci, i prethodno utvrđenu cijenu. Tvoj pravni zastupnik ti kaže da možeš ići u posao jer da si pravno potpuno zaštićen. Nakon što isporučiš uslugu i software, i sve radi, faktura ti se vraća natrag sa obrazloženjem kako nije poštovan (interni) protokol zabilježbe i knjiženja te da ista nema broj koji ti je protokol trebao dodijeliti? Software i usluga se naravno i dalje koriste. Nakon beskrajnog natezanja i pismenih obećanja da će se stvar riješiti, na kraju ništa. Naravno uvijek možeš podići privatnu (gospodarsku) tužbu. Ali s obzirom da je jasno kako je unaprijed postojala namjera prevare i neplaćanja, čemu plaćati tužbu (po vrijednosti spora!!!! + takse) kada je jasno da je riječ o čistoj prijevari. Službeni odgovor nekoliko (cijenjenih) odvjetnika je bio (citiram):
“Naši sudovi i suci ne gledaju na to tako. Da je bila riječ o FIZIČKOM predmetu, tada bi to automatski spadalo u prijevaru. Ovdje je riječ o radu, nematerijalnoj robi i znanju, a to se NE smatra REALNO OPIPLJIVOM vrijednosti. Stoga bi prijava za prijevaru od strane naših sudova bila ODBAČENA u startu.” Drugim riječima možete privatno tužiti radi neplaćanja (a valjda do sada svatko zna što to u ovoj zemlji podrazumijeva)……
Dakle, godinama obučavani suci, tzv. “intelektualci” sa plaćama od 20.000-40.000 kn + beneficije NE smatraju ZNANJE, RAD, SOFTWARE, itd. realno opipljivom vrijednosti (za razliku od 10 vreća cementa i malo građevinskog željeza). Tim istim sucima istovremeno nije problem izmjeriti “duševne boli” političara i “tajkuna”, te sramoćenje ….
I što bi onda trebalo očekivati od poljoprivrednika sa gnojem ispod noktiju, slomljenih leđa, koji se znoji od jutra do mraka??? Izvoz tehnologije i znanja? A čemu? I za koga? Za Tita i za partiju?
@Kapitalac
Ti u suštini govoriš o tome da se ne treba nekoga odvikavati od droge (koji nije trebao uzeti niti prvi puta), na način da mu se daje još više te iste droge koju uz to još i netko drugi plaća. Slažem se, naravno…..
@Tantor- Pravna nesigurnost je br.1 razlog ,barem po mojem iskustvu, uz učestalo i retroaktivno mijenjanje propisa ,razlog nedolasku bilo kakvih investitora. Stoga se i zalažem za trenutačne otkaze za 2.500 sudaca+ oni prekšajni+ DORH (neka bude 4000 ljudi), uz istodobno angažiranje umirovljenih sudaca iz skandinavskih zemalja,Njemačke, Nizozemske za ista područja (trgovačko,kazneno,imovinsko pravo i sl.) i tužitelja , uz ovlaštene simultane prevoditelje,uz pomoć EU. Garantiram da bi se backlog predmeta za par godina raščistio bez problema . Kad se to raščisti,zaposliti upola manje sudaca, shodno kriterijima struke, ali procijenjene od strane neovisnih stranih mentora, a ne nekakvih pol.stranaka,, ukinuti DSV, uvesti kontrolu predmeta svake godine s mogušnošću zamjene sudaca i tužitelja automatski,ako ne radi svoj posao. Korist za državu, samoupozdanje investitora, ali i radnika (radni sporovi su sad među najgorima u ovom zagušenju) bi bila enormna, a da ne govorimo o podizanju ratinga zemlje kao destinacije općenito.
Za one nesretne jabuke, što dodati osim da je Poljacima šteta od ruskih sankcija u razini 400 do 500 miliona Eura, te je stoga normalno da su čak i Amerima postavili zahtjev za otvaranjem ogromna tržišta. No, tamo je i država uvidjela problem i vele mi poljski prijatelji već počela davati potpore za preradu jabuka, a ne prodaju istih po bilo kojoj cijeni. Inače, koliko pričamo o jabukama, valja zapaziti da niti mi niti Poljaci ne jedemo baš previše istih, tek 15 kg godišnje po glavi (slično je i s prerađevinama) spram 30 kg u razvijenijim zemljama.
pozdrav, imate li kakve preporuke knjiga o izonomiji i vladavini prava opcenito? moze odg i na mail
Pozdrav! Imam, postat ću nešto kasnije par preporuka. Kod nas je ova tema dosta slabo prevođena ali našao sam Hayekov “Politički ideal vladavine prava”, ne biste vjerovali, u Školskoj Knjizi u Masarykovoj (ZG). 🙂
Pročitao sam Put u ropstvo, na hrvatskom vrlo me se dojmila knjiga.
Počeo sam čitati “Constitution of liberty” u kojem je je dan dio posvećen vladavini prava, ali mi je ona na engleskom prezahtjevno štivo kada sam umoran, a preko dana nemam vremena za takvo što.
Neke knjige, npr abundance su mi čitljive na eng, dok su neke druge (kao npr constitution of liberty) vrlo zahtjevne za čitanje.
Nije problem u tebi. Te su knjige zahtjevne za čitanje i onima kojima je Engleski materinji jezik. To je vjerojatno razlog zašto 90+% populacije čita samo “trash” literaturu ili uopće ništa ne čita. Naprezanje mozga mnogima nije zabavna djelatnost. Daj kruha i igara i što ćeš više… 🙂
Pokušavam po onoj nulla dies sine linea, Ali, ponekada sam baš na jednoj liniji i gotovo. 😀
To da je teško pisano sam shvatio po Putu u rosptvo, mislio sam si, ako ovo ovako izleda na hrvatskom, kako bi bilo tek na engleskom.
Baš me zanima kako mudrica Kapitalac gleda na subvencije za ekološku poljoprivredu!
Molio bih da napiše nekoliko rečenica.
Gledam ih na jednak način kao i subvencije naftnoj i duhanskoj industriji.
Subvencije su:
1. Novac opljačkan poreznim obveznicima
2. Novac kojeg pokvareni političari dijele svojim kumovskim kapitalistima i ništarijama koje s tim novcem neće učiniti apsolutno ništa osim ga upropastiti
3. Dokaz prisutnosti planske redistribucije koja je karakteristična za socijalističke ekonomije
4. i da, dijele ih gotovo sve države svijeta (naročito EU). I kako to čine tako zdrava, tržišna ekonomija sve više posustaje. Poput nemoćnog plijena kojem se gomila pijavica zakačila na tijelo.
Dok mudri DŠ odobrava subvencije ekološkoj poljoprivredi i onda se čudi kako je limun skup, a jabuke zatrovane pesticidima. Naivac.
U stvari bitna je razlika. Ekološkoj poljoprivredi poticaji u normalnim uvjetima ne bi niti trebali. Zato jer ovdje do izražaja dolazi zakon ponude i potražnje. Nadoknada dolazi u vidu viših cijena. Poanta nije u tome da se nekome daje, nego da se nikome ne uzima. Ako je projekt dobar, za to postoje krediti. Druga je stvar što je kod nas politikom države stimulirana uvozna potrošnja, pa su se banke tome prilagodile. O tome je riječ. Ne možeš nešto što je fundamentalno pogrešno korigirati poticajima. Ispravan je način sve tržišne subjekte staviti u ravnopravan položaj. A ne staviti ih u neravnopravan i onda stvar krpati (tudjim) novcem…..
Maksimalno što država može napraviti je dati prednost kod dodjele zakupa zemljišta ekološkim proizvodjacima, uz obvezu istih da poboljšavaju to zemljište 2%+ godišnje, mjereno svakih 10 godina. Pa zar to ne bi bilo sasvim dovoljno?
Ali za to je potrebna strategija i politička volja. Dakle baš ono za što bi država trebala služiti. Kako to država ustvari radi najbolje je vidjeti na primjeru IT industrije, i odlaska “mudraca” u USA……
Kapitalče, zašto ste izbrisali neke komentare? Je li to sloboda za koju se zalažete?
Dalje, nevjerojatno je kako ne vidite šumu od drveća. Za proizvodnju ekološkoga proizvoda potrebno je mnogo više radne snage, zaštita je mnogo složenija jer se pesticidi (konvencionalna jabuka treba ih čak 26) ne upotrebljavaju. Stoga su ulazni troškovi daleko veći, urod manji i takav proizvod ne može biti konkurentan prskanom ni da se postavi na trepavice. Rijetki znaju koje su dobrobiti ekohrane (ne zna ni Kapitalac koji preporučuje otrovnu jabuku iz Lidla), stoga je poticanje takve proizvodnje ispravna politika. Tako se čuva priroda (saniranje štete nakon konvencionalne proizvodnje stoji mnogo novca), dobiva jeftiniji proizvod i veće su šanse da će imati prođu na tržištu. Jasno, cijenom nikada ne će ugroziti konvencionalni proizvod, ali barem da mu se približi i da ljudi shvate da nisu toliko bogati da kupuju nekvalitetno.
Meni limun nije skup jer ja kupujem od hrvatskoga ekološkoga proizvođača. Nema PDV-a, nema pesticida, nema marže za bezočne trgovce. Ja znam pronaći vrhunski proizvod po kvalitetnoj cijeni.
Kapitalče, zašto ste izbrisali neke komentare? Je li to sloboda za koju se zalažete?
Kakva je ovo notorna laž DŠ-u?
Dalje, nevjerojatno je kako ne vidite šumu od drveća.
Apsolutno netočno.
Za proizvodnju ekološkoga proizvoda potrebno je mnogo više radne snage, zaštita je mnogo složenija jer se pesticidi (konvencionalna jabuka treba ih čak 26) ne upotrebljavaju. Stoga su ulazni troškovi daleko veći, urod manji i takav proizvod ne može biti konkurentan prskanom ni da se postavi na trepavice.
Apsolutno točno.
Međutim već sam ti napisao da nije korektno da ljude nazivaš glupima. To kažeš kada kažeš da oni nisu svjesni blagodati ekološkog proizvoda pa bi trebalo šta, oplesti ih po džepu posredstvom države (zabranom uvoza jeftinijeg limuna recimo)?
Zar ti još uvijek nije jasno da ogromnom broju ljudi razlika između jeftinog limuna lošije kvalitete i ekstremno skupog ekološkog limuna pravi razliku između jedenja i ne jedenja limuna? Ti se nesvjesno zalažeš za to da ljudi slabije kupovne moći uopće ne budu u mogućnosti kupiti ikakav limun. Ti se zalažeš (sada već možda i svjesno) za to da ljudi nemaju izbor da svojim novcem odlučuju što će kupiti već ono što ti, ili neko tijelo države koje bi bilo nadležno, smatraš da bi oni trebali kupiti svojim novcem.
Sve ove priče o ekologiji i poticanju iste su notorna obmana. Poticaji osobito. Valjda znaš da se poticaji omogućuju tako da se prethodno opljačka porezne obveznike, a među njima je evidentno gomila onih koji si na jedvite jade mogu priuštiti onaj najjeftiniji limun (i koje nazivaš budalama).
Zalaganjem za poticaje ti zapravo predlažeš da se siromašne porezne obveznike iskoristi kako bi:
a) ekološki proizvođači ostvarili profit
b) kako bi bogatiji građani mogli kupiti ekološki limun po nižoj cijeni.
Što iznad navedeno ponovno znači za siromašne građane? Da i dalje neće moći kupiti eko limun, te da će u svojim novčanicima imati manje novca jer je on otet za subvencije drugih.
To je jako loš stav o ljudima i državi. Jako loš. Daješ državi izgovor za pljačku.
Čovjeku se ne smije ništa nametati, treba ga samo upozoravati i pokušati mu objasniti gdje griješi. A griješi kupujući jeftiniji, prskani limun. Idemo račlaniti problem. Ljudi nemaju novaca i kupuju smeće. Nisu svjesni da je to pirova ušteda. Otrovni proizvod (prskani ima 50 puta više otrova nego neprskani) šteti zdravlju i ušteda se anulira troškovima preskupoga liječenja. Ne shvaćaju da se na kvalitetnoj hrani ne štedi! Iako si takvu hranu svi mogu priuštiti. Moj obrok od potpuno ekoloških proizvoda (iako čovjek ne će umrijeti ako ubaci i koji prskani) stoji 10 kuna. Za doručak voće, za ručak i večeru obilan obrok (izmjenjuju se žitarice, grahorice i krumpir; stalni su prilog povrće, maslinovo ulje, sol, začin, limun). Na dan potrošim 2000 kalorija, jedem raznovrsno i tih 10 kuna za ručak donosi vrhunsku kvalitetu za malo novaca jer 10 kuna doista je sitniš.
Takvih poput mene vrlo je malo. Budući da narod ne gleda na duge staze, država mora čovjeku pomoći da progleda. Čini to pomaganjem ekoproizvodnje.
Prvo, zbog smanjivanja troškova proizvođača koji se tako cijenom mogu približiti konvencionalnim proizvodima i tako smanjiti dvojbu treba ili ne platiti više za ekohranu. Drugo, zbog očuvanja okoliša jer je konvencionalna proizvodnja smrt za tlo, vodu i sve što nas okružuje. Troškovi sanacije odnesu daleko više novca nego što građani uštede kupujući jeftiniji konvencionalni proizvod. Treće, u ekološkoj proizvodnji treba više radne snage. Zapošljavamo domaće ljude, a ne služimo se stranim herbicidima.
Država pomaganjem ekološke proizvodnje ulaže novac čineći opće dobro, a to je glavna zadaća. Novce poreznih obveznika upotrijebiti za dobrobit što većega broja ljudi.
P. S.
Isprika ako sam pogriješio. No ne vidim preporuku za jabuku vrijednu 4.99 kn u Lidlu i stoga sam zaključio da je bilo cenzure jer sam kritizirao taj komentar.