Oznake

, , , , , ,

Država svakodnevno tjera ljude u konfliktne situacije. Na prvi mah možda to ne primjećujemo no radi se o svakom postupku kojeg je država, odnosno birokracija, propisala ali se ipak našao sasvim legitiman, zaobilazni put kojim su neki odlučili radije kročiti. Tako su odlučili jer su iskustvom došli do zaključka da je zaobilazni put lakši. Realno, ne radi se o zaobilaznom putu već očito bržem, optimalnom putu koji ih vodi do željenog cilja. Konflikt nastaje u trenutku kada submisivci, to su oni koji pristaju preskakivati preko birokratskih prepreka, shvate da postoji brži put te da postoje ljudi koji ga koriste, za razliku od njih.

Podvođenje ekonomske aktivnosti birokratskoj, planskoj formi možda je najbolji primjer toga. Planska ekonomija je neprirodna i u tom smislu što propisi, na koje se ljude tjera da poštuju, nisu rezultat racionalnog promišljanja i djelovanja tržišnih sudionika. Propisi su rezultat promišljanja i djelovanja birokrata. Kao takvi oni su izolirani od ključnih informacija koje prenosi tržište i temeljem kojih tržišni sudionici donose odluke o optimalnom djelovanju. Zbog toga što nisu dio tržišta birokrati donose krive procjene, često potaknuti lobističkim pritiscima, posljedično neprimjerene, beskorisne ili potpuno štetne propise koji se, tragično, političkim putem i represijom nameću tržištu. Time smanjuju produktivnost tržišta, efikasnu alokaciju resursa, guše ekonomsku aktivnost. Birokrati su političke kreature, a ne ekonomski relevantni faktori.

Možda i najveća među svim zabludama jest da ekonomija pripada nekome. Otuda uostalom i proizlazi koncept planske ekonomije koji omogućuje državi, što znači vlastodršcima i birokratima čiji motivi djelovanja mogu biti i krajnje destruktivni, da na ekonomsku aktivnost gleda sa imperativom, da se smatra pozvanom određivati što ekonomska aktivnost jest pa temeljem vlastitog viđenja odlučivati o tome koju će aktivnost dozvoliti, a koju zabraniti (neposlušne kažnjavati). Proizvesti i prodati nekome običnu kutiju šibica, bez prethodne suglasnosti države, bez zadovoljenja gomile propisa, te bez plaćanja obilatih dadžbina, danas znači počiniti niz prekršajnih i kaznenih djela te snositi posljedice za isto. Kao što vidimo mogućnost proizvodnje šibica nije određena birokratskim postupkom već time što negdje postoje znanje i raspoloživi resursi da se one proizvedu.

Svojatanje ekonomije nije specifično samo socijalističkim i drugim totalitarnim režimima usporedivima u pogledu na ekonomska pitanja. To svojatanje je sveprisutno i danas, a očituje se upravo kroz kolosalni, povijesno nikad veći zakonski i regulatorni okvir kroz koji država tretira svakoga tko se drzne postati i biti aktivan sudionik na tržištu. Današnje tržište je hiperregulirano, a hiperregulacija nije odveć različita od striktnog državnog upravljanja ekonomijom. Njome doduše više ne upravljaju birokrati i državni planeri već zakoni, propisi i procedure koje donose birokratske institucije i koje efektivno predstavljaju kolaž izričitih naredbi pod prijetnjom kazne. Posljedice jednog i drugog pristupa u mnogočemu su usporedive.

Započeo sam sa konfliktom. Jedan primjer takve situacije isplivao je na površinu jučer. Kaže Slobodna Dalmacija: Crni čarter izorat će Jadran, po sezoni gubimo 7 milijuna eura! O čemu se radi? Ulaskom u EU prestale su važiti vinjete za strane, europske brodove. To znači da oni danas slobodno plove Jadranom. Domaći lobi iznajmljivača brodova to je prepoznao kao napad na svoj biznis te sada optužuje strance da se bave iznajmljivanjem brodova “na crno”. Kako to stranci čine? U prešutnom dogovoru sa osobom koju primaju na brod (dakle o transakciji ne informiraju državu). Je li na brodu vlasnik sa svojim prijateljima ili pak mušterijama nemoguće je ustanoviti osim ako to vlasnik izričito ne prizna (naravno, na njih se već šalje policija i inspekcije). Iznuđivanje priznanja rijetko je uspješno (nekog Norvežanina su klepili za nemalih 200.000 kuna). Špekulirajući o razmjerima crnog čartera lobisti govore o mogućih 500 brodova koji plove Jadranom i koji na ovaj način i u ovom trenu svojim vlasnicima donose profit. Čisti, neoporezovani profit od kojega sada već bijesni uhljebi i zauzdani lobisti nemaju ništa. Ukupan iznos tog prometa procjenjuje se na 7 milijuna eura godišnje.

Temeljem ove procjene lobisti definiraju gubitak za vlastiti biznis. Međutim ako znamo da u realnom životu postoje dva puta, prvi koji je spor i birokratskim preprekama popločen put, te drugi, tržišni put koji ne pati od birokratske inercije, koji zaovoljava neposredne zahvjeve ljudi i to čini maksimalnom brzinom, tada vrlo brzo postaje jasno sljedeće – da onih 7 milijuna eura koje čarterski lobi smatra izgubljenima, ili čak ukradenima, ne bi niti nastalo da se tjeralo ljude da koračaju prvim putem. O tom iznosu ne bi se niti špekuliralo jer se ne bi niti mogle uvidjeti okolnosti koje donosi koračanje po drugom, tržišnom putu. Ta vrijednost ne bi postojala niti bi mogla biti pravednije redistribuirana.

O tome kako se na ekonomiju u Hrvatskoj gleda kroz planske naočale najbolje ilustrira i sporna cifra. Tih 7 milijuna nije neto iznos poreza kojeg se moglo prikupiti, a nije, od oporezivanja crnog čartera, već ukupna (bruto) vrijednost crnog čartera. Apsolutno sve, smatra se, pripada državi pa se tako i iznos gubitka smatra jednakim bruto procijenjenoj vrijednosti crnog čartera. Vlasnicima jedrilica koji sada možebitno rade na crno, što je nedokazivo, očito ne pripada ništa taman da rade i “na bijelo”. Raditi na bijelo, pak, u Hrvatskoj znači pristati vući za sobom nepotreban teret gomile uhljeba i socijalnih narkomana. Gdje god mogu produktivni ljudi će to nastojati izbjeći. Bez obzira čudili se tome ovi drugi ili ne.

Zaluđenost podvođenja ekonomije nekakvim kolektivnim vizijama, planovima i procedurama dovela je ovaj konflikt do takvih razmjera da domaći čarteraši sada vide nelojalnu konkurenciju u svemu što plovi. U svakoj jedrilici ili brodu koji zaplovi Jadranom, a da nije dio čarterske flote, oni vide nelojalnu konkurenciju, crni čarter. Čovjek više ne može zaploviti jedrilicom, ukrcati svoju i bratovu familiju i krenuti na odmor, a da ne osjeti za sobom poglede zlobnika koji samo što mu ne rasparaju jedra. U tekstu Slobodne Dalmacije gotovo da je moguće iščitati zgražanje nad činjenicom da ova država izbjegava maksimalnu represiju nad svima u koje se ukaže prstom, gotovo da se žali nad nemogučnošću da institucije države batinanjem iznuđuju priznanje osumnjičenika.

Preporuka za sve koji na svoje brodove primaju putnike za novac – prije ukrcaja definirajte pravila transakcije! Vi dajete brod, za uzvrat dobivate novac! Razmjena koju činite na obostranu je korist i zadovoljstvo! Kristalnom jasnoćom definirajte pravila ponašanja u slučaju da vam se državni službenici ukrcaju na brod kako bi inkriminirajući vaš sporazum pokušali ostvariti korist za sebe kroz naplaćivanje kazni ili nedaj Bože zapljenu i otuđenje vaše imovine! Na vlastitom brodu imate pravo ugostiti koga hoćete ili dati punomoć za korištenje broda kome hoćete te država na osnovu toga nema nikakvo zakonsko pravo iznuđivati od vas novac! Barem za sada.

brod_carter

Svako dobro,
vaš Kapitalac