Stečena prava jednima, a obveze drugima

Oznake

braniteljska mirovina, invalidnina, naknada, pomoć, pravo na mirovinu, pravo na naknadu, pravo na što mi god padne na pamet, socijalna pomoć, socijalna prava, stečena prava

Uz sva stečena prava o kojima se govori, primjerice stečena prava hrvatskih branitelja, postoji jednak broj stečenih obveza o kojima se javno NE govori. Da se odmah na početku razumijemo; u obitelji imam mnogo branitelja, uglavnom dobrovoljaca, srećom svi su se živi vratili s bojišnice na kojoj su uglavnom bili od početka do kraja rata, i prema njima gajim veliki respekt. Niti jedan od njih nije član ikakve udruge, niti je u povlaštenoj mirovini, niti je fingirao PTSP, niti iskoristio povlasticu za stan ili auto, niti je u ikojem drugom obliku pokušao na konto rata, a posredstvom države, ostvariti ikakve privilegije. Niti jedan. Zbog toga je moj respekt prema njima još i veći.

Dakle za svako stečeno pravo nekome je nametnuta obveza. Onaj tko je “stekao pravo” (u načelu privilegiju) sam sebe će uvjeriti kako je obvezu preuzela država, no onaj tko to pravo mora platiti, primjerice porezni obveznik od svoje plaće, uviđa pravu sliku stvari – a ta je da je država u cijeloj priči posrednik u novčanom transferu od jedne osobe prema drugoj, ili od jedne skupine građana prema drugoj. Država kao posrednik, odnosno osiguravatelj opstojnosti tih transfera, uživa zavidnu poziciju jer: 1. raspolaže sredstvima prisile kojima utjeruje novac od jednih 2. uzima dio tog novca za sebe kao naknadu za transfer 3. omogućavanjem sve većeg broja transfera sebe nameće kao figuru bez koje se ne može (normalno) živjeti.

Stečena prava postaju kardinalan problem u trenutku kada ih država podijeli previše. 10 radnika koji su financirali jednog umirovljenog nije bila razina problema vrijedna pažnje niti se itko zamarao očitim pogoršanjem trendova. Međutim do danas taj broj je pao na ispod 1:1 te postaje velik problem prema kojemu se pristupa onako kako se dosad naučilo – ne zamara se očitim. Ali to nije sve. Genaralno, pitanje dijeljenja prava pati od velikog stupnja paralelizma. Što to znači? Ne dijeli se samo jedno pravo nekoj manjini već gomila prava različitim skupinama. Sve ih je više. A osim što ih je sve više postojeća prava šire se na sve veći broj korisnika i sve su izdašnija.

I to nije slučajno. Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju. Stečena prava u najvećem su broju slučajeva nagrada za političku lojalnost, a njihova količina svojevrstan je dokaz kako se u Hrvatskoj gotovo o svemu odlučuje političkim putem unatoč raširenom uvjerenju o nekakvim kapitalističkim, liberalnim ili tržišnim silama pod čijim djelovanjem se kao društvo raspadamo. Dakle stečena prava i politikanstvo osnovni su uzrok društvene dekadencije. A u Hrvatskoj nema odricanja od stečenih prava niti života bez političkog odlučivanja.

Branitelji na Savskoj nisu došli srušiti ministra branitelja već braniti svoja stečena prava. Oni žele smjeniti ministra samo da pokažu svoju moć. Ništa drugo. Paradoksalno, njihova prava u ovom trenutku uopće nisu ugrožena jer o njihovom smanjenju ne priča se ni u kuloarima. Ako shvaćamo odnos između stečenih prava i stečenih obveza ovaj nesuvisli prosvjed odjednom postaje sasvim suvisao. Oni su tamo da pokažu kako su još uvijek tu i kako se s njihovim stečenim pravima nitko neće kockati (čak i kada se ne kocka). To što s druge strane netko mora platiti njihova stečena prava, kažu prosječno 5000 kuna mjesečno za svaku braniteljsku mirovinu ili gotovo 6 milijardi kuna godišnje u ukupnom iznosu, nije ih briga. Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana. Ovakvi prosvjedi stoga daju legitimitet državi da još jače stisne produktivne građane, daju odobrenje za uvođenje novih poreza (na nekretnine, na štednju, na internet, na bilo što…), daju naredbu da se nad poreznim obveznicima provodi jača represija.

Radi se o ljudima koji su formalno prisiljeni financirati braniteljske, povlaštene, redovne, nasljeđene i ine mirovine, zdravstveni sustav i njegove rastuće dugove pa i školovanje doktora koji s diplomama odlaze preko granice, istovremeno i socijalne naknade u 16 milijuna varijacija, državu, njene projekte i birokraciju, uključujući i javni dug kojim se prikriva stvarna cijena socijalnih transfera kao i golemi iznos danih garancija i poticaja politički podobnim fizičkim i pravnim osobama. Sve je to jedna velika politička, antitržišna predstava u kojoj je glumaca daleko više nego gledatelja, cirkus u kojem u sjeni reflektora uvježbani prevaranti džepare publiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Mit o proizvodima koji su programirani da se pokvare

Oznake

garancija, kućanski aparati, kvar nakon garancije, kvar televizora, zakon, zaštita potrošača

Sigurno ste čuli za stvar iz naslova. Možda i sami sumnjate da u tome nešto ima (gdje ima dima ima i vatre) ili ste, štoviše, u potpunosti uvjereni u to. Osim što vam se to možda i desilo, da vam se uređaj pokvari (to je svojevrstan tragičan i neželjen događaj, u pravilu neočekivan), ili ste u kuloarskim pričama čuli da se nekome desilo, ruku na srce ne raspolažete ikakvim konkretnim dokazom da je kvar insceniran od strane proizvođača problematičnog uređaja.

A dokaz da se vaš uređaj namjerno pokvario dan nakon isteka garancije mogle bi ponuditi dvije vrste stručnjaka: inženjer elektrotehnike (smjer: slaba struja) i/ili informatičar. Elektrotehničar može objasniti čemu služi i kako radi svaki dio vašeg uređaja (primjerice televizora), to znači da već površnim pogledom inženjer može pokazati prstom na elektronički sklop koji je sposoban učiniti nešto tako perfidno poput kvarenja uređaja dvije godine nakon što ste ga donijeli u svoj stan i uključili u struju odnosno “dan nakon što mu je istekla garancija. Informatičar bi pak mogao odgnonetuti kako su programirani oni fini dijelovi televizora (primjerice “čipovi”), dakle pregledavajući liniju po liniju programskog koda koji je učitan u njih pročitati što točno sporni sklop čini, ukoliko elektrotehničar već ne nađe sumnjivi “komad elektronike”.

S obzirom da dokaza ove konspiracije do dana današnjeg nisam vidio to ne znači da se po tom pitanju udruge civilnog društva i zakonodavci već nisu angažirali. U Francuskoj se regulacija ovog pitanja radikalizirala. Iz aktivitizma potrošačkih udruga izrodio se zakon kojim se brani, pod prijetnjom suludih novčanih i zatvorskih kazni, da proizvođači elektroničkih uređaja namjerno kvare svoje uređaje. Nisam siguran gdje se nalazi više idiotizma, u ideji da proizvođači tako nešto doista čine, u tome što postoje ljudi koji su se udružili kako bi širili to idiotsko vjerovanje, ili sama država koja u konačnici uvodi zakon kojim bi regulirala to pitanje. Stvarno bizarno. Mislite da je Francuska daleko ali čini mi se da se Hrvati konstantno oduševljavaju ovakvim stvarima pa me ne bi čudilo da danas sutra i kod nas vidimo nešto slično.

Ajmo ovako – mislim da nije teško zamisliti sljedeću situaciju: recimo da imamo dva proizvođača televizora. Prvi proizvođač manipulira trajanjem svojih televizora, dok drugi to ne čini. Osim što je proizvodnja takvog izmanipuliranog televizora skuplja, jer treba osmisliti, proizvesti i prikriti elektronički sklop koji manipulira trajanjem, takve televizore potrošači će kupovati manje. Zašto i kako će oni znati koji su televizori izmanipulirani, a koji ne? Tako što će o tome čuti od ljudi s kojima komuniciraju. Čuti će o njihovim iskustvima po tom pitanju. Kao što se kuloarima šire idiotske priče o globalnim zavjerama tako se šire i one korisne priče zahvaljujući kojima tržište jedne nagrađuje, a druge kažnjava (recimo one koji pokušaju skratiti vrijeme trajanja uređaja kojeg proizvedu, ako u tome ima istine… a nema). Također možda će sami kupiti dobar televizor (sasvim slučajnim odabirom) pa drugima na isti način preporučiti dobru kupnju. Dakle odabrat će onaj proizvod za kojeg su čuli da radi bolje i traje dulje, a ne onaj za kojeg su čuli da se kvari ergo ne vrijedi!

Iz perspektive proizvođača vrijedi sljedeće – bolji proizvod izbacuje s tržišta lošiji proizvod. Drugim riječima – Uspješniji je onaj proizvođač koji bolje zadovoljava očekivanja kupaca. Obrtanje ove logike nije logika. To je fanatizam. A kome koristi fanatizam?

I u ovom slučaju – autoritetima. Na zakonu će narasti birokracija, ali i moć udruge koja je isposlovala isti. Fanatične udruge i vlast evidentno rade isti posao. Ili trebamo vjerovati autoritetima (ili useful idiotima koji šire tu fanatičnu teoriju) da se ovdje zapravo radi o globalnoj zavjeri svih proizvođača elektroničkih uređaja koji su redom ugradili u iste nekakve sklopove koji služe tome da bi kvarili? Jel ima gdje dokaz postojanja takvog elektroničkog sklopa? Jel itko ikada debugirao neki čip kojeg bi se eventualno i moglo programirati da “ugasi” uređaj nakon izvjesnog vremena? Što s vremenom kada uređaj nije pod naponom, kako su trajanje i operativnost tog sklopa rješili u tom slučaju?

E! Ne želim o tome debatirati! Želim dokaz! Nalaz sudskog vještaka, ispis programskog koda iz sumnjivog čipa ili barem fotku elektroničkog sklopa kojeg se drži sumnjivim pa ću pogledati sam! Nešto! Bilo što? Anybody!? Mislim stvarno.

* u međuvremu mi se javio jedan čitatelj i poslao sliku svojeg LCD televizora za kojeg tvrdi da ga je proizvođač programirao da mu pukne ekran, zamislite, dva dana nakon isteka garancije (i to one produljene koja se doplaćuje… nevjerojatno, čak su i te opcije ugrađene u taj “mehanizam kvarenja”).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Osnovana udruga poreznih obveznika!

Oznake

Lipa, porez, udruga, udruga poreznih obveznika

Ako ste zainteresirani i spremni odvojiti nešto svojeg vremena za obranu interesa poreznih obveznika otvara vam se prilika da to i učinite – Osnovana je udruga poreznih obveznika “Lipa”.

Ciljevi udruge su sljedeći:

1. Manji porezi – Hrvatska ima jednu od najviših razina poreznog opterećenja na svijetu. Osobito je štetno visoko opterećenje rada, koje destimulira novo zapošljavanje i poduzetničke poduhvate. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje opće razine oporezivanja, kako bi mogli raspolagati većim dijelom rezultata svog rada.

2. Manja država – Hrvatska ima prevelik i preskup birokratski aparat, i javnu potrošnju koja je 20-tak milijardi kuna iznad onoga što ekonomija realno može podržati. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje tog aparata i dovođenje javne potrošnje u okvire realnog. Lipa će raditi pritisak na izvršnu vlast da smanji troškove države i tražiti uvođenje režima balansiranog proračuna te zahtijevati stroži režim fiskalne odgovornosti za ljude koji u naše ime i za naš račun raspolažu našim novcem.

3. Transparentnost – novac poreznih obveznika troši se netransparentno i na načine koji idu od neracionalnog i nepotrebnog do rentijerskog i kriminalnog. Porezni obveznici imaju pravo na potpunu informaciju o tome na koji način se troši njihov novac, i odgovornost da to trošenje prate i nadziru i na njega utječu. Lipa će svoje aktivnosti usmjeriti na pritisak na sve razine vlasti da omogući građanima bolji uvid na to kako se troši njihov novac.

4. Efikasnost – transparentnost je potrebna, ali nije jedini kriterij. Novac poreznih obveznika mora biti trošen svrsishodno, to jest mora biti usmjeren na javne servise koji su potrebni svim građanima, a ne rasipan na partikularne ciljeve poput kupovine glasova, zadovoljavanje određenih skupina i kupovanje socijalnog mira pogrešnim mjerama. Svaka lipa novca poreznih obveznika mora biti utrošena na način da doprinese povećanju javnog dobra.

5. Reprezentacija – hrvatski porezni obveznici nemaju svoj glas u javnosti i apsolutno su podzastupljeni obzirom svoj broj, važnost i ulogu koju igraju u društvu. Paradoksalno je da su interesne skupine onih koji žive od proračunskih sredstava često moćnije i utjecajnije od onih koji ih – u konačnici – plaćaju. Lipa želi biti glas poreznih obveznika u javnosti i zalagati se za njihove interese.

6. Smanjenje javnog duga – Hrvatsku je niz neodgovornih vlada u koaliciji sa interesnim skupinama dovelo na sam rub prekomjerne zaduženosti. Plaćanje tog duga u godinama koje dolaze, dodatno će opteretiti hrvatske porezne obveznike. Zbog nas, ali i budućih generacija koje danas zadužujemo bez njihovog znanja i pristanka, i njihovog prava na pristojan život, toj neodgovornoj praksi mora doći kraj.

Dakle “Lipa” traži ljude koji bi stvar postavili na noge te zajedničkim snagama napravili protutežu rastrošnoj i neodgovornoj državi, prije svega u pitanjima koja se dotiču poreznih obveznika. U tom smislu “Lipi” trebaju ljudi koji se razumiju i mogu pomoći u nekom od sljedećih područja:

• administrativnih poslova (sređivanja papira, vođenja knjigovodstva, pisanja projekata itd.)
• IT – administriranja web stranice i fb profila, hendlanja IT podrške oko stvari koje mogu iskrsnuti u budućnosti, tipa nekog foruma i sl.
• PR/content management – pisanje tekstova, uređivanje, linkanje, redigiranje, slaganje prezentacija i sl., community management
• marketing – fundraising, internet oglašavanje i sl
• aktivizam – organizacija događanja, rad s ljudima i sl
• budući da se radi o inicijativi koja nije striktno ideološki obojana, liberalni odnosno libertarijanski pogledi na svijet (limitted governent, free market etc) nije isključivi uvjet, iako je jasno poželjan

Kontakt putem Facebooka ili na kapitalčev mail (ako vam je ovo prva informacija o stvari).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Harač na internet!

Oznake

autoriteti, BUG, internet provider, ISP, Mađarska, Orban, porez, porez na internet, satelitski internet, sloboda, telekom

Vjerujem da u ovom trenutku zahvaljujući postojanju interneta, možda najvećeg ljudskog izuma ikad, imamo jedinstvenu priliku uživati u dosad nezamislivoj razini slobode. Neki tu priliku obilato koriste, a drugi je nisu ni svjesni. Ta sloboda je na prvi mah vidljiva u enormnoj količini dostupnih informacija koje internet stvara. Zahvaljujući internetu čovjek ima priliku ne ovisiti o autoritetima poput države i vlasti, crkve, fakulteta ili škola. Znanje, ako je to ono što je čovjeku bitno i čemu teži, dostupnije je, jeftinije i bolje nego ikada prije.

Ali ne radi se ovdje samo o znanju. Suština interneta je u tome što povezuje ljude. Internet je sredstvo novog i boljeg načina komunikacije; medij zahvaljujući kojemu je tržište dobilo sasvim novo značenje, a ljudi priliku da surađuju neposredno. Malo je toga danas, ako uopće išta, za što bi se čovjek trebao obraćati autoritetima. Bez obzira govorimo li o stjecanju znanja i kvalifikacija, pronalaženju ili stvaranju posla ili pak nabavci robe ili usluga. Sve je na internetu, ili bolje rečeno zahvaljujući internetu sve je nadohvat ruke. Autoriteti se posljedično pretvaraju u suvišne figure. Ali ne samo suvišne nego i štetne.

I probajte pogoditi kome ovakav razvoj događaja najmanje odgovara? Točno! Autoritetima! Prije svega državnim autoritetima, zakonodavcu, regulatoru. Međutim ne samo njima. Ne odgovara i svima onima koji i dalje bezpogovorno slijede te autoritete i ovise, ili žele ovisiti, o njihovim odlukama, dekretima, postupcima. U zaostalim zemljama poput Hrvatske, gdje povijest ne bilježi razdoblja vladavine prava i slobode tržišta, mnogo je takvih koji nisu spremni mijenjati paradigmu i koji svim sredstvima nastoje sprječiti ili barem maksimalno ograničiti slobodu onih koji ne žele pristati dijeliti istu poziciju. Ta razlika je u stanju svijesti, u mentalitetu.

Naši susjedi Mađari, odnosno njihovi autoriteti, odlučili su obračunati se sa neposlušnima, ograničiti slobodu interneta, onemogućiti makar malo neometanu suradnju ljudi putem tog medija. Predlažu porez na internet. Za razliku od Amerikanaca koji su svojevremeno donijeli zakon o neoporezivanju interneta, onomad uvelike svjesni njegove neutralnosti i važnosti za slobodu ljudi, mađarski autoriteti djelovali su u drugačijem smjeru i to ex-post; nesvjesni značenja slobode u trenutku kada je internet nastajao sada, kada je on gotovo utkan u genetski kod svakog novorođenog čovjeka, slobodu koju pruža naprasno ograničuju jer ona ugrožava njihovu ulogu autoriteta.

Najslabija točka interneta, po mom skromnom mišljenju, su ISP-ovi (pružatelji pristupa internetu). Upravo će na njih biti usmjerena svaka represivna akcija autoriteta jer oni su najslabija ali ujedno i ključna karika. U slučaju Mađarske vlast predlaže oporezivanje svakog gigabajta prometa sa (preračunato u kune) 3,75 HRK, što je enorman iznos (što ne znači da je bilo koji manji iznos ikako opravdan ili smislen). Kao i u svakom drugom slučaju kada vlast pokušava opravdati novu represiju koristi se argumentom korisnosti za državni proračun, a to čini kako bi aktivirala proračunske konzumente i zbila ih u prvu liniju obrane svojeg nemoralnog nauma.

Nemoral? Heh. Ako znamo da je broj ljudi koji se izravno ili neizravno hrane od državnog proračuna znatno veći od broja onih koji pune taj isti proračun tada postaje jasno zašto javnost tako blagonaklono dočekuje svaku ideju autoriteta o jačanju porezne represije. One malobrojne koji se takvim namjerama usprotive etiketira se kao radikalni element, no očito je kako su to tek ljudi kojima je dosta represije i koji još nisu naučili kako da joj se učinkovito odupru.

Drugi argument mađarskih autoriteta nužno je usmjeren ka ostvarivanju (ekstra) profita telekom tvrtki koje su istovremeno i ISP-ovi. Propaganda će uvjeriti građane kako će ISP-ovi amortizirati ovaj namet u svojoj bilanci jer ionako zarađuju previše (a osim toga su i pretežito u stranom vlasništvu). Međutim dovoljan je i površan pogled da bi se vidjelo kako ova teorija ne drži vodu. Naime ako vjerujemo izjavama autoriteta da ISP-ovi nakon uvođenja poreza neće povisiti cijene usluga svojim korisnicima, a u konačnici to ipak učine (što će se sasvim sigurno u izvjesnoj mjeri desiti) onda je svatko tko vjeruje u priču o ekstraprofitu dužan objasniti kako to da te pohlepne tvrtke već sada ne povise cijenu svojih usluga barem u mjeri u kojoj će ih povećati nakon uvođenja poreza! Također, zašto bi te pohlepne tvrtke stale samo na tom razmjernom povećanju cijene? Zašto ne povećaju cijenu usluge, ne znam, 80%? – Odgovora su 2: a) zato što je njihov profit zapravo marginalan, a ne ekstra b) zato što je priča o ekstraprofitu produkt pokvarene i nemoralne propagande državnih autoriteta. U konačnici, zašto su mađarske vlasti odlučile uvesti ovaj porez? Zato jer mogu! Tehnološki to je danas moguće izvesti i zato će to izvest. Srećom tehnologija još ne omogućuje kontrolu i distrubuciju slobodnog zraka kojeg udišemo jer bi u tom slučaju sasvim sigurno oporezivali i zrak.

Hrvatski autoriteti svojevremeno su opisali fiskalizaciju kao “autohtoni hrvatski proizvod”. Izvozni proizvod. I kada nam kažu da su se europski autoriteti njome oduševili nemam razloga ne vjerovati u to. To je nešto što će naši autoriteti lako “prodati” autoritetima u drugim državama. Na isti način mađarski autoriteti mogu “prodati” porez na internet našim autoritetima. Oni trguju idejama kako učinkovitije eksploatirati produktivne građane, za razliku od produktivnih građana koji trgujući znanjem i resursima, te zadovoljavajući osobne ciljeve, spontano i neplanirano podižu standard društva i omogućuju napredak.

Što sa slobodom (pa i mađarskog) interneta? Imam veliko povjerenje u produktivne ljude koji su sušta suprotnost autoritetima i onima koji se autoritetima dodvoravaju po cijenu vlastite slobode. Produktivni ljudi naći će (i nalaze) načine kako da zaobiđu svaku prepreku koju im pred noge bacaju smutljivci. Bez obzira jesu li to male lukavštine kojima će izbjeći ovaj porez, recimo zaobilaženjem domaćih ISP-ova, spajanjem putem satelita, ili će to biti razvoj neke nove vrste mreže preko koje će se pristupati internetu ili će pak u dogledno vrijeme internet u potpunosti promijeniti svoj oblik (izgledati poput svojevrsne mesh mreže), nebitno je. Iznalazit će načine. I kako će ih iznalaziti tako će autoritetima život postati sve nepodnošljiviji, a nemoral, kojeg danas prikrivaju svjetlom općeg dobra, sve više izlaziti na svjetlo dana. Nadam se da će u tom trenutku naći snage da se promijene, ako ni zbog čega drugoga onda zbog vlastite sramote.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jeste li primijetili poskupljenje plina?

Oznake

GPZ, obračun plina, plin, poskupljenje

Početkom 2013. godine plinare su uvele specifičan način obračuna cijene plina. Kupca, koji je načelno zatočenik monopola (ili kvazimonopola), odlučili su obmanuti do krajnjih granica pa tako ovaj uglavnom više ne zna što niti koliko plaća. Cijena za kubik plina bila je prejednostavna. Poskupljenja su bila lako uočljiva, a nesavršenost (odnosno štetnost) monopola, koji nastaje zahvaljujući davanju državne povlastice za obavljanje gospodarske djelatnosti, očita. Povlastice su osigurane zakonskim propisima kojima se štiti nakaradna, ali matematički neosporiva, metodologija izračuna.

“Novi” način izračuna sastoji se od potrošenih kubika plina, faktora korekcije (koji je uveden u prvom kvartalu 2013.), Hds (donja ogrjevna vrijednost plina), energije koja je uskladištena u isporučenom plinu, cijene po kw/h, naknade, poreza i drugoga. Sve je to skuhano u jednoj finoj formuli, zapravo jednostavnoj, ali ne i trivijalnoj. Recimo da je dovoljno komplicirana da demotivira potrošača od ikakve želje da je pokuša razumijeti. Lakše je uzeti uplatnicu na kojoj je plinara obračunala “nešto” i platiti.

I sam sam potrošač plina kojeg kupujem od GPZ-a. U odnosu na obračun proteklog kvartala zamijetio sam da su za naredni kvartal povećana 2 parametra; Hds, i cijena po kw/h. Prvi je povećan sa vrijednosti 9,5981 na 9,7229, dok je cijena po kw/h povećana sa 0,3104 HRK na 0,388 HRK.

Povećanje oba parametra moj je sljedeći račun za plin povećalo za cca 20%.  Jeste li gdje čuli riječ o poskupljenju plina? Ne? Niti ne trebate.

Sve što zapravo trebate jest:
1. šutke slijediti zakone i propise kojima se regulira cijena plina i položaj kvazimonopolskih tvrtki, jer zakone se mora poštivati…
2. zaštititi monopol, jer radi se o javnim tvrtkama koje rade u interesu građana, a posebno u ime općeg dobra
3. platiti račun (ne nužno i na vrijeme, jer zakonska zatezna kamata još će i povećati prihode monopolista). Jer tako ćete dati do znanja monopolistima da ste zapravo zadovoljni njihovom uslugom te da oni rade dobar posao. Zahvaljujući tome monopolist će vas nagraditi višom cijenom i lošijom kvalitetom usluge. Opće dobro po mjeri prosječnog hrvatskog potrošača!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

O depolitizaciji HGK

Oznake

Burilović, HGK, Maras, Zakon o HGK, Članarina HGK

U tijeku je izrada novog Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori čiji je ključan element pitanje participativnosti članova koje bi se sa sadašnjeg obaveznog trebalo preurediti u dobrovoljno. To je bez sumnje pozitivan pomak u odnosu na sadašnje stanje. Ako nešto valja onda će ljudi pristati dobrovoljno platiti za to. Analogno tome ako nešto ne valja tada se jedino obvezom može natjerati pojedinca da plati.

Obveza je politički instrument. U slučaju HGK ona je nametnuta zakonskim putem. Svaki poduzetnik u RH dužan je registrirati se u HGK i plaćati joj danak od 42 kune mjesečno. Htio ne htio. Iz navedenog možemo zaključiti da je HGK ustanova kroz koju se provodi politička volja za korist političkih i komorinih sinekura.

Iako u reformi vidim pozitivan pomak ipak sa velikom rezervom pristupam ovoj stvari. Naime vlastodršci, osobito osobe zadužene za gospodarska pitanja, u ovom slučaju se možda samo bore za jačanje vlastite političke pozicije. Karikirano, ako se odluke o gospodarskim pitanjima mogu donositi ekskluzivno u vladinim resorima zašto bi onda Vlada, zakonodavac, riskirala da joj tamo neka HGK konkurira (nedaj Bože kritizira) u istim pitanjima?

Na stranicama HGK nalazim zanimljiv podatak koji govori o rastrošnosti i neučinkovitosti komore, a s kojim se iz nekog razloga ona čak i ponosi (naime podatak je istaknut podebljanim slovima), koji kaže kako HGK vraća gospodarstvu 65% ukupnih prihoda. Razlika od 35% tako predstavlja dio koji HGK zadržava za sebe (iako su na plaće svojih zaposlenika 2010. trošili i preko 40% prihoda). U HGK je zaposleno 456 ljudi na koje se potroši 35% novca kojeg HGK prikupi od svojih članova koji su ništa drugo do li (osakaćeno) hrvatsko gospodarstvo u cjelini. Realno, HGK funkcionira kao vrlo neučinkovit sustav prikupljanja poreza. Istovremeno on je vrlo učinkovit sustav redistribucije novca od široke članske baze prema rafiniranoj i malobrojnoj klijenteli koja se nametnula u ovoj cehovsko-političkoj organizaciji.

Ravnatelj HGK Luka Burilović je u nezavidnoj situaciji. Brani se argumentom beznačajnosti već spomenutog iznosa članarine, no baš to bi mogao biti i najjači kontraargument Vlade – s obzirom na beznačajnosti iznosa i sama uloga (ili utjecaj) HGK je beznačajna, a s obzirom da “je krajnje vrijeme da se ekonomiju spasi” država preuzima stvar u svoje ruke. HGK dobiva što zaslužuje (čitaj: prepušta se tržištu!), a Vlada zadržava svoju zavidnu poziciju ili čak jača u odnosu na trenutnu u pogledu gospodarskih pitanja. U ovome obračunu vidim određenu sličnost obračunu Vlade sa lokalnom samoupravom kojoj će nova porezna reforma osigurati manje prihode. Ako je što jasno iz ove dvije priče onda je to jačanje centralne države u odnosu na nižu političku razinu u koju spadaju i “nezavisne” institucije poput HGK. Je li to dobro za hrvatsku ekonomiju? Država evidentno stvari ne prepušta tržištu već podvlači pod svoje. Tako sa već spomenutom rezervom pristupam i “liberalizaciji” HGK koja će možda donijeti upravo suprotno, dakle još više ovisnosti ekonomije o centralnoj državi, a sve manje o tržištu.

U ovoj stvari su pak potpuno nebitni Burilovićevi argumenti vezani za uštede koje je HGK napravila u recentno vrijeme. Nebitni su, ili irelevantni, argumetni prigovora na uplitanje politike u rad HGK jer HGK i jest politička i ispolitizirana institucija (vidi početak teksta). Politika mu dala, politika mu uzela.

Par takvih komora, tucet ministarstava, sijaset agencija, pregršt političkim putem poklonjenih prava za glasajuću gomilu i postaje jasno zašto u Hrvatskoj nedostaje poduzetničkog duha, odnosno zašto se borba za uspjeh vodi u političkoj areni, a izbjegava ona tržišna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac