Oznake
BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz
U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.
Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.
Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.
Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.
Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.
Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.
Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.
Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.
Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.
Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…
Što bi trebalo učiniti?
1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm
Kapitalac 
S jednom tockom se ne slažem -> “…obveznu najavu dolaska inspekcije”. Npr. kad idu inspekcije za poker aparate, iako ih ima jako puno lokala, cim se cuje da je inspekcija negdje, onda to vlasnici/voditelji kafica uspiju sakriti. Mislim da se ovo treba drugacije definirati – mozda uvesti konzultantsku rolu inspektora, da se nenamjerne pogreske ne kaznjavaju.
Jednu tocku bih nadopunio-> “Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.”
Misljenja sam da sve sto se tice javne uprave tj. proracuna mora biti javno dostupno, ne samo popis branitelja, registar socijale i registar poreznih duznika. Pod tim podrazumijevam da se svaka isplata iz proracuna mora javno obznaniti s detaljima kao sto je ime osobe/tvrtke, i po kojoj osnovi. Osim samih isplata, sve odluke bi takodjer trebale biti objavljene s odgodom od mjesec dana za izvrsenje. Tada bi se nekim mehanizmom (slicno forumu) mogle pratiti reakcije gradjana, pa cak i u tih mjesec dana blokirati izvrsenje neke odluke uz pomoc nekog tijela (npr. DORH, USKOK?). Ova ideja nije skroz rafinirana. Mozda bi trebalo javno obznaniti i uplate u proracun, ali o tome nisam dovoljno razmisljao.
Postoje iznimke od ovih javnih objava, a to su npr. SOA, policijski istražni postupci, sudstvo i osobni zdravstveni podaci.
O jednoj tocki neznam sta bih mislio -> “Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja”
Americki model mi se cini los, (kvalitetna) edukacija je dostupna samo bogatima, javne skole se cine lose. Osobno, da sam morao dici kredit i upisati faks, ne bih ga zavrsio. Ovako sam zavrsio uz pomoc roditelja i bez kredita.
Prijedlog za dodavanje tocke (mozda i predloziti zeljki markic za sljedeci referendum o promjeni ustava) -> ukidanje zupanija i opcina, prosirenje djelovanja gradova. Drugim rijecima, oformiti novu strukturu lokalne uprave i samouprave. Svi koji su ikad bili u doticaju sa zupanijskim kadrovima znaju da qrca ne rade. To treba pod hitno maknuti. Takodjer i sa opcinama koje nicemu ne sluze. Ionako za sve papire moras u obliznji grad. Uvodjenjem e-Gradjani (ako to i dalje budu radili APIS i/ili KING za nekih 50god) mozda se dobije nesto sto radi u IE6.
Prijedlog za javnu nabavu -> specifikacija nabave npr. automobila ne moze biti takva da netko tko ce se u njemu voziti definira da mora imati DSG mjenjac, snagu i medjuosovinski razmak. To nema smisla. Javna nabava (vozila) treba sadrzavati sljedece:
– broj vozila
– namjena
– klasa vozila (limuzina, compact, kombi…)
– potrebnu garanciju
– osiguran servise za cjelokupno trajanje leasinga (operativni+usluge)
Socijalu treba maksimalno decentralizirati, spustiti na nivo najmanjih organizacija lokalne samouprave (općina), tamo gdje se ljudi poznaju, tamo ima smisla i registrirati korisnike pa se neće događati da socijalnu pomoć prima netko tko može živjeti i bez nje, njegova okolina koja to financira mu neće dopustiti.
Centralizacija socijalne pomoći koju provodi socijalistička vlada upravo postiže to da se korisnici socijalne pomoći izgube u magli lopovluka i birokratskog aparata. Davatelji i korisnici socijalne pomoći se ne poznaju, a skupo Milankino megaministarstvo je jedini jamac “poštene” raspodjele.
Ukidanje ili smanjivanje broja jedinica lokalne samouprave isto tako služi samo zamagljivanju problema. Nije problem u broju tih jedinica nego u načinu financiranja. Općine koje nemaju dovoljno prihoda da osiguraju plaće svojim općinarima ne moraju se ukinuti, općinari mogu biti volonteri, bitno je samo da njihove plaće ne financiraju porezni obveznici iz centralne blagajne.
Sve lokalne poslove (vrtići, osnovne škole, primarna zdravstvena zaštita, lokalne ceste, komunalna infrastruktura) treba rješavati lokalna samouprava iz prihoda prikupljenih u jedinici lokalne samouprave, županijska razina treba rješavati zajedničke probleme na razini županije, a državna razina na razini države.
Onaj tko plaća troškove svake od ovih razina vrlo lako će zaključiti koja je to poželjna razina zajedničkih troškova, što želi imati i zajednički financirati, a kad je sve u centralnom proračunu, zbogom pameti, živio socijalizam i socijalistička pljačka neinformiranih i socijalističkom ideologijom zatucanih poreznih obveznika!
Potpisujem! Posebno sto se tice spustanja socijalne pomoci na najnizu mogucu razinu gdje se ljudi poznaju. Centralizirana socijalna pomoc = zloupotrebe i korupcija.
Prika dobar post kao i blog!
Pliz sejvaj grafikone u png format umjesto jpg. jednaka veličina a bolja kvaliteta i profi look 😉
(komentar nije za objavu)
Srdačan pozdrav i svako dobro!
Hvala za komentar i savjet Toto! Sad tek vidim ovo u zagradi 😀 Nema veze, neka ga.
Pingback: Petak, 10.10.2014. – uz jutarnju kavu preporučujemo - Quo Vadis Croatia
Reblogged this on Fundamenta.
Glasao sam za SDP koaliciju s uvjerenjem da će mudro i taktično reformirati ekonomiju i ulogu države, baš kako predlaže ovaj odličan blog, a da me pri tome neće zamarati svojim problemima i ekonomskim vokabularom. Danas obični građani čitaju o Misesu, razlici između stagnacije depresije i pada BDP-a, monetizaciji i izdvajanju djelatnosti itd itd… I onda se pitam koja je uloga politike, da održava socijalnu sliku društva ili da daje smjernice za razvoj? Dakle ne da nemamo ljude koji mogu biti državnici, politički autoriteti, nego ostajemo i bez obične političke elite koja treba tražiti najbolji put, a ostaviti blogerima da pišu o puknutim cijevima i vukovarskim tablama. Možda da na slijedećim izborima glasamo između ponuđenih ekonomskih blogera….
Slažem se, na putu smo prema dolje, to je vidljivo već i onomu kojeg ekonomija niti ne zanima,primjerice premijera.
U vezi sugestija- digitalizacija i umrežavanje svih državnih službi, agencija,tj. od premijera do referenta u MO treba biti kapitalan cilj, zajedno s digitalnim potpisom koji vrijedi za službena dokumenta,financisjke transakcije,osiguranje,upise u škole,zdravstvo,itd.
Ono što još nedostaje jeste revizija mirovina, jer uz sve povlaštene mirovine i skupine umirovljenika, teško će se moći provesti socijalni i društveni preobrat u mentalitetu,napose.17 godina recimo radnog staža u prosjeku branitelja koji prima punu mirovinu (72.500), uz svo poštovanje doprinosa državi,pa i onih s invalidskom mirovinom (oko 60.000 ), uz plaćanje zdravstvenog doprinosa za iste iz državnog proračuna, biće ogromno breme za narednih 25-30 godina isplate mirovina (obiteljske se još i prenose na članove obitelji). E da, a tko bi se još dotaknuo ukidanja nepotrebnih ministarstava (turizam,graditeljstvo,branitelji, sjediniti upravu i pravosuđe,gospodarstvo i malo poduzetništvo recimo, kontrole trošenja proračunskih sredstava preko udruga (52.000 i raste im broj) i sl.
Otpustiti sadašnje suce,rasformirati DSV, dovesti strane suce (Skandinavija,Njemačka) u mirovini s prevoditeljem da riješe backlog predmeta bez ičijeg tutorstva, posebice strečajeve i predstečajne nagodbe. Napraviti reviziju dosadašnjih predstečajnih nagodbi u 6 mjeseci.Za radne sporove uvesti radne sudove (po uzoru na skandinavske zemlje).
U vezi obrazovanja ono što se pokazalo manjkavim u promivanju vouchera i Friedmanova koncepta,jeste nepripremljenost na troškove udžbenika, boravka u domovima i ostalih troškova. Da bi se to provodilo, valja onemogućiti manipulaciju cijenama (eto je sad u udžbeničkom poslu, gdje je 90 % “novih” udžbenika za osnovne i srednje škole samo izmijenilo naslovnice i par ilustracija, a cijena,uprkos obećanjima,otišla gore, za lošiji papir i tisak). Uz to, nema još uvijek izražena kriterija za škole u privatnom sektoru, baš kao niti zdravstvo. Dakle, kriteriji prvo (tu bih recimo za zdravstvo preuzeo švicarsku ili finsku ljestvicu usluga), a za obrazovanje kombinaciju finskog,švedskog i kanadskog sustava s primjerom Alberte,recimo http://alberta.compareschoolrankings.org/high/SchoolsByRankLocationName.aspx
Ali,za sve treba politička volja i društveni konsenzus.
Dobro napisan članak ”Kuda ide Hrvatska?”, što činiti bi trebao imati više holistički pristup.
Treba početi od jasne vizije (ista vizja treba imati ugrađenu potpunu slobodu tržišta kapitala, tretirati građane kao i pravne osobe tj. porezne obveznike kao poduznetnike), definirane misije (političko-ekonomske politike), te donesenih konkretnih mjera-zakona. Po redosljedu A vodi ka B vodi ka C…
Sve navedeno bi trebalo pozicionirati Hrvatsku i njene građane u narednih 5-10 godina. naravno u bitno bolji položaj u odnosu na sadašnje stanje sloboda i siromaštva (bogatstva)…
Još jednom autor je na dobrom putu….
Primjetno je da u zadnje vrijeme medijski prostor polako zauzimaju ekonomski libertarijanci. Nedovoljno obrazovanima njihovi argumenti zvuče jednostavno i razumno. Stoga valja ukazati na meku neoliberalizma, kontinent potpuno lišen iluzornih okova boljševističke izmišljotine nazvane socijalnim pravima – Afriku. Odsustvo svih regulacija i pravnih normiranja, nepostojanje instituta minimalne plaće, nepostojanje subvencija… Afrika je jedina ne zemlja već kontinent koji je u potpunosti implementirao sve vaše preporuke. A rezultati su upravo fantastični, kao i kvaliteta tekstova koje vi i Galt plasirate. Momci prvo završite školovanje, pa neko vrijeme jedite hranu vlastitim a ne roditeljskim zubima, a onda se vratite komentiranju…
Primjetno je da u zadnje vrijeme medijski prostor polako zauzimaju ekonomski libertarijanci.
Nešto medijskog prostora dobivaju. Ali evidentno ništa više od toga.
Stoga valja ukazati na meku neoliberalizma, kontinent potpuno lišen iluzornih okova boljševističke izmišljotine nazvane socijalnim pravima – Afriku. Odsustvo svih regulacija i pravnih normiranja, nepostojanje instituta minimalne plaće, nepostojanje subvencija… Afrika je jedina ne zemlja već kontinent koji je u potpunosti implementirao sve vaše preporuke.
Samo krajnje neobrazovan čovjek bi mogao povjerovati u ovakvu budalaštinu. Srećom Kapitalac nije takav čovjek. Među klasičnim liberalima ima i ekonomskim nobelom nagrađivanih pojedinaca. Toliko o tome.
Momci prvo završite školovanje, pa neko vrijeme jedite hranu vlastitim a ne roditeljskim zubima, a onda se vratite komentiranju
Pero. Kapitalac je ove godine navršio nemalih 15 godina radnog staža. Umjesto da si pisao taj svoj budalaški komentar mogao si fino prošetati na svježem zraku. Možda bi ti koristilo.
Ne razumijem kako možete lagati ovako. Afrika je ekonomski najneslobodniji kontinent na svijetu. Jedina kopnena zemlja u Africi za koju se može reći da je donekle primijenila slobodnotržišna načela je Bocvana i, gle čuda, najprosperitetnija je afrička zemlja, te imala ogroman rast zadnjih par desetljeća (ne tako davno bili su među najsiromašniji zemljama svijeta i masovno emigrirali u tadašnju Rodeziju, da bi danas iz bivše Rodezije, koja je uništena pod komunizmom, bježali u Bocvanu).
Pero ne laže već živi u zabludi. Zahvaljujući internetu, koji osigurava bezbrojne izvore informacija, primitivne zablude ove vrste se sve teže šire pa se oko toga ne treba sekirati.
“Odsustvo svih regulacija i pravnih normiranja” – moram se osvrnuti na ovo mojim iskustvom.
Raditi business u Africi je zivi uzas – i to ne zbog nedostatka pravila i normiranja – nego upravo zato jer svaki lokalni boss donosi svoja pravila i reference, redovito stvorene da bi napuni novcem dzepove svoje i svoje svite. Da bi to postigao, sluzi se silom i polugama vlasti.
Stoga, vjerojatno se ne radi o “previse slobode”, nego o premalo slobode. Znam vise kompanija koje su odustale od poslovanja u Africi, jer im je omjer dobivenog u odnosu na ulozeno bio ocajan. To “ulozeno” nije samo bilo izraženo u novcu, nego u vremenu i energiji koje su bile potrebne da bi se uskladilo sa nemogućom regulativom.
Ipak, mislim da siromastvo Afrike ima visestruke uzroke, koji nadilaze ovaj post.
A što se tiče bauka “neoliberalizma”, o tome u blogosferi postoji popriličan broj kvalitetnih članaka, koji demanitiraju “neoliberalizam”, i u smislenom, i u lingivističkom smislu.
Rekao bih da “školovanje” i edukacija autora blogova nisu upitni. Dapače, radi se o ljudima koji poznaju materiju. Međutim, čini se da su u jednom trenutku uključili mozak i progledali, informirali se malo šire i shvatili da nije sve u edukaciji, kao što vole isticati pripadnici akademske zajednice. Odnosno – da je jako dobro malo prosurfati i doci do podataka koje određena škola mišljenja jednostavno zanemaruje – jer joj to ne ide u prilog.
Osim toga, ekonomski sustav koji je propao, da ga sada posebno ne imenujem, bio je baziran upravo na “znanstvenoj misli”, a kreatori su mu bili, bez daljnjega, ljudi koji su znanjem daleko, ali zbilja daleko stršali iznad prosjeka. Jedino je nezgodno što su isto tako stršali i nekim drugim osobinama – zavisti, mizantropiji, preziru prema slobodi, prijetovornosti, pa čak možda i u nepatvorenoj, ali dobro zamaskiranoj mržnji prema boljima od sebe.
Upravo to što opisuješ je posljedica liberalne ili kapitalističke dekonstrukcije države. Kad se razmontira centralna regulacija i normiranje dobiva se periferno, asinhrono ili u krajnjoj liniji proizvoljno normiranje. To i jest moj argument u malo riječi. Suštinski je tekst Kapitalca pogrešan u toj mjeri da ga je nemoguće suvislo demantirati u razumnom članku.
Dekonstrukcijom socijalne države dolazi do toga da rizike koje je plaćala država sada pojedinac financira iz vlastita džepa. On pritom (najčešće neinformirano ili hazarderski) bira dali mu je i u kojoj mjeri neka usluga potrebna (zdravstveno osiguranje i mirovinski fondovi). U konačnici su ekonomski a pogotovo socijalni troškovi redovito veći nego da država radi taj izbor za pojedinca.
Problem neoliberala je što u načelu ne priznaju dostignuća socijalne države. Pri tom mislim na školstvo, zdravstvo, mirovinsko i sl. Paušalan je argument najčešće da se društvo brže i kvalitetnije samoregulira ukoliko svaki pojedinac ima osobnu materijalnu motivaciju. Međutim ne nude rješenja za velike defekte liberalnog tržišta poput monopola (nesavršene konkurencije) i neinformiranog potrošača.
Problem nije u socijalnoj državi koja je također potrošač kao i svaki pojedinac. Problem je u političkim elitama koje nedjelotvorno alociraju ta sredstva. Međutim ta je nedjelotvornost jednaka u socijalnoj i liberalnoj državi. Zato i primjer zemalja Afrike kao modela neobuzdanog neoliberalizma. Čini se da većina ekonomskih liberalista uopće ne shvaća da je u današnjem dobu problem djelotvorne alokacije sredstava ne ekonomski nego problem političkih elita. A rješavanje tog problema metodama liberalne ekonomije jednako je amputaciji ruke kao rješenja uraslog nokta.
To što Geronimo opisuje posljedica je nepostojanja vladavine prava. To što ti govoriš je demagogija.
Država evidentno ne raspolaže vlastitim novcem već isključivo i jedino novcem poreznih obveznika. Dakle sve što se plaća posredstvom države na trošak je poreznih obveznika. Osnovna funkcija socijalne države kakvu danas poznajemo jest posredovanje u socijalnim transferima. Dakle iz džepa poreznih obveznika plaćaju se mnogobrojne usluge onima koji ne plaćaju porez. Problem je u tome što je takvih sve više, a poreznih obveznika sve manje. Socijalna država dovela je društvo u stanje dekadencije. Svi bi nešto konzumirali od države, a platili ne bi ništa. Bit socijalne države ne može se promijeniti, niti se može od političara napraviti poštenog čovjeka, niti od socijalnog narkomana poštenog radnika.
Problem vas, zagovornika jake države, jest u tome što ne učite povijest. Naime prije nego li je uopće nastala socijalna država, kao koncept, socijalne usluge bile su vrlo raširene kroz voluntarne organizacije društva. Narod je funkcionirao bez pokrovitelja. Toliko im je dobro išlo da je za onomad vladajuću kastu tako nešto bilo nepodnošljivo pa su osmislili socijalnu državu, podvukli socijalnu pod svoje, uveli prisilnu redistribuciju, a ostalo nam je poznato; sve više onih koji bi koristili socijalu, a sve manje onih koji bi radili. Vlast se bira po kriteriju “glasujem za onoga tko mi ponudi više prava u okviru socijalne države, što znači na tuđi račun”. Vidi “After the welfare state”: T.Palmer.
Monopoli mogu nastati samo i jedino posredstvom državnog protektorata. Navedi mi jedan jedini primjer monopola koji je nastao na dereguliranom tržištu (očito je da takvog nema), pa ako ga i nađeš navedi koliko je potrajao na nereguliranom tržištu ali i njegove štetne faktore za krajnjeg kupca.
Jedini problem danas nije to što navodiš već degradacija vladavine prava u državama. Političke elite, ali i sam narod, ne bi imali mnogo prostora za razvoj nakaradnih društvenih politika kada bi se držali načela izonomične vladavine prava. Socijalna država kakvu poznajemo danas oprečna je načelima vladavine prava jer je njen korijen eksploatacija jednih za račun drugih, nazovi “socijalnih slučajeva”.
U Hrvatskoj Pero 20% građana su poreznih obveznici, a 80% preostalih živi od onoga što prvi svojim znanjem, rukama i mukom stvore. To ti je socijalna država u dvije (užasavajuče) brojke.
“Rizike koje je plaćala država” !!!
Bože dragi, u ovoj je izjavi sadržana sva ludost tipičnog socijalističkog uma. Država ne plaća ništa. Ona samo distribuira TUDJI novac. Dakle, služi kao osiguravajuća kuća, i to ujedno radi loše i neefikasno. Pa koji tukac moraš biti a da to ne vidiš? Država se time uopće nebi smjela baviti. A ono što treba napraviti ne radi dobro. Kao na primjer sudstvo, što je valjda temeljna funkcija države…..
Što sve neće izaći iz socijalističkih umova.
Ja ne razumijem ta dostignuća. Ponzi sheme, čekanje po godinu dana na listama čekanja, uništavanje obitelji, poticanje letargije, stvaranje socijalnih ovisnika?
Što manje novca političke elite uberu od poreznih obveznika to će manje novca nedjelotvorno raspodijeliti. Jer političke elite ne mogu djelotvorno raspodijeliti novac, to je dokazano u praksi.
Mirovinski i zdravstveni sustav su naši najveći problemi kojih se panično boje svi naši političari pa ih izbjegavaju rješavati odnosno prije nego što počnu pričati o reformama najprije se ograde i kažu kako mirovine i zdravstvo neće dirati.
A rješenja za oba sustava su vrlo jednostavna i nije tako veliki problem drastično smanjiti izdvajanja u oba, a bez toga nema gospodarskog oporavka.
Mirovine iz 1 stupa su socijala, nisu ušteđevina, i jednostavno ih sve treba izjednačiti na razini socijalne pomoći. Za početak, ni jedna mirovina iz prvog stupa ne treba biti viša od 80% prosječne plaće, a tko želi veću mirovinu treba štedjeti u 2. i 3. stupu mirovinskog osiguranja. Ovo rezanje se može vrlo jednostavno provesti npr postupnim smanjivanjem svih mirovina viših od 4000 kn u razdoblju od tri godine i stimuliranjem umirovljenika da si dodatnim radom nadoknade smanjena primanja (nekažnjavanjem i neoporezivanjem njihovog rada do određenog iznosa.
Tko će ih zaposliti – svaki poduzetnik koji treba kvalitetnu, iskusnu i jeftinu radnu snagu (50% jeftiniju od ostalih radnika).
Skupo javno zdravstvo se isto tako može jednostavno pojeftiniti destimuliranjem njegovog korištenja za nepotrebne preglede uvođenjem dovoljno visoke participacije za svako njegovo korištenje – npr za svaku uslugu javnog zdravstva (pregled) pacijent participira do 100 kn, odnosno sa 100 kn za svaku uslugu skuplju od 100 kn, a privatnom zdravstvu se osiguraju odgovarajuće porezne olakšice na sve usluge i za čas će se trošak javnog zdravstva bezbolno prepoloviti – dovoljno da samo iz tih ušteda za tri godine otplatimo autoceste (3×10 milijardi).
Otprilike tako nekako. Dobro si napisao. Medjutim bojim se da to jednostavno nije više dovoljno, već da odmah i naglo treba vući puno, puno, radikalnije poteze. Kao što je ujednačavanje svih mirovina na max 2.000 kn, a od toga samo jedan dio isplativ u gotovom novcu. Teškim invalidima i teško bolesnima posebni dodatak. Ali to sam eto samo ja…….
Ako je ikako moguće ja bih išao postupno, korak po korak, bez velikih socijalnih potresa. Umirovljenicima treba dati vremena da se priviknu na manje mirovine i prilagode tržištu rada.
Ne želim da itko bude gladan, niti da se osjeća jadan.
Umirovljenicima treba omogućiti da počnu zarađivati, da nauče kako nadoknaditi razliku u primanjima, a onda im postupno smanjiti mirovine iz prvog stupa na visinu socijalne naknade, što one zapravo i jesu.
Ovdje se brkaju pojmovi da bi ih se koristilo za isprazno etiketiranje. Nije li malo komično da svoje protivnike nazivate “socijalistima”, misleći, valjda, da ih to čini bitno različitima od libertarijanaca? Pa i mnogi libertarijanci smatraju se socijalistima, štoviše komunistima. To uopće nije nespojivo. Desni libertarijanizam koji se ovdje zastupa zapravo je loše prikriveni socijalni darvinizam, salonsko/pozerska varijanta. Legitimno je i to zastupati, samo nemojte se skrivati iza libertarijanizma, samo zato što se ne usudite deklarirati kao socijalni darvinist.
Ovdje nije riječ o socijalnom darvinizmu nego o samoobrani u svrhu pukog preživljavanja. Ako neka politika (xyz varijanta socijalizma) vodi cijelo društvo u kolektivnu propast, a prvi na redu za odstrjel su ljudi koji nešto korisno rade, zar se isti nemaju pravo braniti. I čemu to zamatati u neke dodatne ideološke okvire? I čemu ovo “ne usudite se deklarirati”. Čemu bi služilo to deklariranje. Zato da Vama socijalistima bude lakše razmišljati o ideološkim neprijateljima (Trockist, Eserovac, Kulak,…..). Hvala, ali ne hvala.
“Umirovljenicima treba dati vremena da se priviknu na manje mirovine i prilagode tržištu rada.” – a ja naivno mislio da umirovljenici ne rade i da se nemaju što prilagođavati tržištu rada, obzirom su u godinama kad je njihovo upošljavanje neisplativno na 107 razina. Jedva čekam da te operira 86 godišnjak kojem se ruke tresu i pati od skleroze i povišenog tlaka. Ali dobro, usko gledanje svojih sebičnih interesa je obilježje kapitalizma. Vratimo se ipak prijedlozima;
1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
Većina malih poduzetnika je protiv subvencija, kao i recimo malih poljoprevrednika, zadrugara, itd. Jedini problem s tim je što i ostatak okvira u kojem se natječemo neće ukuniti subvencije (recimo Francuzi, Poljaci…), pa će njihovi umjetno jefitniji proizvodi pronaći put do polica u dućanima u RH još više uništavajući domaću proizvodnju. Ovo je nešto što bi trebalo regulirati na razini EU, a ne samo RH.
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
U tom slučaju slijedi za početak dodatni pad kreditnog rejtinga, novac poskupljuje za sve privatnike u RH i slijedi potpuni kolaps privatnog sektora (koji je ionako na konopcima). Podsjetimo, država i privatni sektor u RH se zadužuju kod privatnog stranog financijskog sektora koji izračunava rizik – odnosno cijenu novca. U slučaju moratorija na javni dug, to će nužno za sobom značati zaustavljanje isplate obvezatnih rata privatnim financijerima, kojima se to naravno neće dopasti. Povisit će se cijena novca i za privatne subjekte u RH. Potpuno promašen savjet.
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
Tko bi ovo trebao omogućiti? Vanzemaljci? Država koja je stavila moratorij na javni dug što je uzrokovalo gore navedene posljedice i koja nema novca za išta a kamoli za ovakve reforme?
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
Bizarno, država koja nema novca i koja je uvela moratorij na javni dug i koja je prezadužena i koja se povukla iz svi subvencija (pretpostavljam da ovo znači da se ukine i da država (u konačnici) jamči isplatu depozita što naravno ne odgovara privatnom bankarskom sektoru koji biježi iz takve države nakon run to the bank događaja, što domaćim privatnicima onemogućava pristup kapitalu (obzirom da domaćih banaka nemamo, a da i imamo, one su pod kapom ECB-a). Privatni bankarski sektor i privatni investicijski sektor jako vole državu i državne garancije (ovog ili onog tipa) i nikako im ne bi odgovaralo da odjednom država više ne igra svoju ulogu da krpa njihove rizične poslovne. Kao što recimo KCF u SAD-u jako voli da država onima koji su potplaćeni daje bonove za hranu jer tako oni ne moraju povisivati svojim radnicima plaće jer je to skrivena subvencija. Upravo privatni sektor lobira za ostanak takvih “subvencija”, a ne kontra njega.
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
Ovo je logično, ali paušalno i općenito.Otprilike kao da si napisao “treba birati poštene političare”. Da, treba, ali ovdje treba detaljna razrada, a ne populistčka sranja u rangu političara.
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
Minimalna plaća sprečava građane da se zaposle? Ne, sprečava ih privatni bankarski sektor i katastroflno stanje u pravosuđu i imovinsko pravnim odnosima u našoj državi te spora i naporna birokracija. Privatni bankarski sektor daje kredite uz procjenu rizika na temelju povijesnih podataka, što znači da ako dođeš s nekom inovativnom idejom oni će te odbiti (ili ti nabiti previsoke kamate) jer nema povijesnih pokazatelja za tvoju investiciju. Zato i toliko želje da se nešto crowdfunda no to naravno ne funkcionira za 300,000 građana nego za njih 3. Ostalo navedeno (pravosuđe, imovinsko-pravni odnosi…) ubijaju poduzetnike, ne minimalna plaća – ona je 186 rupa na svirali. No, kako je država uvela moratorij na javni dug, što je srozalo kreditni rejting i poskupilo novac za privatni sektor u RH svejedno je kolika je minimalna plaća – nitko neće imati novca da je isplati ma kolika bila. To za posljedicu ima raseljavanje stanovništva, pogotovo kvalitetnog kadra.
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
Logično.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
Nakon moratorija na javni dug, poskupljenja novca i srozavanja kreditnog rejtinga ili prije toga?
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
Ne postoji zakonska zaštita monopolo, postoji korumpirani AZTZ!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
Također ukinuti ideju zaštite privatnosti podataka te djecu roditelja koji primaju socijalnu pomoć oblačiti samo u ljubičaste majice kako bi ih ostala djeca razlikovala kao one koji su “pijavice koji sišu proračun”. Također, to će potonjima omogućiti bolju socijalnu uključenost.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
To također treba vrijediti i za tešku industriju koja onečišćuje okoliš pa da prije inspekcije ugase sve sporne dijelove tvornice ili pogona kako inspektor ne bi slučajno pronašao nešto sporno ako ih svojim posjetom iznenadi.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
Također, onemogućiti svu komunikaciju socijalnih partnera. Nedajbože komunikacije.
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
A što je s onim komorama koje želi privatni sektor ili dio istog? Uvesti zabranu udruživanja u komore? Što je s onim potrošačima koji žele da kad posluju s nekim privatnikom da on ima certificirane proizvode i dokaz od komore da posluje u skladu s etičkim i inim normama struke? Njima objasniti da je to sranje?
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
Podržavam.
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
Podržavam.
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
Također ograničiti utjecaj i djelovanje privatnih banaka koje samovoljno određuju cijenu novca i kamate što uništava proračun i zapošljavanje (prijedlog s Twittera).
ekonomska realnost prisliti će i Vas da promjenite način razmišljanja. Hrvati su za razliku od Sjevernokoreanaca narod jako otvoren prema svijetu pa čak i pragmatičan. zato neće još dugo nazadovati i brzo će krenuti s preispitivanjem društva. samo još nije sigurno hoće li to biti prije nego što ostanu bez penzija i socijalnih davanja ili nakon toga.
Osim dvije ili tri primjedbe koje imaju smisla, sve ostale primjedbe se ustvari svode na to kako ništa nije moguće učiniti. Ili je sve jako složeno, ili je preteško za izvesti, ili nije pošteno, ili je problematično, ili jednostavno nije uopćepotrebno. Znaš što, toga smo se već i suviše do sada naslušali. Tu filozofiju nemoći trube svi političari desetljećima. Naravno kada je trebalo raditi suprotno, tada nije bilo nikakvog problema. Kada je trebalo uvoditi nove poreze ili podizati postojeće, nisu trebale nikakve posebne pripreme. Prema tome stvari su jednostavne kada postoji volja. Kada prave volje nema-sve je teško i nemoguće. To je jedina i prava istina. Sve drugo je samo opravdanje za slabiće…….
Možda se to tako čini, ali u mjerama koje predlaže Kapitalac privatni sektor bi podnio jednaku ili veću žrtvu, a Kapitalac se pravi kao da bi procvjetao, pritom zanemarujući da upravo jedan dio privatnog sektora (financijski) i drži uzde ovog problema (prekomjernog duga) kao i rješenja (stvaranje novog novca). Pazi, naša državna administracija je katastrofa, ali nije ni privatni sektor nešto pametniji, pogotovo ne bankarski. Ne možemo se praviti da je izvješće ZaBe na 17 strana isto što i izvješće neke druge europske banke na 300-tinjak strana, a ZaBa u tom izvješću se uopće ne vodi tržišnom cijenom nekretnina kad ih procjenjuje u svojoj imovini, itd. Priča da je “država svemu kriva” je naprosto netočna, pogotovo kad znamo, a znamo valjda svi, da su privatne banke te koje kreiraju novi novac (koji pokreće gospodarstvo) i da im ne pada napamet ulagati u bilo što rizičnije. Politika HNB-a nije sjajna, o njoj bi se također dalo, ali mali poduzetnici se itekako žale i odnos bankara prema njima, samo smo mi svi prihvatili da se kod privatnog sektora ne može ništa učiniti, on je takav kakav je, a kod javnog – se kao može. Moje mišljenje je da se može kod oba. Za pokrenuti novu banku u RH potreban je temeljni kapital od 40 milijuna kuna. To je profit Tommya u 2013. godini. Da privatnici pokrenu svoju banku koja bi konkurirala trenutačnim i to ne nužno kamatama nego jednostavno odnosnom u kojem je banci zaista stalo da se projekt provede do kraja i nude ti pritom tehničku i inu podršku, možda bi se stvari pokrenule. Gdje je nestala ideja konkurencije? Zar jedino što imamo je plakanje kako država ne valja? I kao da bi se privatizacijom HAC-a ili HŽ-a ili ukidanjem GSV-a promijenio odnos bankara prema malih poduzetnicima i smanjile bi im se kamatne stope? Pa nisu oni dužni Hrvatskoj (osim tko je dobio kredit od HBOR-a)…
Problem je puno kompleksniji od ukidanja GSV-a.
Kamo idemo ? Tamo gdje nam je i mjesto, u zemlje trećeg svijeta, gdje ćemo biti jeftina/neobrazovana radna snaga bogatijima.
Mislim da minimalnu plaću ne bi trebalo ukinuti svu odjednom, nego ju postepeno smanjivati, jer bi se u protivnom dogodilo upravo ono što trube oni koji trube o minimalnoj plaći, tj. radnicima bi se drastično smanjile plaće. To ne bi bilo dugoročno stanje (uz pretpostavku ostalih reformi gdje bi se otvarala radna mjesta), ali bi bilo neko prijelazno stanje koje bi bilo jako nepovoljno. Recimo, ako mandat traje 4 godine, onda svake godine smanjiti za 25% od početnog iznosa. Naravno, prvo treba srediti sindikate jer će inače vladu koja to radi pokopati. Paralelno pak pratiti zaposlenost, iznos prosječne plaće i troškove života.