Švicarci izabrali da njihov novac vrijedi manje

Oznake

inicijativa, referendum, swiss gold, zlato, Švicarska

Više od 75% švicarskih glasača na današnjem referendumu izjasnilo se protiv prijedloga “zlatne inicijative”. Ukratko, prijedlog je bio da se švicarski franak (CHF) mora pokriti sa najmanje 20% fizičkog zlata, a švicarsko fizičko zlato čuvati unutar švicarskih granica. Povod inicijativi je dekadentna monetarna politika SNB-a koja je unatrag 3 godine rasprodala polovinu švicarskih zaliha zlata ali i vezanje CHF za EUR koje je dovelo do nikada nepovoljnijeg odnosa tih valuta, na štetu CHF-a, zbog slabljenja samog EUR-a.

Mišljenja sam kako su Švicarci propustili pokazati svijetu zašto je švicarski franak najpoželjnija valuta, te istovremeno i zagorčati život svojim monetarnim vladarima. Tako su (nesvjesno) odlučili dodano oslabiti vlastitu valutu, a svojim monetarnim vladarima tolerirati nezasluženu moć koju uživaju i brane. Zavidan dio zlatnih rezervi (preko 300 tona) Švicarska čuva izvan svojih granica. Daljnje slabljenje valute dovodi do inflacije, što smanjuje mogućnost da se dislocirano zlato u budućnosti vrati u ruke Švicaraca. Inflacija smanjuje kupovnu moć građana, povećava troškove života, slabi valutu i posljedično ekonomiju. Mnogi od ovakvog razvoja događaja jako dobro žive.

Inicijativu je u većini podržala skupinina građana slabijeg imovinskog stanja, odnosno oni s nižim primanjima, što na prvi pogled može izgledati nelogično. No reakcija te skupine je logična. Zašto? …

Jačanjem CHF-a oni postaju manje siromašni. Švicarska je velik uvoznik njemačkih proizvoda te bi u slučaju jačanja CHF-a standard “siromašnih” Švicaraca porastao. S druge strane onima s višim primanjima u interesu je da se slabi franak održi na životu jer im to donosi veći profit u poslovanju (izvoznici, banke…). Lobiranje skupina koje su se protivile ovoj inicijativi, i koje predstavljaju većinu, odlučilo je konačni rezultat. Većina medija otvoreno se svrstala na njihovu stranu, a potpora je došla i od vodećih glava SNB-a. Rezultat se mogao predvidjeti i prije nego li su jutros birališta otvorena.

Logično. Moć i pozicija koju su mnogi stekli zagovarajući i prakticirajući neodrživu monetarnu i ekonomsku politiku nije nešto čega bi se takve njuške lako odrekle. Zamislite, samo zato da bi CHF bio stabilnija i respektabilnija valuta, a građani slabijeg imovinskog stanja postali malo bogatiji, odreći se respektabilne pozicije, raspustiti sinekure, prepustiti se struji liberalnog kapitalizma i riskirati egzistenciju? Nema šanse. Osim toga, da je odlučeno u korist inicijative SNB bi imao pune ruke posla, morao bi nadokupiti zlato da pokrpa rupu u zalihama, a to bi mogao učiniti eventualno rasprodajom postojećih zaliha eura i dolara (to bi devalviralo iste), ali i povratiti zlato uskladišteno u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji. Sve akcije koje bi morale usljediti da je inicijativa prošla SNB-ovi euro-atlantski pandani ne bi dočekali nasmješena lica.

Da ne duljim s ovim komentarom, postoji tu još nekoliko perspektiva pa ako vas zanima preporučam http://snbchf.com/gold/swiss-gold-referendum-latest-news/

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatske svete krave i imovinska prava građana

Oznake

blokada, imovina, Lalovac, nezaposlenost, podstanarstvo, režije, socijalna pomoć, socijalna prava, socijalni slučaj, zaštićeni stanar

Privatno vlasništvo u Hrvatskoj nije na cijeni. Štoviše, ono je javno omraženo. Baš onako kako je omraženo u svakom socijalističkom društvu. Čini mi se da pred hrvatskim zakonima ono crno ispod nokta ima veća prava od građana da posjeduju imovinu i njome raspolažu. To dokazuje i ministar Lalovac najavom novih socijalnih mjera pomoći za desetke tisuća građana.

Od 1. siječnja 2015. država i javne tvrtke će prezaduženim građanima, koje ministar opisuje kao socijalne slučajeve bez imovine i ušteđevine te primatelje socijalne pomoći, opraštati dugove do određenog iznosa. Osim toga najavljuje uvođenje (pravnog) instrumenta koji bi onemogućio izbacivanje tih istih građana iz kuća.

Iz kojih kuća, pitam se, ako govorimo o ljudima koji nemaju imovine kako kaže ministar? Odgovor se otkriva sam – iz tuđih kuća.

Zamislite da imate podstanara u svojem stanu. Uredno ste ga prijavili i plaćate propisane dadžbine državi. U nekom trenutku vaš podstanar postane socijalni slučaj, što znači da zadovoljava kriterije koji su propisani da bi mu država dodijelila taj status. Osim što će dobivati socijalnu pomoć on će trajno dobiti na korištenje i vaš stan (vašu imovinu). Dogovorenu ratu stanarine više vam neće morati platiti, a vi nećete imati pravne osnove da ga izbacite. Osim toga bit ćete i dalje dužni državi plaćati propisane dadžbine ali ne samo to, to je manji dio troška, od tog trena bit ćete dužni plaćati vašem zaštićenom podstanaru i režije. Ako ih ne platite, u želji da parazita istjerate tjeranjem inata, to činite sebi na štetu – ovrha na neplaćene režije provest će se na vašoj imovini jer podstanar, kao što znamo, imovine nema. A zašto bi je i imao kada mu država daje pravo da ima vašu. Onako bi je mogao izgubiti od sebi sličnog, ovako dobiva status svete krave.

Index kaže “dobra vijest”, a ja vam kažem: Ekonomija nam je mortus. Socijalna država će se još neko vrijeme nastojati obraniti institucionaliziranom pljačkom svega što se produktivnom sloju građana može opljačkati. Najbezbolniji put da to izbjegnete, ili minimizirate gubitak, jest da smislite plan evakuacije, što znači da osigurate sebi i svojoj obitelji mjesto pod suncem u okviru granica neke druge države, preporučljivo izvan socijal-talibanske EU (Kanada, Novi Zeland, Švica…), prodate ispod cijene sve što imate ovdje (ili iz milosrđa poklonite nekome iz šireg kruga obitelji, nekome tko se već navukao na socijalni dop) i u pravom trenutku odmaglite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Poskupio tehnički pregled i registracija vozila

Oznake

cjenik, eko test, MUP, Ostojić, poskupljenje, prometna dozvola, registracija vozila, tehnički pregled

BAM! I opet poskupljenje potezom pera jednog birokrata (Oprez! Politička elita!)!

Tehnički pregled i registracija poskupili su u prosjeku više od 10%. Što bilo kome od nas vrijedi jeftinija polica osiguranja od automobilske odgovornosti na liberaliziranom tržištu, kojemu je dana mogućnost samostalnog kreiranja cijena i koje je u kratkom roku proizvelo efekt masovnog pojeftinjenja sa svih strana (ponegdje i 40% na već ostvareni bonus od 50%), kada imamo naše divne ministre i njihov netržištni, netransparentni i kancerogeni politički način određivanja cijena (koliko nešto vrijedi)?

Pitam se koliko bismo plaćali tehnički pregled i registraciju kada bi prosvjećeni birokrati odlučili prepustiti pitanje određivanja cijene tržištu! S obzirom na divotu tržišnog načina djelovanja čak vjerujem da te usluge možda uopće ne bismo plaćali, već bi osiguravajuće kuće u sklopu vlastitih stanica za tehnički pregled nudile sve usluge redom BESPLATNO uz uvjet da se kod njih ugovori polica osiguranja vozila.

Tržište djeluje u vašem interesu, tako da za manje novca dobijete više (boljih) usluga, dok političari djeluju u vlastitom interesu, tako da za više novca dobijete manje (ili ništa) usluga, dakle protivno vašem interesu.

Pogledajmo sada kako su cijene tehničkog pregleda i registracije vozila rasle u proteklih 10 godina. Primjetno je kako ni jedna od stavki na tom cjeniku nije pojeftinila (ta neće političar raditi sebi na štetu, jel tako?):

U žutoj koloni vidljivo je postotno povećanje cijene u odnosu na prethodni cjenik iz 2009. godine, a u narančastoj postotno povećanje cijene u odnosu na cjenik koji je važio prije 10 godina (2004. godine). U odnosu na prethodni cjenik većina stavki poskupila je 9,8%. Izuzetak su stavke 14 i 24. Stavka 14 jest, pazite, usluga naplate poslova iz stavke 13 koji se i sami naplaćuju, a element ingenioznosti birokratskog smišljanja načina na koji će vas se oplesti po novčaniku sadržan je u zagradi stavke 14 koja kaže “iznos za 1 uslugu” što znači da se usluga obrade svake pojedinačne usluge iz stavke 13 obračunava po jediničnoj cijeni navedenoj u tablici.

Stavka 24, pak, u ovom najnovijem cjeniku prekrštena je iz “naljepnica” u “obrasci”. Tako su birokrati izbjegli neugodnu mogućnost da ih netko zatraži objašnjenje poskupljenja vražje naljepnice i to za 35% u odnosu na prethodni cjenik ili čak 62% u odnosu na cjenik iz 2004. godine. Ovako pod izlikom “obrazaca”, što već na prvu zvuči kao nešto što obuhvaća puno više stvari od neke tamo beznačajne naljepnice, služi kao izvrstan i jednostavan izgovor za poskupljenje. Naravno, tu se nema što objašnjavati kada je jasno da je sve navedeno jedna obična pljačka.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Novi proračun: poligon za političko-rentijerske manipulacije

Oznake

deficit, javne financije, javni dug, Lalovac, ministarstvo financija, prihodi, proračun za 2015, rashodi, rezanje plaća, sindikati, vlada

Središnja tema javnih rasprava posljednjih dana zasigurno je prijedlog državnog proračuna za 2015. godinu. Tumačenja su razna međutim izgleda da eterom dominiraju ona pogrešna, i ovaj puta potaknuta ratovima interesnih skupina, političkim obračunima i željom da se građane drži taocima neodržive fiskalne politike.

Prije svega govori se o očitom (vrlo oštrom) smanjenju državnog proračuna, kako prihodovne tako i rashodovne strane. Smanjenje deficita na respektabilnu razinu od 12,5 milijardi također je dio ove statistike. Na površnom promatranju ovih osnovnih parametara proračuna razvila se kritika politike “rezanja”. Međutim državni proračun je daleko od toga da vlada po njemu reže. Osnovni razlog oštrog smanjenja proračunskih prihoda i rashoda je izdvajanje HZZO iz riznice. Otprilike 22 milijarde kuna težak proračun HZZO-a sada se vodi u statistici izvanproračunskih korisnika. Je li zbog tog računovodstvenog izdvajanja iz proračuna nestala obveza poreznih obveznika da plaćaju doprinose? Jesu li doprinosi možda postotno smanjeni? Naravno da nisu. U tom pogledu i suma sumarum sve ja kako je i bilo do sada. No taj računovodstveni spin bio je dovoljan kako bi masa građana nasjela na priču o “rezanju” na najbitnijoj od svih stavaka, na zdravlju.

Od sada pa nadalje na stavku zdravlja treba gledati na dva mjesta: 1) na stavkama ministarstva zdravlja i 2) na stavkama izvanproračunskog korisnika HZZO. Zbroj tih stavaka predstavlja ukupan trošak zdravstva, odnosno iznos kojeg možemo uspoređivati s ovogodišnjim proračunom ministarstva zdravlja u kojem je navedeno konsolidirano. U 2014. godini proračun ministarstva zdravlja iznosio je 23,86 milijardi kuna (str.251), dok će u 2015. objedinjeno sa izdvojenim HZZO-om iznositi 29,36 milijardi kuna. Usporedbom ova dva iznosa možemo zaključiti jedino da imamo relativno povećanje izdvajanja za zdravstvo u iznosu 5,5 milijardi kuna, što je postotni rast od preko 23%! Unatoč ovim činjenicama vijesti poput ove, u kojoj je navedeno očito pogrešno tumačenje, dominiraju eterom i utječu na javno mijenje.

Negativne emocije proizašle iz pogrešnog tumačenja potpiruju i sami predstavnici vlade. Vedran Mornar, ministar obrazovanja, u javnoj izjavi konstatirao je kako nedostatak novca za reforme u obrazovanju vodi u katastrofu. Ova izjava interpretirana je, kao i u prethodnom slučaju, kao “rezanje”. Ovaj puta na kocki je obrazovanje. Međutim ako pogledamo prijedlog proračuna za 2015. godinu, i njegovu stranicu 199 gdje je navedena razrada troškova Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odmah uočavamo povećanje rashoda sa 11,9 milijardi na 13,1 milijardu kuna. Postotno povećanje ove stavke je 9,7% (indeks 109,7). Detaljnije stavke također govore jedino o povećanju izdataka, za obrazovanje u cjelini tako ćemo izdvajati 6,9% više nego ove godine, za predškolski odgoj (str.205) 13,7% više, osnovnoškolsko obrazovanje (str.206) 4,7% više, srednješkolsko obrazovanje (str.207) 5,5% više, visoko obrazovanje (str.214) 26% više nego ove godine!

Preventivnim populizmom obratili su se i sindikalni predstavnici. Vilim Ribić upozorava vladu da sindikati neće mirno sjediti dok vlada reže njihove plaće! Dok sluša njegove riječi javnost može shvatiti što? Da vlada reže njihove plaće! Međutim i ovdje govorimo o pogrešnom tumačenju, ili je možda više besmisleno govoriti o pogreškama? Radi li se o namjernim manipulacijama i obmanjivanju građana? Osim što se govori treba gledati i tko govori. Odakle dolaze sve redom navedene neistine – iz tabora proračunskih korisnika! Cilj im je očito propagiranjem laži zakuhati javnost od koje traže jasno i glasno suprotstavljanje (nepostojećim) rezovima.

U prijedlogu proračuna za 2015. po korisnicima i ekonomskoj klasifikaciji moguće je iščitati kolika su bila izdvajanja za plaće iz proračuna ove godine, a kolika će biti u 2015. godini (tzv. stavka “31” – rashodi za zaposlene). Evidentno je jedino povećanje mase plaća koje se isplaćuju iz proračuna. Čak i ako iz te mase plaća izdvojimo enormno povećanje rashoda za plaće na ministarstvu zdravlja, koje je uzrokovano prebacivanjem jednog dijela istih sa HZZO-a na proračun (usput rečeno, u istoj mjeri budžet HZZO-a nije smanjen, dakle Varga nije gubitnik kako doznajemo u ovoj vijesti već je pravi pobjednik, dobio je malo kraljevstvo za sebe, a dio plaća prebacio direktno na porezne obveznike i proračun), možemo vidjeti da je za plaće iz proračuna u 2015. namijenjeno 3,07% više novca nego ove godine. Pri tome vidimo da je ministarstvo zaštite okoliša prošlo najbolje, sa povećanjem od čak 214%, zatim agencija za upravljanje državnom imovinom sa 153%, ministarstvo poduzetništva i obrta sa 147%, branitelja 132% itd. O čemu dakle priča Ribić!? Ni o čemu naravno. On djeluje preventivno. Obmanjivanjem i huškanjem javnosti, baš poput ekipe iz vlade koju čine pripadnici njemu slične podvrste ljudi, radi na jačanju vlastite pozicije koju želi zaštititi svim sredstvima, pa i širenjem “neistina” ako ocijeni da je to potrebno.

Prezentacija borbe s proračunskih deficitom također je više stvar metodološke manipulacije brojkama nego stvarnih mjera smanjenja deficita. Vlada očekuje iz fondova EU povući gotovo 3 milijarde kuna više nego ove godine (+70%) iako ove godine nije povukla ni približno onoliko koliko je planirala pa možemo pretpostaviti da će u ostvarivanju tog plana biti jednako “uspješna” i dogodine. Ipak, taj pozamašan iznos prikazan u prihodima proračuna ima direktan utjecaj na očekivano smanjenje deficita. Ja vam garantiram, vlada će vas ponovno iznevjeriti. Već sada ste nasamareni i to je jasno k’o dan. Nadalje, vlada očekuje uprihoditi 0,6% više na konto poreza nego ove godine. U tom broju od poreza i prireza na dohodak čak 35% više. S obzirom na poreznu reformu koja stupa na snagu 1.siječnja, gdje se povisuju porezne osnovice, kao i međustope poreza na dohodak (stopa od 40% sa 8800 na 13200 kuna), što u oba slučaja znači više novca poreznom obvezniku, a manje državnom proračunu odakle snaga za ovakvu hrabru pretpostavku povećanja poreznih prihoda na toj stavci? Porezno opterećenje radnika se smanjuje, a proračun očekuje prikupiti čak 35% više novca!? Nadalje, prihodi od posebnih ugovora s HZZO-om trebali bi donijeti u proračun novih 4,2 milijarde kuna. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pa nastavimo sa 2 milijarde kuna prihoda od prebacivanja (ili bolje rečeno krađe) novca korisnika mirovina po posebnim propisima (policija i dr.) iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Taj jednokratan priljev sredstava, kojeg iduće godine više neće biti, također je pomogao u izgradnji fikcije o manjem deficitu. Ukrasti jednom dijelu populacije novac ušteđen za stare dane kako bi se statistički prikazalo smanjenje deficita je postupak za koji trenutno ne mogu naći prikladnih riječi zgražanja.

Kaos.

Ovaj proračun je digao razinu netransparentnosti financija na dosad neviđenu razinu. Deficit je zakrpan prevelikim ambicijama političara, a takvog kakav jest brane brojne političke i rentijerske skupine odavno navučene na proračunski dop. Rebalansi koji će uslijediti dogodine otkrit će nam da je ovaj prijedlog bio samo prva stanica na putu dostizanja novih, rekrodnih razina deficita i javnog duga, ponovno na štetu poreznih obveznika. Osim gomile metodoloških pogrešaka, od osnovne do konsolidirane razine, takav proračun mnogima je otvorio izvanrednu poziciju za manipulaciju javnim mijenjem. Buka koju su manipulatori stvorili u medijima prikrila je bolne činjenice, a najbolnija od svih je ponovno ta da proračun i ove godine raste i da će račun za tu dekadentnu fiskalnu politiku u konačnici biti ispostavljen na plaćanje poreznim obveznicima i njihovoj nerođenoj djeci koja će biti prisiljena, zakonom ili batinom neke buduće vlasti, nositi teret javnog duga na svojim leđima.

Vrijedi reći i sljedeće, zbog ogromnih napora koje jedni ulažu da prikriju činjenice, a drugi da ih prokažu, propustilo se uložiti barem malo vremena u ukazivanje na očito kršenje Zakona o proračunu i Zakona o izvršenju proračuna. Unatoč sustavnom kršenju zakona Hrvatski Sabor sklon je uvažavati vladine neodržive prijedloge javnih financija, dok pravni sustav države istovremeno okreće leđa nepravdi.

Kancerogeni politički sustav ove države kao i nepostojanje vladavine prava osnovni su uzrok naše poražavajuće ekonomske i socijalne stvarnosti, sustavne indoktrinacije građana kroz institucije države i općeg neshvaćanja temeljnih vrijednosti jedne civilizirane, suvremene države kakva Hrvatska nastoji biti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nesretno je javno smilje

Oznake

dozvola za branje smilja, eterično ulje, javno dobro, kamenjar, pčelari, smilje, zaštita prirode

Zamislite! Strane farmaceutske kompanije povampirile se za našim smiljem! Razularena gomila hrli na otoke i kamenjar, mahnito ga čupa da bi iz njega potom cijedila čistu dušu i prodavala je po iljaduipesto eura za litru. Čisto, eterično, NAŠE ULJE SMILJA (pesnica u zraku) žrtva je, ha čega drugoga nego, profita!

I čitam o tome danas na Jutarnjem, kako su klepili dvojicu s tonom istog i kaznili ih, pa čitam malo dalje u prošlost kako se stvar sa smiljem razvijala, i kako su se otočani branili od te kapitalističke nemani, pa kako im je svima pomagala država uvođenjem dozvola za branje smilja (zamislite čak 29 ljudi u Hrvatskoj ima dozvolu da ga bere) pa naknadim oduzimanjem istih i skraćivanjem sezone branja, o stručnim studijama koje su se bavile smanjenom klijavosti usljed nemilosrdne eksploatacije pa i nastojanjima lokalnih pčelara da obrane resurs u funkciji njihovih pčela.

Nema se tu što pametno reći. Kada je interes javno dobro tada se borba vodi u političkoj areni i političkim sredstvima. Tako se interesne skupine bore za korist izbijajući naizmjenično korist drugim interesnim skupinama. Ako dobija berač smilja tada gubi pčelar, ako dobija lokalni stanovnik tada gubi berač itd. Netko u toj igri, političkoj igri nad pitanjem korištenja javnog dobra, uvijek gubi. I upravo u tome je stvar. Javno dobro kao da je prokleto. Što god da vidimo kao javno dobro u istome uvijek možemo prepoznati dobitnike s jedne strane i gubitnike s druge.

A zamislite sada moju oranicu. Moj privatni posjed. I onda smilje na njoj. Ako pravna država uvažava moje pravo da posjedujem oranicu i njome autonomno raspolažem možemo li tada govoriti o nekakvom ili nečijem gubitku? Naime meni, vlasniku oranice, u najboljem je interesu oranicu koristiti na najbolji mogući način. Ako na njoj imam smilje tada mi je u interesu da to smilje bude kraljevski tretirano, a ne da ga mahnito čupam i iz njega cijedim dušu, kao da sutra ne postoji! To smilje, očekujem, osigurat će mi život i iduće godine. Pa i one iza. Tom smilju zato moram pružiti najbolju moguću skrb. Shvaćate? Tako se raspolaže privatnim vlasništvom! Na moju oranicu nije dozvoljen pristup svima i svakome. Ljudi ima svakakvih. Ljudi bi besplatno uzimali. I uzimaju. Ne vide čovjeka u tome što uzimaju, njegov rad i odricanje, njegove zasluge, niti pravo da time čega je on sam dio on sam i raspolaže. Zato svoju oranicu imam pravo štititi kao što štitim i sebe, a država to pravo uvažava. Kako meni na mojoj oranici, tako i mojem susjedu na njegovoj, i svima nama na svim našim oranicama i posjedima. To pravo daje mi metapolitički koncept poznat kao “izonomična vladavina prava”.

Vratimo se u stvarnost. Javno smilje nažalost nije te sreće. Zašto? Pa zato jer je svačije, a u praksi – ničije. I tako se ljudi prema njemu odnose. Kao prema potrošnoj robi na koju su oko bacili i drugi, pa je jedini interes što prije i što brže iščupati sve smilje jer u suprotnom će ga uzeti netko drugi, lokalno stanovništvo recimo, ili će ga pojesti pčele, ili ako je vjerovati stručnjacima sjeme dogodine neće niknuti pa je najbolje ubrati sada dok ga još ima. Osim toga javno smilje je besplatno! Potražnja za nečim besplatnim je enormna. Kao i u slučaju našeg besplatnog zdravstva. Idem izvaditi krv. Zašto? Pa štajaznam, besplatno je, tako malo da vidim, a još ako mogu na tome i zaraditi eto me brže bolje u tome, slobodan dan ili pak dva decilitra eteričnog ulja, poticaj na akciju je isti.

U praksi, nema vladavine prava, a privatno vlasništvo izjednačuje se s kriminalom (zbog kleptokratsko-kronističkih iskustava zaključuje se da je to sve isto). Ne razmišlja se (blasfemija) o tome da se te “padine javnog smilja” nekome dobro proda (pa novcem od prodanog smanji dug države) pa da onda gledamo procvat tih padina o kojima bi se novi vlasnik brinuo na održiv način, onako kako bih i ja sam gospodario svojom hipotetskom oranicom i smiljem, niti da se smilje kome pusti u dobru koncesiju (novcem od koncesije smanji dug države), niti o ičemu drugome osim o – reguliranju, naplaćivanju birokratskih premija za izdane “dozvole za branje”, o proganjanju ljudi po kamenjarima, o pljenidbi, kažnjavanju i uništavanju smilja u državnim pećima, niti o tome kako postojeće stanje stvari, najjednostavnije opisano kao “prokletstvo javnog vlasništva”, zapravo potiče sukob među građanima. Jer upravo u zadnjem leži moć državnog aparata. On ispravlja, miri i glumi prijatelja svima, istovremeno zastrašuje (rasprodajom javnog dobra, kapitalom…). A zapravo manipulira, i to dobro koristi. I sve dok će smilje biti javno tim našim političarima, miriteljima i sucima, bit će dobro, a građani će biti u sukobu jer će njihovi interesi biti suprotstavljeni.

*smilje

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tko to građane ucjenjuje rezanjem zdravstva i školstva?

Oznake

javna potrošnja, proračun, Pusić, reforma, rezovi, zdravstvo, školstvo

Vesna Pusić je dala obećanje da se Vlada niti iduće godine neće uhvatiti u koštac sa prenapuhanom, neučinkovitom i preplaćenom državom (iliti sama sobom):
Kad nas kritiziraju da nismo proveli bolne i radikalne reforme, pod time misle na otpuštanje, smanjenje plaća i mirovina – to su radikalni, bolni rezovi i ono što u sljedećoj godini sigurno nećemo raditi. Dakle nećemo smanjivati mirovine, ali hoćemo smanjivati javnu potrošnju, racionalizirati zdravstvo, obrazovanje, sustav MUP-a i sve sustave koji imaju velik broj ljudi koji pružaju neku uslugu građanima. Racionalizacija u tim područjima također smanjuje deficit, ali ja sam uvjerena da je najbolji instrument za smanjenje deficita gospodarski rast – ima prostora za to.
Dakle ako će se negdje u državi rezati onda možete biti apsolutno sigurni da će to biti jedino na onim mjestima gdje država pruža neku uslugu građanima. Rezat će se na školstvu, zdravstvu, sigurnosti i ostalom što građani u najvećoj mjeri zagovaraju kada govorimo o plaćanju poreza. Kada ljudi nešto plate onda očekuju nekog vraga dobiti za uzvrat. Logika Pusićkinog izlaganja upućuje na to da postoje i sustavi koji NE PRUŽAJU neku uslugu građanima, za razliku od ovih koje će se rezati, kao i da će takvi sustavi ostati netaknuti zajedno sa nepoznatim brojem uhljeba koji su zaposleni unutar njih. Možemo sa sigurnošću reći da će radno mjesto naše dopredsjednice ostati 100% netaknuto međutim ne možemo reći isto za radno mjesto nekog učitelja ili pak asistenta u nastavi koji pomaže klincima s posebnim potrebama.

Citirana izjava naravno ima smisla – ako ste uhljebljeni u dijelu sustava koji ne pruža nikakvu uslugu građanima.

Ovaj problem se načelno dotiče prirode političkog i ekonomskog načina djelovanja. Oni su sušta suprotnost. Ljudi koji nešto rade, pri čemu mislim na rad koji proizvodi dodanu vrijednost (što kopanje pa zatrpavanje neke rupe nije, baš kao ni udaranje pečata po papiru zbog nečije arbitrarne forme), u pravilu nemaju vremena niti potrebe djelovati političkim putem. Navedeno je posljedica njihove sposobnosti da stvaraju. Svatko tko je sposoban stvarati naginje ekonomskom načinu djelovanja, a odbija politički djelovati. Nasuprot njima postoje ljudi zakinuti za sposobnost da stvaraju. Većina takvih ljudi odlučuje se djelovati političkim putem. Također, kronisti, koji očito uspješno hine da djeluju ekonomski, zapravo djeluju političkim putem. Naglašavam očito uspješno jer postoji dominantno uvjerenje da su kronisti i kapitalisti ista stvar. To je koliko vidimo krivo uvjerenje.

Dok ljudi koji stvaraju svoje vrijeme troše na stvaranje, pa stvaranjem dobra za druge posljedično stvaraju dobro i za sebe, političari svoje vrijeme uglavnom troše na smišljanje učinkovitih metoda eksploatacije onih koji stvaraju. Izravno zlo prema onima koji stvaraju provodi se kroz porezni sustav, birokratske prepreke ili općenito arbitrarne “zakone”. Međutim metode eksploatacije uključivo su manipulativne. Dio eksploatiranih resursa političari dijele sa labilnim ali važnim glasačima (primjerice kroz socijalnu redistribuciju) dok zavidan dio sredstava zadržavaju za sebe kao nagradu za – političko djelovanje. Nije čudo da se koncentracija najbogatijih ljudi nalazi upravo u populaciji političara. Također činjenica je kako je većina političara svoja bogatstva stvorila upravo zahvaljujući političkoj karijeri i kako je gore pojednostavljeno prikazano. Sve navedeno posljedica je nepostojanja vladavine prava i nepoštivanja privatnog vlasništva. Naime političari kroz arbitrarne zakone rade što žele, a na kocki je jedino privatna imovina mnogobrojnih građana.

Kada slušamo priče o rezovima u državnoj potrošnji onda trebamo biti svjesni tri stvari:

1. Da se javnosti prijeti isključivo rezanjem onih javnih usluga prema kojima su građani vrlo osjetljivi – jer teškom mukom stečeni, i zatim oporezovani novac, vežu uz željenu korist za sebe (imati dobrog liječnika, sigurne ceste, solidnu mirovinu…)
2. Da javnosti prijete uvijek i jedino oni za koje vjerujem da imaju putra na glavi, dakle oni koji ne stvaraju ništa već se bave isključivo političkim djelovanjem kako bi maksimizirali vlastitu korist od sustava kojeg grade manipulacijom.
3. Da politički manipulatori iz prethodne točke produktivne ljude u javnom sektoru drže svojim taocima. Kako bismo uopće mogli govoriti o benefitima liberalizacije zdravstva i školstva, koji ne da su nam nepoznati nego se o njima diskutira jedino na ideološkom frontu, prvo treba raskrinkati manipulatore koji građane ucjenjuju javnim monopolima kako bi ih potom ucjenjivali rezanjem količine (preplaćenih) usluga u okviru tih monopola.

Ja bih, eto, svakom političaru koji javno istupi pa građane ucjenjuje rezanjem na zdravstvu i školstvu momentalno poslao na vrata jednu finu reviziju. Takvi političari su prvi koji trebaju opravdati vlastitu stavku na rashodovnoj strani državnog proračuna. Možda bi se baš trebalo krenuti rezati od njih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na što država troši oporezovani novac građana?

Oznake

donacije, Država, državni proračun, EU, porez, prihodi, rashodi, službeni automobili, subvencije

Kada se govori o poreznom sustavu države, naročito kada ga se kritizira, često se nailazi na znatan otpor i protukritiku. Porezni sustav, naime, smatra se osnovnim preduvjetom funkcioniranja civilizirane države putem kojega se od produktivnih građana prikupljaju financijska sredstva, legitimnom “mekanom” prisilom (propisom po novčaniku umjesto batinom po plećima) i time osigurava stabilnost i razina standarda države.

Istovremeno smatra se da će svaka oporezovana kuna biti utrošena svrsishodno, dakle a priori za korist građana koji su porezni obveznici. To znači u svrhu financiranja prijeko potrebnih javnih servisa, ne ulazeći sada u to je li bolje da su oni organizirani kao javni monopol ili na tržišnim osnovama, govorim tek o tome što se od oporezovanog novca očekuje i na koji način se porezni obveznici zadovoljavaju činjenicom da im se nešto paušalno uzima. Odnos prema poreznoj politici, a osobito prema oporezovanom novcu u pravilu je idealiziran. Oporezovani novac, naime, uglavnom ne odlazi na one stvari pod čijom izlikom se oporezuje.

Kako bih potkrijepio zadnju tvrdnju koristiti ću se podacima Ministarstva financija, preciznije planom prihoda i rashoda državnog proračuna za 2014. godinu. Podaci ministarstva govore o tome koliko se novca građana oporezuje, a koliko (i na što) potroši.

Suma novca oporezovanog na konto dohotka, dobiti, dodane vrijednosti i drugoga, dakle ukupan iznos prikupljenih poreza iznosi cca. 63,6 milijardi kuna. Taj iznos čini otprilike 54,5% prihoda državnog proračuna koji je u sumi težak oko 116,7 milijardi kuna. Dakle od navedenih 63,6 milijardi kuna plaćenog poreza porezni obveznici očekuju mnogobrojne usluge (komocije) posredstvom države. Govoreći o tome što očekuju često će izaći i izvan okvira poreza pa se dotaknuti pitanja poput zdravstva i mirovina koji se načelno ne financiraju kroz porez (iako su u naravi jednaki porezu) već putem posebnih doprinosa. Dakle na što odlazi porez kojeg moraju platiti državi?

33% sveg prikupljenog poreza odlazi na plaće zaposlenih na državnom proračunu. Koliko mi je poznato Ministarstvo uprave još uvijek broji zaposlene pa ne znam o kojem je točno broju riječ. Morat ću vjerovati podatku bivšeg prvog podpredsjednika Vlade koji je konstatirao da ih ima 250.000. Dakle 250.000 zaposlenih na državnom proračunu pojede trećinu sredstava koja u državni proračun uplati milijun i pol poreznih obveznika (što fizičkih, što pravnih osoba). Razmjerno zakonu trećine kojim se u potrošnji vodi država ispada da trećina od milijun i pol poreznih obveznika, dakle njih 500.000, cijelo vrijeme radi za plaće 250.000 zaposlenih na proračunu. Pola milijuna poreznih obveznika već je na prvoj stavci lišeno prava da barem fantaziraju o tome da se njihov oporezovani novac koristi za njihovo vlastito dobro. Tako financiranje svojih fantazija moraju prebaciti na ostatak od milijun poreznih obveznika. No rashode proračuna tek smo načeli.

Dodatnih 18% prikupljenog poreza država potroši na plaćanje kamata po kreditima i obveznicama koje su vlade tijekom vremena podigle kako bi ulagale u kapitalne projekte, ili kupovale socijalni mir. Ništa od tog novca nije urodilo plodom. To se vidi u razmjerima ekonomske krize koja se ustalila unutar hrvatskih granica. Dakle 18% oporezovanog novca odlazi na servisiranje duga za uzaludno utrošeni novac. Hrvatska treba Vladu koja će u svoj modus operandi uvesti tzv. “accountability načelo” odnosno polagati račune hrvatkim građanima za stvari koje čini (ili ne čini).

Narednih 14% prikupljenog poreza odlazi dijelom na financiranje proračuna Europske Unije (cca 3,5 milijardi), dok većim dijelom odlazi na tekuće i kapitalne pomoći unutar države.

Sljedeća stavka po veličini ponovno se odnosi na zaposlene na državnom proračunu. To su dodatni materijalni rashodi u koje spadaju naknade za službena putovanja državnih službenika, njihovo dodatno školovanje, za život odvojen od obitelji, uredski materijal, službenu odjeću i obuću, usluge za potrošenu energiju, telekomunikacije, najamnine i drugo. Njihov udio u prikupljenom porezu je nemalih 13%, odnosno 8,06 milijardi kuna.

9%, ili 5,7 milijardi kuna, prikupljenog poreza odlazi na subvencije javnim i privatnim trgovačkim društvima. Privatne tvrtke dobivaju veći dio tog novca, 4,6 milijardi kuna, dok javnim trgovačkim društvima odlazi 1,1 milijarda.

Gotovo istovjetan iznos prikupljenog poreza (9%) , ili 5,6 milijardi kuna, odlazi na donacije i druge kapitalne pomoći. Veći dio tog iznosa odlazi na kapitalnu pomoć javnim i privatnim financijskim institucijama, 2,4 milijarde HRK, a tu je i gotovo 300 milijuna kuna kazni koje država mora platiti građanima koje je oštetila u nekom pogledu i koji su bili ustrajni pa putem inertnog pravosuđa uspjeli naplatiti svoja potraživanja. Da je pravosuđe kojim slučajem ekspeditivnije s pravom se pitam koliko bi veći bili ovi izdaci? S obzirom da se teži smanjenju rashoda proračuna, makar paušalno rečeno, povećanje tog troška može biti jedan u nizu razloga zbog kojega se odgađa temeljita reforma i ubrzanje pravosuđa.

Na kraju niza nalaze se troškovi nabave imovine sa udjelom od 4% u iznosu prikupljenih poreza, a u tu stavku ulaze automobili državnih službenika, nekretnine u kojima sjede, ali i stavke poput kupnje zlata, umjetnina te druga nefinancijska ergo materijalna imovina.

Ako ste obratili pažnju na ove postotke, naročito ako ste ih usput zbrajali, možete zaključiti jedino da zadnjom stavkom završava priča o potrošnji oporezovanog novca. Naime sa njome smo potrošili 100% iznosa oporezovanog novca – više od 63 milijardi kuna.

Jesu li to stvari na koje ste mislili da će država potrošiti vaš teškom mukom zarađeni novac?

Svako dobro,
vaš Kapitalac