Oznake

, , , , , ,

Zamislite! Strane farmaceutske kompanije povampirile se za našim smiljem! Razularena gomila hrli na otoke i kamenjar, mahnito ga čupa da bi iz njega potom cijedila čistu dušu i prodavala je po iljaduipesto eura za litru. Čisto, eterično, NAŠE ULJE SMILJA (pesnica u zraku) žrtva je, ha čega drugoga nego, profita!

I čitam o tome danas na Jutarnjem, kako su klepili dvojicu s tonom istog i kaznili ih, pa čitam malo dalje u prošlost kako se stvar sa smiljem razvijala, i kako su se otočani branili od te kapitalističke nemani, pa kako im je svima pomagala država uvođenjem dozvola za branje smilja (zamislite čak 29 ljudi u Hrvatskoj ima dozvolu da ga bere) pa naknadim oduzimanjem istih i skraćivanjem sezone branja, o stručnim studijama koje su se bavile smanjenom klijavosti usljed nemilosrdne eksploatacije pa i nastojanjima lokalnih pčelara da obrane resurs u funkciji njihovih pčela.

Nema se tu što pametno reći. Kada je interes javno dobro tada se borba vodi u političkoj areni i političkim sredstvima. Tako se interesne skupine bore za korist izbijajući naizmjenično korist drugim interesnim skupinama. Ako dobija berač smilja tada gubi pčelar, ako dobija lokalni stanovnik tada gubi berač itd. Netko u toj igri, političkoj igri nad pitanjem korištenja javnog dobra, uvijek gubi. I upravo u tome je stvar. Javno dobro kao da je prokleto. Što god da vidimo kao javno dobro u istome uvijek možemo prepoznati dobitnike s jedne strane i gubitnike s druge.

A zamislite sada moju oranicu. Moj privatni posjed. I onda smilje na njoj. Ako pravna država uvažava moje pravo da posjedujem oranicu i njome autonomno raspolažem možemo li tada govoriti o nekakvom ili nečijem gubitku? Naime meni, vlasniku oranice, u najboljem je interesu oranicu koristiti na najbolji mogući način. Ako na njoj imam smilje tada mi je u interesu da to smilje bude kraljevski tretirano, a ne da ga mahnito čupam i iz njega cijedim dušu, kao da sutra ne postoji! To smilje, očekujem, osigurat će mi život i iduće godine. Pa i one iza. Tom smilju zato moram pružiti najbolju moguću skrb. Shvaćate? Tako se raspolaže privatnim vlasništvom! Na moju oranicu nije dozvoljen pristup svima i svakome. Ljudi ima svakakvih. Ljudi bi besplatno uzimali. I uzimaju. Ne vide čovjeka u tome što uzimaju, njegov rad i odricanje, njegove zasluge, niti pravo da time čega je on sam dio on sam i raspolaže. Zato svoju oranicu imam pravo štititi kao što štitim i sebe, a država to pravo uvažava. Kako meni na mojoj oranici, tako i mojem susjedu na njegovoj, i svima nama na svim našim oranicama i posjedima. To pravo daje mi metapolitički koncept poznat kao “izonomična vladavina prava”.

Vratimo se u stvarnost. Javno smilje nažalost nije te sreće. Zašto? Pa zato jer je svačije, a u praksi – ničije. I tako se ljudi prema njemu odnose. Kao prema potrošnoj robi na koju su oko bacili i drugi, pa je jedini interes što prije i što brže iščupati sve smilje jer u suprotnom će ga uzeti netko drugi, lokalno stanovništvo recimo, ili će ga pojesti pčele, ili ako je vjerovati stručnjacima sjeme dogodine neće niknuti pa je najbolje ubrati sada dok ga još ima. Osim toga javno smilje je besplatno! Potražnja za nečim besplatnim je enormna. Kao i u slučaju našeg besplatnog zdravstva. Idem izvaditi krv. Zašto? Pa štajaznam, besplatno je, tako malo da vidim, a još ako mogu na tome i zaraditi eto me brže bolje u tome, slobodan dan ili pak dva decilitra eteričnog ulja, poticaj na akciju je isti.

U praksi, nema vladavine prava, a privatno vlasništvo izjednačuje se s kriminalom (zbog kleptokratsko-kronističkih iskustava zaključuje se da je to sve isto). Ne razmišlja se (blasfemija) o tome da se te “padine javnog smilja” nekome dobro proda (pa novcem od prodanog smanji dug države) pa da onda gledamo procvat tih padina o kojima bi se novi vlasnik brinuo na održiv način, onako kako bih i ja sam gospodario svojom hipotetskom oranicom i smiljem, niti da se smilje kome pusti u dobru koncesiju (novcem od koncesije smanji dug države), niti o ičemu drugome osim o – reguliranju, naplaćivanju birokratskih premija za izdane “dozvole za branje”, o proganjanju ljudi po kamenjarima, o pljenidbi, kažnjavanju i uništavanju smilja u državnim pećima, niti o tome kako postojeće stanje stvari, najjednostavnije opisano kao “prokletstvo javnog vlasništva”, zapravo potiče sukob među građanima. Jer upravo u zadnjem leži moć državnog aparata. On ispravlja, miri i glumi prijatelja svima, istovremeno zastrašuje (rasprodajom javnog dobra, kapitalom…). A zapravo manipulira, i to dobro koristi. I sve dok će smilje biti javno tim našim političarima, miriteljima i sucima, bit će dobro, a građani će biti u sukobu jer će njihovi interesi biti suprotstavljeni.


*smilje

Svako dobro,
vaš Kapitalac