Oznake

, , , , , ,

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac