Oznake

, , , , , , ,

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ima fetiš na sporazume trgovaca kojima ovi dogovaraju minimalnu cijenu robe kojom međusobno trguju i koju stavljaju na tržište. Zadnje žrtve su Kraš i NTL, prošli mjesec to su bili Carlsberg i KTC, u kolovozu Dukat, Konzum, Kutjevo itd.

Dakle postoji odredba u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja (čl.8.), koja kaže da su zabranjeni sporazumi između dva ili više poduzetnika kojima se izravno ili neizravno određuju kupovne ili prodajne cijene odnosno drugi trgovinski uvjeti. U primjeru to bi značilo sljedeće: da Krašu nije dozvoljeno da NTL-u proda čokoladu uz sporazumni dogovor kojim se NTL obvezuje da jedan komad te čokolade neće prodati ispod, primjerice, 5 kuna. Kaže AZTN da tako Kraš onemogućava NTL da slobodno formira cijenu i da je to protivno interesima kupca, što je notorna glupost jer očito se radi o bilateralnom sporazumu u kojem je NTL ravnopravan sudionik. Interese kupca, pak, štiti nešto drugo.

Srećom, Kraš i NTL nisu jedine tvrtke na tržištu koje proizvode i prodaju čokoladu pa tako kupci mogu svoje interese zadovoljiti kupujući čokoladu drugog proizvođača, kod drugog trgovca, ukoliko smatraju da ih je tandem Kraš-NTL zakinuo za neko hipotetsko pravo, primjerice pravo da u NTL-u kupe Kraševu čokoladu po cijeni od 4,99 HRK.

Zakonska odredba o zabrani dogovaranja minimalne tržišne cijene nema nikakvog smisla kada govorimo o tržišnom natjecanju ili dobrobiti kupaca. Recimo da spomenute tvrtke predstavljaju jedinog proizvođača čokolade i jedinog trgovca na tržištu, dakle da su svojevrsni monopolisti u kartelskom odnosu, ova odredba nema smisla jer bi i bez nje, sasvim prešutno i bez izvedivog dokaza ovaj tandem mogao definirati cijenu koja bi bila u izvjesnoj mjeri viša od tržišne, na koncu i na štetu kupca. Jedina učinkovita stvar koja kupca štiti na tržištu jest konkurencija. Tako dogovor o najnižoj maloprodajnoj cijeni čokolade, kakvog je u ovom slučaju sklopio tandemu Kraš-NTL, neće imati nikakvu težinu sve dok kupac tu istu čokoladu može pronaći po nižoj cijeni u nekoj drugoj trgovini. Shvaćanje ovoga je gotovo intuitivno.

Smisao Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja je u naravi nešto drugo. On omogućuje državi da kroz AZTN upravlja tržištem i resursima koji nisu njeno vlasništvo tako što će sudionicima na tržištu (arbitrarno) određivati što jest, a što nije prihvatljiva cijena za robu koju stavljaju na tržište. Jutarnji u naslovu članka kojim je popratio ovu vijest čak kaže: “prodavali su po zabranjenim cijenama”. Država ovime ne dokazuje svoju namjeru da zaštiti interese kupaca već da smatra kupce, hrvatske građane, budalama nesposobnim da donose odluku o tome što će kupiti za vlastiti novac.

Država ubire pozamašne iznose na konto ispisanih kazni čak i kada ne može pronaći dokaz o primjeni “problematičnog sporazuma”, što i jest slučaj u priči o Krašu i NTL-u. Da, oni su kažnjeni preventivno i za primjer svim drugim poduzetnicima u Hrvatskoj koji su odlučili sami definirati koliko košta roba koju proizvode i stavljaju na tržište. Njihova roba, njihove cijene, u ovoj državi nisu pojmovi koje se uvažava. O tim stvarima, smatra AZTN, odlučivati bi trebala (i očito odlučuje) država.

Zakonski definirana minimalna plaća, tzv. “minimalac” osobito je degutantan primjer državne regulacije cijena. Dok je privatnom poduzetniku zakonom zabranjeno da zaposli radnika ispod minimalne cijene rada (3017,61 HRK bruto) država je sama sebi dozvolila da zapošljava za 1600 HRK. Na redovitoj osnovi još se i hvale koliko su uspješni u tome. Također, sukladno osnovici i koeficijentima plaće državnih službenika poznato je kako je minimalac u državnoj službi veći od zakonom propisanog i tako državni službenik na minimalcu dobiva na ruke 60-ak kuna veću neto plaću od radnika na minimalcu zaposlenom u privatnom sektoru. Tako u jednom primjeru imamo državu koja djeluje u dvije krajnosti, okreće ploču na stranu koja joj u danom trenutku više odgovara, odnosno kako više odgovara političarima, kreatorima nakaradnih zakona.

Osim na primjeru minimalca državno određivanje minimalnih cijena, ili općenito cijena, možemo vidjeti i na primjerima zakonski definirane minimalne cijene liječničkih usluga, zakonski propisane cijene javnobilježničkih i odvjetničkih naknada, zakonski propisane cijene energetskih certifikata, minimalne cijene nastavnog sata u autoškolama i gomile drugih na koje svakodnevno nailazite i plaćate, a da ih često, ili bolje rečeno u pravilu, niste niti svjesni. A idu vam na izravnu štetu jer je država propisivanjem njihovog minimuma onemogućila djelovanje konkurencije što bi vam omogućilo iste po nižoj cijeni.

Ili kako se ono kaže, što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu iliti da u Hrvatskoj ima vladavine prava onda državi ne bi bilo dozvoljeno da radi ono što brani građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac