Oznake

, , , ,

U nastavku možete pročitati komentar Prijedloga politike ekonomske demokracije ORaH-a iz pera Zorana Löwa:

Prijedlogu politike ekonomske demokracije ORaH-a gotovo da nema nesporne točke, pobrkani su temeljni ekonomski pojmovi i logika, citiraju se isključivo socijalistički orijentirani autori, navode se brojčani podaci o zadrugama u EU, ali nema podataka o njihovom udjelu u BDP-u i još puno toga što govori o pristranosti i ekonomskom autizmu na razini dogovorne ekonomije 70-tih godina.

Pa krenimo redom…

Prvi nedostatak globalnog kapitalizma: Prekomjerna akumulacija

Kažu autori, ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi bi bili sljedeći:

„1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke ukojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.
Komentar: Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija nikad ne ugrožava ekonomska prava ostalih, pod uvjetom da nije pretvoreno u monopol državnom regulativom. Na slobodnom tržištu uvijek postoji konkurentska borba te ono što nam danas izgleda kao monopol sutra je staro željezo (sjetimo se US Steel, IBM, PAN AM…)

„2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.
Komentar: Točno, materijalni resursi su ograničeni, ali ideje i poduzetništvo nije. Kako to da ta velika akumulacija nije spriječila nastanak jednog Microsofta, Googlea ili Facebooka? Kako su low cost aviokompanije praktički pregazile donedavne zrakoplovne divove? Kako je Samsung razbio Sonya a Toyota GM? Itd, itd, bezbroj je primjera konkurentske bitke koja neprestano traje i koja predstavlja najbolji duh kapitalizma, koji je, na sreću i usprkos svom mogućem državnom intervencionizmu tijekom 20 stoljeća, ipak preživio…

„3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.
Komentar: točno tako, i nije suprotna interesima društva.

„4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac kojimiruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.
Komentar: kakva je pak ovo nebuloza – pa nije novac stoka da ga se jednom dnevno pušta u optjecaj. Novac je akumulirana štednja milijuna subjekata (ljudi i tvrtki) s kojim treba pažljivo postupati. Banke su čuvari akumuliranog (tuđeg) bogatstva te trebaju biti odgovorne prema vlasnicima tog novca.

Drugi nedostatak globalnog kapitalizma: Glavnina ulaganja investira se u špekulacije, a ne u proizvodnju

Komentar: Ovdje se autorima može dati za pravo – unatrag zadnjih petnaestak godina zamjećuje se taj trend koji je kuluminirao u masovnim špekulativnim poslovima te korporativnom otkupu vlastitih dionica jeftinim kreditima, posebno u SAD. Ovo potonje se zove stockbuyback, a Washington Post je nedavno imao uvodni članak o katastrofalnom stanju u koje se doveo IBM prekomjernom i suludom politikom otkupa vlastitih dionica u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara, u periodu od desetak godina. I, dakako, zapostavljanjem R&D-a…

Međutim, međutim, autori se ovog Prijedloga u pravilu zaustavljaju na prvom redu činjenica (ili još gore, manipuliraju populističkim truizmima i najobičnijim besmislicama). Tako, u slučaju ovog „Drugog nedostatka globalnog kapitalizma“ ne pokazuju ni zrno znanja ili razumijevanja što je u pozadini investiranja u spekulativne poslove umjesto u proizvodnju. Što mislim da bi bio logički test na razini osmog razreda osnovne škole – ako prihvatimo elementarnu postavku bihevioralne ekonomije i zdravog razuma, tj., da se ljudi ponašaj u skladu s poticajima, onda samo treba vidjeti koji su to poticaju u pitanju. Odgovor je jednostavan i danas ga većina svjetskih ekonomista zna te priznaje njegov utjecaj, u većoj ili manjoj mjeri: to je politika centralnih banaka koja se naziva ZIRP i QE i koja je kompletnom svjetskom financijskom sektoru omogućila dostupnost jeftinog kapitala, na razini neviđenoj u povijesti. Tako da se korporacije i države mogu zaduživati u z prinos od 2-3% pa čak i niže. Trenutno se čak i Hrvatska može zaduživati po stopi od 4-4,5%, nezamislivoj do pred par godina!

Treći nedostatak globalnog kapitalizma: zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki, kupovanja na kredit

Komentar: Zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki da kupuju na kredit nije samo po sebi problem – problem je kad se takvo zaduživanje potiče od strane države i centralne banke nerealno niskim kamatnim stopama i poticanjem financijskih institucija da tzv. „subprime“ kreditima pokrenu građevinski ili bilo koji drugi sektor ekonomije. Takva politika onda vodi u boom–bust cikluse. Uzrok toj i takvoj politici uvijek je jedan te isti – politika, a ne kapitalizam. Dapače, najgovorljiviji zagovornici free market kapitalizma (austrijska ekonomska škola, primjerice), izričito su protiv takve politike.

Psiho-ekonomska eksploatacija i pseudokultura

Tijekom posljednjih desetljeća, kulturna raznolikost snažno je narušena, nakon što su lokalne kulture uvučene u ‘globalno tržište’ gdje dominiraju korporativne pseudokulture. Fastfood franšize, seks i nasilje ‘pop’ kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta.
Komentar: Netočno – zadnjih desetljeća svjedočimo snažnoj ekspanziji lokalnih kultura i njihovoj globalizaciji. Pogledajmo samo film, glazbu, književnost. Ja sam inače pravi ovisnik o glazbi. Iako sam glazbeni eklektik, posebno volim glazbu Brazila, Latinske Amerike te zapadne Afrike (Capo Verde, Senegal…). Iako to nisu jedine glazbena središta u snažnoj ekspanziji i globalizaciji, njihov golemi komercijalni uspjeh sasvim dovoljno demantira gornje navode.

Tragična posljedica gubitka lokalne kulture ilokalne ekonomije su stotine tisuća odbjegle djece i prostitutki na ulicama gradova diljemsvijeta.
Komentar: Znaju li ti autori išta o bijednim uvjetima života u lokalnim zajednicama i lokalnim ekonomijama o kojima pričaju? Naravno da djeca bježe u gradove i rade bilo što, jer i to je bolje od preživljavanja sa šakom riže na dan, bez šanse za ikakvim izlazom…

Idemo dalje. Kažu autori:
Pravo vlasništva je u današnjem društvu postavljeno kao osnovno pravo te kao takvo, u praksi ima i najveću vrijednost te nadilazi ostala prava, pa tako i ljudska prava.
Komentar: Pravo vlasništva je temeljno ljudsko pravo i nije u sukobu s ostalim pravima, dapače, pojačava ih, budući da su ljudska prava u povijesti najčešće i najbrutalnije bila ugrožavana od strane države.

A što reći na ove notorne gluposti:
Povrh toga, zakonom se zajamčena radnička prava smanjuju jer ‘poslodavci će lakše zapošljavati, olakša li im se davanje otkaza lošim radnicima’ što jednostavno nije istina. Otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje se cijena rada…
Komentar: Pa koji to poslodavac otpušta iskusnog radnika, ako je taj iskusni radnik ujedno i dobar radnik? Zašto bi to činio?

Koliko autori malo znaju o ekonomiji vjerojatno je jasno iz svega gore rečenog. Ali, nikad kraja njihovom putu u raj popločenom najljepšim željama. Evo još jednog citata:
Pravedni minimalni dohodak, često nazivan ‘minimalac’ mora se postaviti dovoljnovisoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Povećanje zaposlenosti smanjuje brojonih u mreži socijalne skrbi. Određivanje visine minimalnih potreba treba napraviti naprogresivan način, mora postojati kontinuirana prilagodba osnovnih potreba ovisno oraspoloživim resursima i znanstvenom razvoju društva. Standard minimalnih potreba trebamijenjati sukladno s vremenom i mjestom.
Komentar: u istom pasusu navode da se ‘minimalac’ mora postaviti dovoljno visoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe ali i da povećanje zaposlenosti smanjuje broj onih u mreži socijalne skrbi. Ne pada im na pamet da povećani minimalac direktno smanjuje zaposlenost. O tome oni ne znaju ništa, naravno… Možda da pročitaju ovaj članak objavljen neki dan u Jutarnjem listu: POSLODAVCI UPOZORAVAJU ‘Minimalna plaća mogla bi dovesti do tisuća otkaza’ .

I dalje: „Krajnji cilj je ekonomija u kojoj nitko ne mora brinuti o zarađivanju dovoljno novca kako bipodmirio troškove hrane, odjeće, stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.
Komentar: Kako bi rekao drug Marx, svakome prema njegovim potrebama…

Onda malo klasične dogovorne ekonomije:
cijene moraju biti stabilne, plaće moraju biti usklađene s cijenama osnovnihproizvoda.“ Ili
Sirovi materijali, poljoprivredniproizvodi i ostali proizvodi svake regije trebaju biti obrađeni i oplemenjeni u neposrednojblizini njihova izvora. Na taj način poboljšanja u tehnologiji i proizvodnji koriste lokalnomstanovništvu te regije. Tako se promiče održiva lokalna ekonomija, a ne eksploatacija rada kojapreplavljuje svijet jeftinom robom iz Kine i nerazvijenih zemalja, koje smo svjedoci i učesnici.

Pa onda školski primjeri autarkije i merkantilizma iz 17 stoljeća:
Lokalna proizvodnja osnovne hrane, uobičajenih građevinskih materijala, osnovne odjeće,nužnih udžbenika i predmeta, osnovnih lijekova i svakodnevnih proizvoda neutralizira ovisnosto vanjskim ekonomijama. Ako se te robe lokalno proizvode i prodaju, stimulira se lokalnaekonomija i napreduje. Kapital nastavlja kolati u lokalnoj ekonomiji i snaži se ekonomskasamodostatnost.

Ali šećer dolazi na kraju – vrhunac ekonomskog analfebetizma:
Motiv ekonomske aktivnosti trebao bi biti zadovoljavanje potreba potrošača i potrošnja, a nemaksimizacija profita.

Komentar: Draga gospodo, pa što vi mislite, da svi mi patimo od Alzheimera? Pa prošli smo mi takav sustav. Nešto se nije proslavio „zadovoljavanjem potreba potrošača…“ Sjećate se Trsta i Graza…?

Kako bi to ORaH-ovci makroekonomski organizirali, u smislu vlasništva? Pa evo, postojala bi tri tipa organizacije, što je opisano u poglavlju 6) – Transformacija ekonomije na tri grane.
„a) Mala privatna poduzeća: tvrtke čijiradnici rade od kuće, obiteljski restorani, male maloprodajne trgovine, zanatski proizvođači,umjetnici i privatni izumitelji.
Komentar: Ako se ne varam, upravo to smo imali prije Markovića…

„b) Zadruge: Zadružne strukture imaju središnje mjesto u funkciji i organizaciji gospodarstva. Temeljno jepravo radnika u ekonomskoj demokraciji posjedovati i upravljati svojim poduzećima krozkolektivno upravljanje. Industrija, obnovljiva/održiva energetika, trgovina, poljoprivreda ibankarstvo idealni su sektori za organizaciju kroz proizvođačke i potrošačke zadruge. One trebaju proizvoditi za osnovne minimalne potrebe, a i većinu ostalih proizvoda i usluga, formirajući tako najveći sektor ekonomije. Manje satelitske zadruge mogu servisirati veće zadruge. Na primjer, automobilska zadruga mogla bi proizvoditi komponente koje se prevoze u obližnje postrojenje za završnu montažu automobila.
Komentar: OOUR-i, SOOUR-i, anybody…?

c) Masovne ključne industrije: „Tvrtke koje su ili prevelike ili istodobno velike i složene da se organiziraju kao zadruge, trebalebi biti velika javna poduzeća. Centralizirani, javni sektor u zadružnoj ekonomiji uključuje ivelike ključne industrije tj. infrastrukturu, odnosno ono što zovemo prirodnim monopolimadržave. Uloga javnog sektora treba biti jasno definirana, a poduzeća iz javnog sektora trebavoditi lokalna, odnosno centralna vlada.

Komentar: Jednom riječju, “povratak” u socijalizam, as simple as that…😦

I tako dalje, sve biser do bisera. Taj Prijedlog ORaH-a nudi nam jedan krasan svijet malih letećih medvjedića, kako bi rekao jedan naš bloger, nema što…

Zoran Löw