Oznake

, , , ,

Većina birača smatra, iako vjerujem da ni sami ne znaju objasniti zašto, da oni koji su odlučili ne glasati nemaju pravo, niti moralno, žaliti se na izborni rezultat niti kritizirati okolnosti koje će posljedično usljediti. Ti isti birači u pravilu tvrde kako u nedostatku dobra treba glasati i za zlo. Makar i ono “manje zlo”. Birači čiji kandidat gubi izbore tvrde kako ne glasanjem, ili pak šaranjem po biračkim listićima, glas odlazi pobjedniku izbora čime je njihovom “manjem zlu” načinjena nepravda.

Sve navedeno su naravno notorne, u naravi formalističke gluposti.

Čovjek koji ne glasa zapravo je u daleko boljoj poziciji da kritizira, naročito kada govorimo o moralu i ideji o biranju “manjeg zla” koju zagovaraju predani glasači, a osobito ako smo spremni uvažiti to da su okolnosti u kojima živimo upravo izravna posljedica svih dosadašnjih izbora jalovih politika i biračkog biranja. Čovjek koji ne glasa svoj glas ne daje nikome, niti pobjedniku, niti gubitniku.

Onih koji nisu glasali u ovom slučaju bilo oko milijun i pol. Onih koji su pošarali svoj listić preko 60.000. Taj drugi broj je u slučaju jučerašnjih izbora navodno rekordan (duplo više nego 2009. godine).

Sa milijun i pol glasova, kao i ovih 60.000 pošaranih, i jedna i druga opcija mogu kalkulirati do mile volje i ne donijeti smislen zaključak. Naravno, jer govorimo tek o broju ljudi koji su imali pravo glasa, međutim nisu glasali. Njihov glas stoga ne postoji i nije otišao nikome. Osim u računici izlaznosti to kvantitativno pravo glasa ne može se iskoristiti ni u koje druge svrhe, a najmanje u svrhu špekuliranja o drugačijim ishodima biranja, bilo da je riječ o tanašnoj pobjede Ive Josipovića, koja je mogla biti ostvarena “samo da je onih 60.000 zaokružilo njega”, bilo da je riječ o premoćnoj pobjedi bilo kojeg kandidata u slučaju da su na birališta izašli svi do jednoga i glasali upravo za njega.

Htjedoh reći da je stvarna odgovornost za posljedice biranja isključivo u rukama birača. Nisu i ne mogu biti krivi za zlo oni koji odbijaju birati zlo, a to čine jer su svjesni da demokratski proces itekako može biti kompromitiran, već oni koji to zlo svjesno i opetovano biraju, jer veće značenje pridaju formi nego sadržaju.

Ono što bi mene motiviralo da ponovno odem na biralište jest najava ustavne i pravosudne reforme, i to onakve reforme kroz koju će se kristalno jasno definirati uloga i smisao države uz osobiti naglasak na konačnost njenog utjecaja na život građana. Reforme kojom će se obuhvatiti i radikalno pojednostavljenje zakonskog i regulatornog okvira od kojega očekujem da državu učini mojim slugom, a ne obrnuto kako je sada, te da je u pitanjima koja se dotiču sigurnosti i rješavanja sporova pretvori u strogo proceduralni mehanizam bez ikakve mogućnosti da njime svojevoljno upravlja neki državni birokrat. Prije mog ponovnog odlaska na biralište naš ustav i zakoni moraju ponovno naučiti (zapravo nikada taj ispit nisu položili) što zapravo znači vladavina prava i kako se na njenim načelima temelji demokratsko društvo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi