Oznake

, , , , ,

Evo jednog friškog primjera kroz kojeg ćemo vidjeti zašto je političarima super – Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo je ministra zdravlja s 20.000 kuna jer je svojevremeno “zrihtao” 50.000 kuna iz državnog proračuna nekoj udruzi. Tu kaznu će platiti u 5 rata po 4.000 kuna. Dok političari trunku višeg moralnog standarda u civiliziranom svijetu podnose ostavku zbog kupnje para čarapa službenom kreditnom karticom u slučaju Hrvatske nema govora o nečem sličnom. U tekstu također saznajemo da je ministar sklopio ugovor za kupnju “zelenog” automobila, a prije toga, znamo, država je njemu sredila mogućnost da takav automobil kupi uz pomoć poticaja, također iz državnog proračuna.

Međutim u zadnjemu nema ništa sporno, niti je za tu stvar kažnjen, jer kada bi nešto bilo sporno, i da je za to kažnjen, tada bi za istu stvar vjerojatno trebali biti kažnjeni i neki drugi pojedinci, bilo njegovog ranga ili nekog nižeg političkog ranga, ili pak koristoljubivi građani koji se uz pomoć tuđeg novca domažu trendovskih vozila. A to je nešto što nitko tko je koristio poticaje ne želi da se desi. Muljaža s udrugom je jedinstven prekršaj, poveziv samo s njime, i zato ga je lako sakncionirati. Zahvaljujući poticajima za kupnju ekološkog automomobila ministar je isti platio 30.000 kuna manje nego što će ga platiti neki drugi građanin kojemu poticaj neće biti omogućen. Kao i u slučaju bilo koje vrste poticaja tako i u ovom slučaju nema dovoljno novca za sve zainteresirane ali zato će uvijek biti dovoljno onih koji će snalažljivima platiti dio računa za stvar koju žele imati.

Dodajmo ovim brojkama malo soli. Da bi ministar dobio svoju plaću na ruke, recimo 20.000 kuna, i da će od te plaće svaki mjesec plaćati ratu kazne, potrebno je da 27 radnika s prosječnom plaćom (5500 kuna neto) plati porez na dohodak (bruto-neto kalkulator, prirez Zagreb). Ako u odnos stavimo radnike s plaćom od 3000 kuna, što je oporezivi iznos blizak minimalcu (koji se nakon porezne reforme više ne oporezuje) tada je potrebno da čak njih 303 plati porez kako bi se prikupio iznos potreban ministru da plati svoju kaznu. Tu kaznu on naravno ne plaća građanima od kojih dobiva novac već će taj novac uplatiti u državni proračun te će isti nakon toga prema osjećaju političara potrošen na nešto drugo, možda na neko novo službeno putovanje tog istog ministra pa će mu na taj način “osobni” gubitak biti kompenziran. Mi o tome, naravno, nećemo znati ništa.

Za poticaj za kupnju ministrovog zelenog osobnog automobila porez mora platiti još 41 radnik s neto plaćom od 5.500 kuna, ili čak 455 radnika s plaćom 3.000 kuna. Za onih 50.000 kuna koje je dao nekoj udruzi to je 68 radnika s prosječnom plaćom ili čak 758 radnika s plaćom od 3.000 kuna. I ima stol od 90.000 kuna. To si računajte sami ako hoćete.

Hoćete jedan vic o Lalovcu za primjer?

Dođe Lale jutros na posao i zaduži nas za milijardu eura, iliti 7,6 milijardi kuna. Pa kaže ma šta je to za vas milijun koji radite? Nećete ni osjetit! Kaže digitron fino 7.600 kuna po glavi zaposlenog, iliti 10 mjeseci svako od vas (prosječno plaćenih) plaća porez na dohodak i kvit smo taman pred Božić da možete fino opet trošit po dućanima i plaćat PDV. Jel to pošteno? Pa naravno! Pošteno nas zaduži!

I zato je političarima super!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi