Oznake

, , , , , , ,

U ožujku prošle godine pisao sam o poticajima za kupnju električnih automobila, kako oni utječu na trgovce automobilima, kako na kupce automobila ali i na porezne obveznike. Nije bilo potrebno uložiti previše mentalnog napora da se pretpostavi kako će sredstva namijenjena subvencioniranju biti brzo razgrabljena te da će se mjera prezentirati kao vrlo uspješna. A kako i ne bi, jer glavni akteri priče su političari koji smatraju da je njihov posao da jednima uzimaju kako bi uzeto davali drugima, te s druge strane građani kojima se pogoduje. O uspjehu stvari slušat ćemo samo iz usta političara i usta povlaštenih građana. Priča se i jednima i drugima toliko svidjela da su političari odlučili sredstva namijenjena istoj stvari za ovu godinu uduplati, a da se stvar dobro zakalemila saznajem i u novom broju Auto Kluba koji kaže da je preko 400 vozila, što hibridnih, što električnih, već zakapareno, i čeka da država pusti lovu i oni dođu u ruke svojih ponosnih vlasnika.

Blago si ga povlaštenoj ekipi. Političari imaju opravdanje za vlastito postojanje, a ponosni vlasnici high-tech igračaka razlog više da im drže štangu. Ruka ruku mije. Povlaštenima još treba izgraditi i punionice širom Lijepe naše kako bi se mogli lakše kretati, za što će nema sumnje ključnu ulogu odigrati politikanstvo i lobiranje, jer kamo bi došli kada bi utičnice u vlastitim kućama dali “besplatno” na raspolaganje svima koji voze na struju. Koliko bi ih onda koštao kilovat struje po kilometru i bi li onda klasne neprijatelje nalazili u onima čije vozilo ima bateriju većeg kapaciteta i koji eno baš čeka iza ugla da drugome nabije račun za struju? Socijalizirati treba trošak, a ekologija, koja se ovdje još nikome nije stigla ogaditi (pitajte španjolce o iskustvu sa solarnim pločama), će poslužiti kao dobro opravdanje za isto.

Oni čija se riječ ne čuje i u ovom slučaju su porezni obveznici. Nema sumnje da i među povlaštenima ima poreznih obveznika, čak vjerujem da su u debeloj većini, no u odnosu na poreznog obveznika nije kupio jedno takvo vozilo koliko su ovi povlašteni porezni obveznici zapravo porezni obveznici, a koliko porezni konzumenti? Poticaj možemo zamisliti kao jedan obilan povrat poreza za odabrane građane. Ni u ludilu nije moguće isplatiti ga svima, prema načelu jednakosti zakona, već samo odabranim, malobrojnim građanima. U ovom slučaju to su oni koje je država odabrala da prime poticaj za kupnju e-automobila. Jer kada bi poticaj bio dan svima, prema načelu jednakosti pred zakonom, svakom u jednakoj mjeri i u istom trenutku, tada bi država momentalno ostala bez novca, odnosno shvatili bismo da država zapravo nikome ne daje ništa niti mi što dajemo sami sebi, a posredstvom države. Kada govorimo o poticajima tada svjedočimo o igri s nultom sumom, u kojoj da bi netko dobio drugi mora izgubiti, što i jest karakteristična posljedica planske (političke) redistribucije. Za razliku od distribucije putem tržišta ovdje ne postoji tzv. win-win situacija gdje obje strane od transakcije imaju korist.

Priča o poticajima tek je priča o borbi za osobnu korist posredstvom države, priča o prebacivanju troškova ispunjenja vlastitih želja i ideala na nekoga drugoga, sasvim legitimna, nema što, jer zakoni su takvi, umjesto na pravo usmjereni su na pravdu, bilo ekološku, socijalnu ili neku drugu, u konačnici svejedno. U očima klasičnog liberala ovo je krajnje nemoralna rabota.

Svako dobro,
vaš Kapitalac