Oznake

, , , , , ,

Ima jedna škola na Novom Zelandu, zove se “Swanson primary school“, i po jednoj stvari je posebna – odbacila je sva sigurnosna pravila i zabrane vezane za igru učenika i slobodno vrijeme koje provode oko škole.

Swansonovim školarcima danas je dozvoljeno da oko škole jure svojim biciklima, da se penju na drveće, igraju bull-rush (to je neka vrsta dječjeg rugbyja karakteristična za sva društva u kojima je rugby “nacionalni sport”), mačevaju štapovima, ljuljaju na stojećki, da grade skloništa, ili rade što god žele raditi. Pravila igre djeca kreiraju sama, ona se mijenjaju iz minute u minutu ovisno o situaciji, što se većini može činiti kao kaotično stanje koje zahtjeva restrikcije. Uostalom, restrikcije i jesu uvedene zbog takvih opažanja.

Međutim stvar se u praksi pokazala kao nešto sasvim suprotno. Ozljeda je manje, djeca pokazuju bolji psihomotorički napredak, bolje procjenjuju rizik, ostvaruju bolje rezultate učenja, stopa vršnjačkog nasilja (bullying) je drastično pala, te su ona vidljivo sretnija. Zbog sretne djece sretni su i njihovi roditelji i učitelji, sretan je mudri ravnatelj škole, ali i cijela zajednica koja će od ovakvog pristupa odgoju i obrazovanju vrlo brzo osjetiti korist. Pravila koja vrijede u njihovoj slobodnoj igri su intuitivna, kako ravnatelj škole kaže: “djeci nije dozvoljeno da se međusobno poubijaju“.

Non-aggression princip na djelu.

Ova priča naravno nije došla iznebuha. University of Otago i Auckland Technical School pokrenuli su projekt pod nazivom “Play Study” s ciljem da se kroz poticanje na slobodnu igru utječe na zdraviji život i prevenira vršnjačko nasilje. Većina škola koje su se uključile u projekt, a radi se o preko 900 škola, odlučile su se na pristup uvođenja aktivnijih ali nadziranih oblika igre, međutim Swanson se odlučio na potpuno slobodan pristup i ostvario rezultate koji znatno odskaču od ostalih.

Djeci treba prostora. Znatno više nego što je većina roditelja svome djetetu spremna omogućiti. Roditeljsko lebdjenje nad djecom, tzv. “helicopter parenting”, i njihovo nastojanje da pod svaku cijenu spriječe mogućnost njihovog ozljeđivanja realno su vrlo kontraproduktivni postupci. Slobodna igra djeci pruža priliku da nauče što je to rizik. Osim toga kroz slobodnu igru oni se uče nositi sa posljedicama, bilo pozitivnim ili negativnim.

Spust biciklom niz brdo može donijeti bolno ali i ugodno iskustvo. Radi se o lekcijama koje roditelj svome djetetu ne može dati pričajući mu “priče za laku noć” niti ih ono može naučiti gledajući “mlade znanstvenike” ili vrckastu “Pipi dugu čarapu” na TV-u. Što je to rizik i što je posljedica svatko mora naučiti na vlastitoj koži. Da, to znači da će dijete vrlo često pasti i imati modricu nasred čela, ali će se podići i krenuti dalje. Nakon druge ili treće modrice naučit će lekciju. Pričanje o skliskim pločicama i šizofreni roditeljski ispadi pred djetetom koje ne shvaća što mu se to točno brani, jer se zahvaljujući “helikopter-roditelju” u životu nikad nije okliznulo, nema nikakvog efekta. Štoviše, djeluje razarajuće na njegovo samopouzdanje, a samopouzdanje je vjerojatno najvažnija stvar koju mu roditelj može usaditi i zbog koje će ga danas-sutra iskreno poštivati.

Kad tad dijete će se suočiti s rizikom i bolje je da se s njime suoči u ranijoj nego u kasnijoj životnoj dobi. Bolje mu je padne na dječjem igralištu i zaradi tri šava na koljenu, nego da mu netko u osamnaestoj u birtiji razbije bocu na glavi, ili da u tridesetoj uzme kredit kojeg nikad neće biti u stanju vratiti.

Priča o slobodnoj igri Swansonovih školaraca može se u potpunosti preslikati na ekonomiju. Ekonomija koja je ograničena državnim intervencionizmom je troma, neučinkovita, nekonkurentna i u svemu tome rasipna, razbacuje se resursima gdje treba i gdje ne treba, rezultati su joj nikakvi, a posljedično takvo i društvo. Slobodna ekonomija, gdje vrijede intuitivna pravila za koja po prirodi stvari ne možemo reći da pripadaju ekonomiji već svemu, pravila poput non-agression principa, poštivanja prava vlasništva svakog pojedinog čovjeka i dobrovoljne suradnje ljudi kao metode uzajamnog ostvarenja interesa i potreba, jest ekonomija po svemu suprotna od one prve, regulirane. To je ekonomija spoznaje, napretka, konkurentnosti i racionalnosti, ekonomija u kojoj svaki komadić stvorene vrijednosti odlazi tamo gdje treba, a ne gdje mu se naređuje da ide.

Pokušavam današnju Hrvatsku zamisliti kao jedno školsko dvorište ali umjesto toga pred oči mi stalno dolazi slika nekog tmurnog zatvorskog košarkaškog igrališta, ograđenog bodljikavom žicom i sivim, mokrim zidovima, uz čiji rub na kiši stoje postrojeni okorjeli kriminalci koji jedva čekaju da jedan drugome zariju nož pod rebra. Vidim hrpu jada od pamtivijeka tretiranog kao stoku, nekoć djecu lišenu svake mogućnosti da iskušaju život onakvim kakav treba biti, naučenu da zauzmu gard onda kada treba širom otvoriti ruke, isfrustriranu i nesvjesnu uzroka svoje mizerije, ni u ludilu sposobnu da se promijene jer za to je odavno prošlo vrijeme.

Ljudi koji imaju sreću biti dio slobodne (ili slobodnije) ekonomije su sretniji ljudi, a sretniji ljudi čine tkivo sretnijeg društva. Malo je razloga za optimizam ali ne dajmo da to malo zdravog tkiva što je ostalo tako lako istrune.

Svako dobro,
vaš Kapitalac