… bez obzira o kojima je riječ, a recimo da govorimo o poticajima za kupnju e-vozila što je full cool stvar u posljednje vrijeme. Nikad jeftinije do novog gadgeta uz pomoć novca nekih drugih poreznih obveznika koje nikad neću morati pogledati u oči jer tu je državni proračun u kojem političari lako sve njih utope.
Političari čine čuda s tuđim parama. Samo što su pare rezervirane za one koji: 1. već imaju ozbiljnu lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se da zajebavat s papirologijom koja im omogućuje da hape pare.
Trošak naravno podmiruju oni koji: 1. nemaju lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se ne da (ili ne znaju) ili nema smisla (s obzirom na prethodnu točku) zajebavat s papirologijom 3. koji imaju tu nesreću da ne mogu izbjeći plaćanje poreza od kojih će država tako perfidno opljačkanu lovu pokloniti onoj prvoj skupini lukavaca i podržavatelja planske redistribucije tuđe imovine.
Lopovluk je lopovluk. Bez obzira kupovali se otetom lovom e-auti, traktori, konji, masline, gradili brodovi ili zapošljavali pripravnici u uhljebničkom sektoru.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Poticaji su stvarno vrijedni prezira. Katastrofa od institucije. Ako nešto vrijedi ne treba mu poticaj sam će ili zaraditi ili će se sam prodati. A dobivanje poticaja u biznisu (pa kod nas čak i ovih od EU – ali dobro njih nismo sposobni dobiti jer smo antipod normalnog biznisa) je privilegija ljudi koji su se već toliko nakrali da imaju vremena i novaca plaćati ljude da mjesecima sjede i brljave po papirima o stvarima o kojima uglavnom nemaju pojma. Realno govoreći tko radi ozbiljan posao, na pošten način, nema vremena piskariti te gluparije. A domaći poticaji, tj. one koje daje naša hiperglupaikorumpirana država, su uglavnom stvar za pravosuđe. A ovi mali poticaji što će se nekom luzeru dati 5.000 ili 20.000 kuna da pokrene posao je teški populizam. Oni su čak duhoviti koliko su glupi. Taj koji kreće u posao i traži poticaj je po defaultu retard. Jedini poticaji koji su vrijedni i koji su korisni su vjerojatno “poticaji” za obrazovanje u obliku stipendija … ostalo je katastrofa.
Slažem se sa autorom, i slažem se sa komentarom od @markic-a. Tu se nema što više dodati….
Pingback: Matematika državnih poticaja (for dummies) | Kapitalac
Zamislite kakvim se grohotom u privatnosti svojih luksuznih ureda smiju veliki dioničari njemačkih proizvođača automobila dok gledaju vijesti o nesolventnim jadnicima iz hrvatske i inih vlada koji aktivno porobljavaju sve građane kako bi sićušnoj manjini “pomogli” da kupi njihov proizvod.
Koji se naravno većinom napaja strujom iz elektrana na fosilna goriva.
🙂
> Jedini poticaji koji su vrijedni i koji su korisni su vjerojatno “poticaji” za obrazovanje u obliku stipendija … ostalo je katastrofa.
Bez analize moguće je unaprijed reći da niti jedni nisu vrijedni.
Kao prvo, zasnivaju se na prethodnoj pljački (inače odakle novac?).
Kao drugo, u ideji opravdanosti ovog pojedinog poticaja krije se uobičajeno uvjerenje u moralnu superiornost nesebične vlade nad sebičnim privatnim građanima koji bi novac ionako ulupali u neke gluposti ili ga jednostavno držali na štednji (iako te aktivnosti zapravo stvaraju potražnju za obrazovanjem).
Kao treće, zar je moguće da bi talenti bez poticaja propali i da ih se ne bi dokopali pohlepni kapitalisti koji bi u njima vidjeli super pogodnu priliku za jeftinom radnom snagom?
Čak ni u do sada opisanom se ne iscrpljuje sva štetnost ovakve vrste poticaja.
Roba koju se ovakvim poticajima potiče je na tržištu u pravilu skuplja i duže ostaje skuplja nego obična koju se na ovaj način ne potiče. Tako je ta roba zapravo manje dostupna onom koji bi je na slobodnom tržištu možda eventualno i kupio (da nema poticaja koji cijenu drže višom). Proizvođač/prodavatelj takve robe nema ni pretjeranog razloga ustrajati u optimiranju robe da postane prihvatljivija, kad se ionako prodaje. Možda je u tom smislu od el. automobila bolji primjer oprema za centralna grijanja (na pelete,…), stolarije, foto paneli, …, koji se na sličan način potiču. Svatko tko dobije pravo na korištenje takvog poticaja u npr opremanju kuće štedljivijim uređajima i materijalima zapravo kao da je dobio na lutriji i ne razmišlja previše o ukupnoj cijeni takve robe već samo o svome dijelu kojeg mora platiti za nju i prije svega je sretan činjenicom da je jedan od izabranih. Takve su cijene jednostavno nabildane jer drugačije niti ne mogu biti. Naime, da je cijena dobra ili da se tom robom mogu učiniti kakve uštede i korisne stvari poticaji ne bi ni trebali. Garancije da poticana roba doista doprinose općoj koristi zbog koje poticaji postoji jednostavno nema i ta je priča jednostavno tanka, a možda i posve obrnuta (poticanje inače nekonkurentne proizvodnje je možda i zbog energetskih i okolišno štetočinskih razloga).
Posebno je iritantno što se i sa svim opisanim ne iscrpljuje ni nepravda između korisnika poticaja i uplatitelja poticaja. Pojedinac koji dobije pravo na korištenje poticaja najčešće je još dodatno oslobođen i plaćanja dodatnih poreza i sl. jer koristi energetski prihvatljiviju robu nego onaj koji takvu robu nema. Dakle, s jedne strane dvostruka nepravda, a s druge dvostruka korist onome koji poticaj dobije.