Oznake

, ,

Nastavno na jučerašnju misao o poticajima u ovom tekstu ću na najjednostavniji mogući način, kroz nekoliko banalnih i manje banalnih primjera, demonstrirati matematiku koja se skriva iza svake priče o državnim poticajima.

Krenimo…

Svima poticaj!

Kada bi država svakom poreznom obvezniku kupila automobil iznos poreza kojeg bi porezni obveznik morao u tu svrhu platiti bio bi jednak cijeni automobila. Ili kao da ga je kupio u cijelosti vlastitim novcem. Učinak državne intervencije je u tom slučaju jednak nuli. Jednako tako kada bi svakom poreznom obvezniku država subvencionirala samo dio cijene automobila učinak državne intervencije bio bi jednak nuli. Svatko plaća porez u iznosu jednakom vlastitom primitku poticaja što svedeno na istu stranu jednakosti daje nulu. Koliko si dao, toliko si uzeo. Efekta nema, niti u porezu, niti u poticaju.

Polovici poticaj!

Kako bi efekt državne intervencije bio vidljiv država mora kupiti i podijeliti manje vozila no što je ukupno poreznih obveznika. Za takav zahvat potrebno joj je i manje novca kojeg će uzeti poreznim obveznicima.

U sljedećem primjeru država je kupila 5 automobila za 500 novaca i trošak podijelila sa 10 poreznih obveznika pa tako svaki plaća trošak u iznosu 50 novaca kroz porez.

Učinak državne intervencije je ovdje jasno vidljiv (ali obratite pažnju gdje). Porezni obveznici 1,3,4,7 i 9 su pobijedili na natječaju za poticanje kupnje vozila te su vozilo vrijedno 100 novaca dobili za samo 50 novaca. Porezni obveznici 2,5,6,8 i 10 uplatili su jednak iznos poreza kao i 1,3,4,7 i 9 ali nisu dobili mogućnost kupiti vozilo. Učinak državne intervencije za njih je utoliko negativan. Iznos poticaja za kupnju vozila prvima jednak je iznosu izravnog gubitka novca kroz plaćeni porez drugima.

Učinak državne intervencije u sumi je 0, što država i koristi kao argument i tvrdnju da su poticaji neutralni, no učinak, ako ste obratili pažnju na taj detalj, treba mjeriti kao sumu posebno negativnih i posebno pozitivnih transakcija pa je tako za polovicu poreznih obveznika učinak pozitivan, a za drugu polovicu negativan.

Poticaji manjini!

Kada bi država namijenila poticaj za kupnju automobila samo jednom poreznom obvezniku, a trošak podijelila sa svima, tada bi jedan od sretnika dobio mogućnost automobil kupiti za samo 1/10 cijene dok bi preostalih devet poreznih obveznika podmirili ostatak iznosa do pune cijene automobila.

Iako ovdje država poreznog obveznika nije udarila istom snagom kao u prethodnom slučaju ipak je nepravda proizašla iz državne intervencije jasnije vidljiva.
Stoga državna intervencija, u ovom slučaju subvencije, ne mogu biti i nisu neutralne. Štoviše, njima se pospješuje stvaranje imovinskih razlika između članova društva i stvaranje povlaštenih klasa ljudi putem planske (političke) redistribucije osobne imovine (oporezovanog novca, štednje, kapitala…) preostalih građana.

Poticaji demokratskoj većini!

Kada bi se o ovom pitanju odlučivalo metodom demokratske većine tada bi učinak državne intervencije za manjinu bio iznimno negativan.

U primjeru 8 od 10 poreznih obveznika dobiva poticaj za kupnju automobila.

Demokratska većina će svoje automobile kupiti uz pomoć 20% poticaja, dok će preostala dvojica poreznih obveznika kroz porez platiti ostatak do pune cijene za svakog od tih osam pripadnika demokratske većine.

Učinak državne intervencije za demokratsku većinu je simboličan, pa bi se većina lako mogla naljutiti na državu i zatražiti znatno više, a za manjinu evidentno iznimno negativan.

Ali nisu svi isti!

Dosadašnji pojednostavljeni prikaz u kojemu su svi porezni obveznici identični u smislu ostvarenih prihoda i plaćenih poreza može se zakomplicirati do krajnih granica. Samo to bi onda bilo shvatljivo tek malom dijelu onih kojima te stvari ne treba objašnjavati.

Dodajmo još iznos ukupno uplaćenog poreza za svakog poreznog obveznika i pogledajmo koliki je prema tom omjeru udio pojedinog poreznog obveznika u cijeni koju je potrebno platiti za kupnju subvencioniranih vozila.

Primjer je sličan drugome (poticaji polovici), znači imamo 5 vozila za 10 poreznih obveznika. No u ovom primjeru porezni obveznici se razlikuju u iznosu poreza kojeg uplaćuju u državni proračun. Očito je kako se uvođenjem samo jedne nove varijable stvar komplicira, pa zamislite kako bi bilo da u izračun ubacimo još jednu vrstu poticaja za nešto drugo, treće ili četvrto, da ne govorim o bezbroj drugih varijabli koje također utječu na stvar. No u konačnici to je nepotrebno jer način na koji poticaji funkcioniraju, uključujući i efekte koji se njima postižu, ovime su dosljedno opisani.

(otvorite prikaz u novom ‘tab’-u svojeg browsera)

Iz ovog nijansu kompleksnijeg odnosa poreznih obveznika prema državnom proračunu i pitanju subvencioniranja automobila vidljivo je sljedeće:

  • Da pojedini porezni obveznici uplaćuju znatno više novca u proračun od drugih (npr. 1,3 i 6)
  •  Kako bi 1,3 i 6 umanjili gubitak svojeg osobnog dohtoka moraju se natjecati za državne povlastice protiv onih koji iz proračuna žele povući više no što u njega uplaćuju
  • Kako mnogi u toj borbi za povlastice izvuku deblji kraj, jer povlstica nema dovoljno za sve, a znatno deblji kraj u slučaju da se ne domognu subvencije izvuku oni koji plate više poreza u državni proračun

Primjerice osoba 1 uplatila je 500 poreza, kao i osoba 6, ali je dobitkom povlastice za kupnju automobila smanjila negativan učinak državne intervencije u odnosu na osobu 6 koja nije dobila povlasticu, te istovremeno na taj način ostvarila efekt porezne olakšice u iznosu 20%. Ta osoba rekla bi da si je tako vratila dio onoga što je ranije uplatila u proračun.

Međutim efekt porezne olakšice za osobu 6 je jednak nuli, a negativan učinak državne intervencije na nju je duplo veći nego kod osobe 1. A govorimo o osobi koja puni proračun jednakom predanošću kao i osoba 1.

Drugim riječima kod svake osobe koja nije kupila automobil učinak državne intervencije biti će negativan, a čim više takva osoba uplaćuje u državni proračun negativni učinak državne intervencije se za nju povećava (osoba 6).

Najbolje prolaze oni koji u proračun uplate malo, a iz njega zahvaljujući socijaloj državi i plansko-intervencionističkom pristupu ekonomiji povuku puno. Primjerice osoba 4 je poticaje iskoristila bolje o ostalih. Uplatila je samo 20 od ukupno 1250 prikupljenih poreza, a dobila vozilo vrijedno 100.

Učinak državne intervencije je za nju izrazito visok (udio njenog poreza u cijeni automobila je samo 8, a dobila je preraspodjelom na druge ostatak od 92) kao i efekt porezne olakšice (500%, odnosno povukla je iz proračuna 5x više no što je u nj uplatila). Majstorski. Također prema tumačenju socijalističkog političko-ekonomsko-pravnog establišmenta sve legalno. I sasvim očito nepravedno.

Završna misao!

I tu vidimo čime se država bavi kada se bavi dijeljenjem poticaja, i sa kakvim efektom u konačnici. Istovremeno shvaćamo da se time nikako ne bi trebala baviti (niti “bolje”, kako neki naivno kažu, niti ikako). Sve ove peripetije postat će stvar prošlosti onoga dana kada država prestane redistribuirati tuđi novac na sve i sva, a svatko plati račun za one stvari koje želi imati u vlastitom dvorištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac