Oznake

, , , , , ,

Povodeći se ‘poreznim profitom’ vlast u svakom trenutku ljudima zagorčava život. Sve dobro što nam se dešava dešava se usprkos tome što čini vlast, a ako pritom nehotice i učini nešto dobro onda je to neko kilavo, anemično dobro, dobro od kojega se moglo učiniti više dobra, kada bi ova tako nešto dozvolila.

U lovu na porezni profit vlast nema skrupula niti milosti čak ni prema bolesnima. A kada govorimo o zdravlju vjerujem da će ga većina prepoznati kao najveću vrijednost koju čovjek može imati ili željeti. Makar, u sustavu izvrnutih vrijednosti u kakvom sam silom prilike rođen i u kakvom nevoljko živim, više puta sam svjedočio potpuno oprečnim stavovima ljudi koji su, primjerice, bez razmišljanja spremni ući u višegodišnji kredit za kupnju automobila ali s gađenjem odbiti mogućnost da učine isto kada je u pitanju njihovo vlastito zdravlje, odnosno podići kredit za liječenje bolesti. Jer zdravlje je, naučili su, besplatno, odnosno cijenu mu nije moguće izraziti. U teoriji ono vrijedi beskonačno, a u praksi – ništa. Takav paradoks moguć je samo u sustavu izvrnutih vrijednosti i poremećenih prioriteta (prema automobilu konkretno, a prema zdravlju pjesnički), a sastavni je dio lekcija iz javnog-morala kojeg država usađuje u glave nejači počev od “prvog osnovne”.

No ovdje ću stati i skrenuti na jedan opipljiv primjer kojeg sam ulovio na Facebook stranici Institute for Justice. Država se obrušila na stomatologa koji za cijenu nižu od propisane (!) popravlja zube ljudima, i to prije svega siromašnima. Protiv zakona je davati dobro ispod propisane cijene, takvo što se kažnjava pa i sankcionira oduzimanjem dozvole za rad.

https://www.facebook.com/instituteforjustice/videos/10153982477889815/

Ovakvi primjeri su osobito vrijedni isticanja jer, čini mi se, ljudi sve teže uviđaju kako je moguće međusobno si pomagati bez posredstva ili potpune kontrole države, odnosno njenog institucionalnog okvira zaduženog za pomoć, a kojeg još nazivamo “socijalna država”. Taj institucionalni okvir nam se toliko podvukao pod kožu da se svaki primjer, poput primjera ovog stomatologa, predstavlja u najboljem slučaju tek kao slučajnost, bljesak izvrsnosti u ionako izvrsnom sustavu, primjer kojim nije moguće niti isprovocirati razmatranje toga da je voluntarizam zapravo rješenje problema koje nalazimo unutar postojeće institucionalizirane socijalne države. Smatra se kako ti problemi proizlaze uvijek i jedino zbog neodgovornosti pojedinaca unutar sustava, a ne zbog nevaljalosti samog sustava koji je u naravi politički sustav odnosno jedan njegov fragment putem kojega pojedinci u konačnici ostvaruju vlast. Voluntarizam, altruizam, filantropija, empatija, pojmovi su koje vlast ne podnosi jer je isključuju, a takve stvari podvlači pod okrilje zabrane i kazne.

Jedna od metoda borbe vlasti protiv navedenih visokomoralnih vrijednosti u čovjeka jest regulacija. U okviru socijalne države postoji i regulacija cijena. Ona služi tome da se nahrani neracionalni javni servis, uz otežan ulazak u igru novim igračima oteža ili u potpunosti onemogući konkurencija boljih i jeftinijih, a ljude (korisnike) demotivira da potraže pomoć drugdje tako što ih se zakonima i represijom prisili da takav sustav financiraju. Samim time što su prisiljeni plaćati ga ljudi dolaze do posve racionalnog zaključka – “kada ga već moram platiti onda ću ga i koristiti”, međutim ne uviđaju gorku istinu; kako za visoku cijenu koju moraju platiti ne dobivaju niti dio onoga što očekuju dobiti. Ne uviđaju to iz razloga što ne postoji orijentir prema kojemu bi se mogli ravnati, barem jedan paralelni, kompetitivni sustav koji će se boriti za njihovu naklonost cijenom i kvalitetom, ili jednostavnije rečeno – ne postoji tržište. Za neracionalnost postojećih javnih servisa, integralnih dijelova socijalne države, kako se općenito smatra nisu krivi pojedinci koji njima upravljaju već činjenica da su oni organizirani kao monopol bez konkurencije, a monopol je politički instrument.

I Hrvatska ima svoju regulaciju kojom se vlast na jednak način bori protiv pojedinaca koji ljudima oko sebe žele pružiti neko dobro ispod “propisane cijene”. Potpuno istovjetno američkom slučaju i Hrvatska ima propisane najniže cijene stomatološkihdentalnih i svih drugih zdravstvenih usluga. Tako niti u nas vlast ne dozvoljava stomatologu da nekome pokrpa zub u pola cijene, ili nedajbože besplatno (jer u tom slučaju vlast ne predstavlja faktor u transakciji, ili nema na što udariti porez ako transakcija ne košta ništa!). On naravno može pokušati pružiti svoju uslugu ispod cijene ali u tom slučaju riskira da ga “zakon” kazni, komora mu oduzme dozvolu za rad, medijski ga se prezentira kao zločinca, a vlast istovremeno iskoristi priliku za samopromociju, kao dokaz stabilnosti institucija koje ne dopuštaju prljava posla u svojem dvorištu i koje po svemu zaslužuju povjerenje građana od kojih vlast očekuje tek da državi prepuste svoje brige (i udare brigu na veselje). Jer nije mali ulog u igri, tek dva, tri (ili pet?) puta veća cijena koju će za takvu skrb platiti u okviru socijalne države.

Jedna od najvećih zabluda koju ljudi imaju spram socijalne države jest da će kroz nju i njene institucije, kojima po prirodi stvari upravlja politika, vlast i birokracija, spoznati i zadovoljiti potrebe poput zdravlja, socijalne sigurnosti, obrazovanja i ostaloga za što bismo mogli sa sigurnošću reći da je većini uistinu bitno. Upravo prepuštanjem tih pitanja u ruke dotičnih, njihovom institucionalizacijom, proizveden je najgori od svih mogućih monopola. Time smo svemu što smatramo bitnim za sebe, što smatramo civilizacijskim pitanjem, zapravo pljunuli u lice, a u konačnici i sami sebi.

Socijalna država je paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom, osigurač dugoročne rentijerske pozicije vladajućih, poluga moći, sredstvo pritisaka i ucjena, tamnica ljudskih vrlina, solidarnosti i morala, put u agoniju i propast.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi