Oznake
certifikat, fakultet, informatika, obavezni predmet, obrazovanje, tečaj, učilište, škola, školovanje
Kako se družim sa dosta informatičara, a poznajem ih još i više, primijetio sam kako su sve više razočarani, čak i frustrirani time što država nema razumijevanja za informatiku. Ima u tome i ponešto lobiranja (cendranjem do ugovora za kojeg jamči država) no u ovom slučaju komentirat ću “razumijevanje” koje se odnosi na pitanje obrazovanja gdje vide problem u tome što informatika nije uvrštena u obrazovni program kao obvezni predmet.
Evo što mislim o tome.
Domaća informatika, koju respektiram zbog sasvim pristojnih rezultata i mnogih izvanrednih ljudi, ne duguje ništa posebno državnom obrazovnom monopolu. Najmanje znanje. Način na koji su današnji lideri u hrvatskoj informatici učili o informatici u največem broju slučajeva ne može se povezati sa državnim obrazovanjem. Učilo se iz časopisa i teško dostupnih knjiga. Grijale su se stolice i grbilo se nad tastaturom.
U tom pogledu, a poučen (katastrofalnim) rezultatima koje državni obrazovni monopol ostvaruje svakodnevno u okviru onoga čime se bavi, treba biti oprezan oko toga što domaća informatika zapravo želi postići zagovarajući prepuštanje primata u prenošenju informatičkog znanja u ruke istog. Najmanje što nam u tom pogledu treba je u konačnici neka hiperprodukcija kadrova koji će se natjecati za manji broj radnih mjesta i poslova. Iako je ova primjedba danas kontraintuitivna, jer potražnja za IT kadrom premašuje ponudu, prisjetimo se ekonomije i hiperprodukcije ekonomista koja još uvijek traje i koja je posljedica vizije tog istog državnog obrazovnog monopola u pitanju razumijevanja onoga što tržištu treba. S druge strane treba razmišljati i o sklonostima djece. Sklonost djeteta za neku stvar roditelj će uočiti mnogo prije nego škola, dok će ova u pravilu činiti upravo suprotno – djecu prisiljavati na štošta bez obzira na njihovu sklonost, prema shvaćanjima i vizijama nekog (u suštini) političkog tijela, u ovom slučaju to bi značilo dijete koje nema sklonosti za informatiku vrednovati prema rezultatima koje će ostvariti u informatici.
Za početak manje bi zlo bilo zagovarati informatiku u formi izborne izvannastavne aktivnosti. Ipak primarno sam za to da se državni obrazovni monopol u potpunosti isključi iz ovog pitanja te da se počnu promovirati alternativni oblici podučavanja/učenja poput on-line seminara (Udacity, Coursera i sl.) te izvanškolskog obrazovanja (privatna učilišta koja će kroz kvalitetnije i pristupačnije obrazovne programe privlačiti djecu sa sklonostima za informatiku). Kako bilo budite sigurni u jedno – blistava budućnost nas ne čeka u školskim klupama državnog obrazovnog monopola.
Paradigma obrazovanja se mijenja. Tome sudi vječita ljudska želja za znanjem, koja osobito dolazi do izražaja danas, kroz informatičku revoluciju, i koja se odupire idejama koje zastupa državni obrazovni monopol. Ključni trenutak u tom pogledu, ta promjena paradigme, bit će onaj u kojemu će znanje verificirano od alternativnih “učilišta”, bez obzira govorimo li o certifikatu Udacityja, Coursere ili nekoga trećega, biti prepoznato na tržištu i postati relevantnije od svjedodžbe ili diplome državnog obrazovnog monopola. Neki su već i prepoznati (Oracle, Microsoft, CFA, PMI…).
– Diplomirao si poslovnu informatiku? Pa dobro.
– Imaš Oracle ACE certifikat!? Now we’re talking!
Hoćete jedan iz domene ekonomije i političke filozofije? – Mises institute.
Osobitu preporuku i pohvale dajem cijenjenom profesoru Toniju Milunu i njegovom fantastičnom projektu “Where math is fun“.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Apsolutno se slažem s tvrdnjom da je sustav školovanja katastrofa. Iskreno, niti jedan postotak znanja programiranja ne dugujem obrazovnom sustavu u osnovnoj ili srednjoj školi, a kamoli fakultetu gdje sam, tragično, bio na smjeru Računarstvo.
Asistenti su nezainteresirani ili jednostavno loši, da ne upotrijebim neku drugu riječ.
Coursera i Udacity već nude svoje verzije diploma:
https://www.coursera.org/specializations
https://www.udacity.com/nanodegree
Ima tu dobrih i zahtjevnih tečajeva, ali ima i dosta njih koji su samo skočili na MOOC vlak očekujući laku zaradu. Na kraju će tržište odvojiti žito od kukolja.
Problem je što ti certifikati koje oni nude ne garantiraju poslodavcima da onaj tko ima certifikat doista i posjeduje to znanje. Naime, lako je varati na na tim testovima i tako zaraditi certifikat. Jednom kad se te institucije udruže sa centrima za polaganje testova kao što je pearsonvue.com porasti će i vrijednost tih certifikata.
Vjerujem da će tada doći do golemog pomora mnogih visokoobrazovnih institucija kao što je to bio slučaj sa dnevnim novinama pojavom internet portala. Barem će to biti slučaj u tržišnim ekonomijama. Kod nas će država i dalje nastaviti pumpati novce u državne fakultete sve dok i jedni i drugi skupa ne propadnu.
Osobno, svoja prva znanja iz informatike dugujem drzavnom skolstvu. Ipak, u onih nekoliko tjedana otkad vise nemam kontakta sa drzavnim skolstvom (diplomirao sam 1984.) situacija se vjerojatno znacajno promijenila.
Cijeli zivot radim kao informaticar i kolicina gradiva koju sam tijekom svoje 30-godisnje karijere usvojio bi dostajala za jedno tri fakultetske diplome. Protiv sam drzavnog monopola u skolstvu ali ako vec imamo javno skolstvo, sto je za sada nuzno zlo jer ne postoji niti jedna politicka stranka koja bi se zalagala za privatizaciju skolstva i razjurivanje nesposobne i preko veze zaposljavanje birokracije u hrvatskom skolstvu, onda mislim da bi ono trebalo djeci dati bar uvod u informatiku. Mislim da postoji nivo znanja koji se zove “informaticka pismenost” i da bi ga javno skolstvo trebalo osigurati.
To je nesto sasvim drugacije od “stancanja” tzv. “informaticara” na nacin kako to radi ekonomski fakultet.
Stvar je u tome da domaći informatički lideri imaju potrebu za više kvalificiranog kadra, a usput govorimo i o lobiranju kojim bi se ICT repozicionirao u branšu od nacionalnog strateškog značaja.
Nažalost, a sljedeće je ključno, oni zagovaraju uvođenje informatike kao obveznog predmeta u okviru državnog obrazovnog monopola jer se nadaju da će im ovaj na taj način osigurati potreban kadar u izvjesnom vremenu. Činjenica je kako javno školstvo već osigurava informatičku edukaciju. Ona je od srednje škole pa nadalje sastavni dio kurikuluma, a u većini osnovnih škola (ako ne i svima) postoji u obliku izvannastavne aktivnosti (koje se provode većinom u tim istim školama).
Ono što Hrvatska ima, kad već nema političku opciju koja bi mogla gurati pro-tržišne reforme (a nema je zbog konkretnih društvenih okolnosti), jest gomila anti-tržišnih političkih stranaka koje jedva čekaju da ovakve ideje dobiju na značaju u javnosti. Kroz nezgrapne pokušaje realizacije takvih ideja one profitiraju. Međutim obećanje je ludom radovanje. Unexpected consequences je pojam koji nikako da povežemo sa idejom na početku svake priče. Krenemo s “odličnim” idejama, završimo debaklom i onda se pitamo kako to da je odlična ideja dala katastrofalan rezultat. Pa tako što ideja u startu uopće nije bila odlična. To je generalna primjedba koju imam u slučaju Hrvatske. Dakle ako ćemo informatiku gurati u okvir javnog obrazovnog monopola, zbog kalkulacija koje imaju ICT lideri i koje će ako ustraju na koncu podržati i anti-tržišni političari, tada Hrvatska propušta priliku mijenjati paradigmu u obrazovanju. Svijet ide naprijed jer se adaptira, a mi inzistiramo na zaustavljanju tehnoloških (i obrazovnih) revolucija. Svijet se kreće oko GitHuba, Stackoverflowa, Udacityja ili Coursere (to su samo neki primjeri), a Hrvatska svoju pamet vraća u školske klupe javnog obrazovnog monopola. To je suludo. Ali neka bude. Ništa nije bez razloga, a u ovom trenu, i s obzirom na našu političku i društvenu realnost, bilo bi čudo da imamo rezultate koji ne odgovaraju tome čemu se stremi. 🙂
Slazem se u potpunosti, no nema mjesta panici. Sve sto je sposobno ce ionako potraziti posao vani, bez obzira na diplomu. Njemacka ce uskoro otvoriti svoja vrata radnicima iz Hrvatske i velika seoba informaticara na sjeverozapad moze zapoceti. U Hrvatskoj ce tako i tako ostati samo oni koje zapadno trziste nece zeljeti. Situacija je vec tako losa da tesko moze biti gora. Sumnjam da je cak i nesposobne ruke nase drzave mogu jako pogorsati. S druge strane, oduvijek sam bio optimist.
I agree 🙂
Seoba kojih informatičara? Oni koji žele i zaista znaju raditi već su ili vani ili imaju dosta posla kojeg rade ovdje a naplaćuju vani.
Ali ja znam dosta njih koji više NE ŽELE RADITI ili žele samo malo raditi, jer im je svega puna kapa. Toliko puta su nešto radili a da im nije plaćeno, ali porez su morali platiti… Jednostavno neće više iz principa raditi za drugoga (državu). Ili su promijenili profesiju. Oni koji rade, rade to jer još uvijek VOLE taj posao.
Što se tiče ostalih, od 100% onih koji se predstavljaju informatičarima. njih barem 50% ne zadovoljava niti jedan kriterij po kojemu bi se mogli zvati informatičarima. To doduše ne znači da čak i za njih neće biti mjesta ako se malo potrude.
Ali ukupno je jako mali broj dobrih informatičara. O vrhunskima da ne govorim.
Što se tiče situacije na RH tržištu, paradoksalno, baš zbog toga što je jedan dio kvalitetnih informatičara odselio, a mnogi su potpuno ostavili profesiju ili prešli u neki management, lako je moguće da će ovdje skočiti potražnja (i cijena) ljudima koji znaju posao…
Ostaje da se vidi. Ja sam jedino u MIOC-u (jako davno jer sam par godina mlađi od @mgogala) imao neke koristi od školskog sustava vezano za informatiku. Sve ostalo kasnije je bio jad, doduše u ono vrijeme je to stvarno bila zanimacija za čudake 🙂 Kada si trebao neki priručnik ili informaciju morao si znati ljude koji znaju ljude :). Računalo si morao ili sastaviti ili prošvercati. Borba i čekanje za “mainframe” procesorsko vrijeme, ah to su bila vremena….
Danas je tu Internet, blogovi, video seminari, oprema, knjige, skupovi, udruge, projekti, nema čega nema. Samo treba učiti i raditi…..
Sve je dobro napisano, ali se ne slažem sa dijelom oko certificiranja (barem što se nas progamera tiče).
http://martinfowler.com/bliki/CertificationCompetenceCorrelation.html
Sve je relativno pa tako i certificiranje. Ono što sudi kvaliteti certifikata je tržište. Namjerno sam u tekstu spomenuo Oracle ACE certifikat jer ne poznajem ni jednog od ACEova, a znam ih (osobno) desetak, da nije informatičar par exellence. Krema. No put do tog specifičnog certifikata je trnovit, čovjek prolazi kroz sito i rešeto prije nego li mu se takav certifikat prizna. Dakle on se morao n puta dokazati kao vrsni stručnjak prije tog priznanja, i nakon toga nastaviti takvu praksu. Certifikat se u suprotnom može oduzeti.
S druge strane gomila certifikata nema nikakvu vrijednost. Ja ih imam 15-ak i s najmanje 10 njih si mogu obrisat rit. Izračunao sam u grubo da sam za uložen novac mogao kupiti doživotnu zalihu wc papira. I to je tak.
No, naglasak je u ovom tekstu slučajno (NEnamjerno) ispao na certifikatima. To mi nije bila namjera i vjerojatno sam fulao u koncepciji teksta. Na facebook profilu mi je jedan kolega dao istu kritiku. Naglasak teksta je trebao biti na alternativnim oblicima učenja i podučavanja za koje sam izvukao samo dva primjera, privatna učilišta i on-line kurseve pa se tu bespotrebno naglasio cerfitikate (valjda jer bi ih volio vidjet gomilu uokvirenih kao ukras na zidu 🙂 ). Postoji bezbroj drugih načina kako se dokazati kao stručnjak. Kolega s fejsa je naveo GitHub i Stackoverflow. Dakle generalno način na koji prihvaćamo podučavanje, učenje, znanje i dokazivanje istog se mijenja i u potpunosti sam siguran da državni monopol neće moći kvalitetno pratiti taj speed-up, štoviše mislim da će ga zbog načina na koji je organiziran, on je politički monopol i sredstvo, nastojati svim silama usporiti i spriječiti. Ipak nadam se da će tehnologija tome doskočiti prije. 🙂
Pa da relativno je, zato biste vjerojatno u Venezueli na primjer mogli kupiti samo jednu godinu zaliha WC papira za taj kapital.
Po meni je kristalno jasno da nikakvo javno, pa čak ni privatno školstvo pojedine države se neće moći natjecati sa privatnom online edukacijom u “informatici”, jer postoji cijelo more niša sa uskim specijalizacijama.
Puno je lakše naći u svijetu grupu ljudi koja se bavi nekim problemom, nego na razini neke države, zbog toga predviđam boom u online edukaciji u narednim godinama. Jedini problem je “certifikacija” takvih programa jer poslodavci ne vjeruju takvim programima (kod nas uopće, u svijetu malo manje). Ali ovo će slobodno tržište isfiltrirati, odnosno pojavit će se ljudi koji će za manje novaca zapošljavati na taj način osposobljene ljude, pa će samim time i njihov poslovni model biti jeftiniji.
Ovo doduše nema puno veze sa osnovnim i srednjoškolskim školstvom, gdje bi po meni primarni cilj bio osposobiti ljude za kritičko razmišljanje, ali to je inherntno u sustavu koji je autoritativan, pa samim time ne može protiv sebe.
S time rečeno, ne vidim neku politiku, regulativu ili direktivu s vrha koja bi mogla konkurirati otvorenosti tržišta online edukacija, koliko god “genijalna” bila. Pa se samim time slažem s Vama kad kažete da treba promovirati online edukaciju, ali kako je to sustav koji se može (i treba!) osjećati ugroženo, ne vjerujem da će čak i uz direktivu rezati granu na kojoj sjede – prije će grana puknuti zbog prevelike utovljenosti
Evo samo jedan primjer kako je danas lako doći do znanja. Svi koji se iole ozbiljnije bave sa informatikom znaju da za par stotina dolara godišnje imaju na raspolaganju nevjerojatnu kolekciju profesionalno pripremljenih on-line (VOD) seminara. A najveći dio materijala je besplatan.
Ali evo jedan primjer koji nije iz informatike. Čovjek za 120 dolara nudi DVD u kojem prikazuje slikanje uljanog portreta klasičnom “Flamanskom” tehnikom.
Ako zanemarimo činjenicu da je u EU zabranjena prodaja bijele uljane boje (osim restauratorima) na bazi olova koja je ključna za tu tehniku, pa se treba malo “snaći”, za 120 dolara možete doći do znanja za koje je nekada trebalo:
– Postati šegrt
– Biti šegrt 10-15 godina (gladovati, raditi kao konj, dobivati batine,..)
– Biti dobar sa gazdom (još više raditi i slušati)
– Oženiti njegovu kćer
– Biti uz gazdu na samrtnoj postelji da Vam šapne na uho još neke tajne zanata
Naravno nitko ti ne može prodati umjetnički dar, ali tehniku….
Danas? Platiš 120 dolara…. Ali većini je to preskupo. Jer znanje kao nije roba. Uostalom kome to treba kada postoji Facebook 🙂
Piše se o informatici,ali mislim da je osnovni problem razlika izmedju formalnog i stvarnog obrazovanja,koja u nas postaje sve veća. Djeca s faksa izlaze kao naštancovane kutije,jedna napunjena 10 %,druga 30 %,neka prazna…Osobno,iz prakse znam da diploma i famozni razgovori za posao nisu dovoljni,dapače, prije su zavaravajući. Oni koji znaju znanje,kreativni, većinom su socijalno neprilagođeni,stidljivi,odsutni,nervozni,dok su oni drugi sve suprotno (puni sebe,što poslodavci brkaju s samosvjesnim), arogantni,socijalno mimikricni…Stoga,prednost uvijek dajem konkretnim zadacima,prethodnim projektima i idejama nego li listu papira.Teror države s formalnim obrazovanjem ima kontra-produktivan efekt za poslodavca,jer mora smišljati načine kako isplatiti recimo kreativca s formalnom srednjom školom, makar i svojim novcima, ali čije ideje i kreativnost nadilaze recimo postignuća managementa.A kad tomu dodamo i royalty opcije,već ste u kršenju desetak naših zakona.Stoga nije niti čudno što većina naših prodornih manjih software tvrtki odmah osnivaju podružnice u SAD ili pak UK,gdje se taj dio umnogome lakše rješava, a kvalitetni kadrovi ostaju dio tima,uz adekvatnu nagradu.
P.s.
Što,usput,evo još jednog doticaja s TIPPS-om,gdje bi to trebalo ujednačeno s Amerika.
Odlično si opisao prvo stanje stvari. Samo bi dodao da mnoge uspješne Hrvatske IT firme ljude koji cijelo vrijeme borave i žive ovdje – zaposle u SVOJOJ vanjskoj firmi i tamo plaćaju doprinose. Bez obzira na formalne kvalifikacije i/ili stvarnu stručnost. Ne moram valjda ovdje objašnjavati zašto to rade 🙂
Ovi naši kriminalci (vlast) pričaju i trabunjaju kako bi oni ovo ili ono. Ali samo zato da poslije mogu pljačkati i maltretirati budalu koja se dala zaje*ti i ovdje osnovati firmu i plaćati njima harač.
Da je njima stvarno stalo, napravili bi sljedeće:
Nema poreza za izvozne poslove (0%) i to ne samo za IT nego za sve
Nema vođenja knjigovodstva (osim jednostavnog statističkog izvještaja krajem godine)
Nema kontrole, nema nadzora, nema ničega za izvozne poslove – ništa
Plaća je stvar između tebe i posloprimca. Doprinos na plaću samo minimalni paušal (samo zdravstveno osiguranje u fiksnoj cifri jednakoj za sve zaposlene)
Nitko ti ne smije “prismrditi” u firmu ili te išta pitati
Samo ljudi radite, izvozite i donosite devize u zemlju i onda ovdje trošite zarađeno….
Za unutrašnje poslove isto tako nema poreza niti knjigovodstva do prometa od 2.000.000 kn (osim obračuna PDV-a) pri čemu možeš birati hoćeš li ili ne biti u sustavu istoga…
Svakom normalnom bi to trebalo biti dovoljno. Ali pomahnitalom razbojniku naviklom na nekažnjenu pljačku (takozvani porezi) ne pada na pamet takvo jednostavno rješenje….. Svakoga treba moći maltretirati i svatko mora biti za nešto kriv, pa kada ga treba “disciplinirati” da ima materijala…. Znamo dobro kako to ovdje funkcionira.
Prema tome unaprijed nam je poznat rezultat njihovih “napora”…..
Uostalom zašto se obrazovati? Koji je cilj toga? Ne mislim na opću kulturu i osobno izgrađivanje nego na specijalističko obrazovanje u struci.
Da budeš konkurentan? Pa to je nemoguće i ovako i onako kada ti drže utege na nogama. Da imaš više posla? Zašto, zato da na kraju ostaneš dužan kada ti ne plate, ili kada nakon 10 godina suđenja ne dočekaš pravomoćnu presudu?
Pa samo luđak i/ili očajnik bi radio pod tim uvjetima.
Zar nije bolje onda koristiti sustav i plivati “niz vodu”? Pa zar je u bilo kojoj struci moguće zaraditi za kruh sa pameću “pipl mast trast as”? A da ne širiš noge za zaradu naravno….
Nije. Jedino je moguće ako živiš unutar sistema i ako te sistem plaća ukradenim novcem (porezom).
Zamislimo sljedeću situaciju i razgovore:
Poduzetniku u Hrvatskoj zvoni telefon.
– Dobar dan, ovdje porezna uprava.
– (poduzetnik) Izvolite? (u čudu)
– Oprostite što smetamo ali bili smo slobodni nazvati i zamoliti Vas za pomoć
– (poduzetnik) Kakvu pomoć?
– Radimo statističko istraživanje vezano za Vaš poslovni profil i pitamo Vas da li ste voljni sudjelovati u istome
– (poduzetnik) Ne, nemam vremena za to. (iznervirano)
– Oprostite, ugodan dan, više Vas nećemo uznemiravati
ili
– Dobar dan, ovdje porezna uprava
– (poduzetnik) Da?
– Bili smo slobodni obavijestiti Vas da niste više dužni voditi knjige do prometa od 3.000.000 kn
– (poduzetnik) Hvala i doviđenja
– Hvala Vama
ili
– Dobar dan, ovdje porezna uprava
– (poduzetnik) Da?
– Po našim evidencijama približili ste se prometu od 2.000.000 kn
– (poduzetnik) Da, i?
– Dužni ste ako prijeđete taj iznos početi voditi knjige
– (poduzetnik) Ne pada mi napamet zajeb*ti se sa time. Ili mi podignite limit ili ću preseliti posao vani ….
– Pa to nije baš u skladu sa….
– (poduzetnik) Ne miješajte mi se u posao i ne uznemiravajte me..
– Dobro, dobro, oprostite, doviđenja javit ćemo Vam kada napravimo što ste tražili
Onda kada ovo neće zvučati kao fantastika, i kada će se moći raditi bez čvora u trbuhu, tada će se stvari promijeniti. Do tada….