Oznake

, , , , , , , ,

Kako se družim sa dosta informatičara, a poznajem ih još i više, primijetio sam kako su sve više razočarani, čak i frustrirani time što država nema razumijevanja za informatiku. Ima u tome i ponešto lobiranja (cendranjem do ugovora za kojeg jamči država) no u ovom slučaju komentirat ću “razumijevanje” koje se odnosi na pitanje obrazovanja gdje vide problem u tome što informatika nije uvrštena u obrazovni program kao obvezni predmet.

Evo što mislim o tome.

Domaća informatika, koju respektiram zbog sasvim pristojnih rezultata i mnogih izvanrednih ljudi, ne duguje ništa posebno državnom obrazovnom monopolu. Najmanje znanje. Način na koji su današnji lideri u hrvatskoj informatici učili o informatici u največem broju slučajeva ne može se povezati sa državnim obrazovanjem. Učilo se iz časopisa i teško dostupnih knjiga. Grijale su se stolice i grbilo se nad tastaturom.

U tom pogledu, a poučen (katastrofalnim) rezultatima koje državni obrazovni monopol ostvaruje svakodnevno u okviru onoga čime se bavi, treba biti oprezan oko toga što domaća informatika zapravo želi postići zagovarajući prepuštanje primata u prenošenju informatičkog znanja u ruke istog. Najmanje što nam u tom pogledu treba je u konačnici neka hiperprodukcija kadrova koji će se natjecati za manji broj radnih mjesta i poslova. Iako je ova primjedba danas kontraintuitivna, jer potražnja za IT kadrom premašuje ponudu, prisjetimo se ekonomije i hiperprodukcije ekonomista koja još uvijek traje i koja je posljedica vizije tog istog državnog obrazovnog monopola u pitanju razumijevanja onoga što tržištu treba. S druge strane treba razmišljati i o sklonostima djece. Sklonost djeteta za neku stvar roditelj će uočiti mnogo prije nego škola, dok će ova u pravilu činiti upravo suprotno – djecu prisiljavati na štošta bez obzira na njihovu sklonost, prema shvaćanjima i vizijama nekog (u suštini) političkog tijela, u ovom slučaju to bi značilo dijete koje nema sklonosti za informatiku vrednovati prema rezultatima koje će ostvariti u informatici.

Za početak manje bi zlo bilo zagovarati informatiku u formi izborne izvannastavne aktivnosti. Ipak primarno sam za to da se državni obrazovni monopol u potpunosti isključi iz ovog pitanja te da se počnu promovirati alternativni oblici podučavanja/učenja poput on-line seminara (Udacity, Coursera i sl.) te izvanškolskog obrazovanja (privatna učilišta koja će kroz kvalitetnije i pristupačnije obrazovne programe privlačiti djecu sa sklonostima za informatiku). Kako bilo budite sigurni u jedno – blistava budućnost nas ne čeka u školskim klupama državnog obrazovnog monopola.

Paradigma obrazovanja se mijenja. Tome sudi vječita ljudska želja za znanjem, koja osobito dolazi do izražaja danas, kroz informatičku revoluciju, i koja se odupire idejama koje zastupa državni obrazovni monopol. Ključni trenutak u tom pogledu, ta promjena paradigme, bit će onaj u kojemu će znanje verificirano od alternativnih “učilišta”, bez obzira govorimo li o certifikatu Udacityja, Coursere ili nekoga trećega, biti prepoznato na tržištu i postati relevantnije od svjedodžbe ili diplome državnog obrazovnog monopola. Neki su već i prepoznati (Oracle, Microsoft, CFA, PMI…).
– Diplomirao si poslovnu informatiku? Pa dobro.
– Imaš Oracle ACE certifikat!? Now we’re talking!

Hoćete jedan iz domene ekonomije i političke filozofije? – Mises institute.

Osobitu preporuku i pohvale dajem cijenjenom profesoru Toniju Milunu i njegovom fantastičnom projektu “Where math is fun“.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi