Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.
Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.
Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.
Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).
Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.
Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.
Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Recimo da se sutra u Baltimoreu, Detroitu ili Newarku ukine monopol policije nad nošenjem oružja i primjenom sile. Zbog prirodne podjele rada 100% populacije se neće upustiti u posao samoobrane, već će se tržišnim mehanizmima pojaviti rent-a-cop pojedinci i kompanije.
Moje pitanje: smatra li netko da bi tržište na tom području smanjilo broj ovakvih slučajeva “policijske brutalnosti” ili ih povećalo? Ako bi ih smanjilo, zašto? Ako bi ih povećalo, zašto?
Ako se radi o samoobrani onda pretpostavljam da Baltimorčani, Detroitljani i Newarčani drže da su imovina i život nešto što vrijedi štititi. Ako je tako onda je tržišni argument, u smislu pružanja usluge zaštite, bolje štititi imovinu i život građana (to može biti i slogan neke agencije). Ona agencija koja će imovinu i život štititi bolje imat će više posla, jer će je građani zbog toga htjeti plaćati. Ona koja će to činiti lošije imat će manje posla. Posljedično će biti izbačena s tržišta, a njen gazda će možda postati zaposlenik agencije bolje štiti imovinu i život onih koji je financiraju.
No to ne znači da bi uspostava takvog sistema prošla uz cvrkut ptica. Sve ovisi koliko se imovina i život poštuju u trenutku uspostave tržišta tih usluga i nekom, ne znam kojem, periodu netom prije i poslije uspostave istog.
Zadnji odlomak ti je ključan.
Razlog zašto ovo pišem nije kritika ideje privatizacije policijskih usluga, nego kritika ideje da će privatizacija policijskih usluga smanjiti ono što se naziva “policijskom brutalnošću”. Govorimo o velikoj populaciji koja nema razvijen koncept privatnog vlasništva i nenasilnog ponašanja. Ideja da će ih se moći dovesti u red bez primjene jake fizičke sile je naivna. U filmiću koji si stavio izmješane su scene potpuno imbecilnog ponašanja i uporabe sile u situacijama za koja ne vidim da postoji ikakvo drugačije rješenje. Takva režija ostavlja dojam nekog sveopćeg sadizma i neopravdane uporabe sile od strane policije, bez ikakve analize zašto su je primjenjivali u pojedinačnim slučajevima.
Inače, čitao sam par postova na raznim blogovima o tome kako policija postupa u vrlo elitnim četvrtima u Californiji. Recimo samo da o tome NYT i Huffington post ne pišu često, iako bi metode posramile i najgoru našu prvo-šamar-onda-tražim-ličnu miliciju. 🙂
Moram pohvaliti članak jer dodiruje teme koje su od ključne važnosti za naše živote. Neću se sada upuštati u rasprave oko toga da li bi privatizacija policijskih usluga bila dobro rješenje ili ne. Osobno imam određene rezerve prema tome.
Ali smatram da bi DEMOKRATIZACIJA nadzora i sankcija nad policijskim uslugama, te nametanje odgovornosti za neisporučenu ili lošu uslugu imala blagotvoran efekt.
Isto kao i u slučaju “pravosuđa”. Ali za to je prije svega potrebno promijeniti koncept gledanja na stvari. Opet i opet ponavljam iste primjere kako bi pokazao što je tu sve pogrešno i na što mislim.
Evo jedan tipičan primjer:
Čovjek (A) je kršio zakon i pri tome nanio štetu drugom čovjeku (B). Postoji propisana novčana kazna za taj prijestup. Ali, država kazni čovjeka (A) I NOVAC OD KAZNE UZME SEBI. Čovjek (B) mora posebno tužiti čovjeka (A) za nadoknadu štete.
Tko je tu lud ?!?!??
Pa naravno da je država pod tim uvjetima ZAINTERESIRANA da se ŠTO VIŠE krši zakon. I ustvari IMA KORISTI od toga što je osobi (B) nanesena šteta. Ustvari je SUUČESNIK U KRIMINALU.
I ne samo to, nego osobu (B) još stavlja u podređeni položaj da se mora za svoje novce boriti za ono što joj pripada.
A takvi primjeri su PRAVILO. To je ono što PRVO treba promijeniti. Odnos prema pravima i obvezama. To je ključ.
Nakon toga slijede mehanizmi nametanja odgovornosti o kojima sam govorio na početku. Tek tada, i samo tada možemo početi razmišljati o ovome što je tema posta, a to je privatizacija i konkurencija u toj vrsti usluga…
Bez da se ove dvije stvari prethodno riješe, tada će se i privatnik samo uključiti u kriminalno kolo sa jačim. Dakle ne sa oštećenim građaninom, nego sa državom.
Da citiram “za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer “?
Standard Oil 1901.godine kontrolisali 91% naftne proizvodnje, dok ih državni zakoni nisu smirili, to je to vreme slobodnog tržište i male javne potošnje. Pa, De Beears sa proizvodnjom dijamanta od 90% 1980.g proizvodnje sveli su ih na 50% 2012.godine.
U.S. Steel koji je osnovao JP Morgan i Elbert H.Gary 1901.g i danas je jedna od tri najvece čelične kompanije, 1911.g kontrolisali 70%proizvodnje čelika posle državnih intervencija danas proizvode oko 10% čelika. American Telephone And Telegraph nacionalizovan 1918.godine…Danas tu je Luxottica koja kontroliše 80% brendova tako da kad uđete da kupite naočare od 10 8 je proizvedeno i distribuirano od iste kompanije, pa Monstanto osnovan 1901.g 80% tržišta semena kontrolišu oni.Tako da libertarijanci i poriču privatne monopole a napadaju državne, a u raskoraku su sa stvarnim svetom i ekonomskom istorijom i empirijom. Najčudnije od svega je što dobijaju debatni prstor u nekim medijima i zalažu se za ideje koje ne bi podržalo ni 2% ljudi. Čak. nijedna stranka ni u u Velikoj Britaniji np neće da ponudi Nozikovu minimalnu državu, a nijedna nemačka stranka neće uzimati Mizisove ideje.
Evidentno ništa od navedenog nisu bili monopoli.
A to da je država skresala poslovanje tih tvrtki je prosta činjenica.
Ekipa napravi nešto dobro, ljudi to počnu kupovati jer im je od koristi, i onda se država nametne kao faktor. Ništa dobro ne proizlazi iz nametanja i prisile.
Bio ja danas na placu. Došla inspekcija i pronašla ženi višak u blagajni od 600 kn. Kazna 20.000 kn. Žena plače, ovi kamenog lica, ljudi okolo pljuju na tlo i gledaju inspektore sa prezirom. Neki drugi majmuni se smiju i klimaju štakorskim glavama….
U redu, ako kazna treba odgovarati zločinu i ako je za VIŠAK u TVOJOJ blagajni od 600 TVOJIH kn kazna 20.000 kn, (33x), kolika treba biti PROPORCIONALNA kazna za MANJAK TUĐEG novca u državnom proračunu i za nelegitimno zaduživanje U TUĐE IME.
Koja je pravična kazna?
Zanimljivo je kako ih ne zanimaju medijski i financijski monopoli koji su u rukama usko povezanih i malobrojnih pojedinaca. A tu se vrti najveća moć. Kada netko može “from thin ear” po potrebi stvarati novac kojeg nema i događaje koji se nisu dogodili.
Tu se ne primjećuje monopol. Zanimljivo je to sljepilo……
Ja mislim da ih smeta i to. Samo što ne spominju uvijek sve i u svakoj prilici. Ono što ih ne smeta je državni monopol nad zdravljem, obrazovanjem i ostalim stvarima koje kotiraju vrlo visoko kada govorimo o preferencijama ljudi. To su ona tzv. civilizacijska pitanja. Oni smatraju da jednu inovativnu privatnu tvrtku treba rasturiti, time uništiti opće dobro koje stvara za ljude, kako bi se nekim drugim tvrtkama dala šansa da ovu sustignu, no istovremeno nekonzistentno tvrde da treba činiti suprotno u slučaju državnih monopola. Njih, smatraju, treba očuvati. Filozofski to se zove nekonzistentnost.
@Kapitalac
Hoćeš reći da je britansko zdravstvo koje je dostupno svakom građaninu NHS lošije i manje efikasnije od američkog zdravstvenog sistema gde država ne obezbeđuje bespalatno zdravstvo za svoje građane. Da li je loš britanski zdavstveni monopol koji ih košta 150 milijardi $ godišnje. Problem je što liberarijancima smeta državni prirdno monopol, a privni ne, čak ih i poriču.
Niti postoji “besplatno zdravstvo” niti postoji “tržišni monopol”.
Marko, pročitaj “After the Welfare State“, to je zbirka eseja koju je sakupio Tom Palmer, a napisali su ih ugledni akademici iz Velike Britanije, Španjolske, Italije, Grčke, Njemačke itd. i na temu nastanka javnih monopola pretežito socijalnog tipa. Knjiga također donosi zanimljive podatke iz vremena koje je prethodilo samom nastanku državnog socijalnog osiguranja. Čisto da vidiš kako je socijalna skrb funkcionirala prije podržavljenja pa ćeš možda shvatiti koji je bio razlog zašto su socijalna pitanja podržavljena i tako dobila monopolističku formu. Reći ću ti samo da razlog nije nikakva superiornost niti stabilnost državnog upravljanja socijalnim pitanjem pred tržištem već upravo obrnuto.
Tržišni monopol ne postoji niti je ikada postojao. To si i sam potvrdio u svojem prvom komentaru iznijevši postotne udjele tržišta određenih velikih kompanija u prošlosti. Da si napisao da je koja među njima imala 100% tržišta onda bih se malo pozabavio provjerom tog postotka, ali ako nije 100%, i ako se ne plaća na način da monopolist pod prijetnjom čiste sile i represije prodaje svoju robu drugome onda to ne može biti monopol, ni po kojoj znanstvenoj definiciji. Ali ti se ne baviš znanošću, jel tako, već dogmom.
“Državni prirodni monopol”. 🙂
Da, prihvaćam da je povijesna činjenica to da uvijek jedna skupina građana maltretira drugu i prisiljava je na štošta. Prirodno je i to da ljudi na neki način uživaju biti podređeni tim sileđijama pa čak da ih i brane. To se u psihijatriji zove Stockholmski sindrom. Libertarijanci se zalažu za princip ne-agresije i za slobodnu razmjenu među ljudima. Vjerujem da je ta ideja stoljeće-dva ispred ovog vremena u kojem ljudi pristaju biti žrtve sileđija samo zato jer su uvjereni da je za njihovo zdravlje, obrazovanje i druga važna pitanja najbolje da vode brigu sileđije.
Svima pohvaljujem članke jer vidim da ste na dobrom tragu ovaj put. Thumbs up.
Jedino bih dodao što ste propustili primjetit da monopol ne znači jedna kompanija sa 100%. To mogu biti i 2, 3 kompanije koje dogovrno podijele kolač i ne dopuštaju ulaz novim igračima. tipičan slučaj kod nas su teleoperateri. I drugi dio puno važniji je skriveni monopol. Npr. kada su na “slobodnom” tržištu prividno različite kompanije koje se čak i nadmeću, ali u strukturi vlasništva završavaju u jednoj točci.
To je win-win kombinacija za vlasnike.