Oznake

, , , ,

Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.

Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.

Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.

Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).

Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.

Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.

Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi