Oznake

, , , , , , , ,

Boris Lalovac: “Više neće biti egzotičnih valuta kao franaka. Zakonom ćemo riješiti i kako se određuje vrijednost nekretnine, neće se više plaćati veći tečajni rizik jer korisnici ne mogu glavnicu pokriti nekretninom. Što se tiče problema aktualnih kredita, moramo o svima brinuti, pa i o onima zaduženim u eurima, ne samo u švicarskom franku. Ovo mora biti riješeno jednim zakonom. Nema više mjesta dužničkom ropstvu” 

1. Švicarski franak nije egzotična valuta. To je valuta koju ljudi širom svijeta vrlo cijene jer se dokazala kao stabilna valuta. To je ljudima važno jer pohranjujući svoju imovinu u valutu oni očekuju očuvati vrijednost iste (makar je u svakom slučaju kroz inflaciju gube). Problem je u tome što je u izvjesnom razdoblju naše prošlosti država debelo precijenila kunu u odnosu na franak. To je stvorilo povećanu potražnju za frankom. Kada su ljudi shvatili istinu (ali ne i uzrok) bilo je prekasno, nekretninski balon koji se napuhao na podcijenjenom franku je eksplodirao, a vrijednost franka se počela penjati u svoje realne okvire. Dodano, ukidanje pega spram eura pokazalo je svijetu koliko franak zapravo vrijedi, odnosno koliko ljudi vjeruju u njega. Vjera ljudi u franak odredila je njegovu vrijednost spram kune u danom trenutku. Međutim problem je određen političkim sredstvima jer kao što znamo država upravlja monetarnom politikom te je njome prije nego li je itko bio svjestan odredila sudbinu ljudi koji su se zadužili u podcijenjenoj valuti.

2. Vrijednost nekretnine treba određivati tržišnim metodama, a ne zakonima u službi politike. Tržište ima svojstvo dinamičnosti i brze prilagodbe novonastalim okolnostima. Cijene nekretnina određene su bezbrojnim faktorima i preferencijama ljudi te ono što vrijedi danas već sutra može postati neprihvatljivo. Najava zakonske regulacije tog pitanja predstavlja najavu državne intervencije koja je svojevrsno priznanje političara da ne razumiju kako zapravo funkcionira ekonomija, teoretski i praktično. Oni će onemogućiti tržište da se prilagođava novonastalim okolnostima i tako izravno utjecati na njegovu dinamiku. Državna intervencija u pravilu donosi negativne ishode. Kao i u slučaju podcijenjenog franka možemo očekivati raskorak između ponude i potražnje, odnosno cijene koju će određivati politika u odnosu na cijenu koju bi određivalo tržište (da mu se to pravo nije intervencijom oduzelo).

3. Tečajni rizik je povezan s prvom točkom. U uvjetima gdje država određuje koliko kuna vrijedi prema ostalim valutama dobro je da postoji nešto poput naknade za tečajni rizik. Kao što rekoh, država ima sklonost precijeniti domicilnu valutu i tako na tržište odaslati lažan signal o vrijednosti novca. Stoga je sasvim razumno da onaj tko to shvaća, a nudi kredit, traži od osobe koja posuđuje novac da plati i naknadu za tečajni rizik odnosno preuzme ga na sebe.

4. Kada bi vlast imala stvarnu namjeru brinuti se o građanima onda bi ih ostavila na miru. Problem dužničkog ropstva u kojeg su se uvukli brojni građani izravna je posljedica vladinog činjenja, a ne njene pasivnosti. Vlada svakodnevno provodi intervencionizam na svim poljima pa tako i financijskom. Građani odobravaju intervencionizam jer on dolazi uz velika obećanja. Tek se nakon provedbe intervencije uočava enorman nesrazmjer u odnosu na obećano. Nažalost tada se rješenja ponovno traži u novim (i novim) vrstama intervencija. Tako i u ovom slučaju Lalovac najavljuje konačno rješenje problema po sistemu “jednim zakonom dokidam dužničko ropstvo” no vidjet ćemo da će ishod biti u potpunom nesrazmjeru s očekivanjem. Za primjer, banke će na uvođenje poreza na aktivu reagirati njenim smanjenjem, što će dovesti do premale ponude novca na tržištu, što pojačava neizvjesnost poslovanja i odgađa na neizvjestan rok ikakvu mogućnost jačanja ekonomske aktivnosti koja se nužno mora svoditi na privatni, a ne javni sektor. Barem ukoliko želimo napredovati, a ne propadati. Bez ekonomske aktivnosti i to one sa smislom, koja donosi profit, nema mogućnosti blagostanja za građane. Nema dobrih plaća, nema dobrog zdravstva, obrazovanja, mirovina niti ičega što građani žele imati. No čak i u tom turobnom scenariju priča ide na ruku Vladi, jer ako nema privatne inicijative onda prema ekonomskoj teoriji (kejnzijanskoj, koja je dominantna) inicijativu mora preuzeti vlast. Tu na scenu nastupa Lalovac i njegovi pajdaši. Oni od toga i takvog stanja imaju izravnu korist. Osim što im donosi novac, jer ih moramo plaćati kroz porez, donosi im i zadovoljštinu jer vlast predstavlja moć. Siguran sam da je ugodno kada te ljudi doživljavaju kao kakvo božanstvo ili spasitelja. No van svake pameti je biti dio kulta koji štuje takve ljude i takvu državu. Problem je ovdje ideološkog karaktera i svjetonazora, naime u Lalovčevoj izjavi, odnosno u njegovom stavu, otkriva se jedna blaga do umjerena nota despotizma.

Ima tu još nekih pogleda na stvar koje nisam spomenuo, primjerice Lalovca vjerojatno boli činjenica da u kreditima građana leži gomila novca s kojim on ne može ništa, a tako bi želio. Od iznosa kojeg građani odvajaju za kredit ne plaća se porez, iz čega realno proizlazi njegova “veleumna” ideja o oporezivanju aktive banaka. Prema Lalovcu građani izgleda moraju biti u funkciji realizacije političkih ciljeva koje će nametati vlast, pa makar što smo već naučili da je poticanje jeftinog stambenog kreditiranje podcijenjenom valutom proizvelo strašne posljedice za te iste građane, i dalje paradoksalno vjerujemo u floskule o tome kako nam vlast pomaže time što čini.

Svako dobro,
vaš Kapitalac