Na jadranskoj obali postoje deseci zapuštenih hotela i resorta. U postojećim okolnostima njihovi vlasnici očito ne nalaze računicu isplativosti koja podrazumijeva izvjesne troškove njihove obnove i stavljanja u funkciju (profita). Tako ovi stoje zamrznuti u prostoru i vremenu, čekaju neka bolja vremena kada će računica pokazati da obnova i stavljanje u funkciju vlasnicima donosi dobit. Do tada oni su tek mrtvi kapital, odnosno trošak kojeg vlasnici moraju podmirivati od dobiti koju ostvaruju poduzimajući negdje drugdje (čak i u nevezanim gospodarskim granama).
U članku Jutarnjeg lista vidimo jednu populističku najavu ministrice Mrak Taritaš, bez sumnje jednu od onih koje u očima javnosti zvuče fantastično i koje “na prvu” dobivaju opću podršku, koja upravo takvima namjerava drastično povećati troškove držanja mrtvog kapitala. Kaže da će vlasnici zapuštenih objekata plaćati višestruko veću komunalnu naknadu od one koju plaćaju sada, i svakako veću od onih čiji objekti rade. Naravno, radi se tek o setu nespretnih, nelogičnih i ekonomskih neutemeljenih izgovora za običnu pljačku, odnosno pokušaj pljačke jer njen naum neće biti ostvaren upravo zbog ekonomskih činjenica, i nastojanju da se metodom podmetanja kukavičjeg jaja dobije prešutno odobrenje javnosti za povećanje (para)porezne represije nad dijelom građana.
No ekonomska računica govori nam da se vlasnicima tih objekata, kao što rekoh, u postojećim okolnostima ne isplati ulagati u njihovu obnovu i “stavljanje u funkciju”. Razloga za to može biti bezbroj, a jedan od značajnijih u današnjim okolnostima jest svakako trošak zadovoljavanja birokratskih propisa. Koliko je potrebno novca platiti državi da bi se objekt stavio u funkciju, pitanje je prije svakog drugog pitanja. Ukoliko se pak radi o obnovi objekata u turističkim središtima koja su ispunjena konkurencijom možemo govoriti o općenitoj neisplativosti ulaska na tržište na kojem su ponuda i potražnja uravnotežene. Tek je promjena u toj ravnoteži, u smjeru povećane potražnje, uvjet koji bi djelovao pozitivno na računicu ulaska na tržište i na tu promjenu, moguće je, vlasnici zapuštenih objekata čekaju.
Bez obzira na okolnosti zbog kojih vlasnici zapuštenih objekata ne nalaze računicu u pokretanju poslovanja nema sumnje da će im plaćanje ovih suludih penala dodatno otežati eventualan ulazak na tržište, odnosno na razočaranje gđe. Mrak Taritaš vjerojatnije je da će oni nastojati čim prije riješiti se mrtvog kapitala, prodati ga kako ne bi morali plaćati suludi namet. No problem jest što nova okolnost, uvođenje nameta, umanjuje mogućnost prodaje mrtvog kapitala odnosno pronalazak kupca koji bi ga usprkos povećanim troškovima mogao staviti u funkciju profita.
Problem povećane (para)porezne represije zadesit će i eventualnog novog vlasnika. Što znači da će potražnja za takvim objektima na tržištu biti mala ili nikakva. Posljedično sadašnji će se vlasnici naći u svojevrsnoj pat poziciji jer će morati plaćati daleko veći paušalni trošak kako bi sačuvali mrtvi kapital. Kako će to učiniti, s obzirom da im zapušteni objekti ne donose prihode, ovisi o tome kako to isto čine danas dok plaćaju znatno manji namet. Bez sumnje ove troškove moraju podmirivati od prihoda koje, kao što rekoh, ostvaruju u nekim drugim gospodarskim djelatnostima. Troškovi čuvanja zapuštenih objekata direktan su teret tih drugih djelatnosti koji će ovime porasti, tako se reflektirati na njihovo poslovanje i sasvim sigurno pomrsiti računicu. Efekti ove mjere širit će se na druge gospodarske djelatnosti vlasnika zapuštenih objekata i činiti im izravnu štetu.
Poduzetnici koji u sadašnjim okolnostima ostvaruju vrijednost graničnog proizvoda, a takva je u pravilu vrijednost koja se može ostvariti na konkurentskom tržištu, ovdje nužno ispadaju iz igre jer više neće moći ostvariti tržišnu vrijednost proizvoda te istovremeno platiti namet na mrtvi kapital u nevezanoj gospodarskoj djelatnosti. U tom slučaju riskiraju nemogućnosti daljnjeg poslovanja u tim djelatnostima.
S obzirom da povećanje nameta ne može motivirati vlasnike zapuštenih objekata na obnovu istih i stavljanje u funkciju, jer namet djeluje negativno na računicu, ministrica nužno pribjegava populističkim argumentima, primjerice opravdava namet konstatirajući da zapušteni objekti nagrđuju obalu, kako bi dobila odobrenje dijela javnosti koji je uglavnom ekološki senzibiliziran, ili pak dijela koji je “javno osviješten” kada koristi argument o ranije izgrađenoj javnoj infrastrukturi koja je trebala služiti tim objektima, a sada stoji neiskorištena i predstavlja trošak lokalnoj samoupravi. Ti argumenti, kao opravdanje za uvođenje nameta, nisu valjani jer kao i u svakom drugom slučaju namet ne može djelovati pozitivno na računicu poslovanja. Da računica postoji ti objekti bi već poslovali. Ovako će ta mogućnost biti još manja.
Uz uvjet da na tržištu postoji adekvatna potražnja ti zapušteni objekti mogu biti obnovljeni jedino ako država prestane biti značajan faktor u računici poslovanja.
Teško mi je reći koji bi bili ministričini skriveni motivi za ovu mjeru. Čak kada prevrtim sve moguće razloge, primjerice želja da se domognu vlasništva tih objekata kako bi sami njima upravljali (iako i sami imaju u vlasništvu zapuštene objekte), ostaje mi jedino zaključak da ona doista iskreno vjeruje da će uvođenjem nameta potaknuti obnovu i stavljanje u funkciju tih objekata. Iako se to neće desiti uvijek će biti nekih brojki i statistika koje će se tumačiti pozitivno i kojima će se opravdavati izuzetno štetno djelovanje birokratske elite. Štoviše, to neće biti tek opravdanja već maštovita, populistička tumačenja u svjetlu izvrsnosti i odličnih rezultata vladinih mjera, poput primjerice mjera za zapošljavanje mladih ministra Mrsića za koje znamo da su izrazito štetne po ekonomiju jer se financiraju izravno kroz poreze i namete ekonomiji i građanima, dok se proizvodi uglavnom vojska novih, mladih birokrata koji će u budućnosti zahtijevati poslove i plaće posredstvom države, na teret poreznih obveznika i potpuno nekompatibilno s načelima slobodnog tržišta. To tržište, ili bolje rečeno ono malo tržišta što još nekim čudom funkcionira s pozitivnom računicom, jest i ostat će tek resurs za očuvanje vojske uhljeba.
Za kraj vrijedi reći kako je država, također vlasnik mnogobrojnih zapuštenih objekata na obali, samu sebe elegantno oslobodila obveze plaćanja te nove POVEĆANE komunalne naknade za zapuštene objekte i tako još jednom dokazala da u Hrvatskoj ne postoje temelji vladavine prava koja u svojem izravnom značenju podrazumijeva jednakost svih pred zakonom – što vrijedi za građane vrijedi i za državu samu!
Svako dobro,
vaš Kapitalac
