Sapun socijalizam

Oznake

aktivizam, imovina, Lush, sapun, slobodna trgovina, socijalizam, tržište, TTIP

Lush je internacionalna kompanija koja posluje u 46 zemalja Svijeta, ima preko 700 trgovina i 6 manufaktura (jedna od njih je u Hrvatskoj). Proizvode kozmetiku, uglavnom bez ili sa vrlo malo konzervansa, pritom koriste vrlo skupe sastojke poput apsoluta od jasmina, vjeruju u profit, sretne zaposlenike, ne testiraju proizvode na životinjama (ali podržavaju testiranje na ljudima) te podržavaju i/ili financiraju brojne aktivističke udruge (borce za prava životinja, protivnike nuklearnih programa, protivnike sječe stabala i dr.).

U Hrvatskoj Lush podržava socijalističke aktiviste i pomaže im u širenju propagande tako što u papirnatu vrećicu uz kupljeni proizvod (čija proizvodnja je, usput rečeno, za okoliš daleko štetnija od proizvodnje jedne plastične vrećice, i koja podrazumijeva sječu stabala) ubacuje njihove antikapitalističke pamflete.

Tako sam i ja u svojoj Lush vrećici dobio “Stop TTIP” pamflet, iako ga nisam tražio niti želio dobiti. Iskreno žalim što sam u Lushu potrošio gotovo 500 kuna jer dio tog novca postaje Lushov profit. Problem nije u profitu, dapače, već u tome što dio profita potom koriste da bi podupirali aktiviste koji zagovaranju najgore društvene vrijednosti i politike koje se ogledaju u kolektivizmu kao vrhunaravnom obliku društvenog uređenja čiji cilj je, znamo, konačno obespravljenje pojedinca, malog čovjeka. Takve ideje odbijam podržavati vlastitim novcem. Da sam znao što me čeka u vrećici, ne bih u Lushu kupio ništa i zaobišao bih ga u širokom luku.

Lush također vjeruje da je kupac uvijek u pravu (što je točno). Tako da sam ja, kupac, odlučio više ne kupovati Lushove proizvode. I to je ok. Smatram da Lush ima pravo na ovu vrstu diskriminacije*. Time priznajem Lushovo pravo da svojim postupcima odlučuje o profilu ljudi koje smatra dostojnim kupnje svojih proizvoda. Lushovi proizvodi su Lushova imovina. Priznavanjem prava na diskriminaciju Lushu priznajem pravo da rapolaže vlastitom imovinom kako ga volja. Ne znam jesu li u Lushu svjesni da se aktivisti koje podržavaju ne slažu s ovim načelom.

Stoga nisam siguran koliko će se Lush usrećiti s kupcima koji se protive internacionalnim kompanijama, ideji slobodne trgovine i profitu, s obzirom da je i sam dio tog svijeta. Bilo kako bilo kupci će odlučiti o njihovoj sudbini, bilo vlastitim novcem u slobodnoj tržišnoj razmjeni dobra za dobro, ili u politički uvjetovanoj redistribuciji po principu “svakome sapuna po potrebi” – za što se posljedično zalažu aktivisti koje potpomažu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*ista vrsta diskriminacije, odnosno na prvi pogled nešto izravnija, javlja se primjerice u slučaju slastičara koji ne žele peči torte za gay vjenčanja

Prolupali birokrati – povećavaju namete, a očekuju investicije!

Oznake

jadranska obala, komunalna naknada, Mrak Taritaš, namet, zapušteni hoteli

Na jadranskoj obali postoje deseci zapuštenih hotela i resorta. U postojećim okolnostima njihovi vlasnici očito ne nalaze računicu isplativosti koja podrazumijeva izvjesne troškove njihove obnove i stavljanja u funkciju (profita). Tako ovi stoje zamrznuti u prostoru i vremenu, čekaju neka bolja vremena kada će računica pokazati da obnova i stavljanje u funkciju vlasnicima donosi dobit. Do tada oni su tek mrtvi kapital, odnosno trošak kojeg vlasnici moraju podmirivati od dobiti koju ostvaruju poduzimajući negdje drugdje (čak i u nevezanim gospodarskim granama).

U članku Jutarnjeg lista vidimo jednu populističku najavu ministrice Mrak Taritaš, bez sumnje jednu od onih koje u očima javnosti zvuče fantastično i koje “na prvu” dobivaju opću podršku, koja upravo takvima namjerava drastično povećati troškove držanja mrtvog kapitala. Kaže da će vlasnici zapuštenih objekata plaćati višestruko veću komunalnu naknadu od one koju plaćaju sada, i svakako veću od onih čiji objekti rade. Naravno, radi se tek o setu nespretnih, nelogičnih i ekonomskih neutemeljenih izgovora za običnu pljačku, odnosno pokušaj pljačke jer njen naum neće biti ostvaren upravo zbog ekonomskih činjenica, i nastojanju da se metodom podmetanja kukavičjeg jaja dobije prešutno odobrenje javnosti za povećanje (para)porezne represije nad dijelom građana.

No ekonomska računica govori nam da se vlasnicima tih objekata, kao što rekoh, u postojećim okolnostima ne isplati ulagati u njihovu obnovu i “stavljanje u funkciju”. Razloga za to može biti bezbroj, a jedan od značajnijih u današnjim okolnostima jest svakako trošak zadovoljavanja birokratskih propisa. Koliko je potrebno novca platiti državi da bi se objekt stavio u funkciju, pitanje je prije svakog drugog pitanja. Ukoliko se pak radi o obnovi objekata u turističkim središtima koja su ispunjena konkurencijom možemo govoriti o općenitoj neisplativosti ulaska na tržište na kojem su ponuda i potražnja uravnotežene. Tek je promjena u toj ravnoteži, u smjeru povećane potražnje, uvjet koji bi djelovao pozitivno na računicu ulaska na tržište i na tu promjenu, moguće je, vlasnici zapuštenih objekata čekaju.

Bez obzira na okolnosti zbog kojih vlasnici zapuštenih objekata ne nalaze računicu u pokretanju poslovanja nema sumnje da će im plaćanje ovih suludih penala dodatno otežati eventualan ulazak na tržište, odnosno na razočaranje gđe. Mrak Taritaš vjerojatnije je da će oni nastojati čim prije riješiti se mrtvog kapitala, prodati ga kako ne bi morali plaćati suludi namet. No problem jest što nova okolnost, uvođenje nameta, umanjuje mogućnost prodaje mrtvog kapitala odnosno pronalazak kupca koji bi ga usprkos povećanim troškovima mogao staviti u funkciju profita.

Problem povećane (para)porezne represije zadesit će i eventualnog novog vlasnika. Što znači da će potražnja za takvim objektima na tržištu biti mala ili nikakva. Posljedično sadašnji će se vlasnici naći u svojevrsnoj pat poziciji jer će morati plaćati daleko veći paušalni trošak kako bi sačuvali mrtvi kapital. Kako će to učiniti, s obzirom da im zapušteni objekti ne donose prihode, ovisi o tome kako to isto čine danas dok plaćaju znatno manji namet. Bez sumnje ove troškove moraju podmirivati od prihoda koje, kao što rekoh, ostvaruju u nekim drugim gospodarskim djelatnostima. Troškovi čuvanja zapuštenih objekata direktan su teret tih drugih djelatnosti koji će ovime porasti, tako se reflektirati na njihovo poslovanje i sasvim sigurno pomrsiti računicu. Efekti ove mjere širit će se na druge gospodarske djelatnosti vlasnika zapuštenih objekata i činiti im izravnu štetu.

Poduzetnici koji u sadašnjim okolnostima ostvaruju vrijednost graničnog proizvoda, a takva je u pravilu vrijednost koja se može ostvariti na konkurentskom tržištu, ovdje nužno ispadaju iz igre jer više neće moći ostvariti tržišnu vrijednost proizvoda te istovremeno platiti namet na mrtvi kapital u nevezanoj gospodarskoj djelatnosti. U tom slučaju riskiraju nemogućnosti daljnjeg poslovanja u tim djelatnostima.

S obzirom da povećanje nameta ne može motivirati vlasnike zapuštenih objekata na obnovu istih i stavljanje u funkciju, jer namet djeluje negativno na računicu, ministrica nužno pribjegava populističkim argumentima, primjerice opravdava namet konstatirajući da zapušteni objekti nagrđuju obalu, kako bi dobila odobrenje dijela javnosti koji je uglavnom ekološki senzibiliziran, ili pak dijela koji je “javno osviješten” kada koristi argument o ranije izgrađenoj javnoj infrastrukturi koja je trebala služiti tim objektima, a sada stoji neiskorištena i predstavlja trošak lokalnoj samoupravi. Ti argumenti, kao opravdanje za uvođenje nameta, nisu valjani jer kao i u svakom drugom slučaju namet ne može djelovati pozitivno na računicu poslovanja. Da računica postoji ti objekti bi već poslovali. Ovako će ta mogućnost biti još manja.

Uz uvjet da na tržištu postoji adekvatna potražnja ti zapušteni objekti mogu biti obnovljeni jedino ako država prestane biti značajan faktor u računici poslovanja.

Teško mi je reći koji bi bili ministričini skriveni motivi za ovu mjeru. Čak kada prevrtim sve moguće razloge, primjerice želja da se domognu vlasništva tih objekata kako bi sami njima upravljali (iako i sami imaju u vlasništvu zapuštene objekte), ostaje mi jedino zaključak da ona doista iskreno vjeruje da će uvođenjem nameta potaknuti obnovu i stavljanje u funkciju tih objekata. Iako se to neće desiti uvijek će biti nekih brojki i statistika koje će se tumačiti pozitivno i kojima će se opravdavati izuzetno štetno djelovanje birokratske elite. Štoviše, to neće biti tek opravdanja već maštovita, populistička tumačenja u svjetlu izvrsnosti i odličnih rezultata vladinih mjera, poput primjerice mjera za zapošljavanje mladih ministra Mrsića za koje znamo da su izrazito štetne po ekonomiju jer se financiraju izravno kroz poreze i namete ekonomiji i građanima, dok se proizvodi uglavnom vojska novih, mladih birokrata koji će u budućnosti zahtijevati poslove i plaće posredstvom države, na teret poreznih obveznika i potpuno nekompatibilno s načelima slobodnog tržišta. To tržište, ili bolje rečeno ono malo tržišta što još nekim čudom funkcionira s pozitivnom računicom, jest i ostat će tek resurs za očuvanje vojske uhljeba.

Za kraj vrijedi reći kako je država, također vlasnik mnogobrojnih zapuštenih objekata na obali, samu sebe elegantno oslobodila obveze plaćanja te nove POVEĆANE komunalne naknade za zapuštene objekte i tako još jednom dokazala da u Hrvatskoj ne postoje temelji vladavine prava koja u svojem izravnom značenju podrazumijeva jednakost svih pred zakonom – što vrijedi za građane vrijedi i za državu samu!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Poduzetnički haiku

Oznake

haiku, poduzetništvo

Napravili za sebe,
što žele drugi,
poduzimamo.

—

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Povratak iseljenika na socijalnu pomoć

Oznake

emigracija, iseljenici, Mađarska, naknada, socijalna pomoć

Mađarska Vlada odlučila je financijski potaknuti povratak mladih iseljenika natrag u Mađarsku. Financira im povratnu avionsku kartu te daje poticaj od 2500 HRK mjesečno u periodu od godine dana po povratku. U par mjeseci tu mjeru je prihvatilo 800 mladih raseljenih Mađara.

Ova priča je podijeljena s Hrvatima vjerojatno zbog Adrisove kampanje ‘Razveseli mamu i vrati se doma“. Malo se gađa na emocije Hrvata koji sve češće glasuju nogama.

No ove kampanje se razlikuju. Adrisova je produkt tržišnog načina razmišljanja, a ova druga političkog. Prva je vrijednija od druge. Šteta je što u oku javnosti one vonjaju na isto jer su u biti potpuno različite. Adrisova kampanja je otvorena poslovna ponuda mladim hrvatskim stručnjacima, a iz Hrvatske za sada većinom odlaze takvi, dok je kampanja mađarske vlade poziv neuspjelim emigrantima na povratak gdje ih čeka socijalna pomoć. Na taj način mađarska vlast preuzima brigu za svoje građane iz ruku država u koje su oni emigrirali. Time šteti vlastitim poreznim obveznicima i ekonomiji jer im povećava troškove života i poslovanja, a to je upravo i najjači motiv građana da se odsele.

U izvjesnom roku ova mjera će se pokazati izuzetno štetnom za Mađare jer dodatno potiče produktivne građane na emigraciju (povećava im se trošak), dok one koji nisu kapitalizirali svoj odlazak u inozemstvo potiče na povratak i spas u izdašnoj socijalnoj pomoći (često toliko izdašnoj da građani gube daljnji motiv raditi). Ako im već restriktivnim zakonima mađarska vlada zabranjuje da se zaposle za plaću ekvivalentnu iznosima danih poticaja onda je jedina racionalna politička odluka ostaviti ih da rade u inozemstvu za usporedivi, granični iznos plaće (tako ostaju dio ekonomije i stvaraju neku korist za sve), ili da budu teret njihove socijalne države i poreznih obveznika, jer tako ne postaju teret građanima koji su ostali u Mađarskoj.

Naravno, mađarska vlada je mogla smanjiti vlastitu rastrošnost, proporcionalno i poreze, ukinuti gomilu restriktivnih zakona kojima guši građane i ekonomiju, i tako stvoriti one prave poticaje koji vode do jačanja i dugoročne održivosti ekonomije i posljedično rasta standarda građana.

Ove preporuke se generalno odnose i na Hrvatsku. Ipak, treba naglasiti kako te preporuke nisu odbojne zbog svoje očite povezanosti sa doktrinom klasičnog liberalizma već zbog opće nespremnosti da se prihvati jedna gorka istina – kako su građani demokratski izglasali ekonomski neopravdanu rastrošnost države i navikli se na brojne blagodati koje su, realno, financirane javnim dugom. Protiviti se mjerama štednje znači zagovarati rastrošnost države. To znači protiviti se jedinom logičnom i održivom načinu života koji kaže da se trošiti može onoliko koliko se i stvori. To je osobito važno kada su u pitanju javne financije jer za razliku od neodgovornog pojedinca, koji će sam odgovarati za svoje propuste, neodgovorna vlast može upropastiti cijelu naciju. Dakle gorka istina je da su građani putem politike i demokracije pokušali sami sebi izglasati socijalni mir i blagostanje. I ne odustaju od toga. Međutim zbog ekonomskih zakonitosti tako nešto nažalost nije moguće. Tko na tome ipak inzistira, i tko na biračkom listiću traži kruha preko pogače, osuđen je na socijalnu i ekonomsku propast pod političkim diktatom vlastodržaca. Bila to Grčka, Mađarska ili Hrvatska.

Svako dobro,
vaš Kapitalac