Oznake

, , , ,

Mađarska Vlada odlučila je financijski potaknuti povratak mladih iseljenika natrag u Mađarsku. Financira im povratnu avionsku kartu te daje poticaj od 2500 HRK mjesečno u periodu od godine dana po povratku. U par mjeseci tu mjeru je prihvatilo 800 mladih raseljenih Mađara.

Ova priča je podijeljena s Hrvatima vjerojatno zbog Adrisove kampanje ‘Razveseli mamu i vrati se doma“. Malo se gađa na emocije Hrvata koji sve češće glasuju nogama.

No ove kampanje se razlikuju. Adrisova je produkt tržišnog načina razmišljanja, a ova druga političkog. Prva je vrijednija od druge. Šteta je što u oku javnosti one vonjaju na isto jer su u biti potpuno različite. Adrisova kampanja je otvorena poslovna ponuda mladim hrvatskim stručnjacima, a iz Hrvatske za sada većinom odlaze takvi, dok je kampanja mađarske vlade poziv neuspjelim emigrantima na povratak gdje ih čeka socijalna pomoć. Na taj način mađarska vlast preuzima brigu za svoje građane iz ruku država u koje su oni emigrirali. Time šteti vlastitim poreznim obveznicima i ekonomiji jer im povećava troškove života i poslovanja, a to je upravo i najjači motiv građana da se odsele.

U izvjesnom roku ova mjera će se pokazati izuzetno štetnom za Mađare jer dodatno potiče produktivne građane na emigraciju (povećava im se trošak), dok one koji nisu kapitalizirali svoj odlazak u inozemstvo potiče na povratak i spas u izdašnoj socijalnoj pomoći (često toliko izdašnoj da građani gube daljnji motiv raditi). Ako im već restriktivnim zakonima mađarska vlada zabranjuje da se zaposle za plaću ekvivalentnu iznosima danih poticaja onda je jedina racionalna politička odluka ostaviti ih da rade u inozemstvu za usporedivi, granični iznos plaće (tako ostaju dio ekonomije i stvaraju neku korist za sve), ili da budu teret njihove socijalne države i poreznih obveznika, jer tako ne postaju teret građanima koji su ostali u Mađarskoj.

Naravno, mađarska vlada je mogla smanjiti vlastitu rastrošnost, proporcionalno i poreze, ukinuti gomilu restriktivnih zakona kojima guši građane i ekonomiju, i tako stvoriti one prave poticaje koji vode do jačanja i dugoročne održivosti ekonomije i posljedično rasta standarda građana.

Ove preporuke se generalno odnose i na Hrvatsku. Ipak, treba naglasiti kako te preporuke nisu odbojne zbog svoje očite povezanosti sa doktrinom klasičnog liberalizma već zbog opće nespremnosti da se prihvati jedna gorka istina – kako su građani demokratski izglasali ekonomski neopravdanu rastrošnost države i navikli se na brojne blagodati koje su, realno, financirane javnim dugom. Protiviti se mjerama štednje znači zagovarati rastrošnost države. To znači protiviti se jedinom logičnom i održivom načinu života koji kaže da se trošiti može onoliko koliko se i stvori. To je osobito važno kada su u pitanju javne financije jer za razliku od neodgovornog pojedinca, koji će sam odgovarati za svoje propuste, neodgovorna vlast može upropastiti cijelu naciju. Dakle gorka istina je da su građani putem politike i demokracije pokušali sami sebi izglasati socijalni mir i blagostanje. I ne odustaju od toga. Međutim zbog ekonomskih zakonitosti tako nešto nažalost nije moguće. Tko na tome ipak inzistira, i tko na biračkom listiću traži kruha preko pogače, osuđen je na socijalnu i ekonomsku propast pod političkim diktatom vlastodržaca. Bila to Grčka, Mađarska ili Hrvatska.

Svako dobro,
vaš Kapitalac