Akcija “Za grad” objavila je zanimljiv filmić u kojemu je pokušala razbiti mitove koji, prema njihovom mišljenju, potiču političku apatiju. Politička apatija, također prema mišljenju akcije, sprječava sustavne promjene i omogućava trajnu vlast političkom duopolu.
Mit 1 – Većina glasa za HDZ ili SDP
Točno je da većina onih koji izađu na izbore glasa za ove stranke. Tako uostalom one i dolaze na vlast. No o njihovoj pobjedi odlučuje tek manji dio glasača, jer na birališta ne izlaze svi glasači. Ako na izbore izađe 40% od ukupnog broja glasača (3.740.951) znamo da je glasalo 1.496.380, a ako se od tog broja (primjerice) 55% njih odlučilo za jednu stranku, jasno je da je pobjeda iste omogućena glasovima tek 823.009 glasača, iliti glasovima 22% ukupnog broja glasača. Tako akcija “Za grad” dolazi do zaključka da bismo mogli lako promijeniti sustav samo kada bi 2.244.571 “apatični” ne-glasač ipak izašao na birališta i zaokružio nešto “treće”.
To je dakako ishitren zaključak. Prije svega na izborima se glasa za sustav koji je već osmišljen, dakle ex post. Tako da se samim glasanjem tek odabire nešto iz ponude političkih programa. Ako želimo mijenjati sustav onda trebamo imati ponudu drugačijih programa, treba ih prepoznati odgovarajući broj glasača, koji će potom za njih glasati. Ako nema ponude koja bi donijela promjenu sustava onda izlaskom na izbore nije moguće sustav niti promijeniti. No tu je jedna još važnija stvar – prilikom razbijanja ovoga mita zanemarilo se pitanje: tko su zapravo “oni koji ne glasaju”?.
Čvrsto sam uvjeren, a u tome mi pomažu konkretni podaci, da se u tom dijelu populacije s pravom glasa također nalaze uglavnom oni koji se koriste ili ovise o proračunskim transferima. Transferima koje su im omogućili stranački duopoli. Stoga pitanje je govorimo li uopće o političkoj apatiji kada vidimo nisku izlaznost, ili tek svjedočimo beskrupuloznosti sisača proračunskog novca koji uopće ne moraju izaći na birališta da bi zaštititli svoje privilegije, jer znaju da je dovoljno da to učini tek dio glasača s prve linije obrane.
U populaciji glasača čak 72% ovisi o proračunskim transferima, a tek 28% su neto porezni obveznici (čak i dobar dio njih konzumira proračun, npr. kroz razne poticaje, pa glasa za jednu od najvećih stranaka). Dakle taman da i svi do jednog poreznog obveznika izađu na izbore u nadi da će time promijeniti odnose koji su izgrađeni u ovoj državi, i dalje je potrebno da samo pola (čak i manje) ovih što ovise o proračunskim transferima izađe na birališta i da sve ostane isto.
Pitanje svih pitanja nije kako potaknuti one što ne izlaze na biralište da izađu na biralište, jer iz odnosa snaga možemo zaključiti da će i ta populacija većinski glasovati za XXZ ili XXP, već je to pitanje kako uopće objasniti ljudima koji ovise o proračunskim transferima da je za njih same, i za sve ostale, dugoročno jedino održivo stanje u kojemu oni radije odabiru raditi za 1 kunu nego 1 kunu povlačiti iz državnog proračuna na račun preglasanih.
No raditi za 1 kunu u ovoj državi je teško jer “posla nema”, pa je taj argument ne može proći bez opsežnije rasprave, a u takvoj moramo neizostavno konstatirati kako je zbog regulacije rada i poslovanja u ovoj zemlji gotovo nemoguće išta raditi, a da to se pritom isplati u toj mjeri da se život od socijalnih transfera prokaže kao potpuno nepoželjan. Mnogima se doista ne isplati dići s kreveta i pošteno raditi (čak i ako se nađe neki posao u ovim katastrofalnim prereguliranim uvjetima) jer im država omogućuje da ostanu ležati u kući i životare na rubu egzistencije. Državi (stranačkim duopolima) odgovara da ljude drže ovisnima o socijali i da o sebi imaju vrlo nisko mišljenje. To se ne popravlja pukim izlaskom na birališta. U tom trenu je već kasno.
Mit 2 – ne možemo ništa promijeniti
Razbijajući ovaj mit akcija “Za grad” je također zanemarila uzeti u obzir tko su ljudi koji ne glasuju, te predložila gledateljima da se politički aktiviraju, da potraže stranke koje najbolje zastupaju njihove interese, i potom glasuju za njih. A što ako su oni to već učinili? Ako si porezni konzument, dakle živiš od proračunskih transfera, onda znaš da si pripadnik tolike većine da o vlastitim interesima možeš glasovati i u komforu vlastitog (socijalnog) doma, sjedeći pred televizorom i gledati rezultate izlaznih anketa. Kada bi neka stranka uistinu pokazala “treći put” nema sumnje kako bi se guzice vrlo brzo odlijepile od kaučeva i odradile posao koji je prepušten prvoj liniji lojalnih glasača. Znači omjer 28:72 nam govori što uistinu možemo promijeniti, a što ne možemo. Odnosno govori nam kako se promjene neće desiti na biralištu već izvan njega, i to kažem uvjetno jer takvih tendencija nema (izuzev vrlo male libertarijanske i protržišne zajednice blogera i facebook komentatora). Hoće li i kada doći do takvih promjena to će se prvo vidjeti upravo po toj zajednici. Nema drugih aktera u ovoj zemlji koji mogu povući to pitanje.
Mit 3 – nemamo za koga glasati jer su svi oni isti
Ovaj dio je zapravo poziv na davanje glasa akciji “Za grad”. U programu ove stranke nalazim mnoge sličnosti sa programima vodećih stranaka i retorikom vodećih političara. Uglavnom je općenit.
U oko mi je upala “decentralizacija” koja i ovoj stranci zapravo znači centralizaciju. Previše im je gradova, previše općina pa bi okrupnjavali, a to onda nazivaju decentralizacijom. Pa draga stranko to nije decentralizacija nego centralizacija, a to isto zagovaraju i postojeće velike stranke (makar samo paušalno).
Obrazovanje i dalje vide u rukama države, štoviše te ruke streme držati građane još većim taocima javnog obrazovnog sustava, još više njihovog novca bi ulupali u njega, a obećanje o boljem i transparentnijem trošenju tih sredstava je opet na razini obećanja najvećih stranaka.
Deregulacija poduzetništva je poželjna, ali ne sviđa mi se spomen ideje o izjednačavanju malih i velikih jer to smrdi na poticaje (novčane i regulatorne privilegije). Deregulacija sama po sebi bi proizvela takve efekte. Prestanite isplaćivati milijarde kuna poticaja velikima pa će se oni svesti na svoju realnu tržišnu veličinu i tako ostaviti prostora za rast malima. No jeste li spremni nakratko kockati se sa izvjesnim brojem otpuštenih radnika iz velikih tvrtki? Znate, treba vremena nakon što uvođenjem restriktivne regulative razvalite velike da mali ojačaju i asimiliraju otpuštene radnike. Sumnjam da ste spremni na tu kocku, jer vidim vrlo radikalno lijeve ideje u dijelu “solidarnosti i ljudskih prava”. Vladavina prava se ne spominje ni u jednom dijelu. Ali jasno mi je zašto je tome tako jer u jednom djelu programa navode kako bi financiranje osnovnoškolskog obrazovanja osigurali povećanjem prihoda u državnom proračunu i to kroz veće poreze na imovinu – “posebno imućnijih građana”. Takvu retoriku uglavnom imaju socijalisti i radikalno antikapitalističke opcije koje preziru imućne građane, ali jako vole njihov novac (u svojem džepu). Na stranu samo taj detalj, jer program “Za grad” je prepun obećanja na besplatno sve i svašta i još veću skrb države nad svojom dječicom.
Dakle dragi porezni obveznici, pripadnici skupine 28%, ukoliko želite još veći teret na svojim leđima glasajte “Za grad”. Nadam se da vas to nekim čudom neće spriječiti u ambicijama da radom i poduzimanjem barem pokušate povećati životni svoj standard i eventualno postanete imućniji.
Za kraj, rekao bih da u ovoj priči postoji i četvrti mit:
Mit 4 – Glasanjem za stranku “Za grad” stvarno glasate za nešto drugačije
Svako dobro,
vaš Kapitalac