23 Petak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Svako dobro,
vaš Kapitalac
22 Četvrtak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Danas, točno u podne, Uber započinje s radom u Zagrebu. Cijena prijevoza u Uberovom aranžmanu bit će od 20 – 25% jeftinija od konvencionalnog taxi prijevoza. S obzirom da živimo u zemlji poprilično isprepletenoj regulativom, što nije stvar slučajnosti već domišljatosti mnogobrojnih interesnih skupina (pa i ceha taksista), Uber se odlučio za najbolju moguću strategiju ulaska na tržište – preko postojećih, licenciranih taksista.
Da, dobro ste pročitali. Za početak Uber vozači će biti oni koji su u posjedu taksi licence (UberX usluga). Tako Uber ne krši regulativu, a omogućuje taksistima dodatnu zaradu. Ako osjete veće benefite od Uber načina prijevoza lako bi se moglo desiti da se postojeća taxi mreža, odnosno njen kvazi monopolski način organizacije, počne raspadati iznutra. Paradoksalno, zar ne? Najžešći protivnici Ubera postaju njegov saveznik. Više od 13 tisuća korisnika već je preuzelo aplikaciju. Danas-sutra otvorit će se vrata i za UberPOP uslugu (taksira tko hoće). Toliko o tome.
Na Uber se možete registirati preko mojeg promo linka jer tako ćete dobiti jednu gratis vožnju* (do iznosa od 35 kuna, što bi trebalo biti dovoljno za vožnju npr. od N.Zagreba do centra).
Svako dobro,
vaš Kapitalac
12 Ponedjeljak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
U tekstu “Fanatizam iza zelene računice” kritizirao sam poticaje za kupnju energetski učinkovitih A+++ kućanskih aparata. Akcija je započela 02. listopada 2015 te je rano poslijepodne istoga dana završila nakon što je posljednji od 10000 sretnika registrirao kupnju aparata na web stranicama ministarstva okoliša i tako ostvario pravo na povrat od 800 kuna.
Dakle 10000 “siromašnih” građana je u roku nekoliko sati toga jutra iz vlastitog novčanika iskeširalo više od 20 milijuna kuna, a darežljiva država im je pomogla sa još 8 milijuna kuna koje je u to ime izvukla iz džepova poreznih obveznika (ili ih zaduživši, ako vam je tako draže).
Iako poticaja više nema otkrio sam kako neslužbenim putem možete doći do novog A+++ energetski učinkovitog uređaja. I to u četiri jednostavna koraka. Ali prije toga evo dokaza da stvar funkcionira, moja ganc nova A+++ suđerica koja je kupljena prošlog utorka i ugrađena u kuhinju ove subote:
Kako doći do novog A+++ kućanskog aparata u četiri koraka?
Pozorno pratite korak po korak i ne možete pogriješiti, ali jako je važno da ih odradite točno navedenim redosljedom jer u suprotnom stvar vjerojatno neće funkcionirati. Dakle ovako:
I to je to! Jednostavno zar ne?
Osim što je ovaj način kupovine A+++ kućanskog aparata jednostavan on je istovremeno i društveno odgovoran. Što to znači? Kupnjom A+++ kućanskog aparata na ovaj način vi preko države ne prebacujete niti 1 lipu troška na preostale porezne obveznike, vaše sugrađane. To znači da kupujete A+++ kućanski aparat u potpunosti za vlastiti račun. Uostalom, vi ga i kupujete zato da služi vama, ali i da troši manje struje i vode od upola jeftinijih aparata niže energetske klase, zar ne?
Svako dobro,
vaš Kapitalac
09 Petak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Oznake
biračko tijelo, glasanje, izbori, politička apatija, Za grad
Akcija “Za grad” objavila je zanimljiv filmić u kojemu je pokušala razbiti mitove koji, prema njihovom mišljenju, potiču političku apatiju. Politička apatija, također prema mišljenju akcije, sprječava sustavne promjene i omogućava trajnu vlast političkom duopolu.
Mit 1 – Većina glasa za HDZ ili SDP
Točno je da većina onih koji izađu na izbore glasa za ove stranke. Tako uostalom one i dolaze na vlast. No o njihovoj pobjedi odlučuje tek manji dio glasača, jer na birališta ne izlaze svi glasači. Ako na izbore izađe 40% od ukupnog broja glasača (3.740.951) znamo da je glasalo 1.496.380, a ako se od tog broja (primjerice) 55% njih odlučilo za jednu stranku, jasno je da je pobjeda iste omogućena glasovima tek 823.009 glasača, iliti glasovima 22% ukupnog broja glasača. Tako akcija “Za grad” dolazi do zaključka da bismo mogli lako promijeniti sustav samo kada bi 2.244.571 “apatični” ne-glasač ipak izašao na birališta i zaokružio nešto “treće”.
To je dakako ishitren zaključak. Prije svega na izborima se glasa za sustav koji je već osmišljen, dakle ex post. Tako da se samim glasanjem tek odabire nešto iz ponude političkih programa. Ako želimo mijenjati sustav onda trebamo imati ponudu drugačijih programa, treba ih prepoznati odgovarajući broj glasača, koji će potom za njih glasati. Ako nema ponude koja bi donijela promjenu sustava onda izlaskom na izbore nije moguće sustav niti promijeniti. No tu je jedna još važnija stvar – prilikom razbijanja ovoga mita zanemarilo se pitanje: tko su zapravo “oni koji ne glasaju”?.
Čvrsto sam uvjeren, a u tome mi pomažu konkretni podaci, da se u tom dijelu populacije s pravom glasa također nalaze uglavnom oni koji se koriste ili ovise o proračunskim transferima. Transferima koje su im omogućili stranački duopoli. Stoga pitanje je govorimo li uopće o političkoj apatiji kada vidimo nisku izlaznost, ili tek svjedočimo beskrupuloznosti sisača proračunskog novca koji uopće ne moraju izaći na birališta da bi zaštititli svoje privilegije, jer znaju da je dovoljno da to učini tek dio glasača s prve linije obrane.
U populaciji glasača čak 72% ovisi o proračunskim transferima, a tek 28% su neto porezni obveznici (čak i dobar dio njih konzumira proračun, npr. kroz razne poticaje, pa glasa za jednu od najvećih stranaka). Dakle taman da i svi do jednog poreznog obveznika izađu na izbore u nadi da će time promijeniti odnose koji su izgrađeni u ovoj državi, i dalje je potrebno da samo pola (čak i manje) ovih što ovise o proračunskim transferima izađe na birališta i da sve ostane isto.
Pitanje svih pitanja nije kako potaknuti one što ne izlaze na biralište da izađu na biralište, jer iz odnosa snaga možemo zaključiti da će i ta populacija većinski glasovati za XXZ ili XXP, već je to pitanje kako uopće objasniti ljudima koji ovise o proračunskim transferima da je za njih same, i za sve ostale, dugoročno jedino održivo stanje u kojemu oni radije odabiru raditi za 1 kunu nego 1 kunu povlačiti iz državnog proračuna na račun preglasanih.
No raditi za 1 kunu u ovoj državi je teško jer “posla nema”, pa je taj argument ne može proći bez opsežnije rasprave, a u takvoj moramo neizostavno konstatirati kako je zbog regulacije rada i poslovanja u ovoj zemlji gotovo nemoguće išta raditi, a da to se pritom isplati u toj mjeri da se život od socijalnih transfera prokaže kao potpuno nepoželjan. Mnogima se doista ne isplati dići s kreveta i pošteno raditi (čak i ako se nađe neki posao u ovim katastrofalnim prereguliranim uvjetima) jer im država omogućuje da ostanu ležati u kući i životare na rubu egzistencije. Državi (stranačkim duopolima) odgovara da ljude drže ovisnima o socijali i da o sebi imaju vrlo nisko mišljenje. To se ne popravlja pukim izlaskom na birališta. U tom trenu je već kasno.
Mit 2 – ne možemo ništa promijeniti
Razbijajući ovaj mit akcija “Za grad” je također zanemarila uzeti u obzir tko su ljudi koji ne glasuju, te predložila gledateljima da se politički aktiviraju, da potraže stranke koje najbolje zastupaju njihove interese, i potom glasuju za njih. A što ako su oni to već učinili? Ako si porezni konzument, dakle živiš od proračunskih transfera, onda znaš da si pripadnik tolike većine da o vlastitim interesima možeš glasovati i u komforu vlastitog (socijalnog) doma, sjedeći pred televizorom i gledati rezultate izlaznih anketa. Kada bi neka stranka uistinu pokazala “treći put” nema sumnje kako bi se guzice vrlo brzo odlijepile od kaučeva i odradile posao koji je prepušten prvoj liniji lojalnih glasača. Znači omjer 28:72 nam govori što uistinu možemo promijeniti, a što ne možemo. Odnosno govori nam kako se promjene neće desiti na biralištu već izvan njega, i to kažem uvjetno jer takvih tendencija nema (izuzev vrlo male libertarijanske i protržišne zajednice blogera i facebook komentatora). Hoće li i kada doći do takvih promjena to će se prvo vidjeti upravo po toj zajednici. Nema drugih aktera u ovoj zemlji koji mogu povući to pitanje.
Mit 3 – nemamo za koga glasati jer su svi oni isti
Ovaj dio je zapravo poziv na davanje glasa akciji “Za grad”. U programu ove stranke nalazim mnoge sličnosti sa programima vodećih stranaka i retorikom vodećih političara. Uglavnom je općenit.
U oko mi je upala “decentralizacija” koja i ovoj stranci zapravo znači centralizaciju. Previše im je gradova, previše općina pa bi okrupnjavali, a to onda nazivaju decentralizacijom. Pa draga stranko to nije decentralizacija nego centralizacija, a to isto zagovaraju i postojeće velike stranke (makar samo paušalno).
Obrazovanje i dalje vide u rukama države, štoviše te ruke streme držati građane još većim taocima javnog obrazovnog sustava, još više njihovog novca bi ulupali u njega, a obećanje o boljem i transparentnijem trošenju tih sredstava je opet na razini obećanja najvećih stranaka.
Deregulacija poduzetništva je poželjna, ali ne sviđa mi se spomen ideje o izjednačavanju malih i velikih jer to smrdi na poticaje (novčane i regulatorne privilegije). Deregulacija sama po sebi bi proizvela takve efekte. Prestanite isplaćivati milijarde kuna poticaja velikima pa će se oni svesti na svoju realnu tržišnu veličinu i tako ostaviti prostora za rast malima. No jeste li spremni nakratko kockati se sa izvjesnim brojem otpuštenih radnika iz velikih tvrtki? Znate, treba vremena nakon što uvođenjem restriktivne regulative razvalite velike da mali ojačaju i asimiliraju otpuštene radnike. Sumnjam da ste spremni na tu kocku, jer vidim vrlo radikalno lijeve ideje u dijelu “solidarnosti i ljudskih prava”. Vladavina prava se ne spominje ni u jednom dijelu. Ali jasno mi je zašto je tome tako jer u jednom djelu programa navode kako bi financiranje osnovnoškolskog obrazovanja osigurali povećanjem prihoda u državnom proračunu i to kroz veće poreze na imovinu – “posebno imućnijih građana”. Takvu retoriku uglavnom imaju socijalisti i radikalno antikapitalističke opcije koje preziru imućne građane, ali jako vole njihov novac (u svojem džepu). Na stranu samo taj detalj, jer program “Za grad” je prepun obećanja na besplatno sve i svašta i još veću skrb države nad svojom dječicom.
Dakle dragi porezni obveznici, pripadnici skupine 28%, ukoliko želite još veći teret na svojim leđima glasajte “Za grad”. Nadam se da vas to nekim čudom neće spriječiti u ambicijama da radom i poduzimanjem barem pokušate povećati životni svoj standard i eventualno postanete imućniji.
Za kraj, rekao bih da u ovoj priči postoji i četvrti mit:
Mit 4 – Glasanjem za stranku “Za grad” stvarno glasate za nešto drugačije
Svako dobro,
vaš Kapitalac
06 Utorak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Oznake
A+++, bijela tehnika, perilica rublja, poticaj, poticaji za kućanske aparate, potrošnja struje, zelena računica
Prošli petak, 02. listopada 2015., Ministarstvo zaštite okoliša i prirode te Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost otvorili su natječaj za dodjelu bespovratnih naknada za kupnju A+++ kućanskih aparata u iznosu od 800 kuna po uređaju.
10.000 komada frižidera, suđerica, vešmašina i ostalih “triplplus” uređaja bilo je razgrabljeno već tokom jutra. Radni narod je opet izvukao kraći kraj. 😉
Tko prati ovaj blog već zna da se protivim bilo kakvim subvencijama. Subvencije su novac kojeg država kroz porez otima jednima, a potom dijeli drugima. Otetog novca nema dovoljno da bi ga država dala svima. Kada bi poticaja bilo za sve tada bi neto efekt redistribucije bio ravan nuli, iliti koliko je novca država uzela – toliko i vraća.
Kada država dijeli novac jedni uvijek dobivaju, a drugi uvijek gube. Postoji tu naravno igra ucjene. Poticaji su tobože dostupni svima, pa i onima iz čijega džepa su izvučeni, a ako ih želite zgrabiti/vratiti morate igrati po pravilima koja su osmislili oni – koji se bave političkim igrama. Ljudi koji su skloni političkim igrama uglavnom imaju manje izraženu sklonost da svojim radom stvaraju novu vrijednost, a više izraženu sklonost političkom djelovanju, i takvim djelovanjem dolaziti do koristi. Igrati se povlačenja poticaja znači djelovati politički. Političko djelovanje je sušta suprotnost tržišnom djelovanju. Politička igra ipak iziskuje izvjestan trud i vrijeme. Svatko tko razmišlja kako stvarati novu vrijednost i djeluje po tržišnim načelima uglavnom nema vremena za plitke političke igre. I to mu se obija o glavu jer biva iskorišten.
Ovo dakako nije poziv produktivnim ljudima da se odreknu tržišnog načina djelovanja i počnu baviti političkim igrama kako bi ostvarili korist na tuđi račun. Ovdje ću tek pokušati ilustrirati glupost ekološkog fanatizma te kako unatoč poticaju od 800 kuna kupnjom A+++ uređaja građani (“igrači”) mogu proći gore nego da su kupili A+ uređaj.
Na internetskoj stranici zelenaracunica.hr našao sam zanimljivu tablicu sa usporedbom uštede između A+ i A+++ uređaja:
Posebno mi je za oko zapela perilica rublja, jer je godišnja ušteda na (električnoj) energiji ovdje najmanja pa ispada da se ovih 800 kuna amortizira više od 23 godine. Ipak, kada god to mogu volim sam provjeriti podatke.
Otišao sam na stranicu Emmezeta.hr, odabrao dvije Candy vešmašine iz kataloga (jednu A+ i jednu A+++) uz uvjet da je razlika u cijeni između njih otprilike 800 kuna (ekvivalent iznosa poticaja). Prošloga petka ove dvije vešmašine koštale su otprilike jednako (A+++ je bila 50kn skuplja), a danas je razlika između njih ponovno otprilike jednaka iznosu poticaja. Ukoliko je poticaj cijenu A+++ uređaja izjednačio sa A+ uređajem nema sumnje da se u petak nije prodao ni jedan A+ uređaj. Naravno, A+++ uređaji su navodno učinkovitiji – manje zagađuju jer manje troše, pa na izvjestan rok ispadaju jeftiniji (jel to 23 godine u slučaju perilice rublja iz tablice “zelene računice”? 800 dijeljeno sa 34?).
Ipak, pogledajmo usporebu cijene i energetske učinkovitosti ove dvije vešmašine iz Emmezetinog kataloga. Vidjet ćemo kako su halapljivi građani unatoč 800 kuna dumpanoj cijeni popušili i kući odvezli većeg potrošača (pomalo mi je i drago zbog toga):
Ukratko, precijenjena i tobože ekološka A+++ vešmašina inače košta 2999.99 HRK. U petak je zahvaljujući poticajima koštala 2199.99 HRK, otprilike jednako kao i A+ vešmašina (2149.99 HRK) istog proizvođača. A+++ vešmašina u godinu dana potrošit će samo 10-ak kuna manje električne energije od A+ vešmašine (ukoliko ste na jednotarifnom brojilu, npr HEP “plavi”). U istoj godini A+++ vešmašina potrošit će čak 700 litara vode više od A+ vešmašine! Godišnji trošak struje i vode tako je kod A+ vešmašine 5,17 kuna manji. Uključimo li u trošak i 50 kuna nižu cijenu A+ vešmašine (unatoč poticajima za onu drugu) onda imamo 55,17 kuna niži godišnji trošak kod A+ vešmašine! Ukoliko imate dvotarifno brojilo i perete veš samo dok je jeftinija struja onda je utrošak energije podjednak kod obje vešmašine. Razlike nema, niti ekonomske, niti ekološke.
Ostavljam mogućnost da postoje primjeri kod kojih računica prelazi na stranu A+++ uređaja, no i kod takvih računica vjerojatno se radi o marginalnoj razlici, čak i uz 800 kuna prednosti.
Bez poticaja A+++ uređaji se razotkrivaju kao notorna glupost i produkt ekološkog fanatizma na kojega će spremno nasjesti naivci i halapljivci, čak i onda kada im se kupnja “ekološkog uređaja” obija o glavu kroz veću cijenu u startu, te veći utrošak energenata. Radi se dakle o kombinaciji ekološkog i socijalističko-redistributivnog fanatizma. Država, koja stoji iza ideje prisilne redistribucije novca od jednih prema drugima, prigrlila je ideje ekoloških fanatika pa započela praksu redistribucije novca u ime “ekologije” (čak nema veze što ekološki uređaji koštaju više i troše više energenata). Takvu se ludost, eto, hrani kroz poticaje.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
02 Petak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Oznake
Korupcija je neželjena posljedica prevelikog dosega i utjecaja države. Smanjite doseg i utjecaj države, i smanjit ćete korupciju. Nikakav napor na strani države neće ispraviti neravnotežu u odnosu snaga između nje i građana, niti će političare, koji stoje za njenim kormilom, natjerati da svoju nesrazmjernu moć koriste pošteno spram onih koje su nadjačali. Borba za postizanje ravnoteže podrazumijeva značajan i dugotrajan napor kako bi se državu razotkrilo kao osnovni uzrok, a ne rješenje problema. Kako bismo mogli uspješno rješavati temeljne (ali i svakodnevne) probleme te napredovati nužno je državu obuzdati i svesti u kristalno čist okvir izvan kojega neće moći djelovati.
Zašto danas imamo neravnotežu u odnosu moći države i građana? – Problem je rođen zajedno sa Ustavom RH, koji građanima taksativno priznaje gomilu prava ali istovremeno državi ostavlja mogućnost da svako od njih po potrebi zakine. Vrijeme je pokazalo kako je ta potreba uvijek prisutna, a vlast vječito spremna zakidati građane za njihova prava. Zakoni, koje donosi vlast, a potom izglasavaju “predstavnici naroda” u parlamentu, pisani su dokaz zakidanja temeljnih prava građana te slabosti Ustava, kao i sustavnog jačanja spomenute neravnoteže.
Kada se problem nereavnoteže jednom shvati tada će postati jasno da promjene moraju započeti temeljitom reformom Ustava u kojemu je nužno jasno definirati te strogo ograničiti doseg i utjecaj države, sukladno načelima vladavine prava. Povratom ravnoteže u odnosu snaga države i građana oni više neće biti u nemilosti političara niti posljedično strahovati od korupcije. Povrat ravnoteže podrazumijeva znatno manju ovisnost građana o politici, te neizostavno povećanje njihovih imovinskih prava koja su čista protuteža prvome.
Ukoliko im je priznato pravo na imovinu kod građana će jačati svijest o odgovornosti prema vlastitom životu, obitelji i društvu, te će manje ovisiti o političkim odlukama moralnih hazardera poput ovih koji su nas uništili (dakako, očito ne igrom slučaja).
Svako dobro,
vaš Kapitalac
01 Četvrtak lis. 2015
Posted in Nekategorizirano
Oznake
ekopoticaj, električna vozila, fond, hibrid, porez, poticaji, sufinanciranje, zaštita okoliša
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode objavilo je prošli tjedan novi javni poziv za sufinanciranje kupnje električnih i hibridnih vozila građanima i tvrtkama. To je drugi takav natječaj ove godine, a sredstva se mogu povući do kraja kalendarske godine. U ovoj tranši na raspolaganju je 7,5 milijuna kuna.
Dodajmo malo perspektive u priču; tim milijunima država može potpomoći kupnju 1000 električnih mopeda (do 7500 kn po vozilu), ili 750 električnih motocikala (do 10000 kn po vozilu), ili 500 lakih električnih kvadova (do 15000 kn po vozilu), ili 250 teških električnih kvadova (do 30000 kn po vozilu), ili 250 hibrida (npr. Toyota Yaris), ili 150 plug-in hibrida (do 50000 kn po vozilu, npr. Mitsubishi Outlander), ili cca 107 potpuno električnih automobila (70000 kuna po vozilu, npr. Tesla, ZOE, iMiev, C-Zero i slični), ili pak neku kombinaciju svega navedenoga.
Interes za poticaje uvijek postoji, jer novi automobili se uvijek kupuju, pa mnogi ovu mjeru koriste kako bi uz pomoć tuđeg novca, posredstvom države, kupili automobil kojega vjerojatno ne bi kupili kada bi morali platiti njegovu punu, tržišnu cijenu.
Država uzima novac iz džepova šire populacije poreznih obveznika i njime pomaže relativno dobrostojeću, manjinsku populaciju građana da kupe high-tech automobil za manje vlastitog novca. High-tech automobil je mnogim poreznim obveznicima nedostižan, ali upravo zato je Vladi moguće dijeliti poticaje. Jer kada bi baš svima bio dostižan, a poticaj omogućen, tada bi cijela intervencija države bila suvišna te bi svatko platio punu cijenu vozila. Ovako svaki građanin koji neće kupiti high-tech vozilo biva zakinut malo, da bi onaj koji će ga kupiti dobio puno. Tako će oni koji imaju veliku korist od poticaja o njima glasno pričati, zagovarati ih, jer od njih imaju koristi, pričati bajke o zaštiti okoliša i činiti sve što treba da ih se domognu, dok će ostatak građana, tek neznatno zakinutih, odigrati rolu useful idiota i de facto prešutno odobriti vlastito iskorištavanje.
Za ilustraciju, ako spomenutih 7,5 milijuna kuna podijelimo na 1 milijun poreznih obveznika (toliko ljudi otprilike radi u realnom sektoru) tada svaki od njih u ovoj mjeri participira sa 7,5 kuna. Beznačajan iznos, a takva je i reakcija. Tko će na ulice zbog 7,5 kuna, zar ne? No godišnje država poreznim obveznicima otme pa podijeli svojim odabranicima preko 20 milijardi kuna. To je već konkretna brojka, 20000 kuna po poreznom obvezniku. To bi trebalo izazvati revolt, no očito ga nema. Stvar je u tome što su poticaji istrančirani, pa se stvar uvijek svede na neke beznačajne iznose po poreznom obvezniku. Nitko tu gomilu sitnih iznosa za ovu ili pak onu svrhu ne sumira. Zbog toga nije izgrađena šira slika te nema odgovarajućeg revolta. Uz to izvještaj o rashodima državnog proračuna je takav da tek profesionalci koji se bave fiskalnim auditom mogu shvatiti razmjere ove nevolje. I njih par koji se time bave teško će nadglasati euforičnu rulju koja uokolo galami i traži poticaje i potaknuti one koji će poslužiti svrsi da se tome suprotstave.
O matematici iza državnih poticaja pisao sam u tekstu “Matematika državnih poticaja for dummies“.
Uglavnom, iz razloga što država uzima jednima da bi dala drugima ovu stvar ne podržavam. Štoviše, smatram je suštinski nemoralnom, prezirem je i protivim joj se. Zbog planske, političke redistribucije mi propadamo. Uz pomoć države i politike novac odlazi u ruke, na račune, za kupnju vozila i realizaciju raznoraznih fiks ideja ljudi koji ga ne zaslužuju, niti bi ga bez državne intervencije tako lako dobili. Zbog državne intervencije uništavaju se resursi i imovina poštenih i produktivnih građana.
Ukoliko se protivite tome da država uzima novac jednima pa ga daje u obliku poticaja drugima tada možete pomoći. Stvar je ovakva:
Sredstva iz Fonda koja su namijenjena kupnji električnih i hibridnih vozila se rezerviraju po podnošenju zahtjeva. Postupak je opisan ovdje i trivijalan je. Nakon što preda zahtjev i dokumentaciju korisnik ima 6 mjeseci da kupi željeno vozilo i dostavi Fondu račun za kupnju vozila. Nakon što dostavi račun za kupnju vozila Fond mu isplaćuje poticaj u novcu na bankovni račun. Ako korisnik ne kupi vozilo u roku – rezervacija propada, a novac ostaje neiskorišten!
I eto gdje je prilika. Ono što možete učiniti jest izabrati neko električno, hibridno ili plug-in vozilo, predati zahtjev i dokumentaciju Fondu, i jednostavno zaboraviti na stvar.
Već to je dovoljno da se dio sredstava iz Fonda rezervira za vas, što znači da taj iznos neće moći iskoristiti nitko drugi. Sredstva iz Fonda će u toj mjeri ostati neiskorištena. To ostavlja tanašnu nadu da se u idućem proračunu sredstva za poticaje smanje, zbog nedovoljnog odaziva građana. U suprotnom veliki odaziv bit će (i već jest) poticaj Vladi da poveća budžet za poticaje, što iz perspektive poreznih obveznika znači povećanje porezne presije i daljnji pad standarda, dakako osim onima koji se dočepaju poticaja. Njihov će standard zahvaljujući dobivenom novcu (kroz nepravednu politički uvjetovanu redistribuciju) porasti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 