Riječ, dvije o Hrvatskoj – zemlji na kapitalističkoj periferiji

Oznake

antikapitalizam, Država, Kapitalizam, otpor, pokret, revolucija, socijalizam

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mate Kapović je libertarijanac!

Oznake

antikapitalizam, Index.hr, Kapitalizam, katarza, kleptokracija, korupcija, kronizam, Mate Kapović, socijalizam, Vidošević

Gotovo nevjerojatan kolaž misli Mate Kapovića možete pročitati danas na Indexu. I doista, Mate Kapović, gorljivi zagovornik svega antikapitalističkoga, konačno je na tragu bolnog zaključka – kako za turobnu svakodnevicu Hrvata mogu biti krivi jedino kleptokratsko-kronistički akteri i njihov instrumentarij. Zahvaljujući uhićenju Nadana Vidoševića Mate Kapović doživljava katarzu.

Fino je adresirao problem u svojem tekstu, iako se refleksno dotaknuo i fraze “kapitalizam”, ali ne i zadugo. Nastavio je razmatranjem veze politike i hrvatskih gospodarskih moćnika pa čak i nadošao na zaključak o prodaji Vidoševića zbog interesa nekih drugih, trenutno dominantnih igrača istog genotipa, uz ključnu karakteristiku – da su oni ti koji sada određuju pravila igre. Nadam se da je sada malo jasnije kako je politička moć mnogo interesantnija pozicija od indolentne jurnjave za nekim novcem i sitnim ovozemaljskim zadovoljstvima koja se njime kupuju.

U konačnici borba protiv korupcije u postojećem okviru je nemoguća. Moguće je tek konstatirati da korupcija postoji i da stvara problem, a problem nerješivosti nalazimo u tome što se od države očekuje da vodi uspješnu borbu protiv korupcije. S obzirom da državu, znamo, reprezentira ta ista problematična ekipa korupcija perzistira. Korupcija jednih trenutno se može riješiti tek na način da se podrži smjena vlastodržaca koja dovodi do korupcije drugih. A to očito malo tko više želi. Pravo rješenje problema stoga ne može biti u borbi s korumpiranima, tako da ih mijenjamo s drugima, već u okviru unutar kojega oni realiziraju svoje stvarne namjere. Zauzdaj okvir, zauzdat ćeš i korupciju.

Dobrodošao Mate i ne daj se natrag kada si već zakoračio u ovom smjeru, s namjerom ili tek pukim slučajem, nebitno. Predlažem da nastaviš sa razmatranjem redukcije države, u njenom institucionalnom okviru, kao mogućem rješenju problema korupcije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (12)

Oznake

antikapitalizam, građani, porez, vlast

Svaki porez plaćen antikapitalističkoj vlasti ona će iskoristiti na štetu građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što kapitalizam nije, a što jest?

Oznake

antikapitalizam, Apple, crony capitalism, kapital, Kapitalizam, Kina

Ovaj post ću derivirati iz komentara koje sam dao svojem prijatelju u javnoj diskusiji koja je bila potaknuta člankom Jutarnjeg Lista o korporaciji Apple. Trigger za početak rasprave, na sajtu spomenutog lista, bio je jedan briljantan potez Stevea Jobsa. Na upit predsjednika Obame, kada namjerava preseliti proizvodnju iPhonea natrag u USA, ovaj je odgovorio “nikad”. Primjer je to neuspješnog pokušaja uplitanja vlasti u slobodno tržište, uplitanja u posao privatne tvrtke koja je svojim uspjehom i inovativnošću postala najvećom tvrtkom na svijetu, a pri tome je očito zadržala dovoljno murdosti da ne popusti političkom pritisku. Ako se to i desi jednog dana, možemo biti sigurni da će taj atak biti proveden kroz zakonsku represiju, rezultat će po njih, a u konačnici po dobrobit zaposlenih i krajnjih kupaca, biti vrlo loš. Svi gube.

Antikapitalisti u pravilu nisu u stanju suočiti se s racionalnim pogledom na problem koji ih muči i suštinski ne razumiju pojam kapitalizma. Ja bih se u ulozi antikapitalista pitao zašto je to tako, no to bi bilo racionalno, pa većina ne dolazi niti do tog stadija. Analogno tome oni kapitalizam ne razumiju. No to ih ne sprječava u iznošenju subjektivnih kritika i zaključaka na račun kapitalizma.

Kapitalizam im je sinonim za svekoliku nesreću. Čak i nečija obična tuga, kao emocija, može po tome biti uzrokovana kapitalizmom. Sve loše ili negativno tako proizlazi iz kapitalizma. Kapitalizam je sinonim za nešto pogdrno. I većina ljudi koji čak ne sudjeluju u javnim raspravama tako misli jer im je to mišljenje nametnuto.

Sami sebe ne vide kao kapitaliste već smatraju da su oni žrtve tog nametnutog sustava i da ga jednostavno ne mogu izbjeći koliko god se trudili. Zapravo se ne trude, oni suštinski jesu kapitalisti no ne razumiju porijeklo stvari koje koriste niti funkciju vlastitog rada, napretka i akumulacije onoga što svakodnevno stvaraju (to je kapital).

Kapitalizam nije nekakav zli mainstream, kako ga se karakterizira, niti on predstavlja neku jednoznačnu formulu po kojoj se neki bogate, a neki ne – i to zbog ovih prvih. To je upravo suprotno od onoga što na račun kapitalizma govore antikapitalisti.

Većina antikapitalista spominje skandinavske zemlje kao dobar primjer nečega čemu treba težiti. I tu sami sebi uskaču u usta i otkrivaju koliko zapravo ne razumiju iz čega je proizašlo to skandinavsko bogatstvo. Skandinavske zemlje, uz Kanadu, Australiju i Novi Zeland, sinonim su za slobodno tržište i kapitalizam, zahvaljujući kojem si oni kao nacija mogu priuštiti stvari koje su nama, izrazito socijalističkoj zemlji, socijalističkog mentaliteta, nezamislive ali nevjerojatno poželjne. Privlači ih to što Skandinavija ima? Naravno, oni su svojim radom i slobodom stvorili nešto što je predmet želja mnogih pa tako i želja koje opterećuju antikapitaliste. Skandinavija je bogata regija zahvaljujući kapitalističkom načinu razmišljanja njezinih stanovnika. Antikapitalisti se u pravilu neće složiti s time (prijeći će na neke nove primjere, a ovaj zanemariti jer im odjednom više ne ide u prilog) ali to je činjenica. Oni su produktivniji, inovativniji i radišniji od većine ljudi na svijetu. Radom su sakupili zavidan kapital i zato si mogu priuštiti to na čemu im zavidimo.

Država im zbog toga za sakupljene poreze omogućuje čuda. Kod nas, država uzme, a za to ne dobijaš apsolutno ništa. To bi antikapitaliste trebalo smetati ali još uvijek ne vide u tome problem. Ili ne žele vidjeti. Razlog sveg lošeg i dalje mora biti u kapitalizmu!

1.000.000 Kineza (karikiram, ali brojka je možda i veća) koji su zahvaljujući nečijem poduzetničkom duhu (u primjeru se radi o Jobsovom poduzetničkom umijeću) i sposobnosti dobili priliku da rade na slobodnijem tržištu od onoga kakvo su imali u predkapitalističkom dobu, će s vremenom sakupiti kapital i postati nečija težnja kao što su Skandinavci danas nama. Prosječan Kinez je zahvaljujući kapitalizmu dobio priliku započeti život dostojan razvijenog svijeta, plaća mu je porasla 3,5x u odnosu na prosjek zemlje, a broj samoubojstava u toj populaciji smanjio se 2x. Antikapitalisti to i dalje vide kao nešto loše, kao porobljavanje ljudi.

Tastatura po kojoj tipkamo zaposlila je vjerojatno 1000 ljudi koji su sudjelovali u njenom razvoju da bi je mogli koristiti sada. Sve potpuno dobrovoljno, win-win pozicija za sve. U tom procesu svi su zaradili, nahranili se od uloženog truda i sakupili kapital koji dalje koriste za što žele. Miš također, monitor, šalica za kavu, post-it blokić, apsolutno sve oko nas je nastalo na načelu slobodnog tržišta i kapitalizma. Pa i ona lopata s kojom bi se u potrazi za iskonskom srećom antikapitalisti vratili na polje je proizvod nečije vizije i sposobnosti te ima svoju cijenu. Uz to, lopata je učinila čovjeka naprednijim u odnosu na onoga koji kopa golim rukama. Tako čovječanstvo napreduje i to nas razlikuje od špiljskog čovjeka. Koja je antikapitalistička alternativa napretku? Kako je napredak uopće moguć ako bi se svačija poduzetnička inicijativa ugušila i kaznila? Kakav je antikapitalistički poduzetnik uopće? Kako bi Kinezi napredovali iz rižinih polja u ovo što su danas, da se nisu otvorili iz socijalizma prema slobodnom tržištu? Kako bi antikapitalist nahranio svoju gladnu obitelj da nema dućana gdje će kupiti hranu? Idemo na polja opet?

Antikapitalist mora priznati da nije ni po čemu nesretan, kao ni ja, koliko god je teško živjeti ipak imamo više nego ikad prije, nismo gladni niti žedni, niti realno oskudjevamo u ičemu. Daleko smo od skandinavaca ali smo daleko i od Biafre.

Unatoč svim racionalnim argumentima oni će se uvijek držati svojih subjektivnih uvjerenja. Smatraju da je kapitalizam toliko plitak da uopće o njemu ne trebaju razmišljati. Dovoljno je usput smišljati neke primjere, nažalost zla u svijetu ima previše, pa sve to trpati paušalno na teret kapitalizma.

“Crony capitalism” je devijacija nastala udruživanjem vlasti i krupnog kapitala. On raste kroz intelektualne napore njegovih režisera, bez namjere da pravom inovativnošću dođu do kapitala, ali s namjerom da to učine kroz korupciju i malverzacije, na štetu običnog, malog čovjeka. Vjerujem da je ta pojava u velikoj mjeri odredila njihov stav o kapitalizmu. Ipak, kapitalizam je daleko od toga što stvara probleme koji mu se stavljaju na račun. No da bi se to shvatilo potrebno je htjeti istražiti taj pojam.

Preporučam, zainteresiranima za uvod u problematiku kapitalizma, antologijski strip Irwina Schiffa “How an economy grows and why it doesn’t”. Može se skinuti on-line sa mnogih sajtova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac