Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

Oglasi

Prvi grafikon na kojem možete opipati pad gospodarstva (ISPRAVAK)

Oznake

BDP, bruto dodana vrijednost, bruto domaći proizvod, DZS, gospodarski rast, Grčić, makroekonomija, pad gospodarstva

S obzirom da je DZS objavio demantij na prethodno objavljeni tekst odlučio sam korigirati demantirane parametre. Ono što je u prethodnom tekstu bilo očito krivo jest zadnja točka, drugi kvartal ove godine, koji predstavlja stopu BDP-a, a ne BDV-a koji je prikazan u prva dva grafikona. Iz tog razloga sam odlučio maknuti tu zadnju točku, drugi kvartal ove godine, kako bi grafikoni u cjelini prikazivali jednoznačnu informaciju, BDV. Na žalost svih nas tom intervencijom hrvatsko gospodarstvo nije spašeno. Utjecaj izmicanja te zadnje problematične točke u grafikonima nažalost nije izokrenuo trendove prikazane u prethodnom tekstu. Oni su isti (usporedite grafikone u ovom, osvježenom tekstu, i u prethodnom).

Zadnji grafikon, koji prikazuje BDV u apsolutnom iznosu, također je prilagođen tako da je iz njega uklonjen sporni iznos za drugi kvartal ove godine. Promjenu ćete primijetiti utoliko što se crvena crta, koja predstavlja drugi kvartal, više ne proteže na 2014. godinu. S obzirom na konstantnu medijsku konfuziju, pri čemu mislim na opće miješanje BDP-a i BDV-a (npr. prethodni kvartal mediji su govorili o padu BDP-a od 0,6% iako je to iznos za koji je pao BDV, na što DZS nije reagirao priopćenjem), dodao sam ispod zadnjeg grafikona još i prikaz pada BDP-a, naravno u apsolutnom iznosu. Gospodarstvo nema sumnje i dalje pada. Stoga umjesto grafikona koji prikazuju stope i koji se uporno guraju javnosti pod nos, jer ostavljaju dojam poboljšanja situacije, preporučam da gledate grafikon u apsolutnim iznosima koji će vam pokazati pravu sliku stvari.

U nastavku čitate korgirani tekst (korekcije u crvenom, dodatni komentari u zelenom): 

U ispravljenom grafikonu ispod vidimo realne stope rasta bruto domaće vrijednosti od 2000. do prvog kvartala 2014.. U zadnjem kvartalu 2011. godine one poprimaju negativne vrijednosti koje do danas tvore niz od 11 uzastopnih kvartala gospodarskog pada. Ruku na srce, slaba su utjeha drugi i treći kvartal 2011. kada je rast bio tek nešto veći od pozitivne nule. Samo te dvije beznačajne vrijednosti sačuvale su nas od toga da danas svjedočimo još crnijoj statistici koja bi sada pokazivala već 22. negativni kvartal odnosno konstantan pad od trećeg kvartala 2008. godine.

Razmišljao sam što bi to jednom zaluđenom keynezijancu moglo davati poticaja da zadnjih par godina, iz kvartala u kvartal, priča o gospodarskom rastu nošenom na valovima investicijskih tsunamija, pa onda iznova najavljuje kako će isto uslijediti sljedećeg kvartala pa tako i sada najavljuje oporavak u prvom kvartalu iduće godine – i shvatio. Poticaj dolazi iz ovoga što je na grafikonu iznad zaokruženo zelenim ovalom.

Od početka 2009., kada je gospodarstvo palo čak 7,3%, do danas očito je kako je iz godine u godinu pad sve manji. Dva kvartala oko nule u 2011. samo su dodatno ohrabrila političare da nastave jednako hrabro trabunjati o gospodarskom oporavku, no znamo uslijedilo je razočaranje od narednih 11 kvartala koje traje i danas. Međutim pad je u usporedbi s početkom 2009. neusporedivo manji što može stvoriti privid da se nalazimo na samom prelasku iz pada u rast. Taj privid najbolje dočarava grafikon ispod na kojem je prikazan samo period od 2009. do prvog kvartala 2014. i za čiju krivulju je dodan trendovski prikaz. U tome je ključ razumijevanja ove opće zablude.

Utjecaj izbacivanja drugog kvartala 2014 na trend kretanja vidljiv je u jednadžbi trenda (stari R2 bio je 0,4769, novi je 0,4743). Razlike u rezultatu praktički nema.

Pogledajte gdje crvena crta, linearni trend kretanja, sječe stopu od 0%… 2014. godina. Tu smo negdje, misli si političar. A tako je mislio i prije 2014. kada je trend kretanja također pokazivao da smo nadomak 0%. Mislio je da će se isto desiti i u 2013. godini (obratite pažnju na zelenu strelicu u grafikonu ispod koja pokazuje koliko malo fali do nule i kako trend pokazuje baš u tom smjeru, gotovo vektorski). Te podatke je političar imao u rukama početkom 2013….

… dok je 2011. godina davala stvarno najmanje razloga da se ne nadamo rastu u 2012. jer je trend već krajem 2011. ukazivao na pozitivne vrijednosti u narednom periodu (vidite samo taj R kvadrat: 0,9075)…

Međutim statistika je, da prostite, kurva. To je poznato. Statistiku možete izokrenuti kako vam odgovara. Pogotovo kada poput naših vlastodržaca imate monopol nad metodologijom i podacima. Tako biste iz ovog grafa iznad, ako ga pogledate površno poput većine ljudi, mogli zaključiti da nešto čak i raste, pa to mora biti dobra stvar.

No sva očekivanja vlastidržaca očito su otišla u nekom drugom smjeru. Očito je kako se realna zbivanja nisu uklopila u iznad navedene projekcije. I oprostite na banalizaciji stvari, na metodološkoj površnosti, no zna li tko zapravo temeljem kojih to pretpostavki političari konstantno proriču rast gospodarstva i zbog čega bi njima trebalo tolerirati promašaje? Ako ne znate suzdržite se od kritike ove analize.

Ipak dat ću vam jedan dovoljno dobar razlog zbog kojega sve ovo vrijeme niste trebali vjerovati u priče o gospodarskom rastu. Stvar je vrlo jednostavna – umjesto realnih stopa rasta koje smo vidjeli iznad pogledamo realnu vrijednost gospodarstva, u apsolutnom iznosu, u iznosu tih prikrivenih i zanemarenih milijardi kuna koliko se iz kvartala u kvartal procijenjuje da ono vrijedi. Ti podaci, kao i ovi koje smo dosad vidjeli, iz kuhinje su DZS-a, javno objavljeni…

Na grafikonu vidimo realni pad gospodarstva, u milijunima kuna (prve dvije brojke na y osi predstavljaju milijarde) iz godine u godinu. Nikakav kvartal u odnosu na kvartal, nešto u usporedbi s nečim drugim. Samo iznosi u milijunima kuna – koji su sve manji. Za svaki kvartal je iscrtana zasebna krivulja jer kada bi podatak prikazao u jednoj liniji, poput ranije prikazanih stopa, krivulja bi poprimila pilasti i teže čitljiv oblik. Ovakvim prikazom ispegla se sezonski utjecaj (npr. prvi kvartal je uvijek slabiji od trećeg pa ga nema smisla prikazivati zajednički).

Sasvim očito je kako od 2008. godine na ovamo gospodarstvo pada iz kvartala u kvartal. Niti jedan trend, osim nekog polinoma višeg reda koji je u ovom slučaju neprimjenjiv, ne može pokazati rast kada sve vrijednosti iz točke u točku postaju sve manje. Ti isti podaci, s kojima se šepure političari i njihovi statističari, očito imaju svoje pravo lice. Lice za koje smatram da je jedino vrijedno gledati, ako uopće u tom makru ima što vrijedno spomena. Kada bi političari iz bilo koje od iznad prikazanih krivulja izvukli trendovski prikaz, pa temeljem njega proricali što će se s gospodarstvom desiti idući kvartal, tada bi mogli jedino reći da će ono još malo pasti. Ali to nitko ne želi čuti! Možda zato i izbjegavaju prikazivati vrijednost gospodarstva u apsolutnim iznosima, jer postotne promjene pada stvaraju privid poboljšanja situacije, one daju nekakvu nadu, pa makar i lažnu. Na laž smo navikli i na njoj očito živimo.

Jedna usputna zanimljivost; kada slušamo o BDP-u rijetko ili gotovo nikad se javnosti ne pokaže i apsolutni iznos vrijednosti ekonomije temeljem kojega se izračunao taj mistični postotak. Pretpostavljam da bi u tom slučaju mnogo veći broj ljudi mogao sam iscrtati grafikon iznad. Ovako to mogu učiniti samo sumnjičavci koji imaju viška vremena da pretražuju bespuća interneta u potrazi za podacima. Zanimljivo je i to što se u cijeloj toj priči o BDP-u zapravo ne radi o padu BDP-a već o padu bruto dodane vrijednosti (BDV, GVA ili GDRP), povezanog makroekonomskog parametra, ali ipak ponešto drugačijeg (iznos bez poreza i sa subvencijama gospodarstvu).

A ovo je grafički prikaz pravog BDP-a

Bilo kako bilo, prihvatimo li da u današnjoj makroekonomiji postoje bezbrojne zamke i teorijska jalovost, grafikon iznad pokazuje pravu sliku stvari. Pad gospodarstva na njemu je opipljiv.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prvi grafikon na kojem možete opipati pad gospodarstva!

Oznake

BDP, bruto dodana vrijednost, bruto domaći proizvod, GDP, gospodarski rast, Grčić, makroekonomija, pad gospodarstva

U grafikonu ispod vidimo realne stope rasta “BDP-a” od 2000. na ovamo. U zadnjem kvartalu 2011. godine one poprimaju negativne vrijednosti koje do danas tvore niz od 11 uzastopnih kvartala gospodarskog pada. Ruku na srce, slaba su utjeha drugi i treći kvartal 2011. kada je rast bio tek nešto veći od pozitivne nule. Samo te dvije beznačajne vrijednosti sačuvale su nas od toga da danas svjedočimo još crnijoj statistici koja bi sada pokazivala već 22. negativni kvartal odnosno konstantan pad od trećeg kvartala 2008. godine.

Razmišljao sam što bi to jednom zaluđenom keynezijancu moglo davati poticaja da zadnjih par godina, iz kvartala u kvartal, priča o gospodarskom rastu nošenom na valovima investicijskih tsunamija, pa onda iznova najavljuje kako će isto uslijediti sljedećeg kvartala pa tako i sada najavljuje oporavak u prvom kvartalu iduće godine – i shvatio. Poticaj dolazi iz ovoga što je na grafikonu iznad zaokruženo zelenim ovalom.

Od početka 2009., kada je gospodarstvo palo čak 7,3%, do danas očito je kako je iz godine u godinu pad sve manji. Dva kvartala oko nule u 2011. samo su dodatno ohrabrila političare da nastave jednako hrabro trabunjati o gospodarskom oporavku, no znamo uslijedilo je razočaranje od narednih 11 kvartala koje traje i danas. Međutim pad je u usporedbi s početkom 2009. neusporedivo manji što može stvoriti privid da se nalazimo na samom prelasku iz pada u rast. Taj privid najbolje dočarava grafikon ispod na kojem je prikazan samo period od 2009. do danas i za čiju krivulju je dodan trendovski prikaz. U tome je ključ razumijevanja ove opće zablude.

Pogledajte gdje crvena crta, linearni trend kretanja, sječe stopu od 0%… 2014. godina. Tu smo negdje, misli si političar. A tako je mislio i prije 2014. kada je trend kretanja također pokazivao da smo nadomak 0%. Mislio je da će se isto desiti i u 2013. godini (obratite pažnju na zelenu strelicu u grafikonu ispod koja pokazuje koliko malo fali do nule i kako trend pokazuje baš u tom smjeru, gotovo vektorski). Te podatke je političar imao u rukama početkom 2013….

… dok je 2011. godina davala stvarno najmanje razloga da se ne nadamo rastu u 2012. jer je trend već krajem 2011. ukazivao na pozitivne vrijednosti u narednom periodu (vidite samo taj R kvadrat: 0,9075)…

Međutim statistika je, da prostite, kurva. To je poznato. Statistiku možete izokrenuti kako vam odgovara. Pogotovo kada poput naših vlastodržaca imate monopol nad metodologijom i podacima. Tako biste iz ovog grafa iznad, ako ga pogledate površno poput većine ljudi, mogli zaključiti da nešto čak i raste, pa to mora biti dobra stvar.

No sva očekivanja vlastidržaca očito su otišla u nekom drugom smjeru. Očito je kako se realna zbivanja nisu uklopila u iznad navedene projekcije. I oprostite na banalizaciji stvari, na metodološkoj površnosti, no zna li tko zapravo temeljem kojih to pretpostavki političari konstantno proriču rast gospodarstva i zbog čega bi njima trebalo tolerirati promašaje? Ako ne znate suzdržite se od kritike ove analize.

Ipak dat ću vam jedan dovoljno dobar razlog zbog kojega sve ovo vrijeme niste trebali vjerovati u priče o gospodarskom rastu. Stvar je vrlo jednostavna – umjesto realnih stopa rasta koje smo vidjeli iznad pogledamo realnu vrijednost gospodarstva, u apsolutnom iznosu, u iznosu tih prikrivenih i zanemarenih milijardi kuna koliko se iz kvartala u kvartal procijenjuje da ono vrijedi. Ti podaci, kao i ovi koje smo dosad vidjeli, iz kuhinje su DZS-a, javno objavljeni…

Na grafikonu vidimo realni pad gospodarstva, u milijunima kuna (prve dvije brojke na y osi predstavljaju milijarde) iz godine u godinu. Nikakav kvartal u odnosu na kvartal, nešto u usporedbi s nečim drugim. Samo iznosi u milijunima kuna – koji su sve manji. Za svaki kvartal je iscrtana zasebna krivulja jer kada bi podatak prikazao u jednoj liniji, poput ranije prikazanih stopa, krivulja bi poprimila pilasti i teže čitljiv oblik. Ovakvim prikazom ispegla se sezonski utjecaj (npr. prvi kvartal je uvijek slabiji od trećeg pa ga nema smisla prikazivati zajednički).

Sasvim očito je kako od 2008. godine na ovamo gospodarstvo pada iz kvartala u kvartal. Niti jedan trend, osim nekog polinoma višeg reda koji je u ovom slučaju neprimjenjiv, ne može pokazati rast kada sve vrijednosti iz točke u točku postaju sve manje. Ti isti podaci, s kojima se šepure političari i njihovi statističari, očito imaju svoje pravo lice. Lice za koje smatram da je jedino vrijedno gledati, ako uopće u tom makru ima što vrijedno spomena. Kada bi političari iz bilo koje od iznad prikazanih krivulja izvukli trendovski prikaz, pa temeljem njega proricali što će se s gospodarstvom desiti idući kvartal, tada bi mogli jedino reći da će ono još malo pasti. Ali to nitko ne želi čuti! Možda zato i izbjegavaju prikazivati vrijednost gospodarstva u apsolutnim iznosima, jer postotne promjene pada stvaraju privid poboljšanja situacije, one daju nekakvu nadu, pa makar i lažnu. Na laž smo navikli i na njoj očito živimo.

Jedna usputna zanimljivost; kada slušamo o BDP-u rijetko ili gotovo nikad se javnosti ne pokaže i apsolutni iznos vrijednosti ekonomije temeljem kojega se izračunao taj mistični postotak. Pretpostavljam da bi u tom slučaju mnogo veći broj ljudi mogao sam iscrtati grafikon iznad. Ovako to mogu učiniti samo sumnjičavci koji imaju viška vremena da pretražuju bespuća interneta u potrazi za podacima. Zanimljivo je i to što se u cijeloj toj priči o BDP-u zapravo ne radi o padu BDP-a već o padu bruto dodane vrijednosti (BDV, GVA ili GDRP), povezanog makroekonomskog parametra, ali ipak ponešto drugačijeg (iznos bez poreza i sa subvencijama gospodarstvu).

Bilo kako bilo, prihvatimo li da u današnjoj makroekonomiji postoje bezbrojne zamke i teorijska jalovost, grafikon iznad pokazuje pravu sliku stvari. Pad gospodarstva na njemu je opipljiv.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država poručuje: Zakoni su tu da se krše!

Oznake

BDP, deficit, Država, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Zanimljiv tekst na Banka.hr – Vlada probila fiskalno pravilo za 4 mlrd kuna

… iz kojeg doznajem kako je Vlada prekršila čak tri zakona, onaj o fiskalnoj odgovornosti, zatim zakon proračunu te zakon o izvršavanju proračuna za 2013. godinu.

Rashodi opće države umjesto da se smanjuju konstantno rastu, tako su u 2013. rasli za 600 milijuna kuna na ukupno 150,6 milijardi kuna. Toliko o “štednji” koja nas uništava. Ima li još tko u potrazi za dokazom kako vlast ne štedi već konstantno nemilice troši (oporezovani novac) i zadužuje građane koji zbog toga klize u siromaštvo?

Paradoksalno je kako Vlada zapravo ne odgovara nikome. Povjerenstvo za fiskalnu politiku, koje je samo jedna instanca izvršne vlasti izmišljena kako bi si uhljebi malo povećali plaće, ovdje se javlja kao neka vrst komentatora događaja nakon što su se oni već odigrali, a mjere koje predlažu nakon što ustanove kršenje zakona su čista patetika:

Fiskalna pravila postoje zato da bi ih se nositelji fiskalne politike pridržavali jer povećavaju stupanj predvidivosti i povjerenja u izvršnu vlast. Ako se smatra da zakonski definirana fiskalna pravila ne odgovaraju postizanju dugoročnih razvojnih i stabilizacijskih ciljeva, onda treba na vrijeme pokrenuti izmjene zakonskog okvira, čime se izbjegava situacija kršenja pravila i narušavanje vjerodostojnosti, ističu u Povjerenstvu.

Shvatite to ovako – ukoliko je zakon previše rigorozan, i Vlada ga je prekršila, olabavi ga malo brate!

To se naime već jednom i desilo, da ne bi ispalo kako pretjerujem. Nakon što je Vlada prekršila fiskalna pravila ona su izmjenom zakona u veljači ove godine olabavljena (s jedne strane) i izrelativizirana vezanjem uz EU direktive (s druge strane). Što god da Vlada čini uvijek će biti fiskalno odgovorna, a proračunu su u tom okviru otvorena vrata za daljnji rast na zadovoljstvo Vlade i interesnih skupina građana, a na žalost poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Oznake

BDP, Branko Grčić, droga, ekonomija, ESA 2010, EU, GDP, kriminal, metodologija, proračun, prostitucija, rast, vlada

Nemojte se začuditi ako na nekoj od narednih Vladinih press konferencija vidite Branka Grčića odjenutog u sako kakav dolikuje kakvom svodniku te pritom obznanjuje da je nakon 10 kvartala uzastopnog pada konačno zabilježen rast BDP-a! Sve to zahvaljujući ESA 2010 metodologiji izračuna prema kojoj se u bruto domaći proizvod ubraja prostitucija te krijumčarenje i prodaja droge i alkohola! Primjena nove metodologije kreće od rujna 2014 uz, naravno, ponovni izračun prethodnih podataka od BDP-u, a sve kako bi se građane moglo dezinformirati o tome kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji svo ovo vrijeme bio lažan. 😮 To bi valjda trebalo probuditi onaj optimizam koji se očekuje od ulagača ali i građana koji su sve suzdržaniji prema potrošnji ali i prema državi koja se nameće kao kolovođa.

S obzirom da se radi o načelno ilegalnim djelatnostima za koje ne postoji pouzdana ukupna vrijednost, EU birokrate će zadovoljiti i “kvalitetna procjena”, što je također stvar metodoloških naputaka po kojima će birokrati raditi izračune. Osjećaja radi, prostitucija i droga u Velikoj Britaniji procijenjuje se na 0,7% BDP-a. Prema procjenama DZS-a prostitucija i droga u Hrvatskoj teška je između 2,3 i 4,5 milijardi HRK, odnosno 0,8% BDP-a u prvom slučaju do 1,5% BDP-a u drugom slučaju. Iz ove procjene mogli bismo reći kako hrvatska vlast i njena birokratska mašinerija drži svoje sugrađane i više nego duplo promiskuitetnijima od Britanaca. Naravno, ja ne mogu znati ima li u tome istine, ali ruku na srce ne mogu ni birokrati bez obzira na metodološke naputke.

Stoga na njihovu procjenu gledam više kao na izraz sumnjičavosti vlasti prema građanima koje će uslijed sve slabije naplate poreznih prihoda radije držati nadprosječno promiskuitetnima (što znači da svoj novac obrću u ilegali) nego li jednostavno siromašnima – što pak smatram jedinom istinom u našem slučaju, i to upravo zahvaljujući svemu onome što čine (sve jači) vlastodršci, od prošle godine potpomognuti EU mašinerijom istog kalibra.

U konačnici nije ni bitno kolika je vrijednost prostitucije i droge u jednoj nacionalnoj ekonomiji. Bitno je tek ono što će (bolji) rezultat nove metodologije omogućiti vlastodršcima. Nema sumnje kako će povoljniji izračun vrijednost ekonomije momentalno smanjiti razinu fiskalne neodgovornosti vlastodržaca (prekomjerni deficit i sl.). Javni dug koji se ogleda u BDP-u tako će relativno pasti. U praktičnom smislu za građane, porezne obveznike, to neće donijeti nikakvo olakšanje, upravo suprotno, stvorit će tek povoljniju poziciju za vlastodršce i gurnuti javni dug još malo prema gore.

Na prvi pogled primjena nove metodologije za Hrvatsku je dvosjekli mač. Vlada žarko želi prikazati rast BDP-a bez obzira na realno stanje ekonomije, a kakvo je to stanje najbolje osjećamo sami u svakodnevnom životu. S druge strane taj novi (bolji) rezultat donosi sa sobom i veće obveze prema EU koje se plaćaju iz državnog proračuna Hrvatske. Dakle ako kurvanje i šverc pomognu da hrvatski BDP nakon 10 kvartala konačno pokaže pozitivan predznak tada će obveze prema EU biti i do 500 milijuna kuna veće. Kakva farsa! Domaći i EU birokrati ukrali nam loptu i sada je jedan drugome namještaju na volej! Ovo što meni kao poreznom obvezniku izgleda kao dilema, rekoh “dvosjekli mač”, nije nikakva dilema jednom Branku Grčiću, jer on ne gubi ništa u slučaju da mora platiti 500 milijuna kuna veću EU članarinu. To ionako nije njegov novac već novac poreznih obveznika, dakle dilema ne postoji. Taj trošak će staviti u korelaciju sa rastom BDP-a pa će isti neinformiranom građaninu on izgledati opravdan. Ipak za poreznog obveznika nema praktične koristi od uzimanja u račun sive ekonomije. Za njega ostaje, kao i obično, tek da plati trošak ove nakaradne političke igre.

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Solidarnost i voluntarizam nadjačali poplavu!

Oznake

BDP, Gunja, pomoć, poplave, Slavonija

Nezapamćena tragedija zadesila je stanovnike Slavonije čija je imovina teško stradala u poplavama. Jedan je poginuo. Još strašnije slike dolaze iz susjedne Srbije i Bosne i Hercegovine.

U ovakvim trenucima politika pada u vodu, a na scenu nastupa solidarnost. Država neće pomoći. Ono što se vjerovalo da će učiniti u ovom slučaju, a to je osigurati rijeke nasipima, nije učinila. To povjerenje je izigrala. Pomoći će si stoga ljudi međusobno, na solidarnim osnovama, jer kada je pomoć potrebna ljudi su skloni pružiti ruku jedni drugima. Ljudi su empatični. Pomaže Crveni križ, nebrojene udruge građana i još mnogobrojniji volonteri, pomaže crkva…

Jedan od načina na koji možete pomoći jest smještaj unesrećenih obitelji. Otkako je jutros aktivirana Facebook grupa Smještaj za žrtve poplava javilo se više od stotinu građana koji su pod svoje krovove spremni primiti ljude s poplavljenih područja. Neki su spremni čak i doći po njih.

Sada je idealna prilika za svakog zagovornika jake države (u onom nakaradnom, upravljačkom smislu jake) da svojim očima posvjedoči tome kako ljudi funkcioniraju bez diktata “odozgo”. Ljudi ne umiru po cestama i ne ostavljaju jedni druge da umru u nevolji. Oni pomažu jedni drugima. Spašava se sve što se spasiti da. Gumenim čamcima izvlači se čak i domaće životinje te ostalu vrijednu imovinu koja stane u čamce.

Vlast je u ovim trenucima u potpunosti izgubila pozornost medija koji su svoje oči okrenuli prema unesrećenim građanima kako bi zabilježili fantastične slike ljudskosti koja proizlazi iz tragedije. Međutim kada se poplave povuku vlast će iskoristiti priliku da okrene pažnju na sebe. Već mogu načuti zadovoljno trljanje njihovih ruku dok najavljuju megalomanske javne radove na obnovi uništenog, koji će biti financirani novcem kojeg vlast nema i na kojima će biti angažirana gomila građana za minimalnu plaću. Javni radovi također ulaze u izračun BDP-a, a poznajući Vladinu opsesiju tom nakaradnom ekonomskom mjerom (jer ne govori ništa o realnoj dobrobiti građana) imam razloga vjerovati da im ova tragedija dolazi kao melem na ranu i da će katrastrofu iskoristiti za demonstraciju gospodarskog rasta u narednim kvartalima. Uz navedeno dolaze i apsolutno nezasluženi politički poeni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Širimo optimizam porezima i planskim rastom cijena!

Oznake

BDP, deficit, ekonomija, fiskalizacija, gospodarstvo, inflacija, javne investicije, Linić, nameti, planska ekonomija, porez, poticaji, proračun, rast, rast cijena, rebalans, rezovi, socijalizam, turizam, vlada

Niti smanjenje nameta turizmu, niti fiskalizacija ugostitelja i tržnica nije zadovoljila gladna usta političara niti apetit državnog proračuna. Vrijedi stoga grešku u očekivanjima tih institucija ispraviti povratkom na staro, što nažalost ne znači ukidanje zakona o fiskalizaciji ako ste se već poveselili, već podizanje poreznog opterećenja. Ugostitelje koji nisu pomogli proračunu s PDV-om od 10%, unatoč uvođenju moderne fiskalizacijske tehnologije (koja postaje Vladin izvozni proizvod), ministar financija odlučuje motivirati povećanjem PDV-a na 13%. U istoj mjeri raste stopa poreza na ulje, šećer ali i na vodu. Voda, taj čovjeku najvažniji prirodni element tako će nam postati još i bliži, zahvaljujući većem porezu (vodovod je i vaše ljudsko pravo, pa vrijedi i da ga državi bez puno pitanja platite). Srećom pa je briga o vodoopskrbi i odvodnji u rukama naših javnih poduzeća koja će nam vodu učiniti dostupnijom, zahvaljujući posljedično višoj cijeni. Nelogično? Ne brinite,

u nadi je spas!

Ekonomija u ruinama još jednom će morati pokušati nemoguće – rastom podržati želju državne birokracije da nastavi bujati na njen račun. Utopija. Odlučno se nastavljaju povećavati državni rashodi, dakle političkim putem umaknuti od poreznih obveznika više i potrošiti više.  Nažalost u tom manijakalnom i nelogičnom postupanju, krađi i trošenju tuđeg novca, tek manji dio otpada na onu vrstu potrošnje koju bi građani bili spremni u znatnoj mjeri odobravati kao potrebnu zbog financiranja voljenog državnog školstva, zdravstva i drugih usluga za koje su navikli da im nude državne monopolističke institucije.

No prikupiti više pa to potrošiti znači ujedno i zadržati deficit na trenutnih 13 milijardi kuna, ali to nije ono što planira Vlada. Njen plan je potrošiti još i više, zadužiti živućeg i još nerođenog poreznog obveznika sa dodatnih 6 milijardi kuna i to već do kraja slijedeće godine. Javni dug bi do tog trena mogao premašiti i 230 milijardi, ako je vjerovati planu novog zaduženja to je jedino u što nemamo razloga ne vjerovati.

Trošit će se više na više birokrata, na članstvo u ime njenog veličanstva EU, kao i na još više poticaja odabranim gospodarstvenicima kleptokratima, državnim tvrtkama “od posebnog interesa” (prema “Poslanici birokratima: 6.20.” ) među koje spadaju i prema posebnim aranžmanima privatizirana brodogradilišta čiji će vlasnici za njihovo daljnje financiranje trošiti ne svoj novac već novac građana.

U ime općeg dobra radna mjesta i tvrtke za koje tržište više nema potrebe tako postaju kulturna baština koju se štiti od propadanja na način da se njihovim financiranjem upropaštava ostatak malobrojnih produktivnih građana koje tržište još uvijek treba. Skretati novac mimo realnih potreba tržišta i građana, a braniti interese političara i njihovih igrača u ime antikapitalističkih ideala, ionako je put kojim ovo društvo odlučno korača, pa neka mu i bude po volji. Ako nam ponestane WC papira uvijek možemo vojnom akcijom preuzeti nečiju tvornicu papira, a na isti način i sve ostalo što se dotiče nečijeg osobnog vlasništva nad sredstvima.

Tako su rezovi koje je samo jezikom provodila Vlada dovršeni i s obzirom da blebetanje nije dalo rezultata valja im da konačno zasukaju rukave i krenu odlučnije nastaviti s poreznom pljačkom u čije ime će se izroditi još zakona kojima će je poduprijeti i učiniti legitimnom. Svi koji se s tim pogledom na pravdu ne slažu jamačno su antidržavni element koji će podleći pravdi.

Ali ne prepustite se olako osjećajima razočaranja jer Vlada ovaj puta daje nešto nečuveno, nažalost tek u slučaju ako vam se pamćenje briše nakon 12 sati, ona širi optimizam i uvjerava vas kako se svjetlost na kraju tunela već nazire. Ne zamarajte se gledati u daljinu jer ste prenisko da biste svjetlo ugledali. Svjetlo vide tek oni s Markovog Trga. Vi ćete prema njihovim računicama morati pričekati do kraja iduće godine, kada će se ukazati rast gospodarstva od 1,3% (valjda na konto poticaja HŽ-u, brodogradnji i birokratskih poslova, dakle opet od novca koji vam je otet na štetu realnog ekonomskog rasta), a u 2015. kad planska ekonomija doživi svoje prvo proljeće u povijesti čak 2,2%. Uslijedit će početak 2016. i prvo ljeto planske ekonomije, sa 2,6%, te nakon njega još dugi niz plodnih i pod odlučnom rukom prosvjećenih tirana vođenih godina. Isplatit će vam se kupiti i nove kupaće gaće, osim ako ne bude nestašice istih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (34)

Oznake

BDP, ekonometrika, ekonomija, Liberalna misao, makroekonomija, tržište, učinak

Učinak realne ekonomije nije moguće izmjeriti. Tko tvrdi suprotno na usporediv način tvrdi kako je moguće izmjeriti primjerice što ćete i koliko sutra pojesti za ručak. Izmjeriti tako nešto moguće je jedino ako vam se naredi što ćete i koliko jesti. Takvi postupci naravno nisu usporedivi s realnom ekonomijom kojoj današnji “ekonomski stručnjaci” pristupaju upravo na taj način.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porez unaprijed, a ti ekonomijo kako znaš!

Oznake

BDP, faktura, kriza, liberalizam, Linić, naplata, obrt, PDV, račun, socijalizam

Jedna od rak rana hrvatske ekonomije, donedavno rezervirana za pravne osobe tj. tvrtke, krajem godine širi se i na obrte. Na posljednjoj sjednici Vlade ministar je najavio promjenu modela naplate PDV-a kod obrta te će tako od početka 2014. obrtnici morati podmirivati tu obvezu po izdanom računu, umjesto po naplaćenom. Dakle porez unaprijed, a vi gospodo obrtnici od sada ćete sa ostatkom gospodarstva kako znate i umijete – poručuje ovime ministar.

Ne može mu nitko zamjeriti na predanosti u tome što radi, a njegov posao svodi se jedino na što učinkovitije punjenje (i pražnjenje) državnog proračuna. Novca vječito gladan proračun, uz kolektiviste na čelu države, kao i narod koji ne zna drugačije odlučivati o vlastitom životu nego biti podređen odlukama i naputcima vlasti zajedno su garancija puta u propast.

Ima li još vremena da se stvari okrenu na pravi put, put klasičnog liberalizma?

Evo još jedne prigode za već objavljenu montažu:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ministre Linić, bravo za BDP!

Oznake

BDP, Linić, pad

Svako dobro,
vaš Kapitalac