Ne postoji lov na uhljebe

Oznake

birokracija, javni sektor, lov na uhljebe, rastrošnost, uhljebi, učinkovitost

A propos tzv. “lova na uhljebe” vrijedi reći dvije stvari:

1. Ne postoji lov na uhljebe već se nastoji potaknuti javnu diskusiju o (ne)učinkovitosti javnog sektora. Javni sektor se financira novcem poreznih obveznika kojima bi trebao polagati račune. To nije samo legitimno pitanje već pitanje kulture i civiliziranog suživota svih građana. Možda je problem u tome što javni sektor do sada nije polagao račune poreznim obveznicima pa se osjeća napadnutim kada se to od njega traži?

2. Oni koji imaju putra na glavi javit će se prije nego li ih je itko išta pitao. Obratite pažnju na taj detalj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čija je ekonomija: slučaj crnog čartera

Oznake

birokracija, ekonomija, iznajmljivanje jedrilice, Jadran, jedrenje, marina, čarter

Država svakodnevno tjera ljude u konfliktne situacije. Na prvi mah možda to ne primjećujemo no radi se o svakom postupku kojeg je država, odnosno birokracija, propisala ali se ipak našao sasvim legitiman, zaobilazni put kojim su neki odlučili radije kročiti. Tako su odlučili jer su iskustvom došli do zaključka da je zaobilazni put lakši. Realno, ne radi se o zaobilaznom putu već očito bržem, optimalnom putu koji ih vodi do željenog cilja. Konflikt nastaje u trenutku kada submisivci, to su oni koji pristaju preskakivati preko birokratskih prepreka, shvate da postoji brži put te da postoje ljudi koji ga koriste, za razliku od njih.

Podvođenje ekonomske aktivnosti birokratskoj, planskoj formi možda je najbolji primjer toga. Planska ekonomija je neprirodna i u tom smislu što propisi, na koje se ljude tjera da poštuju, nisu rezultat racionalnog promišljanja i djelovanja tržišnih sudionika. Propisi su rezultat promišljanja i djelovanja birokrata. Kao takvi oni su izolirani od ključnih informacija koje prenosi tržište i temeljem kojih tržišni sudionici donose odluke o optimalnom djelovanju. Zbog toga što nisu dio tržišta birokrati donose krive procjene, često potaknuti lobističkim pritiscima, posljedično neprimjerene, beskorisne ili potpuno štetne propise koji se, tragično, političkim putem i represijom nameću tržištu. Time smanjuju produktivnost tržišta, efikasnu alokaciju resursa, guše ekonomsku aktivnost. Birokrati su političke kreature, a ne ekonomski relevantni faktori.

Možda i najveća među svim zabludama jest da ekonomija pripada nekome. Otuda uostalom i proizlazi koncept planske ekonomije koji omogućuje državi, što znači vlastodršcima i birokratima čiji motivi djelovanja mogu biti i krajnje destruktivni, da na ekonomsku aktivnost gleda sa imperativom, da se smatra pozvanom određivati što ekonomska aktivnost jest pa temeljem vlastitog viđenja odlučivati o tome koju će aktivnost dozvoliti, a koju zabraniti (neposlušne kažnjavati). Proizvesti i prodati nekome običnu kutiju šibica, bez prethodne suglasnosti države, bez zadovoljenja gomile propisa, te bez plaćanja obilatih dadžbina, danas znači počiniti niz prekršajnih i kaznenih djela te snositi posljedice za isto. Kao što vidimo mogućnost proizvodnje šibica nije određena birokratskim postupkom već time što negdje postoje znanje i raspoloživi resursi da se one proizvedu.

Svojatanje ekonomije nije specifično samo socijalističkim i drugim totalitarnim režimima usporedivima u pogledu na ekonomska pitanja. To svojatanje je sveprisutno i danas, a očituje se upravo kroz kolosalni, povijesno nikad veći zakonski i regulatorni okvir kroz koji država tretira svakoga tko se drzne postati i biti aktivan sudionik na tržištu. Današnje tržište je hiperregulirano, a hiperregulacija nije odveć različita od striktnog državnog upravljanja ekonomijom. Njome doduše više ne upravljaju birokrati i državni planeri već zakoni, propisi i procedure koje donose birokratske institucije i koje efektivno predstavljaju kolaž izričitih naredbi pod prijetnjom kazne. Posljedice jednog i drugog pristupa u mnogočemu su usporedive.

Započeo sam sa konfliktom. Jedan primjer takve situacije isplivao je na površinu jučer. Kaže Slobodna Dalmacija: Crni čarter izorat će Jadran, po sezoni gubimo 7 milijuna eura! O čemu se radi? Ulaskom u EU prestale su važiti vinjete za strane, europske brodove. To znači da oni danas slobodno plove Jadranom. Domaći lobi iznajmljivača brodova to je prepoznao kao napad na svoj biznis te sada optužuje strance da se bave iznajmljivanjem brodova “na crno”. Kako to stranci čine? U prešutnom dogovoru sa osobom koju primaju na brod (dakle o transakciji ne informiraju državu). Je li na brodu vlasnik sa svojim prijateljima ili pak mušterijama nemoguće je ustanoviti osim ako to vlasnik izričito ne prizna (naravno, na njih se već šalje policija i inspekcije). Iznuđivanje priznanja rijetko je uspješno (nekog Norvežanina su klepili za nemalih 200.000 kuna). Špekulirajući o razmjerima crnog čartera lobisti govore o mogućih 500 brodova koji plove Jadranom i koji na ovaj način i u ovom trenu svojim vlasnicima donose profit. Čisti, neoporezovani profit od kojega sada već bijesni uhljebi i zauzdani lobisti nemaju ništa. Ukupan iznos tog prometa procjenjuje se na 7 milijuna eura godišnje.

Temeljem ove procjene lobisti definiraju gubitak za vlastiti biznis. Međutim ako znamo da u realnom životu postoje dva puta, prvi koji je spor i birokratskim preprekama popločen put, te drugi, tržišni put koji ne pati od birokratske inercije, koji zaovoljava neposredne zahvjeve ljudi i to čini maksimalnom brzinom, tada vrlo brzo postaje jasno sljedeće – da onih 7 milijuna eura koje čarterski lobi smatra izgubljenima, ili čak ukradenima, ne bi niti nastalo da se tjeralo ljude da koračaju prvim putem. O tom iznosu ne bi se niti špekuliralo jer se ne bi niti mogle uvidjeti okolnosti koje donosi koračanje po drugom, tržišnom putu. Ta vrijednost ne bi postojala niti bi mogla biti pravednije redistribuirana.

O tome kako se na ekonomiju u Hrvatskoj gleda kroz planske naočale najbolje ilustrira i sporna cifra. Tih 7 milijuna nije neto iznos poreza kojeg se moglo prikupiti, a nije, od oporezivanja crnog čartera, već ukupna (bruto) vrijednost crnog čartera. Apsolutno sve, smatra se, pripada državi pa se tako i iznos gubitka smatra jednakim bruto procijenjenoj vrijednosti crnog čartera. Vlasnicima jedrilica koji sada možebitno rade na crno, što je nedokazivo, očito ne pripada ništa taman da rade i “na bijelo”. Raditi na bijelo, pak, u Hrvatskoj znači pristati vući za sobom nepotreban teret gomile uhljeba i socijalnih narkomana. Gdje god mogu produktivni ljudi će to nastojati izbjeći. Bez obzira čudili se tome ovi drugi ili ne.

Zaluđenost podvođenja ekonomije nekakvim kolektivnim vizijama, planovima i procedurama dovela je ovaj konflikt do takvih razmjera da domaći čarteraši sada vide nelojalnu konkurenciju u svemu što plovi. U svakoj jedrilici ili brodu koji zaplovi Jadranom, a da nije dio čarterske flote, oni vide nelojalnu konkurenciju, crni čarter. Čovjek više ne može zaploviti jedrilicom, ukrcati svoju i bratovu familiju i krenuti na odmor, a da ne osjeti za sobom poglede zlobnika koji samo što mu ne rasparaju jedra. U tekstu Slobodne Dalmacije gotovo da je moguće iščitati zgražanje nad činjenicom da ova država izbjegava maksimalnu represiju nad svima u koje se ukaže prstom, gotovo da se žali nad nemogučnošću da institucije države batinanjem iznuđuju priznanje osumnjičenika.

Preporuka za sve koji na svoje brodove primaju putnike za novac – prije ukrcaja definirajte pravila transakcije! Vi dajete brod, za uzvrat dobivate novac! Razmjena koju činite na obostranu je korist i zadovoljstvo! Kristalnom jasnoćom definirajte pravila ponašanja u slučaju da vam se državni službenici ukrcaju na brod kako bi inkriminirajući vaš sporazum pokušali ostvariti korist za sebe kroz naplaćivanje kazni ili nedaj Bože zapljenu i otuđenje vaše imovine! Na vlastitom brodu imate pravo ugostiti koga hoćete ili dati punomoć za korištenje broda kome hoćete te država na osnovu toga nema nikakvo zakonsko pravo iznuđivati od vas novac! Barem za sada.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Bon voyage monsieur Prpić!

Oznake

birokracija, HG Spot, Hrvoje Prpić, inspekcija, Kamata, kazna, korupcija, PDV, račun, sud, Trillenium

Gospodin Hrvoje Prpić, osnivač poznate tvrtke HG Spot i jedan od “poslovnih anđela” – suosnivač investitorske mreže CRANE, odlučio je napustiti hrvatske granice zajedno sa svojim poslovima i kapitalom.

TPortal objavljuje njegovu ispovjest o iskustvu sa državnom birokracijom i inspektorima koji su po nalogu svojih šefova odlučili pronaći “dlaku u jajetu” njegovoj tvrtci Trillenium te mu opaliti barem nekakvu financijsku kaznu.

Dlaku nisu našli no razlog za kaznu su izmislili te istu progurali kroz vlastite metastatične kanale, za račun koji nije sadržavao podatak o JMBG-u (iako zakon nalaže samo OIB), te je unatoč žalbi na očiti propust sud presudio na štetu Prpićevog Trilleniuma i olakšao ga za petnaestak tisuća eura.

Trillenium zbog pravne nesigurnosti odlazi iz Hrvatske, o čemu Prpić kaže:

“Nije stvar u kazni od nekih 15.000 eura koju moram platiti, već u tome što u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti. Pitam se što je s drugim poduzetnicima koji nemaju mogućnost obratiti se javnosti. Strašno sam razočaran jer sam dosad vjerovao da su sudovi pravedni i odlučuju prema zakonu, a ne na osnovi tvrdnje nekog službenika”

U Hrvatskoj nema vladavine prava. Ona je nezamisliva kolosalnoj birokratskoj hobotnici koja se ispreplela između svih nas redom. S obzirom da nas svojim pipcima drži čvrsto stisnutima gotovo i nije moguće pokrenuti promjenu u tom smjeru, prema uspostavi vladavine prava koja će zamijeniti vladavinu birokracije.

Hrvatska će se zato sasvim sigurno morati suočiti sa općom nelikvidnošću.

Ipak postoji dodatan problem, a to je da mnogi nisu svjesni u čijem su stisku jer na ovakve vijesti, o jadanju poduzetnog čovjeka kojem država gura pipke do dvanaesterca, gledaju sa gađenjem, proklinju ga, i ako već ne žele da propadne onda barem žele da ode. Međutim taj mrziteljski refleks među mnogima govori mi samo da je hobotnica počela puštati crnilo kojim im maže oči. A ne pušta ga bez vraga! Nečeg se boji!

Do neke druge prilike bon voyage monsieur Prpić i neka vam je sa srećom u manje represivnoj Velikoj Britaniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Birokratski konzumerizam

Oznake

birokracija, Država, ekonomija, energetski certifikat, EU, konzumerizam, kriza, planiranje, politika, potrošnja, projekti, resursi, siromaštvo, strategija, subvencije

Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.

Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.

Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.

Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.

Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.

Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda

Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.

U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.

No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?

Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.

Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).

Primjer drugi – Energetski certifikati

Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.

Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.

Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.

U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.

U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.

Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?

Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?

Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.

Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.

U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.

Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:

Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad upravni postupak razveseli čovjeka

Oznake

banka, biljezi, birokracija, dućan, HZZO, igra, matičar, MUP, obrazac, osobna, upravni postupak, šalter

Među svojom djecom imam jednu vrlo maštovitu kćer. Nije pretjerano zainteresirana, za razliku od dječaka, za igre koji zahtjevaju izražene motoričke vještine, (iako se bavi plesom i to vrlo uspješno) ali je zainteresirana, vjerujem poput većine djevojčica, za igre uloga (role play). Među omiljenim igrama su joj igra dućana i banke.

Obje igre svode se na šablonu (scenarij) što u slučaju dućana znači korištenje blagajne, novca (onaj iz Monopolyja je ok), raznih stvari koje ima u sobi i koje će poslužiti kao roba te neizbježne košarice u koju će kupac stavljati robu sa polica (police su stolci, kutije za igračke, krevet i sl.). Razumljivo je što slijedi ali ako niste maštoviti ili nemate kćer zahvaljujući kojoj ste mogli iskusiti čari ove igre uglavnom ona se svodi na to da sam ja kupac, kćer prodavačica/ blagajnica, pa u rundama dolazim u njenu sobu, uzimam košaricu i pravim se da kupujem pri čemu moram voditi računa da uvijek odabirem druge proizvode (i količinu) kako se runde odigravaju. Na bijeloj ploči (whiteboard) često znaju biti napisani proizvodi na akciji (npr. gumice za kosu 2+10 gratis). Igru (rundu) se mora proniknuti promatrajući cjelokupni setup jer može nastati problem ako propustite odigrati onaj korak koji si je prodavačica zamislila u glavi, poput spomenutih proizvoda na akciji kojom se implicira i njihov odabir. Tek tu i tamo prodavačica dozvoli zamjenu uloga pa i ja budem prodavač. Vrlo joj je zabavno kada na akciju stavim neke proizvode koje ni u snu nije očekivala.

Igra banke svodi se na klijenta koji dolazi u banku po novac, bankara koji sjedi za šalterom, reklamne letke s bankarskim proizvodima, obrasce za ispunjavanje, kalkulator, telefon, štambilj, kartice i novac (opet onaj iz Monopolyja, ali često se tu nađu i kovanice iz kasice prasice). Bankar je, pogađate, kćer, a ja sam klijent koji je došao u banku da bi dobio tretman, jer o tome se i radi. Za razliku od dućana ova igra ima znatno više improvizacije ali u principu rutina se svodi na slušanje klijenta, zatim ponude proizvoda koji odgovara klijentovim potrebama, zatim popunjavanje obrasca (za to vrijeme bankar tipka po kalkulatoru i nešto računa), zatim potpisivanje tog obrasca na 10-ak mjesta, pa kopiranje istog, pa skeniranje, pa pretipkavanje brojki u kalkulator, pa zvanje “šefice” telefonom kako bi se sve to ponovilo i verificiralo, te na kraju same isplate novca ili izdavanja kartice ako je o tome bilo riječ.

Obje igre, a osobito igra banke, nevjerojatno asociraju na upravni postupak. Iako kćer do sada nije imala priliku susresti se s birokracijom, jer ženina i moja odluka je da je ne vučemo sa sobom u tim prigodama (što je možda i pogrešno jer bi vjerojatno dobila nove ideje za igru), to što ona radi svojim smislom i rutinom gotovo je identično onome što rade šalterski birokrati.

A baš s tim birokratima se posljednjih dana družim nešto više nego obično. Naime ponovno sam postao otac (hvala što ste pomislili “ČESTITAM”) pa obilazim matične, MUP-ove, porezne, HZZO-ove i druge birokrate koji mi svesrdno pomažu da budem u skladu s onime što su prosvjećeni tirani putem države nametnuli kao elementarno i nužno da bi se čovjeka priznalo kao takvog (posljedično mu se i nametnulo 50-ak tisuća kuna javnog duga na teret). Za svaki korak propisan je zakonski rok i to upravo zbog zadnje navedenog. Svatko rođen unutar državnih granica mora preuzeti građanske obveze jer to je stvar civilizacijskog dosega i čini se za opće dobro (rekli bi to mnogi zadojeni drugari). U suprotnom, ako zanemarite obveze i rokove, bit ćete kažnjeni.

Na prvom koraku susreli smo se s matičarem. Dalje od njega neću jer me on napunio pozitivnom energijom za sve ostale birokrate u slijedu. Dolazak matičaru podrazumijeva popunjavanje obrazaca, donošenje biljega, štambilj, telefon, osobne iskaznice, kompjuter (opa!), printer, olovku i novac. Postupak izgleda otprilike ovako – Prvo pronađete kiosk i kupite biljege. Potom se pojavite na ulazu općine gdje vam portir uzme osobnu iskaznicu te podatke s nje unese u kompjuter te vas uputi k matičaru (kat taj, soba ta). Pokucate matičaru, on vam kaže da pričekate vani. Otvara vam par sekundi nakon što vam je rekao da pričekate vani i poziva vas unutra. Pita što trebate, vi kažete, on vam gurne obrazac na popunjavanje. Za to vrijeme prepisuje podatke s vaših osobnih iskaznica u kompjuter i usput odgovara na telefon. Traži vas biljege koje odlaže na onu namočenu spužvicu – ovo mi je posebno fora jer izgleda da su skužili kako će biljeg popiti dovoljno vlage da se aktivira ljepilo samo ako ga se ostavi na miru dovoljno dugo (Ne znam je li to vezano za neko poboljšanje procesa i uštedu vremena). Aplikacija za OIB javlja grešku. Matičar telefonira i nekome s druge strane prijavljuje problem. Odlogirava se iz aplikacije (na preporuku)… čeka… komentira nama kako se, zamislite, mora odlogirati i ulogirati… da bi nakon svega aplikacija ponovno javila grešku, pa se počeo sprdati s aplikacijom i sugestijom tehničke službe. Biljezi su se za ovo vrijeme od vlage zarolali u cilindar. S obzirom da ne može odraditi korak s OIB-om preskače na obrazac koji smo popunili još prije 10 minuta. Razvaljava biljege preko njega isfrustriran što su previše vlažni pa se neće zalijepiti kako treba (ćoškovi strše u zrak) i preko njih udara štambilj na kojem piše “poništeno”.

U ovom trenutku doživljavam katarzu! Emotivni flashback na svoju kćer i igru banke, vidim sebe kako glumim klijenta u njenoj maštovitoj igri i njeno nasmješeno i sretno dječje lice! ❤

… zamišljam kako matičar drapa obrazac po nekoj perforaciji, jedan dio skenira, a drugi nosi šefici na potpis, zatim traži mene još jedan papir i potpis, zaklama ga za neki treći, potom sprema u neki registrator, a od onog ostatka prvog obrasca izrezuje škaricama jedno veliko srce! Obuzela me čista ljubav! 🙂

Šalterski birokrati su zapravo nikad odrasla djeca, a prostor u kojem obitavaju je svojevrsna Panova Nigdjezemska. Oni uživaju sreću da su predivnu dječju igru uspjeli pretvoriti u posao za koji su nagrađeni plaćom. Pa iako se taj upravni postupak njima možda doima strašno smislenim i korisnim nekako mi se čini da nisu svjesni kako izvan sigurnosti dječje sobe leži onaj stvarni i drugačiji svijet. I da, možda je slučajno, a možda i nije, oni su uglavnom upravo djevojčice.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Beskućnik protuekonomist i borba za socijalne privilegije

Oznake

beskućnik, birokracija, Država, HRT, Mile, nezaposlenost, osobna iskaznica, posao, protuekonomija, socijalna pomoć, socijalna skrb, ulične svjetiljke

Pregledavajući naslove članaka na monitor.hr naletio sam na jedan zanimljiv, Birokracija napokon izgubila bitku – beskućnik dobiva osobnu. Naslov mi je bio zanimljiv zbog toga što je njegov prvi dio kontradiktoran drugome. Naime “osobna” je državna, birokratska izmišljotina pa je nelogično da je birokracija išta izgubila njenim izdavanjem nekom čovjeku, jer to joj i jest namjera i cilj.

Pročitavši vijest iza linka otkrivam zanimljivu priču. Borbu jednog čovjeka za socijalne privilegije koje kani ostvariti na račun svojih sugrađana putem države (koja za to služi između ostaloga). Tako je čar njegove pobjede, dobivanja osobne iskaznice, u tome što je ona osnova za priznavanje socijalnih privilegija poput “besplatnog” zdravstva, socijalne pomoći, besplatnog noćenja u prenoćištima ali i prava glasa na izborima. Nema sumnje kako će svoj glas ovaj “beskućnik” podariti onim političkim opcijama koje će u svojim programima nuditi više “besplatnoga”. To besplatno stavljam u navodnike jer se račun za sve socijalne usluge ispostavlja meni, poreznom obvezniku. Njegova privilegija moj je trošak. Ono što je dostupno njemu nije dostupno meni. Iz perspektive tog “beskućnika” navodnike možemo maknuti jer njemu je sve navedeno doista besplatno (ne plaća ništa, dobiva sve).

Međutim stavio sam i “beskućnika” u navodnike. U članku možemo vidjeti kako beskućnik zapravo živi u unajmljenom stanu kojeg plaća prodajom Uličnih svjetiljki (časopis koji mogu prodavati samo beskućnici), bavi se fotografijom, organizira humanitarne izložbe. Odlično. Osim što beskućnik zapravo nije beskućnik vidimo kako je i prilično poduzetan. Borba za socijalne privilegije tek je jedan od njegovih poslovnih poduhvata. Naime sada, kada ima osobnu u rukama, moći će noćiti besplatno u prenoćištima za beskućnike što znači da će trošak najma stana postati njegova dobit, liječit će se na račun poreznih obveznika, primati novčanu naknadu i još štošta. Uzmemo li u obzir da je prihod koji ostvaruje prodajom časopisa neoporeziv, a moguće je da ima i druge izvore prihoda (fotografija i sl.), jasno je kako radi ispod radara, odnosno izlaže se državi tek onoliko koliko mu je potrebno da od nje ima koristi.

Iako je u fokusu haerteovog članka birokratski ping-pong beskućnika Mileta prava priča je zapravo ona o protuekonomiji, a vjerujem kako bi uz manje birokratskih prepreka (poput posjedovanja osobne iskaznice kao uvjeta za dobivanje posla) Mile bio mnogo uspješniji nego što jest, na njegovo osobno zadovoljstvo ali i zadovoljstvo njegovih sugrađana – poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kartonska Vlada

Oznake

birokracija, karton, kriza, vlada

Evo jedne ideje.

Naime, vjerujem kako vam je poznato da u nekim državama uz prometnice policija postavlja one ingeniozne kartonske policajce koji drže radare na nišanu usmjerene prema automobilima, dok su policijski automobili vješto pozicionirani iza kakvog grma i također su kartonski. Sve skupa proizvodi nekakav efekt kontrole pa građani voze pažljivije, sporije.

Mislim da bi na jednak način bila učinkovita i kartonska Vlada! Dakle ukoliko tko smatra da postojanje Vlade i njenih institucija čini ikakvu pozitivnu razliku u odnosu na njihovo nepostojanje, tada bi se jednak efekt postigao i racionalizacijom u kartonskoj izvedbi. Moglo bi se kartonizirati baš sve, počevši od Markovog trga, ministara glavom i bradom, njihovih službenih automobila i tako redom. Pa čak i više puta pojedini objekt. Zašto primjerice svako mjesto ne bi imalo svojeg Linića? Ako kojeg djelića vlade ili državnih institucija usfali tada je dovoljno tek isprintati taj dio i problem je rješen. Na isti način pristupilo bi se rješenju problema koji bi nastao otkrivanjem farse, samo što bi se printalo sve više i više državnih elemenata dok se ne zadovolje potrebe građana za istima. Trošak bi bio manji nego sada, a osim što bismo imali više osobnih sloboda imali bismo i više “države”.

Ovo rješenje pomiruje libertarijance i etatiste.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatska ima duplo više birokrata po glavi stanovnika od SAD

Oznake

birokracija, državna agencija, kongres, Obamacare, plaća, proračun

Zanimljivo,

Državne agencije u SAD zapošljavaju 800.000 birokrata (0,25% populacije),
a državne agencije u HR zapošljavaju 22.000 birokrata (0,51% populacije).
U usporedbi sa SAD imamo duplo više birokrata po glavi stanovnika.

Dok američki birokrati ostaju bez plaće, dok se ne izglasa novi proračun – uslijed nemogućnosti demokrata i republikanaca da se dogovore oko financiranja tzv. “Obamacare-a”, hrvatski birokrati nemaju razloga za brigu, plaćice im stižu na vrijeme taman da sjekire padale… po poreznim obveznicima!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Troškove legalizacije plaćaju i vlasnici legalno izgrađenih nekretnina

Oznake

Anka Mrak Taritaš, birokracija, državni ured, legalizacija, Ministarstvo graditeljstva, nameti, Nekretnine, porez, porezni obveznici, rok za legalizaciju, vlada, zahtjev za legalizaciju

…ali i oni koji uopće nemaju nekretninu u vlasništu!

Ministrica Mrak Taritaš najavljuje zapošljavanje dodatnih 550 djelatnika na poslovima obrade zahtjeva za legalizaciju nekretnina.

Na ukupno 820.000 zaprimljenih zahtjeva državni proračun je profitirao oko 57,40 milijuna HRK (70 HRK biljega po zahtjevu). Prema zadnjem izvješću DZS-a prosječna plaća u javnoj upravi iznosi 6.056 HRK neto, ili 8.700 HRK bruto što znači da će trošak godišnjih plaća novozaposlenih 550 djelatnika iznositi 57,42 milijuna HRK. Podudarnost ovih suma je očita, dakle odluka o broju novih birokrata koje će država zaposliti donesena je s obzirom na prikupljena sredstva i uvidom u prosječne iznose plaća u javnoj upravi. Da je kojim slučajem prikupljeno više novca država bi zaposlila više birokrata i građanima pravdala trošak potrebom da zahtjeve riješi u što kraćem roku.

Dio pristiglih zahtjeva odbačen je u startu iz razloga što ne podliježu legalizaciji, a dio zbog podnošenja nakon zadnjeg roka. Ukupno za riješiti ostaje 777.972 zahtjeva. Naravno i ovim odbačenim naplaćen je državni biljeg na konto čega je državni proračun utržio gotovo 3 milijuna HRK, ili razloženo više od 42.000 građana ostalo je bez 70 HRK u džepu bez potrebe i bez mogućnosti da ih od države povrate. Država s tih 3 milijuna kuna zapošljava 28 od ukupno 550 novih birokrata. Baš zgodno, zar ne?

No u kojem roku država namjerava riješiti sve zaprimljene zahtjeve?

Bilo je svakakvih špekulacija o konačnom završetku tog posla, neke su sezale i do deset godina u budućnost, no zadnja koju iznosi ministrica kaže da će sve zahtjeve riješiti do kraja 2015. uz uvjete da se državni uredi ubrzaju. Naime iako je proces legalizacije najavljen još davnih dana državni uredi se do njegovog početka nisu pripremili, a prema ministričinim informacijama oni rješavaju tek 30-40 zahtjeva mjesečno. Ubrzanje rješavanja zahtjeva očekuju tek početkom iduće godine i to do 1500 zahtjeva mjesečno, dakle ubrzat će se više od 42 puta. No je li to dovoljno?

Postoji 21 državni ured te 90 njihovih ispostava po gradovima, koji se bave rješavanjem zaprimljenih zahtjeva. Ako nastave do kraja godine rješavati u prosjeku 35 zahtjeva po jedinici, to znači da će tim tempom, zbog nepostojanja organizacije, do 31.12.2013 riješiti ukupno oko 19.500 zahtjeva. Preostaje još 758.472 zahtjeva za riješiti do kraja 2015..

U naredna 24 mjeseca tako bi svaka jedinica trebala riješiti oko 285 zahtjeva da se dostigne zamišljeni rok do kraja 2015., dakle ubrzati se oko 8 puta u odnosu na postojeći tempo rješavanja. Nitko naravno ne može reći može li se te urede natjerati na ubrzanje od 8 puta, a još manje na ubrzanje od 42 puta koliko bi bilo potrebno da se obradi čak 1500. zahtjeva mjesečno. Kada bi nekim čudom uspjeli postići ubrzanje od 1500 zahtjeva mjesečno rješavanje ukupnog broja dovršili bi okvirno u svibnju 2014.

Ministrica je očito u procjeni promašila više puta. Dakle ili će rješavanje zahtjeva trajati duže ili će zaposliti i dodatne birokrate povrh najavljenih 550.

S obzirom da novaca u državnom proračunu nema za nova zapošljavanja, izuzev ovih 550 koje će zaposliti na konto prikupljenog novca od biljega, veća je vjerojatnost kako će rješavanje zahtjeva potrajati i dulje od onoga što govori ministrica. Taj dojam pojačava i činjenica kako državni uredi još uvijek nisu spremni za ubrzanje. Nastave li i u narednim godinama rješavati zahtjeve tempom od 35 zahtjeva mjesečno za rješavanje ukupnog broja zahtjeva trebat će im nevjerojatnih 195 mjeseci tj. 16 godina.

U tom periodu naravno svi zaposleni birokrati, pa i novopečeni, očekivat će redovito primati plaće za svoj rad. Trošak plaća 550 novozaposlenih birokrata dostatan je tek za jednu godinu. Istekom tog perioda trošak tih plaća prebacit će se u potpunosti na državni proračun što dovodi do zaključka iz naslova. Njihove plaće očito će se nastaviti financirati od novca oporezovanog građanima, što od njihovog osobnog dohotka, dobiti ili potrošnje. Među tim građanima nalaze se i oni čije su nekretnine legalne ali i oni koji uopće nemaju nekretninu u vlasništvu.

Stoga je legalizacija nekretnina još jedna u nizu pobjeda vlastoljubaca nad građanima u stvaraju politike i zakona čiji je jedini smisao da ojačaju vlastitu poziciju i stvore preduvjete za zapošljavanje novih generacija birokrata. Svako kreirano birokratsko radno mjesto načelno postaje trajni trošak građanima – poreznim obveznicima, a dosadašnja racionalizacija javnog sektora ukazuje na to kako je “rezanje potrošnje” zapravo isprazna fraza jer se dešava upravo suprotno – na konto povećanja birokracije i daljnje potrošnje nemilice se eksploatira porezne obveznike koji svojim radom u suštini stvaraju realnu i opipljivu korist za sve. Uništavanjem korisnog rada na konto beskoristnog sustavno propadamo u siromaštvo i očaj. Pravo na uživanje u plodovima vlastitog rada produktivnim građanima se oduzima kako bi se omogućile trajne privilegije skupinama građana koji ne sumnjaju u moralnost takvog postupanja. Oni porezne obveznike smatraju tek sredstvom, limunoglavcima, koje treba cijediti.

Uzmemo li u obzir da te skupine dominiraju društvom, kako brojem tako i položajem pojedinaca na visokim društvenim funkcijama, nema sumnje kako će se politička i aktivistička praksa uništavanja realne ekonomije i osiromašenja produktivnih građana nastaviti kroz nametanje novih politika, poreza i mjera na u cilju očuvanja položaja privilegiranih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Centar za jačanje birokracije (CEF)

Oznake

birokracija, Bled, CEF, Centar za razvoj financija, Center for excellence in finance, Grčić, Linić, porez, reforme, Slovenija, zakon, škola

ili drugim nazivom Centar za razvoj financija (CEF- Center of Exellence in Finance) je državna agencija mutant – naime ne identificira se kao državna agencija ali očito je da to jest s obzirom da je njen osnivač slovenska Vlada, a članovi isključivo ministarstva financija država iz orkuženja. Njen trajni cilj je mentorirati države članice centra u razvoju i upravljanju javnim financijama te izgradnji učinkovitijeg financijskog sustava kroz središnje bankarstvo.

Potražio sam detaljnije informacije o njihovom radu u “What we do” sekciji njihove web stranice. Kažu tamo da:

1. Dijele znanje – razvijaju vještine (SHARING KNOWLEDGE – BUILDING SKILLS)
2. Promiču suradnju u regiji (PROMOTING COOPERATION IN THE REGION)
3. Grade nova partnerstva (BUILDING NEW PARTNERSHIPS)
4. Uče iz prakse (LEARNING FROM PRACTICE)
5. te još jednom dijele znanje (PEER LEARNING – EXCHANGE OF EXPERIENCE)

Naravno ta hrpa besmislica me nije nimalo zadovoljila. Valjda postoji neki konkretan razlog zbog kojeg postoje. Pitate se što sam uopće zapeo za tu agenciju za koju većina nije ni čula iako postoji već 10 godina i financira se proračunskim novcem zemalja članica. Dakle Vlada RH se na svojem Twitter profilu pohvalila kako je ministar Grčić upravo na Bledu i potpisuje ugovor o osnivanju podružnice te agencije u Hrvatskoj. Nakon toga sam naravno pitao prijatelja Google-a što misli o tome. Prvi rezultat koji je izbacio na spomen Centra za razvoj financija odveo me na tekst s Banka.hr čiji zadnji odlomak me zaintrigirao pa ga prenosim i vama:

Što se financiranja tiče, CEF-u se ugovorom osigurava sredstava kroz doprinos u naravi, odnosno osiguranje uredskog prostora, te kroz financijski doprinos zemlje domaćina “u razumnom iznosu”, ali i dobrovoljne doprinose od donatora. Potpisnice, pak, CEF-u daju imunitet od pravnog postupka, pretresa ili konfiskacije imovine, a među ostalim i izuzeće od carinjenja roba i usluga, dok će članovi u Upravnom odboru uživati imunitet od pravnog postupka i nakon  službe u CEF-u. Hrvatsku će u UO-u CEF-a moći zastupati samo predstavnik Ministarstva financija.

Znači i prije nego li sam doznao što uopće jest CEF shvatio sam kako će porezni obveznici RH, među kojima se i sam nalazim, osigurati financijska sredstva potrebna za financiranje njegovog djelovanja u RH, pazite – “u razumnom iznosu” (?). CEF je vlastodršcima toliko važan da bez obzira što radi, a to može biti jedino stvaranje nove birokracije i zadataka za nju koji će dovesti do potrebe za još i još birokracije, potpisom državnog predstavnika dobiva apsolutni pravni imunitet. Osim što pravno neće odgovarati za svoje postupke u RH on je siguran i od pretresa i zaplijene imovine, a uvozna roba ili usluge koju kupuje izuzeta je od carirenja. Članovi Upravnog odbora CEF uživaju imunitet od pravnog postupka čak i nakon službe u CEF.

Jedan od članova Upravnog odbora CEF je Slavko Linić. Kompletan popis CEF-ovih svetih krava možete naći ovdje.

Vratimo se na to što CEF zapravo radi. “What we do” sekcija nije zadovoljila moja očekivanja o smislu njihovog postojanja s obzirom na benefite koje im ministar Grčić svojim potpisom dodijeljuje u Hrvatskoj. Stoga sam kliknuo na sekciju “Program” i tamo pronašao konkretne stvari. Ukratko, CEF se bavi educiranjem birokrata u domeni upravljanja javnim financijama, a to prije svega znači osmišljavanje, implementaciju i provođenje učinkovitijih poreznih politika. Prilagodba europskom sustavu obračuna PDV-a, nove strategije za oporezivanje nekretnina i pokretnina građana, razvoj učinkovitijeg nadzora oporezivanja građana, izoštravanje vještina poreznih inspektora i revizora te općenito kako što bolje upravljati novcem kojeg otmu građanima. U domeni centralnog bankarstva posebna pozornost posvećena je politikama kontrole gotovinskog prometa i transakcija između građana te detekciji prijevarnih radnji. Sasvim jasno je kako se to odnosi na borbu protiv utajivača poreza, dakle i u ovoj domeni glavni cilj jest izgradnja efikasnijeg poreznog sustava. U domeni upravljanja ljudskim resursima dakako nalazi se sve ostalo što bi birokrate moglo učiniti sretnijima i podignuti im moral jer jasno je kakav psihološki teret predstavlja suštinski nečasan posao.

CEF je jednostavno rečeno poligon za treniranje birokrata koji je danas proširio svoju mrežu i na Hrvatsku. Postoji i stručni termin za to čime se CEF bavi – Capacity building. Specijalnost podučenih birokrata potvrdit će i neki od mnogobrojnih certifikata koji se kroz CEF dijele za cijeli spektar birokratskih poslova pa će tako jedino certificirani birokrati u budućnosti moći osmišljati reforme iz područja računovodstva, obrazovanja, mirovinskog i zdravstvenog sustava i dakako poreza. Sva navedena pitanja od suštinske su važnosti za jednu državu sa centraliziranim sustavom upravljanja i stoga je jasno zbog čega se CEF-u kao instituciji omogućuju privilegije poput pravnog imuniteta. Nikakva prepreka ne smije stati na taj put pa taman da se radi o nepravdi glavom i bradom, a za građane naravno vrijedi nešto sasvim drugo – da plaćaju porez i poštuju zakone koje pred njih stavlja vojska školovanih birokrata. Kakav paradoks.

Svako dobro,
vaš Kapitalac