O nakaradnoj teoriji duga prema državi

Oznake

blagostanje, Index, Linić, porez, porezna evazija, porezni dug, socijala, socijalna država

Kada se gospodarski kriminal, a to je u pravilu onaj kojeg se (nakon što se zbroji dva i dva) u konačnici poveže sa političarima i njihovim kumovima, počne razotkrivati kroz poreznu evaziju tada ideje klasičnog liberalizma nailaze na značajan otpor ili barem bivaju zaglušene od gomile propovjednika jake države. Ne pravnog egalitarizma, već ad-hoc državne intervencije na koju se čeka hrabrog i poštenog izvršitelja (indirektno očekivanje).

U friškoj vijesti s Indexa možemo vidjeti jedan od takvih slučajeva. Međutim Index koji razotkriva ovu spletku, gdje možete vidjeti čemu zapravo služi država, vlast, zakoni, fondovi, institucije, predstečajne nagodbe, pa i sam državni proračun, u osnovu problema stavlja nešto sasvim drugo – porezni dug. Sve ostalo je sporedno. Sve što su nevaljalci iz priče činili činili su kako bi u konačnici izbjegli platiti danak državi. Uzeli su puno, a nisu vratili ništa. Da su porez uredno platili vjerojatno bi Index bolila patka za dugovanja tih tvrtki prema nekim drugim, privatnim vjerovnicima. Jer smisao života u 21. stoljeću jest plaćati golemi danak (socijalnoj) državi.

U osnovi shvaćanja ovakve pravednosti nalazimo državu kao ekskluzivnog vlasnika svog novca koji cirkulira u rukama građana. To je inače vrlo zastarjelo i primitivno shvaćanje stvari koje nikako da izumre s lica Zemlje ali eto, fura se i dalje i dapače promovira na sve strane. Index tako konstatira da Linić nekome (uopće me ne zanima kome) oprašta 27 milijuna državnih kuna. Dakle sve što vi osobno svojim rukama stvorite smatra se a priori vlasništvom države pa onda ona, dobra kakva je, vama vraća većinu toga natrag odnosno daje vam sve, a računa na vaše poštenje da joj platite fair share u obliku poreza. U obrnutom slučaju, dakle ako kažemo da je novac koji vi stvorite svojim radom zapravo vaša imovina, država bi očito ispala tek podmukli tat. Što zapravo i jest.

Porez je realno dio vaše privatne imovine koju vam država otima. Porezni dug je vaša imovina koju vam država nije uspjela oteti, ali hoće, a s trenutkom dospijeća duga polaže i pravo da vam uzme još imovine kroz zakonski propisanu zateznu kamatu. Predujam poreza je obveza da državi predate dio imovine KOJU JOŠ NITI NE POSJEDUJETE. Kada o predujmu govorimo pitanje je hoćete li je ikad posjedovati – ali nema veze, državi ste dužni!

Sa imovinom koju vam otme država potom časti gomilu glasača (socijalnih narkomana) i svojih poduzetnika pajdaša (u ovom slučaju kroz Fond za razvoj i zapošljavanje, poticaje itd.), a vama poreznom obvezniku smanjuje vrijednost protuusluga koje očekujete dobiti od socijalne države. U tome leži snaga ucjene.

Naime oni koji izbjegavaju plaćati porez mogu se lako dočepati gomile “besplatnih” usluga iz kataloga socijalne države (poput zdravstva) i tako se šlepati račun poštenih poreznih obveznika. Međutim time, između ostalog, razina usluge, koju sami kao pošteni porezni obveznik očekujete dobiti, opada i vi postajete gnjevni na te ljude, a neplaćanje poreza vidite kao nemoralnu stvar. Tako postajete oruđe države u borbi protiv poreznih neplatiša i zagovaratelj socijalne države, odnosno zatočenik ideje da se stvari koje bismo i mogli nazvati “od zajedničkog interesa” nužno moraju realizirati posredstvom državnog proračuna i državnih monopola.

Zamislite, kada ne biste financirali socijalnu državu (državni proračun), koji je očito paravan za političko-kumovsko-neradničke makinacije, tada biste imali dovoljno novca da platite (i dobijete) sve ono što doista i smatrate važnim za svoju dobrobit. Za bagru koja vas sada iskorištava ne bi vas trebalo biti nimalo briga. One uistinu potrebite sami ćete lako prepoznati i pomoći u skladu s mogućnostima.

Tko u konačnici smatra da je plaćanje poreza pitanje solidarnosti, poštenja, domoljublja ili čak čin čiste pravednosti sasvim sigurno je kršteni imbecil, a kako sve više ljudi bježi iz Hrvatske čini mi se da je broj takvih u porastu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

 

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Bajka o poreznom dugu

Oznake

bajka, blagostanje, narod, porezni dug, represija, siromaštvo, sloboda, socijalizam, stup srama, utaja, vlast

Stao jučer jutrom hrvatski narod u čudu iznenađen komentirati od svojih vladara objavljenu listu njegovih poreznih dužnika.

“Stup srama” nazvaše vladari tu listu ne bi li posramili besraman puk, a na njoj sve redom imena uvaženih poduzeća, trgovaca, neznanaca ali i znanih susjeda.

Stade se narod naslađivati nad stupom srama pa i pomalo jalnog pogleda nad gomilom novca koja je tamo ispisana uz imena ljudi zamišljati sliku života kakav mora da su vodili ti sramotni porezni dužnici.

– “Sve lopov do lopova” – prozbori narod.
– “Ne može pošten čovjek uživat kraj tolikog bogatstva i ostat pošten gledajuć susjede mu kako u mizeriji trpe život! Oni kradu državu i treba ih kaznit” – zaključi narod odlučno.

Stade narod dozivati svoje vladare i preklinjati da ih kazni. Najvještiji među narodom izrade vladarima batinu od granita, izrezbarenu narodskim motivima i drškom omotanom u čvrstu i mukom štavljenu, ispletenu kožu. Dadu oni prvom od vladara tu batinu kako bi kazna bila lopovima bolnija i kako bi kažnjenike snašla muka dana od naroda. Bit će im to pouka.

Vladarima se svidi batina.

No ne uvidje narod u tom trenu da vladari već oporezuju tri od pet im vreća mukom požnjetog žita pa i od svakog trećeg radnika što ga gazda zaposli u žetvi na polju novac mora platit vladarevoj hulji umjesto da plati radniku. Ne uvidje narod u tom trenu ni da je svaka četvrta potkova na konjima im dana vladarima, pa konj šepa i često ozljedi nogu, kao ni i da ih vladari sile da im sagrade po jedna kola za svaka u narodu sagrađena kola koja služe za prijevoz žita i slame. Na svaku sagrađenu kuću narod mora sagraditi još jednu vladarima kao znak odanosti i domoljublja. Za objedom, svaka obitelj ima dobro ugostiti jednu vladarevu hulju pa često neko od najmlađe djece ostane tu večer gladno ne bi li hulja pohvalila domaćina pred vladarom kako je baš kod ovoga dobro jela.

Stadu vladari od naroda danom batinom tući po onima koji im hulje ne hrane već hrane vlastitu djecu, onima koji im kuće ne grade stadu domove rušiti, koji kola ne dadu kola im spaljivati, novac uzimati i žito prosipati. Sve za kaznu i pouku, jer narod je to sam htio i to je dobro. Državu se ne treba varati.

Vladari tako uživaše dugo u bogatstvu koje im narod pod batinom daje, a narod je postao kao jedan, lopova je nestalo i svi su bili isti, gladni i siroti. No uživaše oni neko vrijeme barem gledajući kako vladari uživaju u silnom bogatstvu i kako se država ima čime u svijetu dičiti i kakvu raskoš pokazati.

Kako je batina jače mlatila tako su vladari živjeli u većem sjaju no uvidje ubrzo vladarevi računovođe kako narod izgleda opet nešto taji pred njima jer očito daje manje – naime brojevi ne lažu.

I stadu vladari udarati batinom još jače po narodu, skoro da su i batinu od granita slomili na izgladnjelim leđima mnogih, ali novca ni od kuda, niti žita, niti kuća nit kola, a objedi za hulje sveli se na koricu kruha.

Što će jadni vladari sada? Najbolje je oduzeti narodu slobodu jer niti batina ih ne sprječava da vladara kradu pa tako prisili sam narod da si izgradi tamnice i zatvori ga redom unutra jer jedino će ga tako imati na oku i sprječiti krađu. Noću spavaše na blatnim, zemljanim podovima, a danju radiše bez naknade za vladare i služiše im bezpogovorno uz uvijek budno oko vladarevih hulja koje su također vjerovale da nadgledajući ove sprječavaju lopovluk.

Umriješe tako mnogi od naroda pod batinom vladara, a ostali uvidjevši kakav ih kraj vjerojatno i same čeka stadoše pod okriljem noći bježati iz tog blagostanja. Mnoge što bježaše hulje ubiše, neki ipak ostadoše pa pomriješe, a neki i pobjegoše. Bilo kako bilo, s vremenom ne ostade s vladarima ni jedan od naroda.

Vladari se tada stali tući sami među sobom dok nije ostao među njima najjači, sa narodskom batinom od granita u ruci, na urušenom tronu izgrađenom krvlju i slobodom naroda kojeg je batina pobila il potjerala.

Ono malo od naroda što shvatiše da je sloboda čovjekova najveća svetinja pa pobjegoše, još uvijek negdje žive sretni i slobodni, a i uživaju u sreći na koju im je neka druga država i njen narod dala pravo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac