Porezna uprava poziva na obuku novih uhljeba

Oznake

burza, natječaj, porezna uprava, posao, stručno osposobljavanje

Hrvatska je idealna država za život svakoga čiji se smisao života svodi na sigurno zaposlenje u kakvom državnom birou. Čast povrh toga jest ako se posao nađe u Poreznoj Upravi, jer to je mjesto iz kojega (prema bolesnom uvjerenju) potječe novac, izvor života i materijalizacija mokrih snova svih uhljeba.

Porezna Uprava je jučer objavila natječaj za “stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa” u kojemu poziva čak 380 ljudi da svoje životne ideale ostvare unutar njenih debelih zidina. Citirano je samo jedna u nizu mjera za zapošljavanje koje je osmislila Vlada kako bi tobože potaknula zapošljavanje, da bi se na kraju stvar iskristalizirala kao niz mjera kojima se uglavnom educira i zapošljava novi državni kadar. Pogledajte rezultate google pretrage s popisom natječaja i uvjerite se sami u isto, ili pogledajte ponudu poslova tog tipa na burzi (oko 1000 radnih mjesta u ovom trenu).

Dakako, tu mjeru koriste i poduzetnici kronisti povodeći se danom prilikom da: 1. trošak radnog mjesta prebace na porezne obveznike, 2. plate čovjeka manje no što bi ga morali platiti kada mjera ne bi postojala, 3. nakon završetka stručnog osposobljavanja čovjeka zamijene novim, uz korištenje iste mjere.

Sve to dugoročno šteti ekonomiji (kratkoročno koristi poduzetniku kronistu), šteti radnicima, a ponajviše poreznim obveznicima jer upravo se njihovim novcem financira taj cirkus. Stavimo tih 380 rookie uhljeba Porezne Uprave u perspektivu i pogledajmo što će porezni obveznici morati platiti kako bi se istreniralo i zaposlilo nove poreznike koji će potom raditi (paradoksalno) protivno interesima poreznih obveznika:

380 pripravnika x (2400 HRK plaće + 556,01 HRK mirovinskog + 430,9 HRK zdravstvenog + minimalno 200 HRK prijevoza) x 12 mjeseci

= 16.356.309,60 HRK. Samo za godinu dana obuke novih poreznika i ljudi koji će ih suportirati.

Manja šteta za društvo bila bi kada bi se tim ljudima jednostavno isplaćivala socijalna pomoć u iznosu 2400 HRK, jer nakon što ih Porezna istrenira i osposobi za rad oni će kao predstavnici novog naraštaja uhljeba društvu samo činiti štetu. Njihove vještine i napori bit će usmjereni na iznalaženje novih metoda i načina izvlačenja novca iz džepova poreznih obveznika, svojih dojučerašnjih susjeda, prijatelja, čak i članova vlastite obitelji. Ipak, na to neće tako gledati svi oni koji iz državnog proračuna izvlače kakav novac, pa će tako prije svih štetnost negirati, štoviše i obrtati u korist, Vlada i svi redom političari i predstavnici vlasti na svim razinama, nakon toga svi ostali zaposleni na državnom proračunu, te bezbrojni drugi korisnici proračunskog novca bilo da se radi o “nevladinom” sektoru ili gomili socijalnih narkomana koji svoj glas na izborima prodaju za malo socijalnog dopa i slobodu od odgovornosti za vlastiti život (u ovu skupinu ne ubrajam one koje je životna nesreća doista zakinula, što napominjem samo kako bih tek možda izbjegao zlurade prigovore).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O cijenama, vlasništvu i diskrecijskim pravima vlastodržaca

Oznake

Bellevue, brašno, burza, Cijene, INA, Jutarnji, Linić, MOL, Orebić, sniženja, vlada, vlast

Zaključak Jutarnjeg izveden iz mišljenja još jednog stručnjaka, ovaj put iz prehrambenog sektora :

Sniženja ne smiju ovisiti o dobroj volji trgovaca, nego o velikom padu cijena na burzama

Totalitarnih ideja nikad previše.

Ako cijena ne smije ovisiti o volji trgovca (uopće nije bitno je li volja dobra ili loša) kako onda riješiti tu problematičnu situaciju? Jer bez obzira što “stručnjak” kaže trgovci ipak imaju pravo da za robu koja je njihovo vlasništvo nekim čudom definiraju cijenu prema vlastitoj volji.

Tu volju može se sprječiti jedino represivnim metodama. One mogu biti primjena fizičke sile ili zakonske represije. Stručnjak u ovom slučaju poziva na zakonsku represiju, nekakav akt kojim bi se trgovce natjeralo da cijenu svoje robe vežu uz burzovne indekse ili cijene konkretne robe. To mu naravno odgovara dok postoji višak robe jer je cijena tada niska. Trgovce bi u tom slučaju prisilljavao da se odriču marže (zarade), dok bi u suprotnom slučaju, kada je robe manje, a cijene rastu, cijenu kompenzirao na neki drugi način, možda kreditom na račun trgovca.

Što god da stručnjak mislio o ekonomskom problemu on je ipak nedovoljno zreo za razumijevanje subjektivne teorije vrijednosti. Trgovci ipak najbolje određuju sami koliko bi što od njihove robe trebalo koštati. Oni raspolažu ključnim informacijama o svojem poslu i vezanim pojavama, “stručnjak” ne.

No u Hrvatskoj u većini vrijedi drugačije mišljenje. Stručnjake se sluša premalo, a Vlada radi po svome. No i jedni i drugi u prvi plan stavljaju političko odlučivanje o sve većem broju pitanja, naročito onim gospodarskog prizvuka. Sukobi o kojima slušamo svakodnevno nisu na relaciji kolektivizam – libertarijanstvo, već unutar socijalističkog tabora. Kao i uvijek kolektivisti ne mogu donijeti konsenzus o pitanjima kojima upravljaju ali i dalje ne odustaju od namjere da upravljaju. Slobodno tržište, vladavina prava, jednostavniji porezni sustav, redukcija uloge vlasti i birokracije jednostavno nisu opcija. To je činjenica ma što tko govorio o tome.

Igra između INA-e i MOL-a zgodan je i aktualan primjer zaluđenosti centralnim upravljanjem. MOL ima većinski paket dionica i upravljačko pravo zajamčeno prodajom (osnova suđenja Sanaderu u tom slučaju) što navodno nije u skladu sa zakonima. Hrvatska Vlada nije zadovoljna svojim statusom i želi pregovarati o modelu upravljanja u kojem bi se pozicija promijenila u korist Hrvatske. To je naravno suludo s obzirom da su prava već dana. Poništiti ugovor koji je legitiman bio bi ozbiljan pravni problem i jasna poruka investitorima da je Hrvatska pravno nestabilna država u kojoj se lako ostaje bez vlasništva. Ujedno, tko bi pristao biti većinski vlasnik tvrtke bez većinskog upravljačkog prava? Ipak to je ideja s kojom domaći političari i stručnjaci nastupaju na scenu.

Pogledajmo odnos MOL-a i Vlade u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi:

–	MOL	Vlada RH
Broj dionica	4.908.207	4.483.552
Nadzorni odbor (broj članova)	5	4
Uprava (broj članova)	3	3
Izvršni direktori	2	4

i što bi sada Vlada pregovarala? MOL sasvim logično ne pristaje na ideju o pregovorima. Jedino što Vlada sada može učiniti jest skrojiti nekakav zakon po mjeri slučaja kojim bi riješila problem sebi u korist, a MOL-u na štetu. I to je česta praksa hrvatskih vlastodržaca te ujedno dokaz nepostojanja vladavine prava.

Paralela sa državnim vlasništvom – Index doznaje kako je inspekcija porezne uprave zatekla višak u blagajni bistroa hotela “Bellevue” (HTP Orebić). Znamo kako se višak u blagajni kažnjava pečaćenjem lokala. No ne i u slučaju spomenutog hotela koji je u državnom vlasništvu. U ovom slučaju presudilo je diskrecijsko pravo Ministarstva financija da se lokal ne zatvori. Veza predsjednika NO spomenutog turističkog poduzeća i ministra Linića je tek koincidencija.

I regresija na prijedlog stručnjaka s početka teksta. Kako ministarstvo ima diskrecijsko pravo provoditi pravdu po vlastitom osjećaju tako i trgovci imaju diskrecijsko pravo odrediti cijenu robe koju prodaju. Kada bi se trgovcima to pravo oduzelo, i dalo vlastodršcima ne bi li oni još malo osnažili u odnosu na nedvojbeno dominantnu poziciju? Naime donositi zakone pa onda postupati mimo njih i izvući se tek s jednom beznačajnom kritikom na web portalu jest prilično zastrašujuća činjenica. Takvu praksu bi trebalo zauzdati prije ikakve pomisli o davanju dodatnih zadataka vlastodršcima. Vladavina prava mogla bi pomoći u rješenju problema, no s obzirom da takva promjena zahtjeva političku inicijativu, a političari kao što vidimo vole djelovati čak i izvan zakona koje donose (u pravilu kako im zatreba), teško možemo očekivati da će oni sami početi djelovati tom smjeru. Manje vlasti ne poklapa se s njihovim osobnim ciljevima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac