Hrvatska je stala?

Oznake

ekonomija, gospodarstvo, investicije, javni radovi, Čačić

http://www.vecernji.hr/biznis/radimir-cacic-nije-uspio-stali-radovi-vrijedni-1-4-milijardi-kuna-clanak-475376

Ako je Hrvatska stala, pri tom misleći na ekonomiju, zbog ostavke ministra i prvog podpredsjednika Vlade Radimira Čačića (radi odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva mađara automobilom), kako je moguće da živimo u kapitalizmu i liberalnoj državi?

Evidentno jest da je većina građana uvjerena u zla koja širom svijeta, a naročito u Hrvatskoj, čini liberalizacija, kapitalizam i slobodno tržište (po ovome ispada da smo među vodećim zemljama svijeta u prakticiranju kapitalizma i liberalizma, što je naravno potpuno suprotno od istine), pa se s pravom pitam ukoliko je ispravno uvjerenje kako hrvatski građani žive u slobodnoj zemlji, slobodno trguju na slobodnom tržištu i uživaju sigurnost u okviru vladavine prava, kako je moguće da je država, odnosno njena ekonomija, stala samo zbog odlaska člana Vlade i čelnika njenog gospodarskog resora?

Nije li barem nešto sumnjivo u vezi onoga u što se građane uspješno uvjerava kroz političku propagandu i medije te onoga što se realno dešava?

Novinar Večernjeg lista, u linkanom tekstu, špekulira o općem zastoju ekonomije zbog Čačićeve kapitulacije, jer je on bio ključni igrač u realizaciji brojnih javnih projekata, što je sasvim sigurno još jedna špekulacija, te je u navedenim projektima ostalo zatočeno cca 1,4 mlrd HRK. I ne tvrdi isto samo novinar već prema njegovim riječima i  “Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) – institucija koja je osnovana radi praćenja realizacije investicija, ali i pomoći u svladavanju problema. Kako bi CEI trebao pomoći u ovom slučaju nitko ne objašnjava, a meni ništa ne pada na pamet u tom pogledu. CEI je osnovan na Čačićevu inicijativu pa je možda i on ovime blokiran, no to je moja sarkastična špekulacija.

Ovdje je infografika radova u zastoju http://www.vecernji.hr/vijesti/stali-radovi-vrijedni-cak-1-365-milijardi-kuna-clanak-475425.

Dakle očito je problem u javnim radovima, iniciranima od vlasti, koji se realiziraju u okviru javnih tvrtki ili u okviru javno privatnog partnerstva (JPP) putem javnih natječaja. Ukratko, tu su elektrana Plomin 3, nekoliko dionica cesta i autocesta, jedan most, jedna termoelektrana, jedna hidroelektrana i jedna trafostanica. Razlozi zastoja odnose se na nedostavljenu dokumentaciju, na čekanje vezanih javnih tvrtki da ispune određene obveze po kojima kasne, na čekanje stranih izvođača da ispune obveze, na nepravilnosti u javnim natječajima, čak i povlačenje nekih tvrtki iz posla u okviru JPP.

Ruku na srce, radovi kasne, a Čačićevim odlaskom možda će kasniti još i više, no to realno ne može potvrditi nitko kao što nije moguće potvrditi da bi isti bili dovršeni da je Čačić ostao na svojoj funkciji.

Problemi sa zastojem očito su malo drugačije prirode. Moje mišljenje jest da upravo ovaj problem dokazuje kako je hrvatska ekonomija u velikoj mjeri planska. Naravno, ne u potpunosti, postoje i nebrojene privatne tvrtke koje s javnim sektorom nemaju dodirnih točaka – osim kroz porezni sustav kroz koji privatnici financiraju državu, pa i njene projekte – koji sada stoje, čime sami ostaju zakinuti za korištenje i investiranje oporezovanih sredstava.

Vjerovanje kako je zemlja sada ekonomski blokirana potvrđuje i uvjerenje građana kako ih vodi državna ekonomija i ti refleksi očito govore suprotno od onoga što se svakodnevno čuje u kritikama slobodnog tržišta i kapitalizma – koji vidimo očito nisu naš problem.

Teza kako svim javnim projektima koordinira jedna osoba (potpredsjednik Vlade, ministar gospodarstva) također ide u prilog tvrdnji da planska ekonomija dominira nad tržišnom. Može se reći kako većina spomenutih radova spada u zonu nekakve vrste specifičnih infrastrukturalnih radova pa stoga zahtjeva tehnički monopol države, iako osobno nisam uvjeren da je to jedina opcija, pa su samim time aktivnosti države opravdane – no jasno je da ni jedan od navedenih projekata nema osnovu za brz povratak uloženog na investirano (i dugoročno je upitno, gotovo nije vjerojatno) pa ne možemo govoriti niti o tome da je ekonomija, čak i planska, stala. Sve što se desilo jest da novac neće biti potrošen po planu, jer ključna figura nedostaje, a što opet ne dokazuje da novac neće biti potrošen. Samo će se replanirati i nastaviti, malo sporije, ili mnogo sporije, a usput će se možda potrošiti i još koja milijarda više.

Zavrzlame koje su vezane uz zastoje projekata ukazuju na to da je do istih došlo unutar mreže javnih, državnih tvrtki te njihovih partnera (a neki zastoji su i vezani za sumnju u legalnost natječaja) iz ne potpuno jasnih razloga ali u ovom smislu i manje bitnih od pomisli kako je sve navedeno upravo dokaz intertnosti, rizičnosti i štetnosti planskog ekonomiziranja.

Potpunim podređivanjem društva interesima političara, čak i kada oni govore o “nacionalnim interesima” ili se pozivaju na svoje ekonomske stručnjake, očito sadrže preeksponiranu dozu rizika od neuspjeha, i to neusporedivo veću dozu od one koja bi bila prisutna kada bi o ekonomskim pitanjima više brige vodilo društvo samo, dakle građani kroz svoje poduzetničke pothvate i inicijative.

Neuspjeh se ne odnosi samo na nedovršene projekte, čak i da nikome nije bitan povrat na uloženo (što je zaseban nonsens), već činjenica kako je trenutno blokirano 1,4 mlrd HRK. To je novac građana, koji je u ovom trenutku trebao kolati među njima i biti pokretač ekonomske aktivnosti. Čak i naša vlast, gledano makroekonomski, radi na tome da pokrene novac – no to radi na krivi način, uvođenjem poreza na imovinu ona oslobađa novac jednog građana ali pri tome drugu stranu u trgovini “oslobađa” imovine, što je sasvim sigurno negativna posljedica porezne politke.

Nema sumnje da vlast i dalje očekuje imati dominantnu ulogu u ekonomiji, ona uvodi poreze da prikupi novac koji će onda investirati u projekte poput ovih koji sada stoje. Ne radi se o tome da vlast priželjkuje zastoje ili podbačaje projekata koje započinje, sasvim sigurno to nije tako, ali očito je da je ekonomija prekompleksna društvena pojava da bi se mogla uspješno obavljati iz jedne točke. U tezu “Hrvatska je stala” mogu dakle povjerovati samo zbog činjenice da građani imaju sve manje novca za investicije jer vjeruju vlasti da ona može investirati bolje – i to novcem građana.

Da građani svojim novcem mogu raspolagati racionalnije ne vjeruje niti novinar Večernjeg, niti vlast, niti građani sami. Ustrajanje u toj vjeri može imati, i ima, dugoročne posljedice za sve nas. Traženje krivca u kapitalizmu i slobodnom tržištu očito je pitanje vjere, a ne upućenosti građana i političara u socio-ekonomsku problematiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ujutro je linčuju, a popodne slave – Tko je to?

Oznake

BBB, Fitch, Konkurencija, konkurentnost, Linić, Milanović, rating, vlada, Čačić, Čobanković

Volim čitati Nedjeljnog komentara, a naročito njegove Urnebesne vijesti čiji koncept svakodnevne (gotovo svakodnevne) kritike društveno-političkih zbivanja je, po kojem mišljenju, pun pogodak. Sasvim sigurno će i ovaj dan ostati zabilježen u nekom od njegovih dnevnika ali nisam mogao odoljeti da ne zapišem ukratko što se evo od jutros pa do cca 14:00 izdešavalo jer toliko oscilacija u medijima i reakcijama čitatelja nisam vidio već dugo.

Jutro je započelo objavom vijesti Nacionalnog vijeća za konkurentnost, na čelu s Ivicom Mudrinićem, kako se Hrvatska na ljestvici globalne konkurentnosti srozala za 5 mjesta. Prigodno izrađena vinjeta (slika) na vrhu članka Jutarnjeg dočarava loše raspoloženje vlade i prenosi poruku građanima kako je situacija i gora od onoga što očekujemo – pače ova vijest je došla poput groma iz vedra neba.

Nacionalno vijeće za konkurentnost je po mojem skromnom mišljenju obična interesna skupina sastavljena od dobro poznatih njuški. Ona je više skupina lobista nego li skupina kakvih zazivatelja ili zaštitnika slobodnog tržišta, čije je osnovno obilježje konkurencija. Netko tko je od Vlade RH dobio blagoslov za rad te je s Vladom slizan u svakom pogledu (povijest govori sve) sasvim sigurno neće raditi u cilju poboljšanja konkurencije već poboljšanja vlastitog statusa (konkurentnosti) na “tržištu” korištenjem veza s političkim vrhom. Pogledajte samo tko su članovi. Vlada, sindikalisti i članovi megakorporacija sa osebujnim poslovnim politikama tijekom posljednjih 20 godina i svi oni udruženi na račun poreznih obveznika kako bi za te iste porezne obveznike smišljali strategije konkurentnosti. Šatro. Radi se o skupini koja zahvaljujući sprezi s Vladom špekulira kako povećati konkurentnost povlaštenim kronistima (čitaj: tvrtkama članova vijeća i njihovim miljenicima) kroz zakonom jamčene povlastice tj. korištenjem novca poreznih obveznika. Konkurencija načelno nema veze s konkurentnošću i to je mućak koji vijeće podmeće pod kokoš-narod.

Netom nakon ove vijesti ulovio sam jedan crosspost upućen na Vladin FB profil u kojem jedan mladić izražava revolt glede previsokih poreza pa uz poneku lako izvedenu brojku dolazi do zaključka kako država pojede u prosjeku 50% plaće svakom Hrvatu, a mirovinski fond 2/3 onoga što se za života u njega odvoji – ostaju samo pitanja “zašto je to tako” i “tko je tu lud”. Tekst je objavljen i na nekim news portalima, a podršku je u tren dalo par tisuća ljudi. Vrlo čudno s obzirom da Hrvati imaju nepobitnu sklonost odobravati vladine loše postupke (npr. odobravaju porez na imovinu iako im ide direktno na štetu baš kao i svaki drugi porez) kao i tolerirati loše stanje pravosudnog i sigurnosnog sustava (npr. suosjećanje mase građana prema ženi koja je opljačkala više banaka pod prijetnjom vatrenim oružjem jer je, jadna, pala u dugove pa nije imala drugog izbora). Dakle masa je odjednom stala kontra politike Vlasti, dosta im je da ih kradu i na trenutak sam se bio poveselio kako barem jedan dan poslodavac nije radniku kriv za sve zlo već je to vlast, o čemu i učestalo govorim na ovom blogu. Ali ne i zadugo.

Jutarnji objavljuje vijest kako je Fitch korigirao rating Hrvatske iz BBB- (close to junk) na BBB što znači loše ali stabilno loše. Pogledajte sad face ekipe iz Vlade na vinjeti. 🙂
Naravno vijest se proširila domaćim portalima brzinom svjetlosti, Vlada RH na svojem Twitter profilu svake minute objavi ovu senzacionalnu vijest u nekom obliku, čak i na stranim jezicima, a podrška građana je kao u vrijeme SDP-ove predizborne kampanje.

A što se toliko cerekaju Linić, Čačić i Milanović na novoj vinjeti? Dok se masa veseli ni sama ne zna čemu, poput ljudi koji ne shvaćaju šalu – ali se smiju jer se smije i većina, ekipa iz Vlade veseli se mogućnostima za lakša nova zaduživanja koja im daje ova korekcija ratinga. Iako Fitch nije jedina rating agencija, tu su od poznatijih Moody’s i S&P, ovo je za Vladu jako dobra vijest dok je za nas građane to samo naznaka produljenja agonije i novih dugova na našim plećima i plećima naše djece… a i njihove djece… Sve televizije prenose vijest kao velik uspjeh Vlade čime se poziva građane da joj daju podršku u ovim teškim vremenima. Rubbish.

Uz sve to narod je vrlo brzo zaboravio u kakvu agoniju nas je dovela gotovo identična politika prethodne vlasti bazirana na državnim intervencijama, kontrolama cijena, (ne)poticajnim politikama pa se tako vijest o Čobankovićevom životnom slomu zagubila od ovih euforičnih u prvom planu. I dok se poljoprivredu drži za kralježnicu hrvatskog gospodarstva i planiraju raznorazne nove poticajne mjere i iščekuje mogućnost korištenja EU fondova namjenjenih razvoju konkurentnosti (koji oksimoron) iste, ljudi kao da su zaboravili tko je bio spomenuti gospodin i kako je rasipanjem novca poreznih obveznika stvorio deformiranu poljoprivredu kakvu zdrava pamet nikada ne bi stvorila, ostavio enormne dugove na konto kreditiranja te izvukao obilatu korist za sebe zahvaljujući prevelikoj moći koja mu je dana od naroda koji podržava utopizam. I tako sada na neki čudan način suosjećamo s njime jer mu upravo ukidaju funkcijom stečeni imunitet pa se jadan boji da će odgovarati za svoja nedjela u koja je bio uvučen kraj zdrave pameti.

Uglavnom poprilično buran dan, rating Vlade se ponašao kao kakva dionica na uzavreloj burzi i taman kada se očekivao njezin konačan krah eto vijesti koja je izdiže na pobjednički tron taman pred zatvaranje. Još jedan dan su preživjeli no shvatit će dioničari da ova vijest, osim što je bila neočekivana, ne predstavlja baš ništa što bi opravdalo trenutnu pozitivnu euforiju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac