Zašto je poskupio limun?

Oznake

cijena, kontrola cijena, limun, Ministarstvo poljoprivrede, poskupljenje, tržište, vlast

Limun je poskupio.

Razlog tome su prilično nepovoljne vremenske prilike koje su ovog ljeta zadesile zemlje mediterana. Posljedično, urod limuna je manji nego što je očekivano. Drugim riječima, ponuda limuna ne zadovoljava potražnju i stoga cijene rastu. Rast cijena nije posljedica pohlepe kapitalista. Prije će biti da mnogi među njima upravo sada mole Boga da ih još jedno takvo ljeto u nizu ne odvede u bankrot. Špekulirati o pohlepi kapitalista osobito nema smisla kada je riječ o djelatnostima koje su nabrijane žestokom konkurencijom. Rast cijena proizlazi iz potrebe da se troškovi proizvodnje limuna namire prodajom (neočekivano i neplanirano!) manje količine limuna.

Ilustracije radi, ako troškovi proizvodnje limuna iznose 100 novčanih jedinica, a voćnjak donese 100 kilograma limuna vidimo da je minimalna moguća cijena 1 kilograma limuna 100/100 odnosno 1 novčana jedinica. Ako pak loše vremenske prilike smanje urod sa 100 na 75 kilograma tada se trošak proizvodnje od 100 mora namiriti prodajom 75 kilograma pa vrijedi 100/75 te iz rezultata postaje jasno da cijena jednog kilograma ne može biti manja od 1,33 novčanih jedinica. Poskupljenje u ovom primjeru je 33%. Toliko je otprilike poskupio limun u Hrvatskoj u odnosu na prošli mjesec dok je poskupljenje u usporedbi sa 2011. godinom oko 1,4x.

Dramatičnim insinuacijama koje danas odašilju mediji ovdje nema mjesta. Tržište ne divlja već reagira na realno stanje opisano iznad, na ponudu i potražnju robe. Uzrok rasta cijene limuna je očito vrlo jednostavan, razumljiv, gotovo intuitivan. Dok vremenske prilike (nadajmo se iduća sezona) ne omoguće jeftiniji limun predlažem da se zadovoljimo konzumacijom grođža ili kupusa čije cijene su pale jer su proizvedene veće količine i potražnja za njima je manja. Zadovoljstvo tim odabirom bit će veće od zadovoljstva koje bi nam donijela intervencija vlastodržaca koje se na neki način sada doziva da “korigiraju cijene”. Vlast tako nešto može učiniti jedino novcem kojeg nam s druge strane oporezuje.

Dakle punu cijenu limuna bismo platili u svakom slučaju, međutim cijena bi bila utoliko veća zbog nepotrebnog plaćanja troškova birokratskog angažmana. Držimo državu i birokrate dalje od tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slobodno tržište je lijek za sve oblike diskriminacije!

Oznake

cijena, diskriminacija, nacionalnost, politika, potrošačko društvo, spol, tržište, vjera

Potrošačko smo društvo. No što to uistinu znači? To znači da živimo u svijetu koji je baziran na dosad neviđenom, iznimno visokom stupnju podjele rada. Podjela rada, uz slobodu tržišta, omogućuje rast standarda sve većeg broja ljudi širom svijeta. Banane iz Ekvadora, satovi iz Kine, čarape iz Samobora ili “samo” kruh iz lokalne pekarnice, uz druge nebrojene plodove tržišnih mehanizama, dostupni su svima. Ali osim što trošimo ta dobra, mi ih istovremeno i proizvodimo (birokracija izuzeta). Podjela rada i slobodno tržište donijeli su čovječanstvu tolike blagodati da mnoge od njih mic po mic svrstavamo u domenu ljudskih prava. S tim “pravima”, o kojima u posljednjem tekstu na svojstven način govori i Katkapital, treba biti pažljiv, jer ona unatoč našim htijenjima ipak imaju realnu cijenu. Stoga ne preskačimo stepenice, jer bismo mogli krivo doskočiti pa polomiti nogu, i dozvolimo da se tržište razvija i pobrine za navedeno.

Slobodno tržište i podjela rada najbolji su saveznici u borbi protiv svih oblika diskriminacije među ljudima. Ne vjerujete? Razmislite o slijedećem: dok u svoj automobil utačete gorivo na benzinskoj crpki razmišljate li o boji kože, nacionalnosti, vjeroispovjesti, političkim uvjerenjima, spolu ili rodu svih redom ljudi koji su vam omogućili da to gorivo sada utačete u rezervoar svog automobila? Jel li pištolj benzinske crpke kojeg u tom trenu držite u ruci izradio Kinez ili Španjolac? Jel on musliman? Crnac? SRBIN? Koliko nacionalnosti, vjera i ostaloga je ugrađeno u sve redom dijelove vašeg automobila? Realno, pojma nemate, i to je u potpunosti nebitno.

Jesam li u pravu? Ono po čemu sudite sve redom ljude koji su zaslužni za to gorivo (ili automobil) jest vrijednost koju su oni svojim radom proizveli za vas. To dobro nagrađujete dobrom. Ta poruka putuje tržištem i djeluje poput stimulansa.

Maločas sam na Facebooku naišao na jednu komičnu fotografiju s hrvatske obale. Kad sam je ugledao stvarno sam se od srca nasmijao 🙂 ali vrlo brzo sam i u njoj prepoznao svu divotu stvari o kojoj govorim. Tržište ne diskriminira niti na osnovi pismenosti. Koliko god da je poruka na ovoj tabli nepismena ona je ipak vrlo jasna, štoviše egzaktna. Ona poziva na razmjenu dobra za dobro.

S druge strane, i suprotno prirodi stvari, gomila negativnih komentara ispod fotografije. Za neke je tako čovjek iza poruke retardiran, a za neke nije “građanski odgojen”. Neki se pitaju kako nepismen čovjek uopće ima pravo iznajmljivati nešto pa i zarađivati, čak i kada je očito riječ o njegovoj vlastitoj imovini. Takvi pak često, udruženi, putem države i pod prijetnjom kaznenih sankcija teže nametati standarde. Na nemoralu i nametljivosti uostalom sami profitiraju. Taj uvrnuti pogled na svijet predstavlja stalnu opasnost po slobodu građana, tržišta i podjelu rada i usudio bih se reći da je na ovim prostorima dominantan. U skladu s uvrnutim svjetonazorom doneseni su bezbrojni propisi kojima tržište djeluje usprkos, ili možda u inat, no nažalost niti blizu onoliko dobro koliko bi djelovalo bez njih. Paradoksalno takve propise donose oni koji slobodno tržište najviše trebaju, gotovo ovisnički, jer bez njega nemaju na čemu parazitirati.

Dodatak: gotovo istovremeno Katkapital obrađuje temu diskriminacije iz perspektive pojedinca i njegovih prava da samostalno odlučuje s kime će surađivati, a s kime neće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Može li Hrvatsku spasiti merkantilizam?

Oznake

carina, cijena, domaća roba, izvod, kontrola uvoza, kupujmo hrvatsko, merkantilizam, polarni medvjed, potrošačka košarica, uvoz, Vidošević

Iako smo se ulaskom u EU odmaknuli od one školski definirane merkantilističke pozicije, makar EU birokrati i dalje reguliraju “slobodnu trgovinu” (npr. kvote za šećer), priče o merkantilizmu ipak nikad dosta!

Poslovni.hr na primjeru proizvodnje češnjaka danas ponavlja izraubanu tezu o tome “kako nepotrebno uvozimo, a mogli bismo sami proizvoditi” samo da je, valjda, razumnih i poduzetnih političara. Pa dokle ćemo reciklirati taj mit gospodo?

Hrvatsku je preplavio taj uvozni češnjak, uglavnom kineski (bacite oko na deklaraciju kada ga kupujete), i koliko god da je Kina daleko, a Hrvatska blizu, pa i unatoč carinskim nametima kojim ga se sprječava da dođe do lonaca hrvatskih domaćica, on je ipak tu i jeftiniji je od domaćeg češnjaka. Upravo zbog zadnjeg je i češći odabir trgovaca-preprodavača i sasvim jasno hrvatskih domaćica koje ga kupuju (za svoj novac).

No straha u tome nema, žutu opasnost možete izbjeći! Domaći češnjak možete kupiti! Dade ga se pronaći po trgovinama (u trgovinama zdrave hrane gotovo uvijek) no morate biti spremni platiti razumno višu cijenu.

To razumno znači da ćete kupujući taj skuplji češnjak poticati ručnu proizvodnju, pri čemu ćete stimulirati posao radnika na hrvatskim poljima češnjaka, umjesto kineza na kineskim poljima (koja su i tehnološki superiornija). To razumno znači i da ćete pomagati poljoprivredne zadruge i tvrtke u razvitku da plate sve dadžbine državi, kojih ima mnogo baš kao i propisa koji zahtjevaju zapošljavanje dodatnih ljudi koji će se baviti njihovom uskladom i administracijom. To znači i da ćete stimulirati rad državnih monopola poput zdravstva, školstva i drugih, kojima, vidite to i sami, ne ide baš dobro. Ako ih toliko želite imati vi jednostavno morate pristati platiti razumnu višu cijenu domaćeg češnjaka i prestati kupovati uvozni jeftiniji češnjak. Naravno, ne odnosi se to samo na češnjak već na svu uvoznu jeftiniju robu koju trebate zamijeniti domaćom skupljom robom.

No istovremeno se morate pomiriti s činjenicom da više nećete imati dovoljno novca da napunite tu mizernu potrošačku košaricu od koje preživljavate iz mjeseca u mjesec – netko s manje, a netko s više kruljenja u želudcu.

U paketu s merkantilizmom neizbježno dolaze novi birokrati i sposobni političari ali i korupcija koja izbija iz svih pora državnih institucija. No pretpostavljam da je to mala cijena u odnosu na korist od istog koju zagovaraju domaći proizvođači i političari koji donose zakonsku regulativu.

Jedan poznati hrvatski lovac na polarne medvjede svojevremeno je pokrenuo
soft-merkantilističku kampanju “Kupujmo Hrvatsko”, vjerujem da vam je ista poznata, a u njoj je između ostalog korišten i slogan “Ne okrećite leđa Hrvatskoj”. Ako smatrate da je stvar “okretanja leđa Hrvatskoj” u odabiru jeftinijeg uvoznog proizvoda tad poslušajte lovčev savjet, okrenite leđa uvoznom proizvodu i odaberite skuplji domaći proizvod.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Donosi li liberalizacija jeftinije gorivo?

Oznake

barrel, benzin, cijena, crude oil, dizel, gorivo, liberalizacija, nafta, oil, petrol, Zakon o tržištu nafte

Prošlog četvrtka (20.02.2014) na snagu je stupio novi Zakon o tržištu nafte i naftnih derivata koji je javnosti prezentiran kao zakon koji donosi liberalizaciju tržišta. Najveća novost koju je donio jest slobodno formiranje maloprodajnih cijena naftnih derivata na hrvatskom tržištu (doduše država si je i dalje ostavila diskrecijsko pravo da se upetlja ako to odluči).

Dakle trgovci na svojim benzinskim crpkama od sada mogu samostalno definirati maloprodajnu cijenu naftnih derivata.

Prema starom zakonu cijena se određivala “Pravilnikom o utvrđivanju najviših maloprodajnih cijena naftnih derivata” na dvotjednoj bazi. Nova cijena tako je uglavnom nastupala utorkom, a mi bismo ponedjeljkom navečer, nakon najave nove (više) cijene u središnjem dnevniku HRT-a, jurišali na benzinske crpke kako bi spasili poneku kunu u novčaniku.

Otkako je novi zakon najavljen i dok se kuhao u javnoj raspravi, čitanju i izglasavanju pred Saborom mediji su građane zastrašivali špekulirajući o učincima liberalizacije. Te špekulacije su se redom svodile na zlokobno proricanje sumanutog rasta cijena netom što zakon stupi na snagu. Tako bi se rastom cijena goriva vlasnici benzinskih crpki (kapitalisti) domogli još više novca svojih kupaca i posljedično obogatili, a kupci osiromašili. No to se očito nije desilo.

Zašto?

Razlog je u suštini jednostavan – trgovci su ionako u poziciji gdje jedan drugome predstavljaju konkurenciju. Kada bi bilo koji od njih podigao cijenu goriva, računajući na veći profit, nema sumnje da bi se kupci odlučili rezervoare svojih automobila napuniti kod trgovca koji se odlučio za nešto nižu cijenu. Od trgovčevog ekstra-profita, sasvim jasno, ostao bi samo nedosanjani san. Cijena u konkurentnom okruženju pronalazi svoj balans. Taj balans određuje i učinkovitost poslovanja same tvrtke. Trgovac je zbog konkurencije s kojom se natječe za naklonost kupaca prisiljen biti racionalan i realno nema mnogo prostora za ostvarivanje ekstra-profita. On je uvijek na margini, balansira na žici, kako bi pridobio kupca.

Nažalost u smislu pojeftinjenja goriva od domaćih trgovaca ne trebamo očekivati čuda. Plafon cijene možda više nije određen državnom uredbom ali njen minimum i dalje je uvelike određen zakonskim propisima pa od liberalizacije nećemo dobiti onaj pravi učinak niti će cijene u odnosu na današnje biti znatno niže.

Kako bi shvatili koliko mali prostor trgovac ima da snizi postojeću cijenu goriva pogledajte slijedeći graf:

Jedna litra Eurosuper 95 benzina u ovom trenutku na hrvatskim benzinskim crpkama prodaje se za 10,29 HRK. U toj cijeni 3,74 HRK (36%) je sirova nafta, 5,52 HRK (54%) su davanja državi (trošarina + PDV), a 1,03 HRK (10%) je marža.

U tih 1,03 HRK pokriveni su troškovi rafiniranja sirove nafte u bezolovno gorivo, njen transport, osiguranje, skladištenje, distribucija i prodaja krajnjem kupcu.

Kada bi i bilo moguće da vam netko do rezervoara automobila tu naftu dopremi u potpunosti besplatno tada bi njena konačna cijena bila tek 1,03 HRK manja od aktualne. U konačnici to bi bilo i dalje relativno visokih 9,26 HRK.

Valja reći kako se u tih 1,03 HRK nalazi profit brojnih tvrtki u procesu te još brojnijih zaposlenika koji radeći u njima privrijeđuju kruh i od njega hrane svoje obitelji. Pa i na taj iznos domicilne države tih tvrtki naplatit će raznorazne poreze (dobit, dohodak…).

Cijena naftnih derivata uglavnom ovisi o slijedećem:

1. Tržišnoj cijeni nafte – ovisi uvelike i o položaju države kupca prema državi prodavatelja (npr. da biste od Saudijaca dobili jeftiniju naftu morate im nešto ponuditi zauzvrat)
2. Tečaju – slabljenje HRK prema USD podiže cijenu goriva
3. Promjeni zakonskih propisa – Trošarina i PDV se mijenjaju odredbom Vlade (imaju tendenciju rasta)
4. Konkurenciji – Hrvatsko tržište je zakinuto za tvrtke poput Shella ili Agipa koji bi zbog manje marže mogli ponuditi jeftinije gorivo od postojećih tvrtki na hrvatskom tržištu
5. Marži

Hrvatima je put do jeftinijeg goriva određen općom sposobnošću privlačenja novih investitora u tu branšu. Kako bi oni došli na ovo naše malo tržište moguće je da će im hrvatske vlasti ponuditi obilate povlastice na račun poreznih obveznika (subvencije i direktne pogodbe, oslobođenje plaćanja poreza u određenom razdoblju i sl. što se prema potrebi omogućuje Zakonom o strateškim investicijama). No sasvim jasno je kako bi dugoročno bilo bolje razmišljati o pojednostavljenju pozitivnih propisa vezanih za poduzetništvo te smanjenju poreznog i parafiskalnog opterećenja. U tom slučaju privlačimo poštene investitore i kapital. U slučaju pogodbi koje se realiziraju na račun hrvatskih poreznih obveznika nepotrebno riskiramo privlačenje špekulanata i stimuliramo korupciju.

Završit ću s jednom namjernom generalizacijom – Količina državnog intervencionizma obrnuto je proporcionalna općoj koristi za građane, kako u slučaju tržišta goriva tako i u svakom drugom slučaju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.energy.eu/fuelprices/
– http://www.propisi.hr/print.php?id=10555
– http://www.petrol.hr/na-putu/goriva-q-max/cijene-goriva

Inicijativa “Pravo na grad” se izborila za poskupljenje vode

Oznake

cijena, EU, građanska inicijativa, infrastruktura, Jakovina, kanalizacija, kriza, ljudska prava, odvodnja, poskupljenje, Pravo na grad, priključak, projekti, standard, voda, vodovod

Cijena vode 1. travnja raste, procjenjuju, za oko 10-15%. Jučer su o tome pisali manje više svi mediji, a ja ću samo kratko podsjetiti što se krije iza poskupljenja zbog toga što želim dati na znanje svima koji su odobravali građansku inicijativu “vodovod i odvodnja su ljudsko pravo“, o čemu sam napisao komentar u kolovozu prošle godine, da se rezultat podržavanja iste ne poklapa sa onime što su aktivisti njome zagovarali.

Inicijative ovog prizvuka uglavnom gađaju na emocije građana od kojih se očekuje podrška, a podrška je nužna jer institut “europska građanska inicijativa (ECI)” funkcionira tek ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa građana o određenom pitanju, u ovom slučaju teze kako su vodovod i odvodnja (infrastruktura) ljudsko pravo.

Kako su posljedice provedbe projekata koji će proizaći iz inicijative negativne na financijskom planu tako se oni ne spominju u propagandnim porukama tijekom prikupljanja potpisa jer tada ljudi ne bi bili skloni inicijativu podržati. Svojim potpisom, shvatili bi, tada odobravaju izravno terećenje vlastitih novčanika u svrhu realizacije nečije fiks ideje.

Možete mi zamjeriti na generalizaciji, naime svrstavam navedenu inicijativu u isti koš sa svim ostalima koje sam vidio da su proizašle iz ECI, jer se uglavnom radi o inicijativama koje podrazumijevaju ostvarivanje utopijskih ciljeva računajući unaprijed na velike količine novca kojeg će biti potrebno oteti poreznim obveznicima širom EU. Inicijative koje se suprotstavljaju financijskoj eksploataciji građana u ime i putem države, za usporedbu, ne postoje. Šteta.

Hrvatska je od EU preuzela obvezu širenja vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, što nema sumnje podržavaju udruge okupljene pod nazivom “pravo na grad” koje su prikupljale potpise za inicijativu unutar hrvatskih granica, a kako bi projekte realizirala država mora namaknuti dodatna financijska sredstva. Ali kako?

Poznato je da država nema vlastiti novac za ostvarivanje tog i sličnih ciljeva već ga namiče represivnim metodama nad građanima (oporezivanjem, kontrolom cijena itd.), u ovom slučaju nad onima koji imaju priključak vode. U realizaciju projekata tako mora krenuti povećanjem cijene vode što se izravno manifestira na kućne budžete građana i njihov standard odnosno na njihovo ljudsko pravo na vlasništvo koje je nužan preduvjet za dostojan životni standard (također ljudsko pravo). Vrijedi usput spomenuti kako je i međustopa PDV-a nedavno podignuta sa 10% na 13% što će također pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije projekata.

Međutim, povećanje cijene vode u industriji može posljedično dovesti do lančanog poskupljenja druge robe, primjerice hrane, što će dovesti do daljnjeg pada standarda građana, slabljenja kupovne moći i daljnjeg pada ekonomske aktivnosti na ovim prostorima.

Za kraj ne zaboravimo kako se priključak na vodu i kanalizaciju plaća, što je ekonomski u potpunosti razumljivo (meni), pa ako se građanima sruši standard i kupovna moć, što je logična pretpostavka posljedice nametanja financiranja adhoc izgradnje nove infrastrukture na njihova leđa, odakle će smoći novac potreban za plaćanje tog priključka koji je nedvojbeno proizašao iz borbe da bude omogućen kao ljudsko pravo tih istih građana? To bi bilo najbolje pitati okupljene oko inicijative “pravo na grad”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalna tarifa stvara nove socijalne slučajeve

Oznake

cijena, GEN-i, grijanje, HEP, jeftina struja, kilovat, plin, povlaštena cijena, socijalna tarifa, struja, vlada

Svaka Vladina mjera koja je usmjerena na socijalne skupine građana u pravilu nailazi na odobrenje šire populacije građana. Ugroženima treba pomoći da im život bude lakši. Solidarnost kroz državnu prisilu je nužna jer na dobrovoljnoj osnovi ljudi bi bili tek sebičnjaci spremni gledati svoju obitelj i susjede kako umiru od gladi i bolesti po cestama – ili možda ne bi bili spremni to gledati pa nominiraju državne institucije da se brinu o njima kako sami ni u kojem slučaju ne bi uprljali ruke – “evo sića, pomažite im, samo me ostavite na miru”.

Dakle kada se odobrava neka politička ideja tada je u pozadini navedeno, a u praksi kada kome pomoć zatreba tada institucije često zakažu, a građani ipak pokažu spremnost na dobrovoljnu solidarizaciju. O tome kako su državne institucije uspostavile monopol nad socijalnim pitanjima, koja su do početka 20. stoljeća bila u nadležnosti mnogobrojnih udruga građana – “bratovštinama”, nekom drugom prilikom.

Nova inicijativa Vlade usmjerena je prema “energetskom siromaštvu”. Prema standardima koje je u tom pogledu postavila Velika Britanija energetski siromašno je svako kućanstvo koje na trošak energije izdvaja više od 10% svojih prihoda. Zapravo je suluda tvrdnja progresivista koji stoje iza te definicije kako u 21. stoljeću za ikoga možemo reći da oskudjeva energijom. Nikada u povijesti čovječanstva čovjeku nije bilo dostupno toliko energije kao danas. Uz sve dosad korištene oblike energije čovjek je ukrotio i nuklearne, solarne i niz drugih izvora energije iz kojih pokriva svoje sve veće potrebe i uživa sve veći energetski standard. No unatoč tome državni poglavari spremno prihvaćaju teze o “energetskom siromaštvu” jer i sami od toga imaju direktne koristi – ako već ne financijske onda barem u tome što provođenjem mjera jača njihova vlastita pozicija i uloga u društvu.

Tako bi u Hrvatskoj, da se pomogne energetski siromašnima, Vlada nametnula mjere za korekciju cijena energenata koje bi energetski siromašnima cijenu umanjile i prelile na kupce koji nisu energetski siromašni. Dakle ako je cijena dosad za sve bila 1 tada će ubuduće “socijalna skupina” plaćati manje od 1, a oni koji to nisu više od 1, čime bi se pokrila razlika do ukupne cijene koju operater očekuje naplatiti od svih kupaca. Primjer je to klasične planske redistribucije kapitala ali i nesavršenosti ekonomske računice.

Kako?

U početnoj situaciji imamo određen broj građana čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda. Distribucija u primjeru je idealna, svi troše jednako energije, jedinična cijena energije za sve je ista, a primanja su im konstantna (neće se mijenjati nakon korekcije cijene kasnije). Grafički to izgleda ovako:

Ukoliko postoji pretpostavka da su energetski siromašni svi građani čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda (lijevo od crvene okomite linije), dok oni s manje od 25% to nisu (desno od okomite linije), tada će uvođenje socijalne tarife (povlaštene cijene) povećati račun ovoj drugoj skupini (desno od okomite linije). Već prva korekcija cijena uvući će nove korisnike u socijalnu tarifu jer njihov novi viši račun sada također uzrokuje prelazak omjera od 25%. Grafički prikazano:

Plava linija prikazuje početno stanje dok crvena prikazuje efekt nakon korekcije cijene. U primjeru, cijena socijalne tarife je 25% niža od redovne, pogađa 500 kupaca od ukupno 5000. 25% niža cijena socijalnoj skupini povisila je račun skupini od 4500 kupaca za 2,8%. I ovdje dolazimo do problema s kalkulacijom socijalne tarife. Crvena crta ima izražen lom na vrhu, zaokružen crvenim krugom, gdje vidimo kako dio građana koji se na početku nalazio blizu granice od 25%, ali je nije prelazio, zahvaljujući rastu računa od 2,8% sada prelazi 25% i ostvaruje pravo na socijalnu tarifu. Dio populacije na koji ukazuje plava linija sa strelicama su kupci koji će zbog korekcije cijene trpiti najviše štete na svojim kućnim financijama.

Kako bi umanjili svoj račun građani, koji su nakon korekcije cijene sami prešli prag od 25%, će biti motivirani čim prije realizirati svoja prava, no zapravo će biti uvučeni u bespoštednu borbu za ostvarivanje privilegije na tuđi račun. Korekcija cijene će privući nove 152 osobe u socijalnu tarifu, što je povećanje od 30,4% u odnosu na početno stanje. Mislim da sada postaje jasno kuda to vodi. Novi pripadnici socijalne tarife ponovno uzrokuju nužni rast cijene usluge ovoj drugoj skupini, što kupce na margini od 25% ponovno prebacuje preko nje i oni postaju novi povlašteni kupci unutar socijalne tarife. Do četvrtog koraka izračuna početna skupina od 500 narast će na 727 pripadnika, što je povećanje od 45,4%. To je ujedno i stupanj pogreške u kalkulaciji te dokaz ograničenosti i posljedica planske redistribucije resursa.

Plemenite namjere koje se skrivaju u ideji iz koje polazi uplitanje vlasti u ovo ekonomsko pitanje dovodi do pogoršanja stanja za nove skupine građana dok one ranije pogođene drži privezane za dno i demotivira ih od postupaka koji bi ih izveli iz socijalne situacije – jer im se to ne isplati. Dakle ono što će socijalna tarifa osigurati socijalnim skupinama građana jest još društva.

Detalje izračuna možete pogledati u excel fajlu: socijalna_energetska_tarifa_posljedice_uplitanja_u_cijenu

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Cijena benzina, strah i glupost

Oznake

benzin, cijena, gorivo, INA, poskupljenje, potrošnja

Promatrajući današnju cijenu goriva čovjeka uhvati neki strah i panika. Već neko vrijeme benzini su iznad 10 HRK/l, a ono što osobito zabrinjava jest trend porasta cijena koji bilježi gotovo kontinuirane promjene u intervalima od dva tjedna. Podizanjem stope PDV-a u zadnji interval ugurala se još jedna korekcija cijena pa neki ljudi već padaju u nesvijest, a teoretičari zavjera, antiglobalisti i antikapitalisti konačno su došli na svoje.

Međutim ja nekako ne primjećujem da se vozim išta manje nego posljednjih 15 godina, zapravo prema godišnjoj kilometraži na automobilu koji trenutno vozim mogu reći da se vozim i više, a financijsko opterećenje kućnog budžeta na stavci goriva mi je gotovo konstantno. Hmm… tu nešto ne štima… ili možda ipak štima!

Vratimo se unatrag do 1995. godine i do često spominjane cijene eurosupera 95, najprodavanijeg goriva u Hrvatskoj, koja je iznosila 3,75 HRK. Za današnje pojmove nevjerojatno. No analogija prema 1995. godini je potpuno neprimjerena. Baš kao što pojedinci vole uspoređivati cijene u Hrvatskoj i Kini, pa i plaće Kineza koji “jadni” rade za 2000 HRK mjesečno… kako li samo žive od toga? 😉

Pogledajmo usporedbu 1995. i 2012. godine i po meni jednostavnih ali bitnih parametara koji govore o stvarnom stanju problema:

Dakle osim cijene benzina onda i danas važno je usporediti i prosječnu plaću, koja će nam dati uvid u kupovnu moć benzina. Neporecivo je da danas za prosječnu plaću možete kupiti gotovo 100l više benzina nego 1995. godine. Također, današnji automobili su znatno učinkovitiji nego 1995. godine pa kada uzmete u obzir i njihovu prosječnu potrošnju ispada da se danas realno vozite 50% više nego 1995. godine za istu (ili usporedivu) vrijednost novca.

Moram naglasiti da je današnja cijena goriva opterećena s gotovo 50% državnih nameta (PDV, trošarina…). Nisam siguran kada su potonji uvedeni u strukturu cijene ali 1995. godine PDV-a nije bilo. On je uveden 1998. godine. Znači čak i unatoč ovako velikom opterećenju koje je na cijenu nametnula država ipak se vozimo znatno više (ili jeftinije ako je kilometraža konstantna). Zamislimo samo da se država odrekne svoje porezne otimačine u toj cijeni. Vozili bismo se kao nikada do sada, a cijena bi bila toliko konkurentna u tržišnom orkuženju da bi nam izvoz naftnih derivata postala jedna od jačih gospodarskih grana.

Neće se to naravno desiti, vlast ne razmišlja na ovaj način, a narod još manje. U kuloarima se mali čovjek razmeće uspoređivanjem sa zemljama Europske Unije gdje su porezni nameti na cijeni benzina usporedivi s našima ne bi li se zapravo opravdala ta besmislica. Na taj način oni koji vole “razmišljati” kontriraju onima koji pozivaju na bojkot benzinskih pumpi ili blokade Ininih upravnih zgrada.

Ljudi naravno vole zaključivati, a da tome ne prethodi ni najmanji trud u analizi te preispitivanje činjeničnog stanja. Takvi zaključci su jalovi ali često prepričavani po forumima gdje se mediokritetna masa razmeće “pameću”.

Zbog svega navedenoga mislim da je priča o benzinu potpuna besmislica, a i ono malo što ima smisla javnost izvitoperi pa se ni u snu nećemo izboriti za manji udio državnog nameta u cijeni tog derivata. Jednostavno nema dovoljno onih koji su to sposobni shvatiti… za sada.

Svako dobro,
vaš Kapitalac