Novi proračun: poligon za političko-rentijerske manipulacije

Oznake

deficit, javne financije, javni dug, Lalovac, ministarstvo financija, prihodi, proračun za 2015, rashodi, rezanje plaća, sindikati, vlada

Središnja tema javnih rasprava posljednjih dana zasigurno je prijedlog državnog proračuna za 2015. godinu. Tumačenja su razna međutim izgleda da eterom dominiraju ona pogrešna, i ovaj puta potaknuta ratovima interesnih skupina, političkim obračunima i željom da se građane drži taocima neodržive fiskalne politike.

Prije svega govori se o očitom (vrlo oštrom) smanjenju državnog proračuna, kako prihodovne tako i rashodovne strane. Smanjenje deficita na respektabilnu razinu od 12,5 milijardi također je dio ove statistike. Na površnom promatranju ovih osnovnih parametara proračuna razvila se kritika politike “rezanja”. Međutim državni proračun je daleko od toga da vlada po njemu reže. Osnovni razlog oštrog smanjenja proračunskih prihoda i rashoda je izdvajanje HZZO iz riznice. Otprilike 22 milijarde kuna težak proračun HZZO-a sada se vodi u statistici izvanproračunskih korisnika. Je li zbog tog računovodstvenog izdvajanja iz proračuna nestala obveza poreznih obveznika da plaćaju doprinose? Jesu li doprinosi možda postotno smanjeni? Naravno da nisu. U tom pogledu i suma sumarum sve ja kako je i bilo do sada. No taj računovodstveni spin bio je dovoljan kako bi masa građana nasjela na priču o “rezanju” na najbitnijoj od svih stavaka, na zdravlju.

Od sada pa nadalje na stavku zdravlja treba gledati na dva mjesta: 1) na stavkama ministarstva zdravlja i 2) na stavkama izvanproračunskog korisnika HZZO. Zbroj tih stavaka predstavlja ukupan trošak zdravstva, odnosno iznos kojeg možemo uspoređivati s ovogodišnjim proračunom ministarstva zdravlja u kojem je navedeno konsolidirano. U 2014. godini proračun ministarstva zdravlja iznosio je 23,86 milijardi kuna (str.251), dok će u 2015. objedinjeno sa izdvojenim HZZO-om iznositi 29,36 milijardi kuna. Usporedbom ova dva iznosa možemo zaključiti jedino da imamo relativno povećanje izdvajanja za zdravstvo u iznosu 5,5 milijardi kuna, što je postotni rast od preko 23%! Unatoč ovim činjenicama vijesti poput ove, u kojoj je navedeno očito pogrešno tumačenje, dominiraju eterom i utječu na javno mijenje.

Negativne emocije proizašle iz pogrešnog tumačenja potpiruju i sami predstavnici vlade. Vedran Mornar, ministar obrazovanja, u javnoj izjavi konstatirao je kako nedostatak novca za reforme u obrazovanju vodi u katastrofu. Ova izjava interpretirana je, kao i u prethodnom slučaju, kao “rezanje”. Ovaj puta na kocki je obrazovanje. Međutim ako pogledamo prijedlog proračuna za 2015. godinu, i njegovu stranicu 199 gdje je navedena razrada troškova Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odmah uočavamo povećanje rashoda sa 11,9 milijardi na 13,1 milijardu kuna. Postotno povećanje ove stavke je 9,7% (indeks 109,7). Detaljnije stavke također govore jedino o povećanju izdataka, za obrazovanje u cjelini tako ćemo izdvajati 6,9% više nego ove godine, za predškolski odgoj (str.205) 13,7% više, osnovnoškolsko obrazovanje (str.206) 4,7% više, srednješkolsko obrazovanje (str.207) 5,5% više, visoko obrazovanje (str.214) 26% više nego ove godine!

Preventivnim populizmom obratili su se i sindikalni predstavnici. Vilim Ribić upozorava vladu da sindikati neće mirno sjediti dok vlada reže njihove plaće! Dok sluša njegove riječi javnost može shvatiti što? Da vlada reže njihove plaće! Međutim i ovdje govorimo o pogrešnom tumačenju, ili je možda više besmisleno govoriti o pogreškama? Radi li se o namjernim manipulacijama i obmanjivanju građana? Osim što se govori treba gledati i tko govori. Odakle dolaze sve redom navedene neistine – iz tabora proračunskih korisnika! Cilj im je očito propagiranjem laži zakuhati javnost od koje traže jasno i glasno suprotstavljanje (nepostojećim) rezovima.

U prijedlogu proračuna za 2015. po korisnicima i ekonomskoj klasifikaciji moguće je iščitati kolika su bila izdvajanja za plaće iz proračuna ove godine, a kolika će biti u 2015. godini (tzv. stavka “31” – rashodi za zaposlene). Evidentno je jedino povećanje mase plaća koje se isplaćuju iz proračuna. Čak i ako iz te mase plaća izdvojimo enormno povećanje rashoda za plaće na ministarstvu zdravlja, koje je uzrokovano prebacivanjem jednog dijela istih sa HZZO-a na proračun (usput rečeno, u istoj mjeri budžet HZZO-a nije smanjen, dakle Varga nije gubitnik kako doznajemo u ovoj vijesti već je pravi pobjednik, dobio je malo kraljevstvo za sebe, a dio plaća prebacio direktno na porezne obveznike i proračun), možemo vidjeti da je za plaće iz proračuna u 2015. namijenjeno 3,07% više novca nego ove godine. Pri tome vidimo da je ministarstvo zaštite okoliša prošlo najbolje, sa povećanjem od čak 214%, zatim agencija za upravljanje državnom imovinom sa 153%, ministarstvo poduzetništva i obrta sa 147%, branitelja 132% itd. O čemu dakle priča Ribić!? Ni o čemu naravno. On djeluje preventivno. Obmanjivanjem i huškanjem javnosti, baš poput ekipe iz vlade koju čine pripadnici njemu slične podvrste ljudi, radi na jačanju vlastite pozicije koju želi zaštititi svim sredstvima, pa i širenjem “neistina” ako ocijeni da je to potrebno.

Prezentacija borbe s proračunskih deficitom također je više stvar metodološke manipulacije brojkama nego stvarnih mjera smanjenja deficita. Vlada očekuje iz fondova EU povući gotovo 3 milijarde kuna više nego ove godine (+70%) iako ove godine nije povukla ni približno onoliko koliko je planirala pa možemo pretpostaviti da će u ostvarivanju tog plana biti jednako “uspješna” i dogodine. Ipak, taj pozamašan iznos prikazan u prihodima proračuna ima direktan utjecaj na očekivano smanjenje deficita. Ja vam garantiram, vlada će vas ponovno iznevjeriti. Već sada ste nasamareni i to je jasno k’o dan. Nadalje, vlada očekuje uprihoditi 0,6% više na konto poreza nego ove godine. U tom broju od poreza i prireza na dohodak čak 35% više. S obzirom na poreznu reformu koja stupa na snagu 1.siječnja, gdje se povisuju porezne osnovice, kao i međustope poreza na dohodak (stopa od 40% sa 8800 na 13200 kuna), što u oba slučaja znači više novca poreznom obvezniku, a manje državnom proračunu odakle snaga za ovakvu hrabru pretpostavku povećanja poreznih prihoda na toj stavci? Porezno opterećenje radnika se smanjuje, a proračun očekuje prikupiti čak 35% više novca!? Nadalje, prihodi od posebnih ugovora s HZZO-om trebali bi donijeti u proračun novih 4,2 milijarde kuna. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pa nastavimo sa 2 milijarde kuna prihoda od prebacivanja (ili bolje rečeno krađe) novca korisnika mirovina po posebnim propisima (policija i dr.) iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Taj jednokratan priljev sredstava, kojeg iduće godine više neće biti, također je pomogao u izgradnji fikcije o manjem deficitu. Ukrasti jednom dijelu populacije novac ušteđen za stare dane kako bi se statistički prikazalo smanjenje deficita je postupak za koji trenutno ne mogu naći prikladnih riječi zgražanja.

Kaos.

Ovaj proračun je digao razinu netransparentnosti financija na dosad neviđenu razinu. Deficit je zakrpan prevelikim ambicijama političara, a takvog kakav jest brane brojne političke i rentijerske skupine odavno navučene na proračunski dop. Rebalansi koji će uslijediti dogodine otkrit će nam da je ovaj prijedlog bio samo prva stanica na putu dostizanja novih, rekrodnih razina deficita i javnog duga, ponovno na štetu poreznih obveznika. Osim gomile metodoloških pogrešaka, od osnovne do konsolidirane razine, takav proračun mnogima je otvorio izvanrednu poziciju za manipulaciju javnim mijenjem. Buka koju su manipulatori stvorili u medijima prikrila je bolne činjenice, a najbolnija od svih je ponovno ta da proračun i ove godine raste i da će račun za tu dekadentnu fiskalnu politiku u konačnici biti ispostavljen na plaćanje poreznim obveznicima i njihovoj nerođenoj djeci koja će biti prisiljena, zakonom ili batinom neke buduće vlasti, nositi teret javnog duga na svojim leđima.

Vrijedi reći i sljedeće, zbog ogromnih napora koje jedni ulažu da prikriju činjenice, a drugi da ih prokažu, propustilo se uložiti barem malo vremena u ukazivanje na očito kršenje Zakona o proračunu i Zakona o izvršenju proračuna. Unatoč sustavnom kršenju zakona Hrvatski Sabor sklon je uvažavati vladine neodržive prijedloge javnih financija, dok pravni sustav države istovremeno okreće leđa nepravdi.

Kancerogeni politički sustav ove države kao i nepostojanje vladavine prava osnovni su uzrok naše poražavajuće ekonomske i socijalne stvarnosti, sustavne indoktrinacije građana kroz institucije države i općeg neshvaćanja temeljnih vrijednosti jedne civilizirane, suvremene države kakva Hrvatska nastoji biti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država poručuje: Zakoni su tu da se krše!

Oznake

BDP, deficit, Država, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Zanimljiv tekst na Banka.hr – Vlada probila fiskalno pravilo za 4 mlrd kuna

… iz kojeg doznajem kako je Vlada prekršila čak tri zakona, onaj o fiskalnoj odgovornosti, zatim zakon proračunu te zakon o izvršavanju proračuna za 2013. godinu.

Rashodi opće države umjesto da se smanjuju konstantno rastu, tako su u 2013. rasli za 600 milijuna kuna na ukupno 150,6 milijardi kuna. Toliko o “štednji” koja nas uništava. Ima li još tko u potrazi za dokazom kako vlast ne štedi već konstantno nemilice troši (oporezovani novac) i zadužuje građane koji zbog toga klize u siromaštvo?

Paradoksalno je kako Vlada zapravo ne odgovara nikome. Povjerenstvo za fiskalnu politiku, koje je samo jedna instanca izvršne vlasti izmišljena kako bi si uhljebi malo povećali plaće, ovdje se javlja kao neka vrst komentatora događaja nakon što su se oni već odigrali, a mjere koje predlažu nakon što ustanove kršenje zakona su čista patetika:

Fiskalna pravila postoje zato da bi ih se nositelji fiskalne politike pridržavali jer povećavaju stupanj predvidivosti i povjerenja u izvršnu vlast. Ako se smatra da zakonski definirana fiskalna pravila ne odgovaraju postizanju dugoročnih razvojnih i stabilizacijskih ciljeva, onda treba na vrijeme pokrenuti izmjene zakonskog okvira, čime se izbjegava situacija kršenja pravila i narušavanje vjerodostojnosti, ističu u Povjerenstvu.

Shvatite to ovako – ukoliko je zakon previše rigorozan, i Vlada ga je prekršila, olabavi ga malo brate!

To se naime već jednom i desilo, da ne bi ispalo kako pretjerujem. Nakon što je Vlada prekršila fiskalna pravila ona su izmjenom zakona u veljači ove godine olabavljena (s jedne strane) i izrelativizirana vezanjem uz EU direktive (s druge strane). Što god da Vlada čini uvijek će biti fiskalno odgovorna, a proračunu su u tom okviru otvorena vrata za daljnji rast na zadovoljstvo Vlade i interesnih skupina građana, a na žalost poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda!

Oznake

deficit, fiskalna odgovornost, gospodarstvo, kriza, politika, porez, Pusić, reforme, siromaštvo, vlada, zakon, Štednja

Cilj je smanjenje deficita, a ne novi porezi – kaže Pusić.

Naravno! Novi porezi su tek sredstvo kojim bi Vlada željela ostvariti taj cilj. Međutim čini mi se da smo premašili prijevoj Lafferove krivulje odnosno točku nakon koje daljnje podizanje poreza donosi manje novca u državni proračun, povećava defitit, guši ekonomsku aktivnost, a građane osiromašuje. Građanima se na vrat stavlja sve veći javni dug i njihov standard posljedično pada. Porezi neće pomoći. Načiniti će štetu koju će biti nemoguće ispraviti. Kada bolje pogledam oko sebe možda je neprimjereno koristiti futur.

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda. Vlada mora početi trošiti manje jer zbog provođenja neprimjerenih politika i izbjegavanja nužnih reformi prihoduje sve manje. Fiskalno neodgovorna Vlada građane je uvukla u spiralu socijalnog beznađa. Fiskalnu neodgovornost čak su i (paradoksalno) zaštitili Zakonom o fiskalnoj odgovornosti izbacivši odredbe temeljem kojih bi državni dužnosnici snosili posljedice za vlastite postupke (izmjene zakona od 12.02.2014).

Prave reforme značile bi da se država zbog potrebe za manjim troškovima mora početi odricati mnogih poslova nad kojima polaže ekskluzivno monopolno pravo i koje, nažalost, koristi kao sredstvo manipulacije građanima (ucjenjuje ih stvarima koje spadaju u domenu osnovnih ljudskih potreba civiliziranog čovjeka). Proizvodnja birokratskih postupaka mora momentalno prestati, a postojeća skalamerija zakona i propisa raspetljati, skratiti. Ne vidim drugog puta da se izbjegne slobodan pad u ponor siromaštva.

No Vlada će umjesto radikalnih reformi, kroz koje bi sama morala pretrpjeti bolne udarce i odreći se statusa (moći) kojeg uživa, radije nastaviti iscrpljivati porezne obveznike. Pritom obećavajući kako će posljednje kapi krvi koje im isisava ovaj puta investirati kako treba. Donosit će neviđene strategije i obećavati spektakularne rezultate koji će opravdati žrtvu, povratiti izgubljenu nadu i svima donijeti zasluženi prosperitet. Ništa od obećanog neće se desiti. Dok građani shvate da su obmanuti, navučeni na “spiku”, a mnogi i na socijalni dop, bit će prekasno, a njihov integritet bit će nepovratno narušen.

Daljnje porezno opterećenje i eksploatacija poreznih obveznika kao potpora planskom ekonomiziranju, u očekivanju nekakvog čudesnog hrvatskog “new deala”, obično je mazanje očiju. Preambiciozna vlast, koja teži upravljati svim mogućim aspektima društva, ne može učiniti ništa osim naštetiti društvu. Ona je izgubljena u ambicijama, razočarana rezultatima te uvijek oslobođena krimena vlastitih nedjela. Njene grijehe, kao i uvijek, platiti će građani svojom imovinom i slobodom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Trkeljanje o rezovima je samo paravan rastrošnoj državi

Oznake

deficit, javni dug, Linić, Milanović, porez, porezni obveznici, proračun, rezovi

Trkeljanja o rezovima u Hrvatskoj sam se naslušao za deset života, a sve što sam i čuo još uvijek ne govori ništa o rezanju.

Dok Vlada govori o rezovima misli na smanjenje proračunskog deficita. To bi bila negativna razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna, novac kojeg Vlada kani potrošiti na sve i svašta, a nema ga. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada provođenjem svojih politika “rezanja” doprinosi sve većim rashodima državnog proračuna, sve većem deficitu i posljedično sve većem javnom dugu. Sve do jedne politike dokazano su pogrešne pa i najnovija zbog koje će porasti cijena goriva, telekomunikacijskih usluga i povezanih roba i usluga.

Dok sindikati državnih zaposlenika govore o rezovima oni misle na rashode državnog proračuna iz kojih se osigurava njihova financijska opstojnost. Ne egzistencija, jer to bi značilo da jedva spajaju kraj s krajem, da preživljavaju na korici kruha od plaće do plaće, već opstojnost odnosno očuvanje stečenih prava iz kolektivnih ugovora koja nadilaze realnost. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada iz godine u godinu povećava proračun iz kojega se financiraju ti i takvi građani. Rezova nema. O navedenom može vas detaljno izvijestiti Državni zavod za statistiku te Ministarstvo uprave koji prate ove parametre.

Jedino oni koji pune državni proračun, a to bi bili porezni obveznici, o rezanju ne govore ništa. Oni šutke trpe poreznu eksploataciju u ime vlastodržaca, nebrojenih uhljeba i građana koje nazivam socijalnim narkomanima*. A oni pravi rezovi dešavaju se upravo ovdje. U ime očuvanja statusa quo, što bi u Hrvatskom slučaju značilo očuvanje stabilnog položaja gore navedenih skupina, reže se od kućnih budžeta poreznih obveznika koji posljedično imaju sve manje za sebe, za svoju obitelj i svoje ideale. Sve to što je poreznom obvezniku bitno ovoj državi i društvu je nebitno. Ovo društvo je zamislilo živjeti na tuđi račun i takva država je stvorena. Kako država sve više reže imovinu poreznih obveznika tako oni gube motivaciju i postaju sve manje produktivni. U Hrvatskoj pak broj onih koji se smatraju “potrebitima” prelazi granicu zdravog razuma. Oni zdravog razuma stoga sve češće prelaze granicu (onu državnu).

Niti poruke premijera Milanovića, u kojima neuvjerljivo upozorava na to da previše trošimo i da moramo kontrolirati svoj dug i deficit, neće sprječiti suitu ministara, pa ni samog premijera, da nastave prakticirati započeto odnosno nastave politiku sve veće potrošnje zamaskiranu periodičkim trkeljanjem o rezovima, a sve u cilju očuvanja vlastitih guzica i socijalnog mira kojeg bi, u suprotnom, mogli svojski ugroziti ranije spomenuti socijalni narkomani. Niti trkeljanje ministra financija o zadnjem rezanju ove godine neće biti prepreka tom istom ministru da izda novu tranšu obveznica i tako po n-ti put poveća dug kojeg obvezu imaju vratiti porezni obveznici i njihova djeca.

Sve do zadnje politike koje provodi Vlada, a raspiruju ih interesne skupine, pogrešne su jer su usmjerene isključivo na povećanje poreznog opterećenja građana. Kriza u Hrvatskoj je kriza rastrošne socijalne države. Pa ipak unatoč svima dostupnim i javno objavljenim podacima o rastu proračuna, deficita, javnog duga, poreznog opterećenja, broja socijalnih transfera, nezaposlenih itd., iz kojih se može iščitati loše trendove, to se ne priznaje kao činjenično stanje. Vrijeme je da se kreatorima javnog mnijenja, a koji su zauzeli čvrst položaj nad proračunskom trpezom, iz sveg glasa suprotstave obespravljeni, izrabljeni i marginalizirani porezni obveznici!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*To bi bili svi koji žive od socijalnih transfera iz državnog proračuna – ergo koriste sve što država obećaje i potom daje ali od navedenog ništa ne bi platili sami.

Ako pošaljemo Vladu na krstarenje možemo uštedjeti milijarde!

Oznake

deficit, javni dug, krstarenje, Milanović, proračun, put oko svijeta, ušteda, vlada

Ovih dana se podigla velika prašina oko odlaska premijera Milanovića u Novi Zeland i Australiju, što će hrvatske porezne obveznike stajati nešto više od milijun kuna. Njegova zamjenica, gđa. Pusić, za to vrijeme je na putu u Čile. Hrvati su se momentalno zabrinuli tko će za to vrijeme vladati Hrvatskom. No u svemu tome ima i nešto dobro i o čemu vrijedi razmisliti barem na simboličkoj razini.

Zamislite si ovakav aranžman…

Krstarite oko Svijeta cijelu godinu na jednom od najluksuznijih brodova (cruisera). Smješteni ste u vrhunski opremljenoj kabini sa balkonom i pogledom na more. Ili preciznije – s pogledom na sva mora Svijeta. Doručkujete, ručate, večerate (i međuobjedujete) u jednom od četiri vrhunska restorana, a opuštate se u jedanaest barova među kojima je Cigar Lounge te Coffee i Chocolate Bar. Relaksaciju nastavljate u bezbrojnim spa tretmanima, turskim kupeljima i saunama, naravno, nakon što odradite trening u teretani na najboljim spravama koje je fitness industrija proizvela. Zabavljate se u 4D kinu, iskušavate sreću u casinu, gledate kazališne predstave, plešete u ritmu moderne glazme na disco podiju ili plovite na notama valcera u velikoj dvorani za balove, igrate golf, surfate najbržim internetom, čitate knjige u knjižnici ili možda samo trošite svoj novac u shoping centru. Ako vas ništa od toga ne zanima možete uživati u više od 5000 umjetničkih djela koja su razasuta širom broda dok priželjkujete iskrcaj u nekoj narednoj svjetskoj luci i obilazak znamenitih kulturnih destinacija koje je okružuju. Večere s kapetanom broda za vas postaju svakodnevica.

Ova priča koštat će vas oko 500.000 kuna. Na prvi pogled radi se o suludo velikom trošku. Pa tko si normalan može pruštiti taj aranžman? Međutim koliko god da se taj trošak činio nezamislivim on je prava sitnica. Jer plaćanjem tog troška, koji vam omogućuje čisto hedonističko zadovoljstvo, istovremeno na drugoj strani štedite 3,5 milijardi kuna! Pitate se kako je to moguće?

Lako! Pošaljimo kompletnu Vladu na krstarenje!

Da, dobro ste pročitali! Naime riječ je o slijedećem. Razmišljao sam na koji način demonstrirati djelovanje Vlade i njen učinak za koji smatram da je po financijsku stabilnost građana loš pa i sve gori kako vrijeme prolazi. Javni dug iz godine u godinu raste kao i sam državni proračun. Vlada svojim radom donosi politike, a iz tih politika proizlazi trošak za građane. Kockajući se njihovim novcem Vlada stvara sreću za rijetke pojedince, odabranike, sretnike koji se dočepaju kakvog ugovora na javnom natječaju ili subvencije za nešto što im je od osobnog interesa. Za to vrijeme ostatak građana služi tek kao sredstvo realizacije tih uskih ciljeva pojedinaca koji su shvatili čemu u praktičnom smislu služi država. Ostatak građana takvima služe kao financijski sponzori.

Koliko je novih politika Vlada donijela u prethodnoj godini teško je izbrojati. Njihove učinke teško je procijeniti. Oni će naravno uvijek reći da su oni pozitivni. No građani bi vjerojatno rekli nešto drugo, da na osobnom planu žive sve gore, da im nedostaje novca i da se sve više odriču malih i sve manjih životnih zadovoljstava. A to stanje odgovara apetitima državnog proračuna koji su iz godine u godinu sve veći. Državni proračun usisava sve veće količine novca iz džepova građana. Iz tog razloga oni su u sve većoj oskudici.

Državnim proračunom autonomno upravlja Vlada. Ona proračunom upravlja osmišljajući raznorazne politike koje se realiziraju proračunskim novcem. Svaka politika košta, a kako ih Vlada donosi sve više i sve češće tako raste i sam proračun. Kada bi stanje bar jednu godinu ostalo nepromijenjeno, na razini prethodne godine, možemo reći da se ništa loše ne bi desilo. Bilo bi nam u najmanju ruku jednako loše kao i prethodne godine.

S obzirom da je državni proračun iz godine u godinu sve veći bar tu jednu godinu on ne bi bilo veći. Bio bi isti. Narastao ne bi niti jedne kune, a opet bi sve funkcioniralo kako je funkcioniralo do tada. Zdravstvo bi potrošilo novca koliko ga je potrošilo i lani, mirovine bi bile isplaćene u istom iznosu i na vrijeme, pa čak i meni omražene milijarde kuna subvencija svima i svakome koje nisu donijele prosperitet masama Hrvata već samo odabranima. Bar jednu godinu bilo bi tako.

Rashodi državnog proračuna u 2014. veći su za gotovo 4 milijarde kuna od rashoda 2013. godine. Ta razlika uvažava čak i servisiranje javnog duga pa i obavezan doprinos proračunu Europske Unije (u 2014. moramo platiti čak 3,6 milijardi kuna). Dakle sve ono što moramo platiti, dug i obveze prema EU, uzeto je u obzir.

Razlika koja ostaje i koju vidimo kao povećanje rashoda proračuna odnosi se na sve veću potrošnju države, od ministarstva do ministarstva, ureda do ureda, agencije do agencije. Svi oni će u 2014. godini u prosjeku potrošiti 11% više novca nego prethodne godine. Potrošit će 11% više novca poreznih obveznika nego prethodne godine. Pojedina ministarstva, državni uredi i agencije izborile su se za veća sredstva, a pojedini su izgubili. Državni ured za upravljanje državnom imovinom raspolagat će sa gotovo tri puta više sredstava, ured za javnu nabavu sa 150% više, ministarstvo poduzetništva te zaštite okoliša sa 84% više, ali i sama Vlada, koja donosi politike i stvara trošak, čak 30% više nego u 2013. godini.

Ne računajući pojedine institucije koje su se ukinule, poput Državnog inspektorata čiji zadaci su tek raspoređeni po resornim ministarstvima, najveći gubitnik je ministarstvo zdravlja koje će na raspolaganju imati 11,5% manje sredstava, zatim ministarstvo branitelja sa 7,5% manje, a tu su i turizam, kultura, ustavni sud, pučki pravobranitelj uključujući i pravobraniteljicu za djecu. Svi redom su gubitnici, a o tome je odlučila Vlada svojom radom, donoseći politike, stvarajući novi trošak.

Kako će Vlada građanima objasniti zašto je zdravstvo manje važno od primjerice Agencije za regulaciju tržišta željezničkih usluga? Baš nikako. I usprkos tome spomenuta agencija uz mnoge druge dobitnike raspolagat će s više novca, a zdravstvo sa manje.

Da se Vlada nije toliko trudila i donosila brojne politike državni proračun bi ostao zamrznut na vrijednostima iz 2013. godine. Navedene razlike ne bi bilo. Ne bi bilo dobitnika ni gubitnika. Svi bi dobili ono na što su ranije navikli, a zdravstvo ne bi izgubilo 2,7 milijardi kuna, koliko u apsolutnom broju iznosi navedeno smanjenje od 11,5%. A važnije od svega jest da hrvatski građani, porezni obveznici, ne bi morali iz svojih šupljih džepova izvući dodatne 4 milijarde kuna kojima će se platiti trošak povećanja državne potrošnje. Ako porezni obveznici već ne bi uštedjeli taj novac utoliko bi im barem život bio lakši. Možda bi zdravije jeli ili bi otišli s obiteljima na kakav izlet i bar na trenutak zaboravili na svakodnevne brige.

Sa 300 milijuna kuna, koliko iznosi budžet Vlade RH, moglo bi se na krstarenje oko Svijeta u trajanju od godine dana poslati premijera i ministre, zajedno sa njihovim zamjenicima, pomoćnicima, savjetnicima i drugim uvaženim dužnosnicima koji zajedničkim radom proizvode novi trošak, a nikakvu korist za građane Hrvatske. U tom aranžmanu moglo bi se naći mjesta za čak 600 ljudi. Ako se ne bi moglo nakupiti toliko vladinih dužnosnika neka im se slobodno pridruže i Saborski zastupnici. Vjerujem da bi se svi zajedno dobro zabavili na naš račun i omogućili nama, malobrojnim poreznim obveznicima, da se i sami zabavimo na račun novca kojeg nam za to vrijeme ne bi bili u mogućnosti oteti. Vlastoljupcima se nažalost nećemo pridružiti na krstarenju, ali 4 milijarde kuna ostaju nam u džepu. A možda bismo na količinu aranžmana od turoperatora mogli dobiti i neki popust, pa povrh svega uštedjeti još poneki milijun.

Ako mene pitate ovo je win-win aranžman.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ima li što dobro za građane u ovom rebalansu proračuna?

Oznake

bruto neto, deficit, doprinosi za zdravstvo, javni dug, minimalac, plaća, povećanje doprinosa, prihodi, proračun, rashodi, rebalans, rezovi

Pratio sam današnju sjednicu Vlade.

Rezova u državnoj potrošnji i dalje nema. Štoviše, rashodi proračuna i ovaj put rastu. Rastu i Vladina očekivanja vezana za prihode. No razlika u pogledima na rashode i prihode je velika. Naime Vlada zna što će potrošiti, iako novac još nema, ali ne zna što će prikupiti – tu nastaje problem.

Od ovog rebalansa proračuna Vlada očekuje da će prikupiti više novca i to na konto:

1. Povećanja doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% (očekuju 2,4mlrd HRK više od toga),
2. širenja obuhvata poreza na igre na sreću (oporezovat će svaki dobitak, za razliku od trenutne prakse oporezivanja dobitaka većih od 30.000 HRK),
3. povlačenja dobiti iz javnih poduzeća,
4. povlačenja beneficiranih mirovina iz drugog stupa u državni proračun (više od 5mlrd HRK u dvije godine) što će se iskoristiti za krpanje duga zdravstva (za Boga miloga! Zar nije ovo živi primjer kako se kradu mirovine budućih umirovljenika?),
5. povećanja koncesija itd.

Međutim Vlada ne može unaprijed znati hoće li doista prikupiti novac koji je odlučila potrošiti. Svaki puta kada se preračunaju u toj procjeni, a po makroekonomskim prognozama njihovih stručnjaka vidimo da je to uvijek, deficit se povećava, dug države (građana) se povećava.

Očito je kako postoji sve manje prostora za novo porezno opterećenje i gotovo sam siguran da će država od građana tijekom 2014. ubrati manje od onoga što je Vlada isplanirala ovim rebalansom. Posljedično, deficit proračuna će se do kraja godine povećati (uža država trenutno je u deficitu 13,5 mlrd HRK, a opća 15,1 mlrd HRK). Ako se uvede porez na nekretnine, što je vrlo izgledno, scenarij bi mogao biti kudikamo gori jer masa građana koja nema financijske rezerve bit će prisiljena i sama se zaduživati kako bi podmirila obvezu plaćanja poreza, a oni koji se ne mogu zadužiti bit će prisiljeni na prodaju nekretnine (kupcima jednako demotiviranima na kupnju upravo zbog dodatnog troška investicije).

Vraćanje doprinosa za zdravstvo na 15% uzrokovat će nove financijske probleme privatnom sektoru. Povećanjem ovog nameta trošak zapošljavanja raste. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. Radnici koji su na minimalcu ovime postaju još više ugroženi. Naime tu poslodavac nema prostora da korigira trošak zapošljavanja jer minimalac je određen zakonom. Da bi isplatio minimalnu neto plaću od 2.383,77 HRK on mora biti spreman platiti bruto 2 iznos od 3.476,29 HRK koji s povećanjem stope doprinosa raste na 3.536,64 HRK. Dio zaposlenih koji su na minimalcu zbog povećanja troška zapošljavanja ostat će bez posla. Njihovi poslodavci smanjivat će obujam poslovanja kako bi opstali. Neki od njih će posljedično prestati poduzimati. Ugasiti će svoje tvrtke/obrte.

Državni i javni sektor i dalje su zaštićeni sindikatima, kolektivnim ugovorima i osnovicama plaće, koje se istina nešto smanjuju, ali nema sumnje kako će pokušaji navlačenja dodataka na plaću postati njihova češća zanimacija. Zaposleni u državnom i javnom sektoru i ovu će godinu preživjeti znatno lakše od zaposlenih u privatnom sektoru. Tim gore za privatni sektor koji na svojim leđima nosi sve njih redom.

Nezaposlenim građanima dokolica će biti još nepodnošljivija. Barem onima koji konzumiraju duhanske proizvode. Jer će i cigarete, kao i rezani duhan, sasvim sigurno posljedično poskupjeti zbog povećanja državnih nameta (trošarina). Možda niste znali ali dok za kutiju cigareta na kiosku dajete 20 HRK čak 11,34 HRK od toga odlazi u državni proračun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o fiskalnoj odgovornosti po mjeri neodgovornih političara

Oznake

deficit, dug, financije, fiskalizacija, Linić, porez, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Kada se zakonodavac ne želi ili ne može pridržavati nekog zakonskog pravila tada mu preostaje ili da se skine s vlasti ili da izmijeni zakonsko pravilo i svoje postupke učini legitimnima.

Zakon o fiskalnoj odgovornosti koji je na snazi sadrži jedno vrlo jednostavno pravilo, fiskalno pravilo:

Ukupni rashodi općeg proračuna izraženi udjelom u procijenjenom bruto domaćem proizvodu godišnje će se smanjivati za najmanje 1 postotni bod.

To znači da se deficit mora smanjivati za jedan postotni bod godišnje sve dok razlika između prihoda i rashoda proračuna bude jednaka nuli, što nadalje definiraju stavci (2) i (3) članka 5. Zakona o fiskalnoj odgovornosti. Dakle ako je deficiti 10% u roku od 10 godina on bi trebao biti anuliran. Prilično jednostavno pravilo. Po mojem mišljenju čak izvrsno. Takvi bi trebali biti svi zakoni – jednostavni.

Odgovornost za poštivanje fiskalnog pravila leži prije svega u liku ministra financija. Ukoliko pravilo ne ispoštuje zakon određuje da stavi svoj mandat na raspolaganje Vladi. S obzirom na poznatu činjenicu kako vladini čelnici ne mogu biti i nisu fiskalno odgovorni bilo je i za očekivati da se zakon u dogledno vrijeme izmijeni. O tome se govorilo još u srpnju, a sada to vrijeme je došlo.

Zakon se mijenja u smjeru odricanja od načela jednostavnosti i uvođenja načela kompleksnosti i referenciranja na direktive EU. Zadržavanju fotelja ne smije se naći na putu neki tamo jednostavan zakon i pravilo.

Tri kratka stavka iz petog članka postojećeg zakona zamijenit će sedam potpuno novih, a bit će uveden i dodatni članak vezan za makroekonomske i proračunske projekcije sa pet novih stavaka. Svi do jednoga su izrelativizirani do krajnjih granica i načelno dozvoljavaju da bilo kakve makroekonomske špekulacije budu zakonski opravdane, osnosno u okviru fiskalne odgovornosti. Jedino konkretno zakonsko ograničenje odnosi se na postotak deficita koji ne smije prijeći 3% BDP, a javni dug 60%. Zapravo smije prijeći i te granice ali u tom slučaju se aktivira mjera prekomjernog deficita te potpadamo pod direktive EU. Fiskalno odgovorni će postati i direktori javnih tvrtki, žrtvena janjad s prve linije obrane, na koju će propaganda vlastodržaca prebacivati odgovornost za vlastite podbačaje.

Spomenuo sam zadržavanje fotelja. Nisam bio sarkastičan. Postojeći zakon propisuje mjeru odgovornosti za ne pridržavanje fiskalne odgovornosti – stavljanje mandata na raspolaganje Vladi. Novim zakonom ti isti ljudi žele prestati biti politički odgovorni za svoje postupke pa će umjesto stavljanja mandata na raspolaganje uvesti prekršajnu mjeru – novčanu kaznu od 5.000 do 25.000 HRK za čelnika koji nije bio fiskalno odgovoran. Funkcije tako ne mogu biti žrtvovane, tek poneka kuna, a ako se prisjetimo da im se plaće isplaćuju od novca oporezovanog građanima tada je jasno da oni zapravo ne podnose nikakvu žrtvu.

Kada bi osnovno pravilo ostalo neizmjenjeno (članak 5.) siguran sam da bi se vlastoljupci naplaćali kazni, vjerojano ovih minimalnih, ali kako se osnovno pravilo mijenja, muti i komplicira, izgledno je kako će zahvaljujući tome oni ubuduće biti jedino fiskalno odgovorni i unatoč tome što bi državne financije mogle biti u sve lošijoj situaciji uslijed nastavka trenutnih financijskih politika države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jurčić ruši Vladu, a Kapitalac Jurčića

Oznake

bolni rezovi, deficit, Država, dug, ekonomska politika, industrija, industrijalizacija, Jurčić, kriza, prihodi, proračun, rashodi, strategija, vlada

Ljubo Jurčić, “neprikosnoveni ekonomski analitičar” u sjeni, kritizira vladinu ekonomsku politiku i ruga se frustracijama njenih ministara. Kaže, Vlada nema pojma o modernoj ekonomiji, samo reže i reže, pa tako izostaje gospodarski oporavak koji je moguć jedino ako se ekonomska politika usmjeri na novu proizvodnju i povećanje oporezive baze. Drvo, metali, ruda, strojevi, stari temelji Jurčićeve nove reindustrijalizacije koja je nekad davno započela priču o strelovitom napretku čovječanstva (za Jurčića to je tek “ekonomski rast”), no dakako u uvjetima znatno manjeg uplitanja vlasti u ta pitanja. I dakako, ne govorim o industrijalizaciji kakva je egzistirala u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima, gdje se ista bazirala na nastavku proizvodnje u tvornicama koje su otete njihovim osnivačima i privatnim vlasnicima, već mi je taj pojam više vezan za Englesku 19. stoljeća, kao nekakav idealni primjer.

Jurčić u svojoj kritici, u kojoj prepotentno ističe kako bi Vlada svojom politikom pala na njegovom ispitu, nudi izlaz u povratku planskoj ekonomiji baziranoj na novoj nacionalizaciji i centraliziranom upravljanju resursima. 

I tu mi je sinulo o čemu drobe premijer, ministri i Ljubo Jurčić kada govore o “rezovima”!

Rezovi o kojima govore ne odnose se na rezove u državnoj potrošnji, koja očigledno iz godine u godinu raste, a o čemu možete pročitati u novom postu koji je objavio Monopolizam, već se odnose na rezove u punjenju državnog proračuna temeljem kojeg se osigurava gospodarski rast, kako prema teoriji Vladinih ekonomskih planera tako i prema Jurčićevoj teoriji. U teoriji oni govore isto.

Dakle što je predmet Jurčićeve kritike?

To što Vlada svojim nepoznavanjem “moderne ekonomije”, dakle Keynesove ekonomske teorije pojačane Samuelsonovom algebrom, stvara uvjete u kojima se državni proračun puni lošije. Ona ga “reže”. Naravno, da su Vladini ekonomski planeri položili ispit kod Jurčića, tada bi se proračun punio bolje jer bi se investiralo više u reindustrijalizaciju. Ministar financija tako ne može biti ključna figura u razvoju ekonomije. Prema Jurčiću Linić je kamen spoticanja. Ipak sasvim je očito kako vladini ekonomski planeri itekako poznaju Jurčićevu teoriju no ono što ne poznaju jest “human action” ili fenomen ljudskog djelovanja koje nikako pa nikako ne ulazi u kalup planske ekonomije i jalove računice njenih zagovornika.

Jurčić zanemaruje, svjesno ili nesvjesno, kako prihodi državnog proračuna rastu iz godine u godinu, a rashodi još i više, čemu svjedoči gotovo 200 milijardi kuna javnog duga te enorman proračunski deficit koji bi do kraja godine mogao dostići dosad neviđene vrijednosti.

Ono što Kapitalac vidi kao nemoguće jest provoditi centraliziranu ekonomsku politiku, ostvarivati ekonomski rast i istovremeno financirati kolosalnu državu socijalnog blagostanja. Jurčićeva teorija o centraliziranom upravljanju ekonomijom te usmjeravanje resursa u oživljavanje industrije, iako sasvim vjerojatno malo kome možemo na taj način konkurirati u svemu što je stavio na vrh liste prioriteta uz postojeće troškove socijalnih transfera, očito je tek odmak od ekonomskog razvoja baziranog na osluškivanju potreba tržišta (načela slobodnog tržišta). Jurčićeva teorija tek je povod za novo osnaživanje političara na vlasti te daljnje rasipanje resursa koje vlada svojom poreznom mašinerijom otme građanima. Jurčić stoga na jednak način pada na ispitu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad porezni obveznici utihnu

Oznake

deficit, Hannibal Lecter, javni dug, Kad jaganjci utihnu, kriza, Linić, porez, porezni obveznici, siromaštvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac