• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: demokracija

Ako ne glasaš itekako imaš pravo kritizirati!

12 Ponedjeljak sij. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 26 komentara

Oznake

demokracija, glasanje, izbori, manje zlo, vladavina prava

Većina birača smatra, iako vjerujem da ni sami ne znaju objasniti zašto, da oni koji su odlučili ne glasati nemaju pravo, niti moralno, žaliti se na izborni rezultat niti kritizirati okolnosti koje će posljedično usljediti. Ti isti birači u pravilu tvrde kako u nedostatku dobra treba glasati i za zlo. Makar i ono “manje zlo”. Birači čiji kandidat gubi izbore tvrde kako ne glasanjem, ili pak šaranjem po biračkim listićima, glas odlazi pobjedniku izbora čime je njihovom “manjem zlu” načinjena nepravda.

Sve navedeno su naravno notorne, u naravi formalističke gluposti.

Čovjek koji ne glasa zapravo je u daleko boljoj poziciji da kritizira, naročito kada govorimo o moralu i ideji o biranju “manjeg zla” koju zagovaraju predani glasači, a osobito ako smo spremni uvažiti to da su okolnosti u kojima živimo upravo izravna posljedica svih dosadašnjih izbora jalovih politika i biračkog biranja. Čovjek koji ne glasa svoj glas ne daje nikome, niti pobjedniku, niti gubitniku.

Onih koji nisu glasali u ovom slučaju bilo oko milijun i pol. Onih koji su pošarali svoj listić preko 60.000. Taj drugi broj je u slučaju jučerašnjih izbora navodno rekordan (duplo više nego 2009. godine).

Sa milijun i pol glasova, kao i ovih 60.000 pošaranih, i jedna i druga opcija mogu kalkulirati do mile volje i ne donijeti smislen zaključak. Naravno, jer govorimo tek o broju ljudi koji su imali pravo glasa, međutim nisu glasali. Njihov glas stoga ne postoji i nije otišao nikome. Osim u računici izlaznosti to kvantitativno pravo glasa ne može se iskoristiti ni u koje druge svrhe, a najmanje u svrhu špekuliranja o drugačijim ishodima biranja, bilo da je riječ o tanašnoj pobjede Ive Josipovića, koja je mogla biti ostvarena “samo da je onih 60.000 zaokružilo njega”, bilo da je riječ o premoćnoj pobjedi bilo kojeg kandidata u slučaju da su na birališta izašli svi do jednoga i glasali upravo za njega.

Htjedoh reći da je stvarna odgovornost za posljedice biranja isključivo u rukama birača. Nisu i ne mogu biti krivi za zlo oni koji odbijaju birati zlo, a to čine jer su svjesni da demokratski proces itekako može biti kompromitiran, već oni koji to zlo svjesno i opetovano biraju, jer veće značenje pridaju formi nego sadržaju.

Ono što bi mene motiviralo da ponovno odem na biralište jest najava ustavne i pravosudne reforme, i to onakve reforme kroz koju će se kristalno jasno definirati uloga i smisao države uz osobiti naglasak na konačnost njenog utjecaja na život građana. Reforme kojom će se obuhvatiti i radikalno pojednostavljenje zakonskog i regulatornog okvira od kojega očekujem da državu učini mojim slugom, a ne obrnuto kako je sada, te da je u pitanjima koja se dotiču sigurnosti i rješavanja sporova pretvori u strogo proceduralni mehanizam bez ikakve mogućnosti da njime svojevoljno upravlja neki državni birokrat. Prije mog ponovnog odlaska na biralište naš ustav i zakoni moraju ponovno naučiti (zapravo nikada taj ispit nisu položili) što zapravo znači vladavina prava i kako se na njenim načelima temelji demokratsko društvo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dogovorna ekonomija ORaH-a ili karta za put u prošlost

05 Ponedjeljak sij. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 19 komentara

Oznake

demokracija, dogovorna ekonomija, ekonomski program, ORaH, socijalizam

U nastavku možete pročitati komentar Prijedloga politike ekonomske demokracije ORaH-a iz pera Zorana Löwa:

U Prijedlogu politike ekonomske demokracije ORaH-a gotovo da nema nesporne točke, pobrkani su temeljni ekonomski pojmovi i logika, citiraju se isključivo socijalistički orijentirani autori, navode se brojčani podaci o zadrugama u EU, ali nema podataka o njihovom udjelu u BDP-u i još puno toga što govori o pristranosti i ekonomskom autizmu na razini dogovorne ekonomije 70-tih godina.

Pa krenimo redom…

„Prvi nedostatak globalnog kapitalizma: Prekomjerna akumulacija“

Kažu autori, ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi bi bili sljedeći:

„1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke ukojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.“
Komentar: Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija nikad ne ugrožava ekonomska prava ostalih, pod uvjetom da nije pretvoreno u monopol državnom regulativom. Na slobodnom tržištu uvijek postoji konkurentska borba te ono što nam danas izgleda kao monopol sutra je staro željezo (sjetimo se US Steel, IBM, PAN AM…)

„2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.“
Komentar: Točno, materijalni resursi su ograničeni, ali ideje i poduzetništvo nije. Kako to da ta velika akumulacija nije spriječila nastanak jednog Microsofta, Googlea ili Facebooka? Kako su low cost aviokompanije praktički pregazile donedavne zrakoplovne divove? Kako je Samsung razbio Sonya a Toyota GM? Itd, itd, bezbroj je primjera konkurentske bitke koja neprestano traje i koja predstavlja najbolji duh kapitalizma, koji je, na sreću i usprkos svom mogućem državnom intervencionizmu tijekom 20 stoljeća, ipak preživio…

„3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.“
Komentar: točno tako, i nije suprotna interesima društva.

„4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac kojimiruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.“
Komentar: kakva je pak ovo nebuloza – pa nije novac stoka da ga se jednom dnevno pušta u optjecaj. Novac je akumulirana štednja milijuna subjekata (ljudi i tvrtki) s kojim treba pažljivo postupati. Banke su čuvari akumuliranog (tuđeg) bogatstva te trebaju biti odgovorne prema vlasnicima tog novca.

„Drugi nedostatak globalnog kapitalizma: Glavnina ulaganja investira se u špekulacije, a ne u proizvodnju“

Komentar: Ovdje se autorima može dati za pravo – unatrag zadnjih petnaestak godina zamjećuje se taj trend koji je kuluminirao u masovnim špekulativnim poslovima te korporativnom otkupu vlastitih dionica jeftinim kreditima, posebno u SAD. Ovo potonje se zove stockbuyback, a Washington Post je nedavno imao uvodni članak o katastrofalnom stanju u koje se doveo IBM prekomjernom i suludom politikom otkupa vlastitih dionica u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara, u periodu od desetak godina. I, dakako, zapostavljanjem R&D-a…

Međutim, međutim, autori se ovog Prijedloga u pravilu zaustavljaju na prvom redu činjenica (ili još gore, manipuliraju populističkim truizmima i najobičnijim besmislicama). Tako, u slučaju ovog „Drugog nedostatka globalnog kapitalizma“ ne pokazuju ni zrno znanja ili razumijevanja što je u pozadini investiranja u spekulativne poslove umjesto u proizvodnju. Što mislim da bi bio logički test na razini osmog razreda osnovne škole – ako prihvatimo elementarnu postavku bihevioralne ekonomije i zdravog razuma, tj., da se ljudi ponašaj u skladu s poticajima, onda samo treba vidjeti koji su to poticaju u pitanju. Odgovor je jednostavan i danas ga većina svjetskih ekonomista zna te priznaje njegov utjecaj, u većoj ili manjoj mjeri: to je politika centralnih banaka koja se naziva ZIRP i QE i koja je kompletnom svjetskom financijskom sektoru omogućila dostupnost jeftinog kapitala, na razini neviđenoj u povijesti. Tako da se korporacije i države mogu zaduživati u z prinos od 2-3% pa čak i niže. Trenutno se čak i Hrvatska može zaduživati po stopi od 4-4,5%, nezamislivoj do pred par godina!

„Treći nedostatak globalnog kapitalizma: zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki, kupovanja na kredit“

Komentar: Zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki da kupuju na kredit nije samo po sebi problem – problem je kad se takvo zaduživanje potiče od strane države i centralne banke nerealno niskim kamatnim stopama i poticanjem financijskih institucija da tzv. „subprime“ kreditima pokrenu građevinski ili bilo koji drugi sektor ekonomije. Takva politika onda vodi u boom–bust cikluse. Uzrok toj i takvoj politici uvijek je jedan te isti – politika, a ne kapitalizam. Dapače, najgovorljiviji zagovornici free market kapitalizma (austrijska ekonomska škola, primjerice), izričito su protiv takve politike.

„Psiho-ekonomska eksploatacija i pseudokultura“

„Tijekom posljednjih desetljeća, kulturna raznolikost snažno je narušena, nakon što su lokalne kulture uvučene u ‘globalno tržište’ gdje dominiraju korporativne pseudokulture. Fastfood franšize, seks i nasilje ‘pop’ kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta.“
Komentar: Netočno – zadnjih desetljeća svjedočimo snažnoj ekspanziji lokalnih kultura i njihovoj globalizaciji. Pogledajmo samo film, glazbu, književnost. Ja sam inače pravi ovisnik o glazbi. Iako sam glazbeni eklektik, posebno volim glazbu Brazila, Latinske Amerike te zapadne Afrike (Capo Verde, Senegal…). Iako to nisu jedine glazbena središta u snažnoj ekspanziji i globalizaciji, njihov golemi komercijalni uspjeh sasvim dovoljno demantira gornje navode.

„Tragična posljedica gubitka lokalne kulture ilokalne ekonomije su stotine tisuća odbjegle djece i prostitutki na ulicama gradova diljemsvijeta.“
Komentar: Znaju li ti autori išta o bijednim uvjetima života u lokalnim zajednicama i lokalnim ekonomijama o kojima pričaju? Naravno da djeca bježe u gradove i rade bilo što, jer i to je bolje od preživljavanja sa šakom riže na dan, bez šanse za ikakvim izlazom…

Idemo dalje. Kažu autori:
„Pravo vlasništva je u današnjem društvu postavljeno kao osnovno pravo te kao takvo, u praksi ima i najveću vrijednost te nadilazi ostala prava, pa tako i ljudska prava.“
Komentar: Pravo vlasništva je temeljno ljudsko pravo i nije u sukobu s ostalim pravima, dapače, pojačava ih, budući da su ljudska prava u povijesti najčešće i najbrutalnije bila ugrožavana od strane države.

A što reći na ove notorne gluposti:
„Povrh toga, zakonom se zajamčena radnička prava smanjuju jer ‘poslodavci će lakše zapošljavati, olakša li im se davanje otkaza lošim radnicima’ što jednostavno nije istina. Otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje se cijena rada…“
Komentar: Pa koji to poslodavac otpušta iskusnog radnika, ako je taj iskusni radnik ujedno i dobar radnik? Zašto bi to činio?

Koliko autori malo znaju o ekonomiji vjerojatno je jasno iz svega gore rečenog. Ali, nikad kraja njihovom putu u raj popločenom najljepšim željama. Evo još jednog citata:
„Pravedni minimalni dohodak, često nazivan ‘minimalac’ mora se postaviti dovoljnovisoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Povećanje zaposlenosti smanjuje brojonih u mreži socijalne skrbi. Određivanje visine minimalnih potreba treba napraviti naprogresivan način, mora postojati kontinuirana prilagodba osnovnih potreba ovisno oraspoloživim resursima i znanstvenom razvoju društva. Standard minimalnih potreba trebamijenjati sukladno s vremenom i mjestom.“
Komentar: u istom pasusu navode da se ‘minimalac’ mora postaviti dovoljno visoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe ali i da povećanje zaposlenosti smanjuje broj onih u mreži socijalne skrbi. Ne pada im na pamet da povećani minimalac direktno smanjuje zaposlenost. O tome oni ne znaju ništa, naravno… Možda da pročitaju ovaj članak objavljen neki dan u Jutarnjem listu: POSLODAVCI UPOZORAVAJU ‘Minimalna plaća mogla bi dovesti do tisuća otkaza’ .

I dalje: „Krajnji cilj je ekonomija u kojoj nitko ne mora brinuti o zarađivanju dovoljno novca kako bipodmirio troškove hrane, odjeće, stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.“
Komentar: Kako bi rekao drug Marx, svakome prema njegovim potrebama…

Onda malo klasične dogovorne ekonomije:
„cijene moraju biti stabilne, plaće moraju biti usklađene s cijenama osnovnihproizvoda.“ Ili
„Sirovi materijali, poljoprivredniproizvodi i ostali proizvodi svake regije trebaju biti obrađeni i oplemenjeni u neposrednojblizini njihova izvora. Na taj način poboljšanja u tehnologiji i proizvodnji koriste lokalnomstanovništvu te regije. Tako se promiče održiva lokalna ekonomija, a ne eksploatacija rada kojapreplavljuje svijet jeftinom robom iz Kine i nerazvijenih zemalja, koje smo svjedoci i učesnici.“

Pa onda školski primjeri autarkije i merkantilizma iz 17 stoljeća:
„Lokalna proizvodnja osnovne hrane, uobičajenih građevinskih materijala, osnovne odjeće,nužnih udžbenika i predmeta, osnovnih lijekova i svakodnevnih proizvoda neutralizira ovisnosto vanjskim ekonomijama. Ako se te robe lokalno proizvode i prodaju, stimulira se lokalnaekonomija i napreduje. Kapital nastavlja kolati u lokalnoj ekonomiji i snaži se ekonomskasamodostatnost.“

Ali šećer dolazi na kraju – vrhunac ekonomskog analfebetizma:
„Motiv ekonomske aktivnosti trebao bi biti zadovoljavanje potreba potrošača i potrošnja, a nemaksimizacija profita.“

Komentar: Draga gospodo, pa što vi mislite, da svi mi patimo od Alzheimera? Pa prošli smo mi takav sustav. Nešto se nije proslavio „zadovoljavanjem potreba potrošača…“ Sjećate se Trsta i Graza…?

Kako bi to ORaH-ovci makroekonomski organizirali, u smislu vlasništva? Pa evo, postojala bi tri tipa organizacije, što je opisano u poglavlju 6) – Transformacija ekonomije na tri grane.
„a) Mala privatna poduzeća: tvrtke čijiradnici rade od kuće, obiteljski restorani, male maloprodajne trgovine, zanatski proizvođači,umjetnici i privatni izumitelji.“
Komentar: Ako se ne varam, upravo to smo imali prije Markovića…

„b) Zadruge: Zadružne strukture imaju središnje mjesto u funkciji i organizaciji gospodarstva. Temeljno jepravo radnika u ekonomskoj demokraciji posjedovati i upravljati svojim poduzećima krozkolektivno upravljanje. Industrija, obnovljiva/održiva energetika, trgovina, poljoprivreda ibankarstvo idealni su sektori za organizaciju kroz proizvođačke i potrošačke zadruge. One trebaju proizvoditi za osnovne minimalne potrebe, a i većinu ostalih proizvoda i usluga, formirajući tako najveći sektor ekonomije. Manje satelitske zadruge mogu servisirati veće zadruge. Na primjer, automobilska zadruga mogla bi proizvoditi komponente koje se prevoze u obližnje postrojenje za završnu montažu automobila.“
Komentar: OOUR-i, SOOUR-i, anybody…?

c) Masovne ključne industrije: „Tvrtke koje su ili prevelike ili istodobno velike i složene da se organiziraju kao zadruge, trebalebi biti velika javna poduzeća. Centralizirani, javni sektor u zadružnoj ekonomiji uključuje ivelike ključne industrije tj. infrastrukturu, odnosno ono što zovemo prirodnim monopolimadržave. Uloga javnog sektora treba biti jasno definirana, a poduzeća iz javnog sektora trebavoditi lokalna, odnosno centralna vlada.“

Komentar: Jednom riječju, “povratak” u socijalizam, as simple as that… 😦

I tako dalje, sve biser do bisera. Taj Prijedlog ORaH-a nudi nam jedan krasan svijet malih letećih medvjedića, kako bi rekao jedan naš bloger, nema što…

Zoran Löw

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

27 Utorak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

izlaznost_eu_izbori_2014

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

trend_izlaznost_eu_izbori

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

Ma po čemu je to direktna demokracija bolja od parlamentarne?

17 Ponedjeljak velj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 14 komentara

Oznake

demokracija, direktna demokracija, fakultet, filozofski, izborni sustav, odlučivanje, parlament, plenum, skupština

Plenum je javna sjednica na kojoj je pravo prisustvovanja i aktivnog sudjelovanja dano svim građanima. U svojem praktičnom smislu plenum se ne razlikuje mnogo od koncepta “skupštine” odnosno poznatijeg koncepta parlamenta iliti sabora. Na plenumu se kao i u saboru odlučuje o pitanjima od društvenog značaja. Barem u teoriji.

Osnovna razlika između sabora i plenuma nalazi se u modelu zastupanja. U sabor su putem izbornog sustava izabrani zastupnici koji svojim glasom artikuliraju interese građana, stoga je njihovo glasovanje upravo prenošenje prava zastupanja u trajanju mandata, dok na plenumu tih zastupnika nema već se zainteresirani građani zastupaju samostalno jedni pred drugima po načelu jedan “čovjek – jedan glas”, a suma glasova je argument konačne odluke o nekom pitanju.

Pojedinac na plenumu definira, prezentira i brani vlastite interese i zajedno sa okupljenima glasuje o politikama koje proizlaze iz tih interesa. Interesi mogu biti vezani za specifične i uske teme ali i one šire koje se odnose na društvo u cjelini. Pojedinac će na plenumu ostvariti svoj interes ako za njega dobije odobrenje od 50% + 1 glas (u trenutku izglasavanja svojeg prijedloga) odnosno “ne ostvariti ga” ukoliko ne dobije potrebnu podršku.

Plenumski model odlučivanja povezuje se s političkim sustavom koji se naziva direktna demokracija, a parlamentarni model odlučivanja uz predstavničku demokraciju kakva je danas Hrvatska ali i većina država Svijeta.

U praksi ne postoji država koja svoj politički sustav bazira na direktnoj demokraciji niti o unutarnjim državnim pitanjima odlučuje plenumski. Švicarska je, primjerice, iako poznata po referendumskom odlučivanju, ipak parlamentarna demokracija koja ustavom građanima jamči mogućnost da direktnim glasovanjem odlučuju o određenim pitanjima. Ne postojanje određenog sustava u praksi nije istovremeno argument na kojemu bi se isti moglo odbaciti.

Razmatranje mora započeti s razlogom zbog kojega se direktnu demokraciju i plenumsko odlučivanje prezentira kao bolje rješenje od parlamentarnog sustava ili čak kao nužno rješenje kako bi se zaštitio opći interes građana. Taj razlog se prvenstveno nalazi u razilaženju između interesa građana i interesa zastupnika koje oni odaberu u parlament. Stječe se osjećaj, koji bi se mogao potkrijepiti i empirijskim dokazima, kako se interesi birača i zastupnika počnu razilaziti netom nakon prijenosa prava zatupanja na potonje, odnosno nakon što izbori završe. Neposrednih primjera ima mnogo, a kako vrijeme mandata prolazi tako ih je, čini se, i sve više. Jedan od aktualnih primjera je nabavka novog voznog parka za državu sa više od 1500 vozila među kojima su i luksuzna vozila namijenjena baš tim predstavnicima građana. Tijekom prenošenja prava zastupanja građani nisu mogli odlučiti o nabavci tih vozila kao ni o brojnim drugim pitanjima koja su u konačnici stvorila konkretan trošak građanima. Javni dug države (oko 200 milijardi HRK) nastao je na istom principu, sumom pojedinačnih odluka zastupnika koje su iziskivale konkretan trošak.

Iz navedenog slijedi kako izabrani zastupnici uživaju respektabilnu razinu autonomije i samovolje u upravljanju državom i gdje se vrlo često ili gotovo uvijek suprotstavljaju opći interesi građana i osobni interesi zastupnika. Pitanja koja oni detektiraju od društvenog značaja ispostave se kao društveno nebitna, istovremeno bitna za njih osobno, a u konačnici za društvo (građane) štetna. U ovom kontekstu može se nastaviti rasprava o problemu monopolizacije moći, o korištenju države kao poluge za stjecanje osobnog bogatstva zastupnika i njihovih odabranika (poticanje poduzetnika, predstečajne nagodbe…) te pojave korupcije, odnosno o smislu države općenito. No time se u ovom tekstu neću baviti.

Zagovornici direktne demokracije i plenumskog odlučivanja svoju primjedbu baziraju na upravo izrečenom, dakle razilaženju interesa građana (općeg interesa) i onoga što u konačnici u politiku i djelo pretvore zastupnici. Rješenje stoga vide u izmicanju prenosa prava zastupanja sa građana na zastupnike i prepuštanje upravljanja državom građanima u ruke.

Međutim ako se parlamentarna demokracija pokazala kao nevaljala zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i direktna demokracija biti jednako tako nevaljala? Ukoliko je centralni objekt i dalje država, a možemo pretpostaviti da jest, te se pitanja kojima će se plenum baviti i dalje od općeg interesa postoji realna opasnost da će takav sustav naslijediti bolesti parlamenta. Štoviše, mogao bi postati i mnogo gori.

Parlamentarna demokracija je kao pozitivnu novinu u svoje vrijeme donijela mogućnost da se prema unaprijed zadanim pravilima odredi svrha i doseg vlasti. Za razliku od autokratskih sustava koji su prethodili parlamentarnim, sa monarhom na čelu čijoj samovolji se svatko morao pokoravati, parlametnarni sustav pokazao se pravednijim jer se njime po prvi puta ograničila samovolja države nad građanima i uspostavili kontrolni mehanizmi (Ustav, zakoni, trodioba vlasti…).

Problemi suvremenog društva baziranog na parlamentarnoj demokraciji nastaju tijekom vremena kako vlast žudi za poturanjem sve većeg broja društvenih pitanja pod kapu politike pa tako u vrijeme Bismarcka ona asimilira sustave socijalnog osiguranja, zdravstvene skrbi, škola itd., koji su do tada bili bazirani mahom na voluntarnoj osnovi (i to vrlo uspješno), da bi se nadalje u sve većoj mjeri počela baviti pružanjem raznovrsnih usluga građanima, uspostavljanjem monopola itd.. Očuvanje integriteta države i općeg interesa građana kroz zauzdavanje samovolje vlasti nad građanima postajalo je sve više sporedna stvar. Država socijalnog blagostanja, nastala na hiperprodukciji i sve učinkovitijem korištenju resursa, postala je primarna okupacija vlastodržaca.

Međutim u pogledu građanskih sloboda izgradnjom države socijalnog blagostanja svjedočimo svojevrsnoj regresiji u smjeru autokratskog doba i karakteristične visoke razine samovolje vladajućih. Javnost često rezonira da se vraćamo u feudalno doba.

Za razliku od promjene koju je narod mogao ostvariti nasilnom smjenom autokrata, uz pomoć revolucije koja je za cilj imala njegovu abdikciju (najčešće i egzekuciju), moderne revolucije ne donose očekivane rezultate. Autokrat naime više nije jedan niti se udio odgovornosti za nastali problem može pravedno rasporediti na sve pojedinačne zastupnike građana kako bi oni bili adekvatno sankcionirani (smijenjeni, zatvoreni, imovinski obespravljeni ili što već predlažu revolucionari).

Kada se govori o prednostima direktne demokracije nad predstavničkom tada se može konstatirati da one nisu onoliko očite koliko su bile u skoku sa autokratskih na parlamentarne sustave. Pitanje je postoje li uopće ikakve prednosti direktne demokracije u odnosu na parlamentarnu jer od zagovornika direktne demokracije i plenumskog odlučivanja zapravo možemo vidjeti kako osnovni motiv promjene nalaze u očuvanju države socijalnog blagostanja koja je nastala kao posljedica sve veće samovolje nositelja parlamentarne demokracije. Ipak onaj pravi problem je sasvim sigurno regresija parlamentarne demokracije u smjeru autokratskih sustava i karakteristične samovolje vlasti.

Ako u potpunosti zanemarimo motive zagovaranja direktne demokracije i dalje ostaje problem plenumskog odlučivanja koji je u praktičnom smislu jednak parlamentarnom uz mnogo problematičnije neposredno funkcioniranje.

Naime ako pristup plenumu omogućen svim građanima tada bismo i dalje imali problem razgraničenja osnovnih društvenih vrijednosti od utjecaja plenuma. Ima li išta što u smislu države vrijedi i što se nikako ne smije mijenjati ili je sve podložno promjenama baš na svakom plenumu? – Primjerice može li plenum odlučivati o životu pojedinca pa i o tome da se nad njegovom imovinom izvrši eksproprijacija?

Ukoliko se na svakom plenumu može postaviti baš svako pitanje i mijenjati baš sve što je definirano prethodnim plenumima tada ćemo sasvim sigurno stvoriti vrlo nestabilan društveni sustav. Na jednom plenumu ćemo odlučiti za, a na drugom protiv o istom pitanju, i tako unedogled. Pitanje braka, primjerice, plenumski bi se u jednom trenutku definiralo kao pravo isključivo heteroseksualnih parova, na drugom pleumu svih ljudi bezuvjetno, na trećemu opet ono prvo, na četvrtom iz inata samo LGBT populaciji itd. Jer podsjećam plenum u teoriji nije ideološki motiviran, on je sredstvo kroz koje građani slobodno odlučuju o onome što žele, a njegovi zagovornici pravednost tog sustava vide isključivo u tome što većina odnosi pobjedu. Ako i nije tako tada plenumu mora prethoditi neki jasan temelj, a temelji su u principu uvijek ideološkog predznaka. Plenumi tako nemaju niti svoj početak, a niti svoj cilj. Barem kako sada stvari stoje.

Dopuštajući svakome da iznosi prijedloge i glasuje na plenumu sustav direktne demokracije potencira neusporedivo veću opasnost od one koju nalazimo u parlamentarnom sustavu kojeg se želi njome zamijeniti. U domeni bujanja korupcije i kronizma to se može lijepo ilustrirati. Zagovornici direktne demokracije i plenuma u većini slučajeva su žestoki kritičari kapitalizma (antikapitalisti). Ako su već detektirali po društvo razarajuću spregu političara (parlamentarnih zastupnika) i kronista koji međusobno zadovoljavaju vlastite interese na štetu građana, što usput rečeno nije kapitalizam već “kleptokracija i kronizam”, tada ti isti političari i kapitalisti i dalje imaju pristup plenumu i direktnoj demokraciji. Oni i dalje imaju otvoren put da na isti način definiraju pravila sebi u korist, a ostatku građana na štetu. Uz otvorena vrata većinu na plenumu oni će lako osigurati.

Pojedini plenumi, primjerice ovi u BiH, zabranili su prisustvo političarima. No kakva je to demokracija? Ako to (“demokratski”) zanemarimo pa zabranimo pristup plenumu političarima za koje se generalno tvrdi da su pokvareni, a sasvim sigurno jesu, tada plenumu i dalje pristup imaju kapitalisti koji su danas skloni trgovati s političarima. Plenum dakle nije mjesto koje će zaštititi građane od bolesti parlamentarnog sustava s kojima su danas suočeni već je mjesto na kojemu će se još lakše trgovati interesima na štetu nezainteresiranih. Može li se zabraniti pristup plenumu i kapitalistima? Kako? Tko su kapitalisti među građanima i koje metode su dokazano uspješne u detekciji kapitalista? Ima li među kapitalistima razlike? Primjerice može li na plenum vlasnica neke male cvjećarnice ili vlasnik bike-shopa? Zašto je vlasnik bike-shopa manje kapitalist od vlasnika nekog trgovačkog centra? Gdje se podvlači crta?

Plenumi tehnički funkcioniraju baš kao i sabor ili kakva druga skupština. Plenum od 1000 građana može se moderirati jednostavno ako se diskutira o vrlo uskoj temi. Sama tehnička izvedivost plenuma nije dokaz tome da on funkcionira u političkom smislu, kao sredstvo direktne demokracije, niti se u tom smislu može koristiti kao argument. Za razliku od parlamenta i okvira kojima je parlament ograničen plenum naizgled nema okvira. Ako ih i ima tada trebaju biti jasno artikulirani da bi se o njemu mogla dati jasna i kompletna kritika.

Iz svakodnevnih događaja vidimo da se na plenumima uglavnom razglabaju revolucionarne i subverzivne teme te kako je bastion domaće plenumske klike Filozofski fakultet u Zagrebu – koji je od 2009. naovamo održao ni manje ni više 200 plenuma. Umjesto da su okupirani studijem mnogobrojni studenti filozofskog vrijeme troše na plenumske aktivnosti (blokade predavanja i slično) ne mareći pri tome kako im se sredstva za studij omogućuju iz državnog proračuna kojeg puni masa od države obespravljenih građana (uključujući i Todorićeve blagajnice koje im služe kao mjerna jedinica robovlasničkog odnosa). Te blagajnice osim što su u funkciji pokvarenih političara i kroni-kapitalista su na jednak način i u funkciji sponzoriranja aktivističkog djelovanja revolucionara s FF-a.

Jedna od agendi te klape je i “besplatno obrazovanje za sve”. Pa ako nemate namjeru eksploatirati tu blagajnicu na koga ćete onda prebaciti trošak svojeg studija? Na svoje pajdaše političare s kojima sada u talu eksploatirate ovu jadnicu? Teško. Vama političari trebaju da bi održali mit o besplatnom obrazovanju. Vama treba potlačena klasa koja će biti u funkciji državnog proračuna iz kojega se zajednički financirate. Vama treba država kao centralna točka za osiguranje vaših osobnih interesa.

Dakle po čemu je to direktna demokracija sa plenumom na čelu bolja od predstavničke na čelu sa parlamentom i kako se blagajnica može obraniti od utjecaja oba suštinski jednaka sustava?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Eksploataciju poreznih obveznika zaštititi Ustavom RH!

11 Srijeda pro. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 19 komentara

Oznake

demokracija, GONG, Hrvatska, imovina, ljudska prava, nevladine organizacije, novac, odbor za ustav, Peđa Grbin, porez, porezni konzumenti, porezni obveznici, pravda, pravo, proračun, referendum, sloboda, Ustav, vlada

If voting made any difference they wouldn’t let us do it!

– Mark Twain

U prijevodu, kada bi glasovanjem mogli nešto promijeniti tada nam ne bi dozvolili (Vlast) da glasujemo.

Nije prošlo niti mjesec dana otkako sam komentirao prijedlog sindikata i nevladinih organizacija (na papiru nevladinih, u praksi vladinih produženih ruku), udruženih u prijedlozima upućenima na javnoj raspravi o promjenama Ustava u dijelu referendumskih pitanja, a Odbor za Ustav Sabora RH već je prihvatio njihov prijedlog i to u cijelosti onako kako su ga je skrojila družba interesnih skupina.

Pitanja o kojima se uskoro više neće moći odlučivati referendumom:

– koja se odnose na ograničavanje ili smanjivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda sadržanih u Glavi III. Ustava,
– koja se odnose na obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, osim potvrđivanja, otkazivanja ili povlačenja iz tih ugovora,
– koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav,
– koja se odnose na obranu i nacionalnu sigurnost,
– koja se odnose na izbore i imenovanja u djelokrugu Hrvatskoga sabora.

Referendumskih inicijativa u dogledno vrijeme možemo očekivati više jer je potreban broj za raspisivanje referenduma smanjen sa 10% ukupnog broja birača (oko 370.000) na 200.000. Dakle biti će lakše inicirati referendum jer će za to biti potrebno 45% manje potpisa nego danas. Ipak, referendum može proći tek ako se odazove definiran postotak ukupnog broja birača na biračkom popisu, ovisno o prirodi promjene koja se traži.

Među gomilom nevladinih organizacija koje su uputile prijedlog ograničenja referendumskih pitanja pred Odbor našao se i GONG, a u Odboru se našao glavom i bradom izvršni direktor GONG-a g. Dragan Zelić. 😉

Na prekjučerašnjem zasjedanju odbora, gdje se diskutiralo o predloženim ograničenjima, i došlo do zaključka da su ograničenja blagotvorna za slobodu građana i proces demokratskog odlučivanja, manifestirala se zanimljiva nakana. Naime predsjednik Odbora Peđa Grbin predložio je da se za odluke koje Sabor donosi dvotrećinskom većinom, traži natpolovična većina od svih upisanih u popis birača, za organske zakone 40 posto, a za izmjenu tzv. običnih zakona 30 posto. Na to je reagirao g. Zelić…

Bojimo se da će uz ovakve uvjete, gdje se, na neki način, olakšava pokretanje referenduma, biti puno pokrenutih referenduma, ali da će se odluka na referendumu vrlo teško donositi. Novac će otići u zrak i vjetar. To će biti jedna zanimljiva igračka građanima od koje neće biti nikakve koristi

… pa predložio da se prag za ove “obične” zakone spusti na 25%. Nakon Zelićeve ingeniozne argumentacije Odbor je prihvatio prijedlog, a što god da oni sami sebi predložili ionako im ne može ići na štetu. Niži prag prolaznosti znači tek da će se putem referenduma češće trgovati idejama na štetu poreznih obveznika i za korist interesnih skupina.

Koliko god se ovo prezentiralo kao pozitivna stvar u demokratskom sazrijevanju u cijeloj priči radi se o predstavi iza čijih kulisa interesne skupine trguju slobodama građana i njihovom imovinom. Vidimo to u slijedećem:

GANG-u i ostatku parazita ne odgovara da porezni obveznici, koji čine tek 28% biračkog tijela, imaju pravo odlučivati o tome u kojoj mjeri će ih porezni konzumenti eksploatirati stoga su to pitanje ograničili prijedlogom u trećoj točki (pitanja koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav). Naime kada bi porezni obveznik mogao postaviti referendumsko pitanje o smanjenju porezne presije nad njime tada bi to značilo da parazitska gomila ostaje zakinuta za svoje pravo da ih putem države eksploatira. 72% birača su porezni konzumenti i žive na račun oporezivanja imovine 28% poreznih obveznika. Porezni konzumenti su zakonodavac, državna uprava, javni sektor, nevladine organizacije i mnogi drugi koji svoje prihode temelje i ostvaruju iz državnog proračuna. Njima je važno da je državni proračun velik i stabilan jer to im jamči stabilnost osobnih prihoda. O tim pitanjima oni jednostavno ne žele raspravljati sa onima koje eksploatiraju, štoviše oni će zabraniti eksploatiranoj skupini da se na ikoji način odupre toj ideji.

Nažalost, porezni obveznici takvi kakvi jesu, uglavnom nezainteresirani za političku borbu, jer se nastoje baviti produktivnim aktivnostima vjerujući da će od toga imati koristi, propustili su prije mjesec dana pobuniti se na prijedlog ograničenja referendumskih pitanja koja se tiču njihovih osobnih sloboda i imovine, tobože zaštićenih glavom III Ustava RH. Propustili su isto učiniti i prekjučer kada su mediji izvjestili o zasjedanju i odluci Odbora za ustav koji je podržao ograničenje njihovih elementarnih prava i sloboda. U trenutku kada će saborski zastupnici podići ruke u znak prihvaćanja izmjena Ustava na vrata Sabora neće pokucati niti jedan porezni obveznik i suprotstaviti se donošenju odluke na njegovu štetu.

Prava slika stvari je ovakva:

porezni_konzumenti

Postavljam pitanje – sada, kada su nositelji javne vlasti odlučili zatrti prava poreznih obveznika za sva vremena, što više štiti porezne obveznike od mogućnosti da ih interesne skupine okupljene oko državnog proračuna eksploatiraju do mile volje?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (45)

07 Subota pro. 2013

Posted by Kapitalac in Liberalna misao

≈ 4 komentara

Oznake

cilj, demokracija, društvo, Država, ideologija, liberalizam, Liberalna misao, politika, socijalizam

Kada bismo na neki način pokratili sve argumente dane u društvenim debatama ostala bi kao rezultat tek država kao alat kojim ideološki suprotstavljene strane nastoje ostvariti svoje ciljeve.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Struktura birača u Hrvatskoj

03 Utorak pro. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 34 komentara

Oznake

birači, broj glasača, demokracija, glasanje, glasači, glasovanje, izbori, manjina, parlament, referendum, većina

Od Ministarstva Uprave doznajem kako u Hrvatskoj ima 3.740.951 birača (A).

Od Državnog zavoda za statistiku doznajem kako je u Hrvatskoj zaposleno 1.349.987 građana (B) od kojih je 298.517 (C) zaposleno u Javnoj upravi, obrani, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi. Dakle o izravnom trošku poreznih obveznika (PO). Zaposlenih na račun poreznih obveznika ima još ali postojeća statistička klasifikacija djelatnosti ne odgovara na pitanje tko prima plaću iz državnog proračuna, a tko izvan njega.

Poreznih obveznika (PO) ima najviše onoliko koliko je razlika (B – C) odnosno 1.051.470.

No osim zaposlenih u javnom sektoru na trošak poreznih obveznika žive i druge skupine aktivnih ili neaktivnih građana. Oni zajedno čine skupinu koju ću nazvati porezni konzumenti (PK), a njihov broj je najmanje razlika između broja birača (A) i broja poreznih obveznika (PO). Dakle PK = A – PO odnosno 2.689.481.

Grafički odnos poreznih obveznika i poreznih konzumenata izgleda ovako:

struktura_biraca

Iz grafičkog prikaza je jasno kako je broj poreznih konzumenata 2,5 puta veći od broja poreznih obveznika. Drugim riječima skupina poreznih konzumenata nema nikakvih problema ili moralnih nedoumica oko eksploatiranja poreznih obveznika za vlastitu korist. U tu svrhu koriste državu kao alat za implementaciju mehanizama za redistribuciju novca, a demokraciju kao alat za artikulaciju vlastitih želja.

Ne čudi stoga što su građani Hrvatske priupitani kroz ankete u većini podržali ideju za uvođenje temeljnog dohotka ili ograničenje managerskih plaća. Naime temeljni dohodak bi poput postojećih privilegija koje uživaju rado ostvarili eksploatacijom poreznih obveznika. Podržavanje ideje o ograničavanju plaća managera jest “sindrom jedenja iz istog lonca” – ako država pomogne zaustaviti proždrljivca tada će i drugi uspjeti napuniti svoje želuce. No kao što vidimo u grafičkom prikazu problem očito nije u tome. Nazivati porezne obveznike proždrljivima, pohlepnima ili sebičnima tek je kukavičko dobacivanje iz tabora poreznih konzumenata koji su sami sinonim za sve ono što preziru.

Međutim to nikako ne znači da ovime dozivam državu da ih pretvori u porezne obveznike. Država ih je prije svega pretvorila u porezne konzumente. Država bi stoga trebala prestati biti posrednik u redistribuciji novca jednih prema drugima te radikalno reducirati svoj administrativni okvir.

Optimalan alat za redistribuciju vrijednosti među građanima jest slobodno i neometano tržište. Tom stanju treba težiti pa će ovakvi grafovi iščeznuti u svojoj besmislenosti zajedno sa neprirodnim podjelama među građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Iluzija slobode izbora

22 Četvrtak kol. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ Komentiraj

Oznake

demokracija, desnica, glasovanje, građani, iluzija, izbor, ljevica, politika, stranka, vlada, vlast

iluzija_slobode_izbora

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (35)

12 Ponedjeljak kol. 2013

Posted by Kapitalac in Liberalna misao

≈ Komentiraj

Oznake

demokracija, društvo, Država, liberalizam, Liberalna misao, ovisnost, sloboda, socijalizam, vlada, vlast

Ideja o državi slobodnih ljudi, nasuprot države predvođene velikom i odlučnom vladom, nema nikakvih izgleda sve dok se prividno stabilan položaj većine financira novcem njihovih sugrađana (ili dok postoji uvjerenje da njihov prividno stabilan položaj financira netko drugi, a ne oni sami posredstvom vladinih manipulacija).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država ili društvo privatnog prava (Prof. dr. Hans Hermann Hoppe)

03 Ponedjeljak lip. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 1 komentar

Oznake

demokracija, društvo, Država, etatizam, Hoppe, pravo, privatno, vlasništvo, zakon

U nastavku možete pročitati tekst prof. dr. Hansa Hermanna Hoppea “Država ili društvo privatnog prava” u prijevodu g. Dominika Ešegovića, povjesničara iz Münchena, koji je odobrio prof. Hoppe i dao blagoslov za objavu na ovom blogu. U tekst prof. Hoppea uvodi vas g. Ešegović svojim razmišljanima o etatizmu sklopljenima pod naslovom “Etatizam – što je to?”. Original teksta prof. Hoppea možete pročitati na njemačkom jeziku ovdje.

Etatizam – Što je to? (Dominik Ešegović)

Država ili društvo privatnog prava (Prof. dr. Hans Hermann Hoppe)

Etatizam – Što je to?

Uvod 

Etatizam? Što je to? Prema hrvatskom jezičnom portalu, etatizam (fr. état: država) je „teorija i praksa što većeg udjela ili potpune vladavine države u ekonomskim i društvenim odnosima“ ili pojednostavljeno „vlast državnog birokratiziranog aparata.“ A u rječniku stranih riječi (B. Klaić) etatizam je objašnjen kao: „državotvorstvo, državni socijalizam, posezanje države u privatnopravne odnose.“

Pogled unatrag – doba apsolutizma

„L’etat c’est moi“ – „država sam ja“ su navodno poznate riječi apsolutističkog kralja Luja XIV. Prema uzoru apsolutizma, kralj je neskučen vladar svoje države, bezuvjetan suveren iznad sve granice prava. Stanovnici njegovog područja vladavine su u potpunosti njemu odgovorni i podložni. Sama riječ gospodara je zakon, i svatko se mora njoj pokoravati. Onakav režim je bio prevladajuć ne samo diljem Europe, nego i diljem svijeta. Neograničena moć jednog vladara je samo, ako uopće, skučena zbog utjecaja drugih vladara na njegovom teritoriju i zbog djelomičnog utjecaja crkve ili drugih vjerskih režima. Sloboda pojedinca je nepoznat pojam i pravo na vlasništvo uvijek ovisi od odobrenja vladara. Pojedinac u apsolutističkom svijetu nije puno više od običnog sluge svog vladara koji ponizno izvršava njegove odn. tuđe želje. Kad bi netko razmišlao o ovome, možda bi shvatio da i dan danas običan čovjek odn. radnik prodaje svoj rad izvršavajući tuđe želje odn. želje svoga narednoga. No, da bi se netko nalazio u takvom određenom radnom odnosu, potrebno je sklopiti međusobni ugovor između radnika i poslodavca. Taj definira obveze i prava u radnom odnosu. Ugovor o radu se može ukinut, npr. kad je poslodavac nezadovoljan sa učinkom namještenika ili ako se zadnji ne slaže s radnim uvjetima. Ovakav „slobodan“ odnos u apsolutizmu između vladara i podanika ne postoji. To znači da se vladar može riješiti svojih nepoželjnih podanika, ali ni jedan žitelj vladarskog područja ne može se protiviti vladarskim odlukama, osim da prenagljeno pobjegne iz države. Taj bjegunac bi vjerojatno morao ostaviti svoju obitelj i imetke ako uopće nađe mogućnosti za bijeg i dalje povoljniji teritorij drugog, blažeg gospodara. Bilo kako bilo, ugovora između državljanina apsolutističke zemlje i vladara jednostavno nema. Pojedinac na teritoriju vladara nemože ni „glasati s nogama“, tj. izbjeći iz države ako su granice zaštićene. Društvenog ugovora u pravnom smislu nema. Legitimitet države i apsolutna moć vladara ne zasnivaju se prvobitno na konsenzusu podanika (građanina), nego na Božjoj milosti. Svaka pobuna protiv neograničene vlasti gospodara se smatra protivljenjem Božjoj želji. Zatim se sve pobunjenike nemilosrdno kažnjava. Ugovor, ako je u tom sustavu uopće ikad postao, se zasniva na Božjoj odluci, što ga čini ugovorom između samog Boga i vladara. Puk je isključen iz tog ugovora ili samo spomenut kao podložno krdo bezvoljnih ovaca u ljudskim tjelesima, koje su tobože spremni da bezuvjetno služe njihovom gospodaru.

Od francuske revolucije do Republike Hrvatske

Doba prosvjetiteljstva u Europi se suprotstavlja ovom stavu. Služeći se razumom i idejama „slobode“, prosvjetiteljstvo teži obnavljanju znanja, filozofije i etike. Ljudi, naročito u francuskoj revoluciji, su se emancipirali od tiranije jednog vladara i otvarali su vrata društvenom napretku i osobnom razvoju. Sve veći broj „građana“ je odbacivao starovjekovno podaništvo apsolutnog vladara. Silne revolucije su potaknule promjene vladarskog sustava, često ostavši krvavi trag do konačnog postavljanja novog režima – demokratske republike. Sklopio se novi društveni ugovor u ime građanske revolucije, često praćen agresijom bivšeg vladarskog režima, koja je vodila narod u domovinski rat (npr. Hrvatska, a slično SAD, Izrael itd.). Svakom čovjeku (građaninu) se priznalo i obećalo ljudska prava. Suverenitet apsolutnog vladara uručivao je se čitavom narodu, tj. potpuna vlast vladara je prešla u ruke državljanina. Prema tome, vrhovništvo države se svodi na želju naroda, po demokracijskom sustavu, na samu većinu.

Odonda demokratska većina je neoboriv suveren države. Ona je vrhovna po moći i samostalno vlada vlastitim teritorijem. Pojedinac se kreće u okviru svojih, od „većine“ odabranih prava i bolje da se ne protivi njezinoj odluci, pošto su posljedice slične kao u dobu apsolutizma. Demokratski sustav se propisao prema deklaracijama i zakonima većine, obećavajući da ni jedna odluka neće biti donesena koja bi bila u proturječju s njezinim odlukama. Ali što, ako interes pojedinca se ne poklapa s interesom demokratske vlasti? Odluku o tom sukobu će donijeti državni agent demokratske legitimnosti. Može pasti odluka da se pojedincu oduzima sav posjed, da bude protjeran iz svoje „vlastite“ zemlje, pa čak i ako se nije ništa zadužio – samo zato što je se odlučilo da je za dobro većine. Po golom smislu demokracije, sama oskudna većina bi mogla glasati da se iskorjeni jadnu manjinu – iz čistog mira. Sama legitimacija bi bila demokratska. Ljudska prava su u kontekstu demokracije plastična i po hirovitom raspoloženju većine promjenljiva. Pravo na vlasništvo je prema toj logici relativno: Danas smijem imati svoju kuću, sutra ću je morati, po demokratskoj odluci, posuditi svome susjedu, a prekosutra će mi je državna služba zaplijeniti zato što neću moći platiti sve poreze i kamate na kuću. A dali sam uopće ja neograničen vlasnik svoga tijela je po ovim uvjetima više nego upitno. Sutra će demokratska vlast donjeti odluku o sazivanju svih muških građana u vojsku, gdje po opasnim uvjetima mogu izgubiti svoj život ili u obrani svoje domovine ili u agresivnom ratu nad susjednoj državi. Ni jedan „poziv“ države nije dobrovoljan. Slobodan ugovor ne postoji, nego većina odlučuje. Sad bi se moglo nadodati da je barem ta „većina“ slobodna u svojoj odluci. Što je onda pojedinac i manjina? Kako smo saznali, odnos pojedinca prema vladaru u apsolutizmu je bio jednostran: Vladar je dao odluku, a pojedinac se morao pokoravati tome. Danas je većina vladar, a pojedinac se mora pokoravati njezinoj odluci. U sustavu kolektivnog suvereniteta, u kojem postoji neograničena moć jednog nadređenog autoriteta, sloboda postoji samo u izmjenjivim granicama. A sloboda je mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja.

Odgovor na pitanje da li su prijašnji otpor protiv nepravednog centralizma i borba za „slobodu“ bili sasvim uzalud, je jednostavan: Borba za slobodu nije nikad u povijesti čovjeka bila uzalud ni će biti u budućnosti. Međutim, pokazuje se jasnije svaki dan, da je ta borba aktualna i sve važnija, da se mora nastaviti s ciljem samostalnog i bogatog života. Domovina, to je zemlja, to su ljudi, to su priče, a i povijest, običaji, kultura, vjera i tradicija. A prije svega domovina je i ljubav. A ljubav postoji samo u slobodnim odnosima. Nitko nemože prisiliti čovjeka da voli nekoga ili nešto bez da je uzrok za tu ljubav međusobni i dragovoljni odnos. Ta ljubav može rasti, a tako može poput živog bića i uginuti. Kad je riječ o „državi“ mi često mislimo upravo na domovinu. Ali upravo ta domovina, nije „država“. Pravi patriotizam se izrazi u ljubavi prema domovini. Naš državni sustav je više sklon prema gašenju tog žara, nego poticanju domoljublja, pristojnosti, kooperacije, i poštenog rada. Samo slobodni odnosi mogu omogućiti i čovjeku da postigne pravu svrhu svog života. To postići nije samo neophodno za mirnu i uspješnu budućnost, nego čak i za sami opstanak čovječanstva. Sljedeći tekst će objasniti dali je sloboda ostvariva i poželjna u okviru države.

Država ili društvo privatnog prava

Problem društvenog poretka

Legendarni Robinson Crusoe, sam na svom otoku, može raditi što god želi. Njemu se ne postavlja pitanje o pravilima određenog zajedničkog ljudskog života. Naravno, ovakvo se pitanje može postaviti, tek kad jedna druga osoba, u našem slučaju Petak, stiže na otok. Ali čak i onda to pitanje ostaje donekle nebitno, sve dok nečega ne nestane. Zamislite da je dotični otok rajski vrt. Sva vanjska dobra bila bi dostupna u izobilju. Ta dobra su „slobodna dobra“ kao i zrak koji dišemo, koji obično predstavlja „slobodno“ dobro. Što god da Robinson radi s dobrima, njegova dijela nemaju uzvratni utjecaj ni na njegovu buduću pričuvu dobara, ni na Petkovu trenutnu ili buduću pričuvu istih (ili obrnuto). Zato je nemoguće da bi ikad došlo do sukoba između Robinsona i Petka u vezi upotrebljavanja tih dobara. Sukob je tek onda moguć, kad dobra počinju nestajajati; a tek onda postoji potreba za pronalaskom pravila, koja omogućuju miran zajednički život bez konflikata.

U raju postoje samo dvije deficitarne robe: Fizičko tijelo jedne osobe i njezino stajaće mjesto. Robinson i Petak imaju svako za sebe samo jedno tijelo i jedno stajalište. Oni nemogu biti prisutni na više određenih mjesta i nemogu ispuniti sve želje istovremeno. Naprotiv, moraju stalno birati između boljih i lošijih stajališta te između potreba prvog i drugog reda. Ali s time i može doći do sukoba između Robinsona i Petka: Oni nemogu istovremeno preuzeti isto stajalište bez ulaska u fizički sukob. Radi toga čak i u izobiljnom raju, moraju biti jednostavna pravila zajedničkog života – pravila, glede prostornog bivanja i kretanja osoba. Izvan raja, gdje postoji nedostatak, moraju postojati pravila, koja određuju postupanje ne samo s osobama u njihovim stajalištima, nego i sa svim rijetkim dobrima, da bi se moglo spriječiti sukobe. To je problem društvenog poretka.

Rješenje problema: Ideja privatnog vlasništva

Prijedloga za rješavanje problema društvenog poretka ima puno, a to mnoštvo prijedloga je pridonijelo da se potraga za onim jednim, „ispravnim“ rješenjem problema često smatra iluzornom. No, dugo već postoji jedno poznato ispravno rješenje, stoga za moralni relativizam nema razloga. Rješenje problema društvenog poretka je ideja privatnog vlasništva.

Prije svega ćemo formulirati rješenje posebnog slučaja, raja, a zatim za opći slučaj jednog svijeta koji se odlikuje sveobuhvatnom oskudnosti dobara.

Dotični problem u raju riješi se s jednostavnim pravilom koje određuje da svaka osoba smije smjestiti i pokretati svoje tijelo, pretpostavivši samo da lokacije prethodno nisu bile zauzete od tijela drugih osoba.

A izvan raja to rješenje se sastoji od četiri pravila koja su spojena:

Prvo: Svaka osoba je privatni (i ekskluzivni) vlasnik svoga fizičkog tijela. U stvari, tko ako ne Robinson sam bi trebao biti vlasnik Robinsonovog tijela? Ili Petak, ili Robinson i Petak skupa? Ali onda se nebi sukob mirno spriječio, nego bi se ga izazvalo i činilo neizbježnim!

Drugo: Svaka osoba je osim toga privatni vlasnik svakih onih prirodno-danih dobara, koje je prvo smatrala rijetkima i koje je počela upotrebljavati i prerađivati uz pomoć svog vlastitog tijela, tj. , prije nego što bi ista dobra bila smatrana rijetkim i korištena od drugih osoba. Tko drugi, ako ne prvi korisnik, bi trebao biti vlasnik? Drugi korisnik, ili prvi i drugi skupa? A onda bi to izazvalo sukob, umjesto bi ga spriječilo!

Treće: Svaka osoba, koja uz pomoć svoga tijela i drugih stvari (dobara) koje je izvorno posvojila, dalje proizvodi druga dobra, postaje vlasnik tih dodatnih dobara, budući da u proizvodnom procesu se fizički integritet vlasništva drugih osoba nezahtijevano ne povrjeđuje.

Četvero: Nakon prvog posvajanja jednog dobra, tj. kako se John Locke izrazio, „miješao“ isto dobro s radom, pravo vlasništvo nad njim i nad svakim daljnjim dobrom, s njegovom pomoći proizvedenim dobrom, samo može biti proslijeđeno dobrovoljno i ugovorno, tj., obostrano pogodno i bez sukoba. Tako se pravo vlasništva proslijeđue od prijašnog na sljedećeg vlasnika.

Na ovom mjestu može se sačuvati iscrpno etičko i gospodarstveno opravdanje ovih pravila . To se navodilo drugdje. Ovdje se samo treba temeljito ustanoviti sljedeće .

Nasuprot višestrukim tvrdnjama, da se u slučaju institucije privatnog vlasništva radi samo o jednoj konvenciji, mora se i ustanoviti sljedeće: Konvencija slijedi namjeru i postoji alternativa umjesto nje. Tako je latinska abeceda npr. jedna konvencija. Slijedi namjeru pismene komunikacije i postoji alternativa za njezino mjesto, kao npr. Ćirilica. No, što je svrha pravila ili propisa? Da nebi bilo međuljudskih sukoba – tj. da nebi bilo zbog prvobitnih skladnosti interesa svih osoba nikada ni jedna situacija u kojoj bi dvije ili više osoba htjeli upotrebiti upravo isto dobro za (neuskladivu) uporabu, onda nebi trebalo nikakvih pravila. Svrha je svih pravila, izbjegavati ,inače neizbježive, sukobe. Pravilo, koje stvara sukobe, umjesto da ih izbjegava, proturječi svome vlastitom smislu. To pravilo je bez svrhe odn. je izopačeno. Glede svrhe sprječavanja sukoba, institucija privatnog vlasništva očigledno ipak nije samo konvencija, pošto nema alternative za nju. Samo privatno (eksluzivno) vlasništvo omogućuje, da svi inače neizbježivi sukobi stvarno mogu biti izbjegnuti. A samo kad se privatno vlasništvo svodi na izvorne činove prisvojenja, moguće je, da svaki mogući sukob od početka čovječanstva može biti izbjegnut. Jer samo prvobitno prisvojenje jednog prethodno neprisvojenog dobra može nastati bez sukoba, jednostavno zbog toga, što (po definiciji) nitko prije nije mogao imati nikakav odnos prema tom dobru.

Problem provedbe pravila i zaštita privatnog vlasništva: država

Koliko god je razumijevanje ovog čina važno da osnivanje privatnog vlasništva koji se temelji na probitnom posvajanju kao sredstvo rješenja, nije dovoljno da stvara istinski društveni poredak. No, i da bi svatko znao kako se može spriječiti sukobe, ipak je moguće da osobe neće spriječiti sukobe nego da od njih očekivaju osobne prednosti (na račun drugih). Uistinu, dok ljudi jesu kako jesu, bit će ubojica, pljačkaša, kradljivaca i varalica, koji se ne drže objašnjenim pravilima. Zato svaki društveni poredak treba, da bi mogao opstati, mehanizme koji vode brigu da se kršitelja pravila uspješno drži u šahu. Ali kako da se riješi taj zadatak i tko će ga riješiti?

Standardni odgovor na ovo pitanje je sljedeći: ovo, t.j., provedba prava i reda, jest prije svega (jedini) zadatak države. Posebice to jest odgovor, koji se da od strane klasičnog liberalizma, također od mog osobnog intelektualnog učitelja, velikog austrijskog teoretičara ekonomije i društva- Ludwiga von Misesa. Dali je odgovor točan, ovisi o tome, što mi podrazumijevamo pod državom. Država jest, prema standardnom odgovoru, ne samo neka vrsta specijalizirane tvrtke. Nego državom definiramo jednu agenturu, koja je obilježena dvijema posebnim karakteristikama. Prvo (i presudno) država jest agentura, koja vrši teritorijalni monopol nad posljednjom odlukom u vezi svih slučajeva sukoba. Država jest ultimativni sudac u svim slučajevima sukoba, uključujući i one u kojima je ona sama, odn. njezini predstavnici, upletena. Nema više apelacijske instance od same države. A drugo, država ima teritorijalni monopol nad oporezivanjem. Država može jednostrano određivati cijenu, koju naprti nastanjenim osobama na „njezinom“ teritoriju, za financiranje njezine sudačke djelatnosti zadnjeg stupnja, bez ikakve suglasnosti onih kojih se to tiče.

Temeljna zabluda etatizma

Koliko god je standardno mišljenje rašireno, da postoji nužnost i poželjnost za osnivanje države kao teritorijalnog monopolista s ultimativnom nadležnošću suda, toliko je u eklatantnoj proturječnosti s elementarnim, etičkim i ekonomskim načelima i pravilima.

Pod prvo: Među ekonomistima i političkim filozofima postoje dva skoro jednoglasno akceptirana iskaza:

– Prvo: Svaki „monopol“ je iz gledišta konzumenata „loš“. Pritom je monopol u klasičnom smislu definiran kao jedna jedinom poduzetniku dana povlastica, tj. nemogućnost „slobodnog ulaska“ u određeno polje proizvodnje. Samo jedan proizvođač A smije proizvoditi određenu robu X. Ovakav monopolist je „loš“ za konzumente, zato što, zaštićen od potencijalnih konkurenata, ponuda, cijena i kakvoća njegovog proizvoda će biti manje povoljna odn. manje vrijedna nego u slobodnoj konkurenciji.

– Pod drugo: Proizvod prava i reda odn. „pravna sigurnost“ je prvorazredan zadatak „države“ (kakva je sad definirana). Ovdje pod „sigurnošću“ podrazumijevamo širi pojam kako se nalazi u Američkoj deklaraciji o neovisnosti, što obuhvaća: zaštitu života, vlasništva i osobne težnje ka sreći, unutrašnje i vanjske agresije, tj. kriminal i rat.

Jedan iskaz je očigledno nespojiv sa drugim. No, ta činjenica nije često mučila ekonomiste i filozofe – i ako jest, onda se obično sumnja u to da prvi iskaz vrijedi prije nego što bi se sumnjalo u drugi. Ali baš postoje neoborivi teoretski razlozi (i gomila empirijskih dokaza), koji pokazuju obrnuto, tj. osporavaju vrijednost drugog iskaza.

S teritorijalnim monopolom nad ultimativnom presudom i isposlovanju prava, država nije bilo koji monopolist, kao npr. monopolist mlijeka ili automobila, koji proizvodi mlijeko ili automobile usporedivo niže kakvoće po višim cijenama. Nenalik na sve ostale monopoliste, država neproizvodi samo manje vrijedna dobra nego također i “ne-dobra“. Doista prvo mora proizvoditi ne-dobra (kao porezi), prije nego što može producirati nešto, što bi se moglo onda smatrati manje vrijednim dobrom.

Ako jedno zastupstvo ima završno ovlaštenje nad odlukama u svim slučajevima sukoba, onda ima i isto ovlaštenje s obzirom na sve sukobe, koje se tiču i njega samog. Prema tome, mora se očekivati, da dotičan monopolist, neće samo biti činitelj izbjegavanja i izravnavanja spora, nego da će i posebno sam uzrokovati i provocirati sukobe, samo da bi donio odluke sam sebi u korist. Ako se samo može osloniti na državu, da bi se moglo ostvarati pravednost, ona se sve više pervertira u državnu korist. Ovo stvarno stanje nemogu promijeniti ni „ustavi“ ni „vrhovni sudovi“, jer se radi još uvijek o državnim ustavima i o državnim sudovima. Koje god granice postave ovi ustavi jednoj državi, odluka o tome dali su njezina djela pravedna ili ne, u svakom će slučaju donijeti osobe, koje su same poslovni zastupnici države. Zbog toga, predvidivo je da se stalno mijenja i izdubljuje definicija privatnog vlasništva i zaštite vlasništva, u prednosti zakonodavne vlasti države. Na mjesto vječnog, nepokolebljivog – shvatljivog i uočljivog prava stupi samovoljno zakonodavstvo.

Nadalje, kao tijelo s završnim pravom odlučivanja, država ima teritorijalno pravo na oporezivanje na raspolaganju, tj. ona smije jednostrano, bez suglasnosti svih zatečenih, određivati cijenu za svoje usluge, koje subjekti privatnog prava moraju njoj platiti, što se temelji na pervertiranom pravu. Jedna agencija, koja tvrdi da štiti život i vlasništvo, a koja se financira porezima, u proturječnosti je sama sa sobom: izvlaštavajuća je zaštitnica vlasništva. Motivirani kao svatko sa samoživošću i s bezvoljnošću za radom ali darovani s jedinstvenim ovlaštenjem ubiranja poreza, može se očekivati da državni agenti neprestano pokušavaju, maksimirati troškove za sigurnosti, a istovremeno minimirati zbiljsku proizvodnju iste. Što se više novca da potrošiti, a što se manje mora napraviti za njega, to bolje se prolazi.

Daljnje etatističke zablude: demokratska država

Osim temeljne zablude etatizma, postoji i još više zabluda u vezi posebnog slučaja demokratske države, koje se ovdje treba barem kratko spomenuti (opširnija obrada ove teme navodila se drugdje).

Tradicionalni, starinski oblik države je (apsolutna) monarhija. Monarhiji se je, posebice od klasično liberalne strane, predbacivalo da je neudruživa s nepromjenjivim načelom „jednakost svih pred zakonom“. Umjesto toga, ona bi se temeljila na osobnim povlasticama. Zbog toga se argumentiralo, da bi se trebalo zamijeniti monarhističku državu s demokratskom. Dopuštajući svakom ravnopravno sudjelovanje i ulaz u državnu vlast, umjesto pridržavanja tog ulaska privilegiranoj plemićkoj klasi, smatralo se da bi princip jednakosti svih pred zakonom mogao svakome odgovarati.

Zapravo je ta „demokratska jednakost“ nešto sasvim drugačije i sasvim nespojivo s idejom univerzalnog prava, koje je za svakog jednako, te svugdje i stalno vrijedi. Dualizam prava, kojemu se prethodno prigovaralo – tj. jedno pravo koje je više vrijedeće za kraljeve i za plemiće i jedno pravo nižeg reda za podanike – ostaje pod demokratskim uvjetima i dalje u funkciji iako u drugom obliku. Odsada se taj dualizam pretvara u dualizam takozvanog „javnog prava” na jednoj strani i „privatnog prava“ na drugoj te s nadmoći prvog prema drugome. Pod demokratskim uvjetima svaka osoba ima isto pravo na ulazak u državnu vlast. Svatko može postati, tako rekoć, kralj – ne samo privilegirani krug osoba. Prema tome u demokraciji nema ni osobne povlastice ni privilegirane osobe. No, postoje funkcionalne povlastice i privilegirane funkcije. Dok jedna osoba radi u javnoj (državnoj) funkciji, njezino djelovanje podliježava određivanju „javnog prava“. Ona time preuzima privilegiranu poziciju prema ljudima, koji su podloženi samo privatnom pravu. Kao državni dužnosnici, te osobe smiju izvoditi akcije, koje su privatnim osobama – kao kriminalna djela – zabranjene. Napose, „javni namjesnici“ smiju svoju djelatnost financirati i subvencionirati porezima. Znači da nemoraju svoju plaću, za razliku od subjekata privatnog prava, zarađivati prodajom dobara i usluga, za koje bi klijenti dobrovoljno platili, nego da smiju jednostrano zahtijevati prisilne pristojbe. Ukratko: državni dužnosnici to smiju raditi i od toga živjeti, što se u privatno-pravnom prometu smatra krađom odn. plijenom. Dakle, privilegije – i razlika između vladara i podanika – ne nestaju pod demokratskim uvjetima. Štoviše, umjesto da bi ograničila krađu i izvršavanje vladarske moći na samo jednog kralja i nekoliko plemenića, kao pod monarhističkim uvjetima, demokracija dopusti svim osobama da postanu kradljivci i da dobivaju udio od plijena.

Dakle, pod demokratskim će uvjetima tendencija rasti, kao i u slučaju svakog monopola nad ultimativnim pravom izricanja presude i njenog isposlovanja, da cijena za pravo i red stalno poskupljuje i da se predvidljivo pravo stalno izmjenjuje s nepravdom. Kao nasljedni monopolist, kralj odn. princ smatra „svoj“ teritorij i stanovnike, koji spadaju pod njegovu vrhovnu pravnu vlast, osobnim (nasljednim) vlasništvom i upućen je u monopolističko izrabljivanje tog „vlasništva“. Taj monopol i praksa monopolističke eksploatacije ne nestaju u demokraciji. Naprotiv, ono što se događa u demokraciji je sljedeće: na mjesto kralja i plemstva, koji smatraju državu svojim vlasništvom i izrabljuju je, stupaju privremeni i po želji zamjenjivi upravitelji. Ti upravitelji nisu i ne smatraju se vlasnicima dotične države, ali dok djeluju u službenoj funkciji, nije im dopušteno iskorištavati državu u vlastitu korist ili u korist njihovih štićenika. To znači, demokratski vladari raspolažu vremenski ograničenim pravom korištenja jedne države, ali nisu vlasnici temeljnog kapitala, koji reprezentira država. No, eksploatacija time ne prestaje. Nasuprot, eksploatacija biva manje proračunata – pošto se upravitelj, suprotno od vlasnika, brine samo malo ili nikako o protudjelovanju svojih trenutnih djela na vrijednost temeljnog kapitala. Iskorištavanje postane kratkovidno što vodi do povišenog trošenja kapitala.

Rješenje: Društvo privatnog prava umjesto države

Ako je država, posebice demokratska država, dokazivo neprikladna za održavanje društvenog poretka; ako, umjesto da spriječava sukobe ona ih stalno sama uzrokuje; i ako ona, umjesto da osigurava pravnu sigurnost, sama zakonodavstvom stalno stvara nesigurnost i zamjenjuje pravo sa samovoljom, onda se neizbježivo nameće pitanje o ispravnoj – očigledno, ne etatističkoj soluciji problema društvenog poretka: o pravu i o isposlovanju prava (sigurnost).

Rješenje je poredak privatnog prava, t.j. društvo u kojem svaka osoba i institucija ima potpuno ista prava. U tom društvu ne postoji takozvano „javno pravo“ (te nikakvo “javno vlasništvo”), koje dopušta državnim namještenicima povlastice suprotno od privatnih osoba. Nema ultimativnog monopola prava ni povlastica poreza. U tom društvu postoji samo privatno vlasništvo i za svakoga jednako vrijedeće privatno pravo. Prema tome nikome nije dopušteno da nešto stekne, osim izvornim prisvajanjem, proizvodnjom ili dobrovoljnom zamjenom. A i dalje nikome nije dozvoljeno spriječavati drugu osobu u slobodnom korištenju svog vlasništva. To znači, svaka osoba smije – sa svojim vlasništvom – u proizvodnji bilo kojih dobara i usluga, se nadmetati sa svakom drugom osobom oko klijenata koji dobrovoljno plaćaju.

S obzirom na naš problem to konkretno znači: Proizvodnja sigurnosti (pravo i red) u društvu privatnog prava se obavlja u slobodnom natjecanju poduzetnika i ponuđača usluga, isto kako se i obavlja produkcija svih drugih dobara i usluga.

Bilo bi drsko kad bi se htjelo predvidjeti točan sastav „industrije sigurnosti“ koja bi se u društvu privatnog prava tek razvijala. No, nije teško pokazati na neke temeljnje promjene u kojima se industrija sigurnosti u društvu privatnog prava povoljno razlikuje od trenutačne, doista poznate, države proizvodnje (ne)prava i (ne)reda.

Iako će samoobrana u okviru kompleksnog društva s podjelom rada, igrati samo sporednu ulogu u proizvodnji sigurnosti (iz razloga kojeg ćemo kasnije navesti), mora se prije svega ustanoviti, da u društvu privatnog prava postoji svačije nepobitno pravo na obranu protiv napadača na svoje tijelo ili imovinu. S razlikom na trenutnu, etatističku praksu, koja sve više državljana razoružava i nemoćne ih predaje napadačima (prije svega nenaoružavani državljani ne ugrožavaju državu koja ubire porez!), privatno vlasništvo oružja u društvu privatnog prava je nepovredivo. I kako se zna iz iskustva takozvanog, ali u stvari nedivljačkog Divljeg zapada, te velikog niza novijih empiričkih istraživanja o povezanosti vlasništva oružja i kriminala, postotak kriminala je sve niži, što je proširenje privatnog vlasništva oružja sve veće: More guns, less crime!

Točno tako, kako se i u razvijenoj ekonomiji već po pravilu ne proizvodi se samostalno svoje vlastite cipele, odijela, televizore ili telefone, tako je i za očekivati da se u vezi proizvodnje sigurnosti osloni na prednosti podjele rada. Što više vlasništva jedna osoba posjeduje odn. što je jedno društvo bogatije u cjelini, sve je veći udio podjele rada. Dakle, najveći broj ponuda usluga sigurnosti bit će nesumnjivo na raspolaganju od strane specijaliziranih poduzeća, koja stoje u zajedničkom natjecanju za klijente, koji bi dobrovoljno plaćali: od strane raznovrsnih policijskih-, osiguravajućih- i miriteljskih agencija. Kad bismo htjeli istaknuti glavnu razliku između privatno organizirane industrije sigurnosti i trenutne etatističke prakse sa jednom riječi, onda bi to bila slijedeća: Ugovor. Država vrši službu kao ultimativni monopolist prava u jednom neugovornom, pravnopraznom prostoru. Ne postoji ugovor između države i državljanina. Po tome, nije određeno kome što piprada i tko što treba štiti. A dalje nije ni utvrđeno, koja se usluga nudi od strane države i što se događa u slučaju da se ta usluga ne pruži, ni koja je cijena, koju “klijent” mora plati za te “usluge”. Štoviše, država jednostrano određuje pravila igre i može ih tijekom igre, putem zakonodavstva, jednostrano mijenjati. Takvo je ponašanje za ponuđače sigurnosnih usluga, koje se financiraju na slobodan način, isključeno. Zamislite ponuđača sigurnosnih usluga, da li je to policija, osiguranje, ili miritelj, čija bi ponuda bila sljedeća: Neću Vam se izjasniti, koje konkretne stvari ću smatrati Vašim stvarima, koje želite da budu zaštićene, niti ću Vam reći čime se obvezujem ako u slučaju, po Vašem mišljenju, ne pružam svoje usluge – ali u svakom slučaju zadržavam pravo na određivanje cijenu za svoju tako neodredivu uslugu. Takav bi ponuđač radi nedostatka klijenata nestao s tržišta. Dakle, svaki privatni proizvođač sigurnosti, koji se financira na slobodan način, mora svojim prospektivnim klijentima nuditi ugovor. A ti ugovori moraju, da bi dragovoljno plaćajućim klijentima izgledali prihvatljivo, sadržati jasne opise vlasništva, te jasne i jednoznačno definirane obostrane usluge i obveze; tijekom dogovorenog vremena valjanosti, ugovori mogu biti samo mijenjani obostranim dogovorom svih uključenih.

Iz te temeljne odlike proizlaze sve ostale prednosti privatno pravne industrije sigurnosti.

Tako, natjecanje među slobodno financiranim agencijama sigurnosti u prvom redu tendencijsko vodi do pada cijene za sigurnost (po jedinici vrijednosti), dok po trenutnim monopolističkim uvjetima stalno raste.

Uostalom, natjecanje niti vodi do viška – niti do deficitarne produkcije sigurnosti, nego vodi do toga, da sigurnost kao dobro preuzima točno ta mjesna vrijednost broja, koju dobrovoljno plaćajući klijenti u stvari i priznaju. Dobra sigurnosti i usluge se nadmetaju sa svim drugim dobrima i uslugama. Što se više novac troši na proizvodnju sigurnosti, to manje novca ostaje za druge potrebe, kao npr. za auto ili za odmor. Tako slično je s uslugama sigurnosti, koje jedna skupina A koristi, drugoj skupini B su nedostupne. Odluke države (koliko sigurnosti i za koga) su načelno samovaljane, pošto ne ovise o dobrovoljnim odlukama klijenata i time su bez pritiska u vezi sa spriječavanjem gubitaka. U sustavu konkurirajući organizirane produkcije sigurnosti ta samovolja nestane. Sigurnost dobiva u očima klijenata, za nju prikladno, relativno značenje, a ničija sigurnost ne daje prednost na štetu drugog. Svatko će dobiti onoliko sigurnosti, koliko je to u skladu sa osobnim primanjima.

A prije svega, prednosti ugovornog temelja proizvodnje prava i reda su sadržajno kvalitetne prirode.

U prvom redu postoji problem kažnjavanja zlodjela. Država je u ovom pogledu notorno neefikasna – zašto bi netko radio ako ga se nagrađuje i za dangubljenje? Uz to, državnim suzbijateljima zločina može se prebacivati i neki interes u velikom postotku kriminala, pošto se s povećanjem kriminala mogu opravdati veće doznake budžetu. A što je još gore: U državnom suzbijanju zločina, žrtve i odštete žrtvama ne igraju nikakvu znatnu ulogu. Država žrtvama ne nudi obeštećénje. Ona čini baš suprotno, vrijeđa ih, čim ih (porezne obveznike) još i prisili da plaćaju za financijsko uzdržavanje utamničenog počinitelja (ako uopće dođe do uhićenja). Situacija je sasvim drugačija u društvu privatnog prava. Ponuđači sigurnosti, posebice osiguratelji, moraju u slučaju štete, svojim klijentima isplatiti odštetu (inače ih jednostavno gube). Dakle, moraju biti efikasni suzbijači zločina. Moraju biti i učinkoviti u prevenciji zločina, zato što kad ne spriječe zlodjela, moraju platiti. Dalje, moraju biti i uspješni u ponovnom pronalasku ukradenih dobara, pošto bi ih inače morali nadoknaditi. A prije svega moraju biti djelotvorni u pronalasku počinitelja kriminala. Jer samo ako pronađu počinitelja je moguće, da od njega traže odštetu za žrtvu, i s tim sebi smanjili troškove.

Osim toga, privatno organizirana industrija sigurnosti također djeluje i općenito mironosno. Države su, kako je već navođeno, po prirodi nasilne. One mogu uzrokovati ili provocirati sukobe, samo da bi ih „riješile“ u svoju korist. Ili drugim riječima: Države smiju troškove, koji su povezane s agresijom, prebaciti sa sebe na druge osobe, tj. na porezne platiše, dakle agresivnije su, i prema „vlastitom“ pučanstvu i prema „strancima“ (u obliku ratnih djela). Prema tome, konkurirajuća osiguranja su po prirodi obrambena i miroljubiva. Jer, s jedne strane su agresije skupocjene i zahtijevaju veće premije, što vodi do gubitka klijenata. A s druge strane nemožemo osiguravati sebe od svih rizika. Može se samo osiguravati od rizika, koji imaju karakter “nesreće”. Međutim, na rizik, na čije se slučajnosti može utjecati individualnom slobodom djelovanja, nemože se osiguravati. Na taj način je npr. nemoguće osigurati se od rizika smrti i požara, te onda sutradan počiniti samoubojstvo ili spaliti vlastitu kuću. Isto tako je nemoguće osiguravati se od rizika poslovnog stečaja, nezaposlenosti, ili od osjećaja odbojnosti prema svojim susjedima. Jer, u svakom od tih slučaja, osoba ima individualnu kontrolu, direktno ili indirektno, glede ispunjavanja dotičnog rizika. Ta „neosiguravajućnost“ individualnih djela i osjećaja konkretno znači, da ni jedan osiguratelj nije pripravan preuzeti rizik štete, koji je rezultat provokantnih djela osiguranika. Međutim, svaki osiguratelj će ostati pri zahtjevu, da se svi osiguranici obvežu da će odustati od bilo kakvih provokacija.

Iz istih financijskih promišljanja, osiguratelji će zahtjevati od svojih osiguranika, da se odreknu svih forma samostalnog pravosuđa (osim možda u jako iznimnim slučajevima). Jer samostalno pravosuđe, i ako je pravedno, u svakom slučaju stvara nesigurnosti i izaziva moguće mjere odmazde od strane trećeg. Dakle, osiguranici bi se obvezali podvrgavanju uređenim i javno transparentnim postupcima kada god bi se osjećali napadanim i oštećenim, kako bi se onakve smetnje i s njima povezane troškove moglo zamašno izbjegavati. Na kraju je vrijedno spomenuti, da proganjanje „zlodjela“ bez žrtava, kao npr. proizvodnja ili konzumiranje „ilegalnih“ droga, prostitucija ili kockanje, u okviru društva privatnog prava neće igrati nikakvu ulogu. Dok agencije, koje se financiraju porezom, trenutno s ogromnim izdacima, vode bitku s takvim „zlodjelima“, slobodno financirani osiguratelji bi ih ignorirali, smatrajući ih neagresivnim privatnim poslovima. „Osiguranje“ za takve „zločine“ bi zahtijevalo veće osigurnine. Ali pošto ti „zločini“, za razliku od pravih zločina protiv osobe i vlasništva, ne stvaraju nikakve žrtve, ne bi se našao nitko, tko bi bio spreman davati za takvu „zaštitu“ više novaca.

A još nešto se treba ustanoviti u ovom kontekstu. Dok države, kako je već utvrđeno, uvijek i svugdje misle na razoružavanje svog stanovništva, time oduzimajući im centralna sredstva samozaštite, u društvu privatnog prava dolazi do obrnute tendencije dosljednog narodnog naoružavanja. Zamislite da proizvođač sigurnosti stavlja pod uvjet, da se svaki klijent prvo mora cjelokupno razoružati prije nego ga namjerava štititi. S punim pravom svatko bi to smatrao zlom šalom i tu bi ponudu odbio sa zahvalom. Suprotno od toga, osiguravajuća društva nagrađuju naoružane i posebice školovane ljude za rad s oružjem s niskim premijama osiguranja, kao što već i danas nagrađuju posjedovanje alarmnih uređaja i sefova.

Naposljetku sustav konkurirajućih proizvođača sigurnosti ima dvostruke posljedice za razvoj prava. U jednu ruku dozvoljava veću varijabilnost prava nego pod monopolističkim uvjetima. Proizvođači sigurnosti nemogu se samo nadmetati za cijenu, nego i glede diferencije proizvoda. Katolički proizvođači nude kanonsko pravo, židovski proizvođači mojsijevsko pravo, muslimanski proizvođači islamsko pravo i nereligiozni proizvođači sekularno pravo. Nitko ne mora živjeti pod „tuđim“ pravom.

U drugu ruku isti sustav privatne priozvodnje prava i reda također istovremeno pomaže težnji ujednačavanja prava. Jer „domaće“ – kanonsko, mojsijevsko, rimsko, itd. – pravo se odnosi samo na one osobe, koje su ga stvarno i birale. Npr. kanonsko pravo se koristi za izjašnjene katolike te i u unutarnjim sukobima među katolicima. No, može doći i do sukoba između katolika i muslimana, pa je moguće da oba pravna poretka u određenim slučajevima ne dolaze do iste presude. U takvom slučaju postoji za sve dotične strane – osiguratelje i osiguranike – samo jedno rješenje. Osiguratelji se moraju u takvom slučaju, a i klijenti, podložiti neovisnom miritelju. Taj miritelj nije samo neovisan, nego i jednoglasan odabir oba osiguratelja.

Miritelja se bira zbog zajedničkih iščekivanja, da posjeduje sposobnost pronalaženja obostrano prihvatljivih rješenja u slučajevima sukoba unutar jedne skupine. Ako on ne uspije u tom zadatku i presuđuje na način, koji jedna strana smatra nepravednim, onda će u sljedećem predmetu biti zamijenjen od drugog, konkurentnog miritelja. Iz te stalne, stvarno neminovne kooperacije različitih osiguratelja i neovisnih miritelja u izglađenju interskupnih sukoba, nastaje trajna tendencija prema ujednačavanju vlasničkog i ugovornog prava kao i prema usklađivanju pravila postupanja, -dokaza, i -mirenja. Svaki osiguratelj i osiguranik je sudionik integriranog sustava opsežnog uklanjanja sukoba i podržavanja mira. Te, svaki sukob i svako potraživanje od osiguranja, bilo gdje, među bilo kim i s bilo koje strane prema kome, spada u jurisdikciju jednog ili više, točno određenih osiguratelja. Tako se sukobi rješavaju „domaćim“ pravom pojedinačnog osiguratelja ili „međunarodnim“ miriteljskim pravom, koje se unaprijed sastavlja uz pomoć ugovora.

Na mjestu sukoba i nepravde, što karakterizira suvremenu etatističku situaciju, dolazi mir, pravo i pravna sigurnost.

← Older posts

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
stjepan posavec o Država i HZMO umirovljenicima…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 6 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 6 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 6 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 196 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...