Oznake
donacije, Država, državni proračun, EU, porez, prihodi, rashodi, službeni automobili, subvencije
Kada se govori o poreznom sustavu države, naročito kada ga se kritizira, često se nailazi na znatan otpor i protukritiku. Porezni sustav, naime, smatra se osnovnim preduvjetom funkcioniranja civilizirane države putem kojega se od produktivnih građana prikupljaju financijska sredstva, legitimnom “mekanom” prisilom (propisom po novčaniku umjesto batinom po plećima) i time osigurava stabilnost i razina standarda države.
Istovremeno smatra se da će svaka oporezovana kuna biti utrošena svrsishodno, dakle a priori za korist građana koji su porezni obveznici. To znači u svrhu financiranja prijeko potrebnih javnih servisa, ne ulazeći sada u to je li bolje da su oni organizirani kao javni monopol ili na tržišnim osnovama, govorim tek o tome što se od oporezovanog novca očekuje i na koji način se porezni obveznici zadovoljavaju činjenicom da im se nešto paušalno uzima. Odnos prema poreznoj politici, a osobito prema oporezovanom novcu u pravilu je idealiziran. Oporezovani novac, naime, uglavnom ne odlazi na one stvari pod čijom izlikom se oporezuje.
Kako bih potkrijepio zadnju tvrdnju koristiti ću se podacima Ministarstva financija, preciznije planom prihoda i rashoda državnog proračuna za 2014. godinu. Podaci ministarstva govore o tome koliko se novca građana oporezuje, a koliko (i na što) potroši.
Suma novca oporezovanog na konto dohotka, dobiti, dodane vrijednosti i drugoga, dakle ukupan iznos prikupljenih poreza iznosi cca. 63,6 milijardi kuna. Taj iznos čini otprilike 54,5% prihoda državnog proračuna koji je u sumi težak oko 116,7 milijardi kuna. Dakle od navedenih 63,6 milijardi kuna plaćenog poreza porezni obveznici očekuju mnogobrojne usluge (komocije) posredstvom države. Govoreći o tome što očekuju često će izaći i izvan okvira poreza pa se dotaknuti pitanja poput zdravstva i mirovina koji se načelno ne financiraju kroz porez (iako su u naravi jednaki porezu) već putem posebnih doprinosa. Dakle na što odlazi porez kojeg moraju platiti državi?
33% sveg prikupljenog poreza odlazi na plaće zaposlenih na državnom proračunu. Koliko mi je poznato Ministarstvo uprave još uvijek broji zaposlene pa ne znam o kojem je točno broju riječ. Morat ću vjerovati podatku bivšeg prvog podpredsjednika Vlade koji je konstatirao da ih ima 250.000. Dakle 250.000 zaposlenih na državnom proračunu pojede trećinu sredstava koja u državni proračun uplati milijun i pol poreznih obveznika (što fizičkih, što pravnih osoba). Razmjerno zakonu trećine kojim se u potrošnji vodi država ispada da trećina od milijun i pol poreznih obveznika, dakle njih 500.000, cijelo vrijeme radi za plaće 250.000 zaposlenih na proračunu. Pola milijuna poreznih obveznika već je na prvoj stavci lišeno prava da barem fantaziraju o tome da se njihov oporezovani novac koristi za njihovo vlastito dobro. Tako financiranje svojih fantazija moraju prebaciti na ostatak od milijun poreznih obveznika. No rashode proračuna tek smo načeli.
Dodatnih 18% prikupljenog poreza država potroši na plaćanje kamata po kreditima i obveznicama koje su vlade tijekom vremena podigle kako bi ulagale u kapitalne projekte, ili kupovale socijalni mir. Ništa od tog novca nije urodilo plodom. To se vidi u razmjerima ekonomske krize koja se ustalila unutar hrvatskih granica. Dakle 18% oporezovanog novca odlazi na servisiranje duga za uzaludno utrošeni novac. Hrvatska treba Vladu koja će u svoj modus operandi uvesti tzv. “accountability načelo” odnosno polagati račune hrvatkim građanima za stvari koje čini (ili ne čini).
Narednih 14% prikupljenog poreza odlazi dijelom na financiranje proračuna Europske Unije (cca 3,5 milijardi), dok većim dijelom odlazi na tekuće i kapitalne pomoći unutar države.
Sljedeća stavka po veličini ponovno se odnosi na zaposlene na državnom proračunu. To su dodatni materijalni rashodi u koje spadaju naknade za službena putovanja državnih službenika, njihovo dodatno školovanje, za život odvojen od obitelji, uredski materijal, službenu odjeću i obuću, usluge za potrošenu energiju, telekomunikacije, najamnine i drugo. Njihov udio u prikupljenom porezu je nemalih 13%, odnosno 8,06 milijardi kuna.
9%, ili 5,7 milijardi kuna, prikupljenog poreza odlazi na subvencije javnim i privatnim trgovačkim društvima. Privatne tvrtke dobivaju veći dio tog novca, 4,6 milijardi kuna, dok javnim trgovačkim društvima odlazi 1,1 milijarda.
Gotovo istovjetan iznos prikupljenog poreza (9%) , ili 5,6 milijardi kuna, odlazi na donacije i druge kapitalne pomoći. Veći dio tog iznosa odlazi na kapitalnu pomoć javnim i privatnim financijskim institucijama, 2,4 milijarde HRK, a tu je i gotovo 300 milijuna kuna kazni koje država mora platiti građanima koje je oštetila u nekom pogledu i koji su bili ustrajni pa putem inertnog pravosuđa uspjeli naplatiti svoja potraživanja. Da je pravosuđe kojim slučajem ekspeditivnije s pravom se pitam koliko bi veći bili ovi izdaci? S obzirom da se teži smanjenju rashoda proračuna, makar paušalno rečeno, povećanje tog troška može biti jedan u nizu razloga zbog kojega se odgađa temeljita reforma i ubrzanje pravosuđa.
Na kraju niza nalaze se troškovi nabave imovine sa udjelom od 4% u iznosu prikupljenih poreza, a u tu stavku ulaze automobili državnih službenika, nekretnine u kojima sjede, ali i stavke poput kupnje zlata, umjetnina te druga nefinancijska ergo materijalna imovina.
Ako ste obratili pažnju na ove postotke, naročito ako ste ih usput zbrajali, možete zaključiti jedino da zadnjom stavkom završava priča o potrošnji oporezovanog novca. Naime sa njome smo potrošili 100% iznosa oporezovanog novca – više od 63 milijardi kuna.
Jesu li to stvari na koje ste mislili da će država potrošiti vaš teškom mukom zarađeni novac?
Svako dobro,
vaš Kapitalac
