Mit o besplatnom zdravstvu i stvarne posljedice zdravstvenog monopola

Oznake

doprinosi, Država, monopol, porez, pregled, zdravlje, zdravstvo

Godišnji budžet hrvatskog zdravstva iznosi oko 22 milijarde kuna. Ali potroši se i koja milijarda više pa se država zadužuje da bi pokrpala rupu. U konačnici zdravstvo košta oko 25 milijardi kuna.

No tko to plaća?
To plaćaju porezni obveznici kroz doprinose na plaću.

A koliko ima poreznih obveznika u Hrvatskoj?
Oko 800.000!

Koliko je to godišnje po poreznom obvezniku?
31250 HRK!

U prosjeku svaki porezni obveznik godišnje plati 31250 kuna za zdravstveno osiguranje, trebao ga on ili ne trebao. Tako da ostatak od 3,5 milijuna građana može reći da je zdravstvo besplatno pa i tražiti još više zdravstvenih usluga (prešutno, na trošak poreznih obveznika).

Logikom stvari potražnja za besplatnom uslugom je velika pa budžet ispada nedostatan. Svi žele besplatnu zdravstvenu uslugu. Ona je postala toliko tražena roba da postoji i termin “predijagnosticiranje”! Zbog toga država uvodi liste čekanja. One su tu ne zbog nedostatka doktora, bolnica ili opreme već zbog nedostatka novca s kojim bi se (u skladu s potražnjom) navedeno servisiralo. Tako porezni obveznici koji plaćaju zdravstveno osiguranje sebi i usput još četvorici (koji isto ne smatraju privilegijom već svojim pravom) postaju žrtve. Osim novca kojeg gube kroz represivne porezne politike porezni obveznici su prisiljeni žrtvovati i vlastito zdravlje. Ovaj problem počinje i završava na nemoralnoj ideji da se čovjeka prisiljava na prepuštanje brige o vlastitom zdravlju u ruke državnog zdravstvenog monopola.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lista srama ukazuje na posljedice državne represije

Oznake

doprinosi, Država, lista srama, neisplata plaće, pohlepa, porez, porezna uprava, poslodavac, represija

Svaka druga tvrtka na novoj “listi srama” Porezne uprave ima tek jednog zaposlenog. Ako pogled na te tvrtke proširimo i na one sa dva zaposlena tada njihov broj, zajedno s prvima, predstavlja čak dvije trećine ukupnog broja tvrtki s liste srama.

Priča o pohlepnim kapitalistima koji eksploatiraju svoje radnike i pritom čine štetu državnom proračunu jednostavno je nerealna. Očito se u većini slučajeva radi o samozaposlenim kapitalistima te eventualno njihovim bračnim partnerima, dakle tvrtkama u obiteljskom vlasništvu koje zapošljavaju tu istu obitelj. Nevjerojatno ali istinito gospodo – postoje ljudi koji ne čekaju da ih netko zaposli već se na isto odlučuju sami. Teza kako oni eksploatiraju sami sebe postaje ravna apsurdu. Ali ne brinimo se oko toga, kolektivistički dušebrižnici već će smisliti neko logično objašnjenje za to.

Kada je riječ o eksploataciji koga ili čega ista stvar vrijedi i u kontekstu počinjenje štete prema državnom proračunu koji od tih osoba potražuje poreze i doprinose. No lista srama ne pruža podatke temeljem kojih bi se moglo diskreditirati i tu tezu. Te podatke treba potražiti u financijskim izvješćima. Nasumičnim odabirom tvrtki i uvidom u njihova financijska izvješća došao sam do zaključka kako je riječ o tvrtkama koje gotovo da nemaju prihoda ili im prihodi sustavno padaju do razine kada tvrtka postaje u potpunosti nelikvidna. Porezna uprava, koja je u posjedu financijskih izvješća svih tih tvrtki, mogla je već odavno zaključiti da se njima dešava nešto loše. Ako iz godine u godinu promet pada 10%, zajedno sa brojem zaposlenih i da bi na kraju ostao samo zaposleni vlasnik, onda sasvim jasno ne možete inzistirati na represivnim poreznim politikama i odgađanju sustavnih reformi koje bi tim ljudima olakšale poslovanje (i život). Stvar je u tome da država do objave ove liste i nije imala pojma o čemu se ovdje radi, a pitanje je koliko će još vremena biti potrebno da shvate na kojoj razini je problem te kako je u svojim potraživanjima pretjerala.

Lista srama zapravo ukazuje na posljedice državne represije (visoki porezi i nameti, birokratiziranost, pravna nesigurnost, nepoštivanje imovinskih prava…), a ne na pohlepu kapitalista kako, čini mi se, većina insinuira. Neki mediji već su se bacili u špekulacije koliki novac je država izgubila zbog toga, uvjereni kako je uzrok problema kapitalistička pohlepa, no sasvim jasno je da većina tih tvrtki uopće nije imala novac temeljem kojega bi mogla isplatiti plaće, poreze i doprinose! Ovdje dakle jedino vidimo na koji način država zadužuje građane! Na konto paušalnih nameta ne mareći postoji li uopće realna osnova za njihovu naplatu!

I što čini država na koncu konca? Brusi noževe, huška medije, zavaljava narod. Inspekcije su danas krenule u pohod na najveće dužnike, a u tom potezu ponovno vidim nešto drugo. Znate onu: “ne laje kusa zbog sela nego zbog sebe”? Inspekcije bi trebale ustanoviti što se u tim tvrtkama može naplatiti i s čime namiriti dugovanja prema državi. Radnici, koji u znatnom broju slučajeva i sami potražuju svoje plaće, mogu se samo nadati da će nešto ostati i za njih nakon što ova obrsti što obrstiti vrijedi. Kada govorim o nepoštivanju imovinskih prava tada vrijedi spomenuti najavu ministra Mrsića da će ići na privatnu imovinu onih koji nisu isplatili plaće i doprinose radnicima. Prebacivanje odgovornosti s pravne na fizičku osobu i njenu imovinu eklatantan je primjer pravne nesigurnosti u ovoj državi. i povrh toga radi se o apsurdu nad apsurdom.

Svako dobro,
vaš kapitalac

P.S. Mudraci iz Porezne nisu skloni davanju informacija tako da ih se može jednostavno obraditi pa su listu objavili u pdf-u. Stoga evo excela: LISTA_SRAMA

Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Od danas trošak zapošljavanja veći za 1,7%

Oznake

bruto2, davanja, doprinosi, doprinosi na plaću, plaća, trošak poslodavca, zapošljavanje, zdravtsvo

S prvim danom travnja na snagu su stupile izmjene i dopune zakona o doprinosima. Najznačajnija promjena odnosi se na ranije najavljeno povećanje stope doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 13% na 15%.

Povećanjem stope doprinosa troškovi zapošljavanja jednog radnika poslodavcima rastu za 1,7%. Na prvi pogled to izgleda malo ali u kriznim vremenima moglo bi se pokazati kao presudno za opstanak mnogih tvrtki i očuvanje radnih mjesta. Osobito zaposlenih na minimalcu. Vrijedi podsjetiti kako se u ovom slučaju ne radi o vraćanju na staru razinu troška zapošljavanja jer protuteža snižavanju doprinosa bilo je istovremeno povećanje stope PDV-a. PDV ovime nije vraćen na prethodnu vrijednost od 23% već je zadržan na 25%.

Prve plaće opterećene povećanjem doprinosa biti će isplaćene u svibnju. Negativne učinke na zaposlenost uslijed ove izmjene mogla bi prikriti nadolazeća sezona kao i zamrzavanje mjera aktivnog zapošljavanja. Nakon što DZS objavi statističke informacije o zaposlenosti i nezaposlenosti obratiti treba pažnju na podatke za travanj, gdje bi izmjena već mogla ostaviti traga na povećanju nezaposlenosti, te svibanj kao mjesec u kojemu još nisu toliko izraženi učinci turističke sezone. Usporedba podataka sa travnjem i svibnjem prethodne godine pojačat će zaključke.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zbog viših doprinosa gase se radna mjesta!

Oznake

bruto, doprinosi, Linić, Milanović, proračun, rebalans

Povećanjem stope doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% Vlada je povećala porezno opterećenje u Hrvatskoj! To se nipošto ne može nazvati “vraćanjem na staro”, kako ovaj potez komentiraju predstavnici Vlade, jer je mjera smanjenja stope doprinosa prije dvije godine kompenzirana povećanjem stope PDV-a, a koliko znamo Vlada ovim rebalansom nije smanjila PDV! Ovim potezom planira, dakle, građanima i tvrtkama uzeti godišnje 2,4 milijarde kuna više, a od PDV-a, koji ostaje netaknut, gotovo 3 milijarde kuna više u usporedbi s 2011. godinom kada je stopa PDV-a bila niža.

Ministar Linić tvrdi da mjera smanjenja doprinosa nije dala očekivane rezultate na gospodarskom planu. Ekonomski oporavak i rast je izostao. Štoviše, BDP je ponovno pao više od očekivanog. Kao i do sada ovu razinu pada BDP-a nije bila u stanju predvidjeti ni sva sila vladinih ekonomskih stručnjaka, ali ni onih nezavisnih. Pogledom na povećanu stopu PDV-a, na i dalje enormno velik broj parafiskalnih nameta, nebrojene propise koji se uz to frekventno mijenjaju i čime odnose nesagledivu količinu vremena potrebnog kako bise poduzetnici uskladili s njima (što predstavlja visoke transakcijske troškove poslovanja) pa i općenitu neučinkovitost javne uprave i državnog sektora, postaje očito kako smanjenje doprinosa nije bilo razlog izostanka poduzetničkog impulsa, a još manje razlog općem padu ekonomske aktivnosti.

Razlozi su u efektivnom povećanju poreznog opterećenja i brojnim drugim formalno-pravnim preprekama.

Premijer Milanović smatra kako je učinak smanjenja stope doprinosa izostao jer se iznos “raspršio” među populacijom poduzetnika. Povećanjem nameta on donosi odluku o ukidanju radnih mjesta i službeno pokreće proces uništavanja privatnog sektora. Tih 2,4 milijarde kuna godišnje, koje državni proračun očekuje naplatiti od privatnog sektora, od čega 1,6 milijardi do kraja 2014., danom stupanja na snagu postaju zakonska obveza. Postaju nova potraživanja i novi trošak poslodavcima. Od javnih tvrtki planira se oteti 500 milijuna kuna, a od privatnih gotovo pet puta više.

Međutim zbog raspršenosti privatnog sektora šteta neće biti lako uočljiva. Štetu ćemo prije svega uočiti kroz povećanje broja nezaposlenih građana ali i kroz novi pad gospodarske aktivnosti privatnog sektora koji će se odraziti i na planiranu realizaciju proračunskih prihoda. Posljedično to će dovesti do potrebe za novim rebalansom.

U veljači 2014. privatni sektor izgubio je više od 6200 radnika, što je broj usporediv sa brojem zaposlenih u tvrtkama poput T-COM-a i T-Mobile-a zajedno! Kada bi spomenute tvrtke silom prilike zatvorile svoja vrata, a navedeni broj radnika našao se na cesti, nema sumnje da bi ta vijest bila opisana kao katastrofa za hrvatsko gospodarstvo. Ovako gubitak radnih mjesta raspršen širom teritorija Hrvatske kroz cjelokupni privatni sektor može proći gotovo neopaženo. Uočava li premijer Milanović ovaj problem? S obzirom da povećava troškove poduzetnicima, a njihovim radnicima otima kruh iz ruku, očito ne! A možda je zbog ideje da državni proračun treba biti pokretač gospodarstva, po principu planske ekonomije, spreman u potpunosti ignorirati činjenice.

Povećanjem doprinosa neminovno raste trošak zapošljavanja radnika. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva, u uvjetima opće slabosti tržišta, nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. No radnici na minimalcu mogli bi se ozbiljno zabrinuti za svoja radna mjesta. Naime u slučaju minimalca, koji je određen zakonom (i periodički raste), poslodavac ima sve manji prostor za korekciju troška zapošljavanja, osim ako vjerujete da se poslodavci bogate na račun radnika što se može momentalno osporiti već uvidom na svakodnevni rast broja nezaposlenih – gubitkom radnika poslodavac se više nema na čiji račun bogatiti.

Na ruku Vladi idu i preporuke MMF-a. One se odnose na prihodovnu stranu proračuna gdje se predlaže veća porezna presija nad građanima u svrhu smanjenja proračunskog deficita i javnog duga. Preporuka Europske Komisije, s druge strane, više je usmjerena na rashodovnu stranu proračuna koju u tom cilju treba značajno smanjiti. No smanjenje rashodovne strane značilo bi da se Vlada odriče vlastite pozicije potrošača proračunskog novca ali i odustajanje od dominantne strategije centralnog upravljanja ekonomijom i razvojem. Vlada tu ulogu ne želi vratiti u ruke privatnom sektoru već privatni sektor planira i dalje podčinjavati i tretirati kao sredstvo za ostvarenje vlastitih planova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linićeve opsjene o privatnom sektoru

Oznake

doprinosi, gospodarstvo, investicije, javni dug, kriza, Linić, PDV, privatni sektor, proračun

Vlada je svoje napravila, a privatni sektor nije napravio ništa! Tvrdi Linić.

Uistinu, Vlada je napravila sve kako privatni sektor ne bi mogao napraviti ništa. Na stranu kozmetičke intervencije oko smanjenja pojedinih međustopa PDV-a kada je osnovna stopa podignuta sa 23% na 25%. Tih 2% višeg PDV-a neizmjerno je veće opterećenje poduzetnicima od troška doprinosa na plaće koji je spušten sa 15% na 13%, no ipak o tom rasterećenju će govoriti kao velikom poklonu hrvatskom gospodarstvu. Konstantne izmjene i nadopune ionako kompleksnih birokratskih procedura i zakona vjerojatno su i veća prepreka od postojećih poreza, a privatni sektor očito korespondira na isto te polako izumire. Je li stoga kriv bolesnik ili uzorčnik bolesti? Vidimo koga je ponajviše uzrujala činjenica da uskoro više neće imati koga eksploatirati.

Privatni sektor nažalost nema svojeg glasnogovornika, kakva usta koja bi mogla upravo sada jasno i glasno demantirati Linićevo opsjenarstvo, pa se isto lako širi eterom, pušta korijenje među naivnima i nalazi potporu među proračunatima.

Linićeva anamneza tek je jeftini spin. Zar nije očito kako se u ovom rasulu, gdje se krivca traži u posrnulom privatnom sektoru, tek nalazi idealna prilika za vlastodršce da preuzmu još više moći u vlastite ruke? Ako privatni sektor nije napravio ništa, onda ja hoću! O tome razmišlja birokrat.

Novih investicija nema. Domaći poduzetnici eventualno uspijevaju ukoliko su u direktnoj vezi sa politikom, što je u pravilu povezivo tek sa kronistima, dok strani investitori mahom bježe iz države tek što su zakoračili u nju. Zašto, pitate se?

Osim birokratske skalamerije koju im hrvatska birokracija postavlja na put još je jedan razlog njihovog odustajanja od ulaganja u hrvatsko gospodarstvo – problematična imovinska prava. Naime vlastodršci smatraju kako je načelno sav profit jednog poduzetnika u Hrvatskoj u startu vlasništvo države. Nakon ostvarenog profita država uzme malo na konto poreza, a vraća poduzetniku većinu. Iz tog odnosa prema profitu poduzetnika proizlazi Linićevo tumačenje dobrote, pa tako sam kaže:

Privatni sektor iz proračuna je dobio 7,8 milijardi kuna, a ništa nisu napravili

… misleći pri tome na poduzetnike u turizmu kojima je PDV smanjen na 10% čime su ostvarili 7,8 milijardi kuna više prihoda.

Profit po prirodi stvari pripada onome tko ga je stvorio, nakon čega dolazi država sa svojim pravom iz poreznih zakona da dio prihoda otme u ime ovog ili onog razloga.

Kada država svojata nečiji profit, a dobit nakon oporezivanja tumači kao nagradu poduzetniku koja mu je omogućena poduzimanjem unutar hrvatskih granica, tada će svaki pošteni poduzetnik shvatiti kako u Hrvatskoj nešto ozbiljno nije u redu. Hrvatska ne poštuje privatno vlasništvo i kapital. Dok pošteni poduzetnici zaobilaze Hrvatsku ili iz nje bježe (dok još mogu), tko onda ostaje?

Zadatak hrvatske politike očito je tek osigurati što veću i učinkovitiju potrošnju proračunskog novca kojeg prikupe oporezivanjem privatnog sektora i građana. Kako novca ne prikuplja dovoljno politika si je davno dodijelila još jedan zadatak – namaknuti novac kroz dug. Proces političkog uništenja hrvatskog gospodarstva i poreznih obveznika nije se zbio preko noći, ili što mnogi smatraju od 2008. godine s početkom krize na ovamo. Već 2008. javni dug iznosio je više od 100 milijardi kuna, a rastao je do tog trena usporedno sa cjelokupnim gospodarstvom koje je u vlastitom zanosu opraštalo političarima prosječan godišnji rast državnog proračuna od 12% u periodu od 2001. – 2008.. Uz sve veći proračun u istom preiodu javni dug povećao se za 33 milijarde kuna ili 4,1 milijardu godišnje. Zapravo se ne radi o oprostu već o tome da se do krize nitko nije ozbiljno zamarao time što politika radi, na što troši i da li bi posao koji si je sama dala u ruke mogao učinkovitije obavljati u privatnom sektoru, sve dok sami nisu trpili posljedice političkog uplitanja i letjeli na krilima gospodarskog rasta.

Privatni sektor je na krizu reagirao kontrakcijom, usporio je, rezerviran je i oprezan, osluškuje i odmjerava, dok vagon kojeg je vukao za sobom (državni proračun i politička potrošnja) nastavlja juriti isim smjerom i brzinom. Pitam se koliko se građana osim političara usput utovarilo na taj vagon i znaju li uopće u kakvom su im stanju kočnice. S obzirom na Linićeve pokliče s vagona očito je da nisu svjesni problema:

Zbog čega se privatno gospodarstvo ne razvija? Stalno pričamo kako je država skupa, a i dalje se bavimo pitanjima hoće li oni plaćati porez ili neće?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je bruto, a što neto plaća?

Oznake

bruto, doprinosi, mirovinsko, neto, plaća, porezi, zapošljavanje, zdravstveno

Bruto i neto plaća osnovni su pojmovi vezani za plaće radnika. Vrlo mali broj ljudi zna reći što predstavlja bruto iznos, a još manji broj zna kako se taj iznos na kraju pretvori u neto.

Većini je poznato da je bruto iznos veći, ali isto tako ljudi znaju da na ruke dobiju neto pa se u pravilu sa tom mističnom bruto brojkom i ne zamaraju. Ona je samo neka brojka na isplatnoj listi.

U razgovoru sa ljudima oko sebe stekao sam iskustvo kako se oni čak i ne žele upuštati u diskusije o razradi plaće, ne zanima ih kako se od tog bruta izgubi velika količina novca do konačnog neto iznosa, smatraju da diskusija nije vrijedna truda jer se oko toga “ionako ništa ne može učiniti”.

Poznato je, u grubo, da se negdje između skrivaju porezi, a od njih se plaća zdravstvo i mirovinsko i tu se prema mišljenju većine više nema što diskutirati – to svima treba. Ima li iznos s kojim participiramo u tim troškovima smisla, je li on prevelik i neracionalan pitanja su koja u razgovoru sada već stvaraju lagani pritisak i uglavnom se okreće tema u drugom smjeru.

Mišljenja sam kako je to vrlo loš stav prema vlastitom radu, prema percepciji poslodavca kao i prema državi koja se od tog rada financira. Ali ne samo prema tim stvarima već i prema vlastitom zdravlju i starosti. Dakle unutar te bruto-neto razlike je novac koji odvajamo za to da država brine o našoj zdravstvenoj dobrobiti ali i o tome da u budućnosti imamo kakvu-takvu sigurnost u mirovini. S obzirom da se radi o prepuštanju brige o mnogim pitanjima državi u ruke, a sve financirano našim vlastitim novcem, neodgovorno je postavljati se ignorantski prema poznavanju tog računa. Iz tog razloga volio bih na najjednostavniji način prikazati tu razradu, bez kojekakvih beskrajnih tabličetina kakvima Porezna uprava zbunjuje građane i dodatno umanjuje njihovu želju da računicu spoznaju. Idemo zato redom upoznati osnovne pojmove.

Što je bruto plaća?
Bruto plaća iznos na koji se obračunava mirovinsko, porezi i prirez. Računovođe još koriste i termin bruto1, i to je taj mistični veliki iznos koji stoji na vrhu vaše platne liste, a nikada na izvatku vašeg tekućeg računa. No na isplatnoj listi ima i jedan veći iznos, bruto2.

Što je bruto2?
Bruto2 je iznos kojeg vaš poslodavac mora zaraditi da bi vama na kraju u ruke došla vaša neto plaća. Drugim rječima bruto2 je ukupni trošak vašeg zaposlenja u nekoj firmi. I drugim riječima bruto2 je minimalni iznos koji vi morate stvoriti radom u firmi da bi firma bila na financijskoj nuli s vama kao radnikom, ako firma ne stvori taj novac za vašu bruto2 plaću dolazi do gubitka za firmu. Ako firma nema kapitala s kojim može pokriti razliku do vaše bruto2 plaće ona ima momentalni gubitak i postaje nelikvidna (ne može izvršavati financijske obveze).

Dovoljno je već prihvatiti bruto2 kao iznos novca koji poslodavac daje za vas, i on je znatno veći od iznosa koji većina misli da im poslodavac daje – neto iznos.

Što je neto?
Neto plaća je novac koji primite u konačnici na vaš račun. To nije iznos vašeg rada. Iznos vašeg rada je bruto2, ali razliku do neto iznosa jednostavno morate podijeliti s državom. I to je nepobitna činjenica, čak i bolna, no ljudi su s vremenom razvili obrambene mehanizme kojima sprječavaju negativne fizičke manifestacije koje se mogu pojaviti suočavanjem s činjenicom. Od tuda uostalom i ignoriranje potrebe da se bruto-neto račun nauči jer tako živimo s manje boli. Neto je dakle novac koji pipate pod rukama nakon što država uzme dio koji vam ne dozvoljava da pipate.

Usporedimo grafički Bruto i neto plaću. Stavit ćemo na okomitu os (y) bruto iznos, na vodoravnu os (x) neto iznos plaće i iscrtati krivulje. Ako su vam brojevi presitni kliknite na sliku kako bi se otvorila veća i jasnija slika.

Dakle plava linija je bruto plaća s vrha vaše platne liste, zelena linija predstavlja bruto2, ili iznos koji poslodavac vas plaća za posao koji radite, a crvena linija je neto plaća ili iznos koji na poslijetku dođe vama u ruke i od kojeg većinom živite sve do naredne plaće.

Mislim da je već na prvi pogled očita nevjerojatna razlika između iznosa neto plaće i one koju poslodavac odvaja za vas. Ispada da što je vaša plaća veća to ona predstavlja veći trošak za vašeg poslodavca. Primjerice kada za vaš rad poslodavac odvoji 22.000 HRK, tek pola tog iznosa doći će vam na ruke, a druga polovica završit će u bespućima državnog proračuna i to većini građana nije važno, pače nebitno im je. Stavite se u položaj poslodavca, on za vas odvaja 22.000HRK, a vama ostane tek 11.000HRK. Puno je to novaca ali razlika u pojmu vrijednosti rada između poslodavca i vas je 100%.

Približimo iznose s grafa hrvatskoj realnosti, dakle pogledat ćemo isti graf sa iznosima oko prosječne plaće.

Okomita crta predstavlja zonu prosječne neto plaće (cca 5500HRK). Dakle možete vidjeti kako neto plaća od cca 5500HRK vašeg poslodavca košta čak 9100HRK. Omjer je dakle 60% vama, a 40% državi. Sav trošak plaća poslodavac.

Na ovom grafu vidljivo je kako na crvenoj liniji, neto plaća, imamo dvije stepenice, a mislim da se vidi i kako nakon svake stepenice crta ima sve manji nagib i možemo reći “teži prema x”. O čemu se tu radi i zašto neto plaća opada, a bruto i bruto2 i dalje rastu istim smjerom prema gore?

Hrvatski porezni sustav, kao i porezni sustavi mnogih drugih zemalja (svih u EU), se prema vašoj većoj plaći odnosi pohlepnije što je ona viša. Doslovno. Ukoliko zarađujete više iz perspektive naših poreznjaka nije dovoljno što ćete time plaćati više poreza već se viša plaća oporezuje po još višim stopama. To se zove progresivno oporezivanje.

Dakle ove dvije stepenice na crvenoj liniji pokazuju kako se između njih nalaze tri zone s različitim poreznim stopama, a te zone su ovakve:

od 0 do 2.200 HRK vaše neto plaće prethodno je oporezovano s 12%
od 2.200 do 8.800 HRK s 25%, a sve više od toga s 40%. Znači vaša plaća je podijeljena na te zone i unutar svake je oporezovan dio prema odgovarajućoj poreznoj stopi. Bitno je također imati na umu da je za vašu plaću od 2.200 HRK poslodavac isplatio cca 3.200 HRK (45% više), za plaću 5.500 HRK isplatio je ranije spomenutih 9.100 HRK (63% više), a za plaću 11.000 HRK čak 21.000 HRK (100% više).

(Dodatak) Zakonskim izmjenama nakon 1.siječnja 2015. granica ulaska u poreznu stopu od 40% pomaknuta je s dosadašnjih 8.800 HRK na 13.200 HRK, a neoporezivi dio dohotka sa 2.200 na 2.600 HRK što je dovelo do efektivnog povećanja plaća svih radnika ili pak do smanjenja troškova rada poslodavcima. Više o efektima ove reforme pročitajte ovdje ili ovdje. S obzirom da se ovaj tekst bavi teorijom dohotka i troškova zapošljavanja nastavit ću sa parametrima koji su vrijedili do 1.siječnja 2015., a za drugu priliku ću pripremiti novi, pojednostavljeni tekst na istu temu, sa aktualnim vrijednostima.

Često možemo čuti prigovore građana na račun poslodavca, kako im ovi ne mogu isplatiti ni primjerice bijednih 2.200 HRK plaće, no većina nije svjesna da poslodavac mora isplatiti 45% više kako bi radnik u konačnici dobio svoj dio od 2.200 HRK na ruke. U toj razlici moguće je tražiti i uzroke mnogih problema jer mnogi poslodavci zaista su na tankoj liniji između mogućnosti i nemogućnosti isplate plaća pa tih 1000HRK može predstavljati ozbiljnu prepreku. Graf također pokazuje kako vaša plaća što je viša sve više stagnira dok se trošak poslodavca i dalje penje istim tempom i stvara se sve veća razlika između cijene vašeg rada i koristi koju vi u konačnici od njega imate.

Učinak progresivnog oporezivanja možete vidjeti i na slijedećem grafu (kliknite za veću sliku)

Zelena linija i okomita os su vaša neto plaća, na vodoravnoj osi je vaša bruto plaća, dok plava opadajuća linija pokazuje kako vam od neto plaće porez sve više oduzima kako ona raste (zelena linija). Kada bi plava linija bila vodoravna kroz cijeli graf to bi značilo da se sva primanja oporezuju jednakim postotkom. Takav porezni sustav zove se “flat tax” i primijenjuju ga ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, npr. Hong Kong.

Progresivno oporezivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojeg više Hrvata nema veću neto plaću, jer kao što sam prikazao do sada, za plaću radniku od 11.000 HRK poslodavac mora svaki mjesec istresti pravo malo bogatstvo pa se iz tog razloga više poslodavaca odlučuje zadržavati plaće u nižim poreznim kategorijama. I to kao što vidimo nije dokaz eksploatiranja radnika već učinka progresivnog poreza na trošak poslovanja tvrtke i u pravilu predstavlja razliku između likvidne i nelikvidne tvrtke.

Većina hrvatskih plaća tako je u zoni od 25%, i unutar nje na grafu vidimo nesrazmjer. Tako je razlika bruto2-neto koju oduzme porez i ostali troškovi koje država postavlja pred vašeg poslodavca, za vašu plaću od 2.200 HRK, cca 1.000HRK, dok je razlika bruto2-neto za plaću 8.800HRK čak 6.500 HRK. Dakle za radnika s 4x većom plaćom platiti će 6x više poreza.

U flat tax sustavu, sa ukupnim porezom i davanjima od primjerice 20%, 3.200HRK bruto2 oporezovan po navedenoj stopi značio bi vašu neto plaću 2.560 HRK (sada je 2.200), a bruto2 15.321HRK značio bi vašu neto plaću 12.256,8HRK (sada je 8.800). Prva plaća u državni proračun tako donosi  640HRK, a druga plaća 3.064 HRK. Dakle veća plaća i u flat tax sustavu donosi više u državni proračun, a element pravednosti je prikazan u jednakoj stopi iz koje se ti iznosi dobivaju (20%). Dakle ni u ovom primjeru, zagovornici socijalne pravednosti ne mogu prigovoriti ništa – oni s većim plaćama proračun evidentno pune više od onih s manjim plaćama.

Prigovor ovome može se dati na konto poslodavčevog troška plaće, pa će zagovaratelji progresivnog oporezivanja reći da bi poslodavac u flat tax sustavu radniku i dalje isplaćivao istu, staru plaću, a razliku spremao sebu u džep. Moguća su dva scenarija: 1. Da, spremit će novac u džep. Prije svega radi se o njegovoj firmi, dakle imovini, a na uvjete rada radnik bi trebao dobrovoljno pristati ili ne pristati. Srećom još nas nitko ne prisiljava da radimo silom neki posao. 2. Višak novca poslodavac će potrošiti na zapošljavanje novog radnika. Dakle moći će zaprimiti više posla što znači da firma raste, a to je dobro jer djeluje pozitivno na rast opće ekonomije i BDP-a i na rast opće zaposlenosti populacije.

Mirovinsko osiguranje
Prva stavka koja smanjuje onaj mistični prvi bruto na isplatnoj listi jest uplata u mirovinsko osiguranje.

Iako govorim u jednini u pravilu imamo 2 mirovinska osiguranja – prvi i drugi stup.
Oba stupa shvatite kao nekakav račun u koji se uplaćuje novac iz plaća radnika, a iz njega se isplaćuju mirovine postojećim umirovljenicima. Još mali dio radne populacije, visoke dobi, uplaćuje samo u prvi stup iz kojega će danas-sutra ostvarivati mirovinska prava.

U prvi stup svaki radnik doprinosi sa 15% svoje bruto plaće. U usporedbi s neto plaćom to je naravno znatno više, a treba uzeti u obzir i ove progresivne mjere koje tu razliku još više pojačavaju kako je radnikova plaća veća. Ovaj stup još se naziva i stup međugeneracijske solidarnosti.

U drugi stup uplaćuju danas mlađi radnici kako bi jednog dana iz njega ostvarivali svoja mirovinska prava. Iznos uplata u njega je 5%.

Iz ovog proizlazi jednostavan zaključak – za današnje umirovljenike izdvajamo 3x više nego što izdvajamo za vlastitu starosnu mirovinu. Na ovu izjavu mogli bi se naljutiti postojeći umirovljenici pa reći kako su i oni za radnog vijeka odvajali za svoje mirovine i kako na njih danas imaju pravo.

No ta izjava je u potpunosti pogrešna. Naime, radnici u bivšoj državi pod centralističkim socijalističkim upravljanjem (političko upravljanje ekonomijom i društvom) odvajali su tijekom rada novac u mirovinski fond no već prije raspada Jugoslavije politička kasta činila je svakojake makinacije s tim novcem, primjerice izgradila Đerdap, Benkovac i ulagala u druge mahom megalomanske infrastrukturalne projekte pa je fond ispražnjen do zadnje pare. Umirovljenici su tako ostavljeni na milost i teret vlastitoj djeci. Od tuda i potreba za solidarizacijom pa je tako naziv “međugeneracijska solidarnost” ušao u mentalnu podsvijest građana kroz dobro osmišljenu propagandu socijalističke vlasti.

Posljedice te politike, na primjeru mirovinskog sustava, osjećamo danas. Čemu se primjerice može nadati današnja radna mladež gledajući svojih 5% za mirovine kada znamo da 15% koje odvajamo nisu dovoljni za dostojne mirovine današnjih pokradenih umirovljenika? Umirovljenici, bez obzira kako će to sada shvatiti, uglavnom ne pokazuju nikakvu empatiju prema radnicima koji im danas omogućuju primitak mirovine, ne pomišljaju na to da preuzmu na svoja leđa dio neodgovornosti koju su činili u prošlom sustavu prepuštajući se apsolutističkoj volji partijske politike, već svjesno prepuštaju teret ovoj i budućoj generaciji radnika, svojoj djeci i unucima koji će biti nositelji budućih mirovinskih solidarnih sustava.

Na jednak način ignorira nas i ismijava i vlast koja dijeli povlaštene mirovine šakom i kapom čineći time dodatan pritisak na radnu populaciju usput dodatno ignorirajući da to što rade više nalikuje na Ponzijevu piramidu spremnu na kolaps nego što nalikuje ikakvoj solidarnosti.

Pogledajmo na grafu kako i u ovom trošku radnici s većom plaćom doprinose nesrazmjerno više od onih s nižom plaćom te se i u njemu očituje progresivnost.

Dakle sam postotak mirovinskog iznosa je 20%, rast vidimo na plavoj liniji i on je linearan no kada usporedimo neto plaću (crveno) i sa udjelom mirovinskog u neto plaći (zeleno) vidimo kako veća plaća stavlja u mirovinsko više. Molim stoga umirovljenike da barem pokažu minimalni respekt prema onima s višom plaćom jer je korist po mirovinski sustav od takvih evidentno veća. Pače, kada bismo imali više ekonomske slobode i niže porezno opterećenje koje bi pokrenulo opću ekonomiju u realnom privatnom sektoru sasvim sigurno bismo imali sve više radnika s višim plaćama pa bi s vremenom možda koja generacija otplatila taj međugeneracijski minus i nastavila odvajati samo za sebe. Nadajmo se barem.

Zdravstveno osiguranje
Za vlastito zdravlje odvajamo 15% na bruto plaću (do 01.04.2014 stopa je bila 13%). Neću posebno analizirati graf jer  pokazuje sličnu korelaciju parametara kao i mirovinski graf.

Sa 19% (povećanje od +3% sa 01.04.2014) neto plaće u zdravstvu sudjeluju oni s nižom plaćom, sa 21% (+3%) oni s prosječnom, a sa 27% (+2%) oni s visokom plaćom.

Osim zdravstvenog osiguranja plaćamo još doprinos za zapošljavanje (1,7%) i doprinos za ozljede na radu (0,5%). Samo dragi Bog zna kakve malverzacije se čine tim novcem i koliko ga u konačnici bude korišteno sa smislom, a koliko se izgubi u sistemu.

Razmotrimo sada i sam izračun, pa još usput i neke parametre koje nisam spomenuo do sada. Poslužit ću se kalkulatorom s moj-posao samo zbog lijepšeg prikaza iz kojeg ću kreirati sliku:

Ovdje vidimo razradu vaše neto prosječne plaće od cca 5.516 HRK. U praksi uglavnom gledamo samo zadnju stavku ali sada ćemo krenuti od vrha.

BRUTO je 7.800 HRK, od njega se oduzima 15% za prvi i 5% za drugi mirovinski stup. Ta razlika čini doprinose iz bruto plaće (bruto1 plaće). Porezna olakšica je iznos koji vam porezna neće oporezivati ukoliko zadovoljavate neke njihove poglede na svijet. Tako je osnovna olakšica, socijalna rekli bismo, 2200 HRK. Svi koji imaju plaću do tog iznosa neće platiti ni kune poreza. Ukoliko uzdržavate člana obitelji, imate dijete, živite u području za koje vlast misli da treba posebnu skrb ta olakšica može se znatno povećati. Primjerice za petero djece to je čak 4.180 HRK, a još ako živite u planinskom području dodajte 200HRK na to, ako uzdržavate i suprugu država će vam ukupno zanemariti primitke do 7680 HRK.

Lijep iznos ali poruka koju nam vlast šalje je čudna, naime ovom poreznom politikom oni nam poručuju kako je dobro da odemo živjeti u brdsko-planinsko područje s petero djece i nezaposlenom suprugom i ako odlučimo tako, vlast je tu da nam pomogne u ostvarenju te zamisli. 🙂

Nastavimo s izračunom. Dakle maknimo s bruta mirovinsko i porezne olakšice da bismo dobili poreznu osnovicu. To je iznos na koji se primijenjuju stope od 12%, 25% i 40% kako sam već u primjerima ilustrirao. Kada računajući stopu po stopu dobijemo ukupni iznos poreza taj iznos treba prirezati. Prirez je dodatni iznos koji se računa kao postotak od oporezovanog iznosa i koji završava u gradskim i općinskim kasama. Zato na obrascu prijave poreza upisujete u kojem gradu ili općini živite kako bi se iz državnog proračuna prebacio ispravan iznos u gradski ili općinski proračun. Iz sume tako sakupljenog novca općinari grade nogometna igrališta, autobusna okretišta unutar školskih dvorišta ili grade spektakularne fontane.

Nadalje vidimo i ovaj najveći iznos, bruto2. On je bruto1 uvećan za doprinose zdravstvenom osiguranju, zapošljavanju i ozljedama na radu. To je cijena koju poslodavac plaća za vaše radno mjesto. Usporedite još jednom vašu neto plaću kroz koju vi gledate poslodavca i poslodavčev bruto2 kroz koji on gleda vas. Dakle 5.516 HRK neto u usporedbi sa 9.141,60 HRK bruto2.

Bruto1 umanjen za mirovinsko umanjen za poreze vaš je konačni neto iznos tj. vaša plaća.

Dakle od bruta do neta dešava se svašta, na velikom novcu koji se nalazi u toj zoni koju namjerno ignoriramo počiva sva naša sigurnost, zdravlje i starost. Nažalost i ne samo to, naime uža državna birokracija koju čini neposredna vlast, ministarstva, agencije i ostalo pojede više od pola novca koji se skupi u zajednički proračun. Ispada tako da potrošnju državne birokracije, koja nas svakodnevno ograničava u svakom našem koraku, jednako svesrdno financiramo kao što i financiramo tu spomenutu vlastitu sigurnost, zdravlje i starost. I ne samo jednako svesrdno financiramo nego jednakom svesrdnošću toj birokraciji dopuštamo da upravlja novcem koji odvajamo za vlastitu sigurnost, zdravlje i starost.

Sadašnji umirovljenici, vrijedi spomenuti ovu analogiju, opekli su se na istom principu. Velik novac, vlastiti novac, dali su u ruke prejakoj vladajućoj političkoj vrhuški na povjerenje da bi ova to povjerenje izigrala do zadnje mrvice u roku od 45 godina postojanja jedne države. Nadam se, da će građani shvatiti da se u ovoj priči radi o njihovom radu, odricanju, ulozima, riziku i da će s vremenom naučiti kritički pristupati pitanjima javnog financiranja i potrošnje radi vlastite dobrobiti i manjeg rizika od novih masovnih proračunskih krađa.

Sjetite se sada kako je nedavno vlast pokušala novac iz drugog mirovinskog stupa današnjih radnika utopiti u prvi stup i tim novcem pokrivati kratkoročne obveze po kreditima koje svojevoljno podižu u svijetu, kao i manjkove u proračunu tzv. deficit i sve to ponovno na naš račun. Drugi stup srećom ima određene mehanizme koji su uspjeli sprječiti tu makinaciju. Za koje vrijeme, pokazat će vrijeme.

Naučio sam u međuvremenu kako uploadati file na wordpress pa sam stavio excel sa detaljnim izračunom u media library i možete ga skinuti sa adrese: https://kapitalac.files.wordpress.com/2012/09/razrada_poreza_v2.xlsx

Svako dobro,
vaš Kapitalac