Crtica o državi socijalnog blagostanja

Oznake

država socijalnog blagostanja, socijalna država, vlast, welfare state

Kad jednom pokloniš 125.000 ljudi 200-300 kuna mjesečno za podmirenje troškova energije, više nema nazad. Država socijalnog blagostanja teži širenju. Ona ne poznaje nešto poput “izlaska iz krize”. Kod nje nema povratka na prethodno. Nema oporavka. Ona ne pomaže potrebite, donosi bijedno zadovoljstvo većini, dok stavlja prevelik teret oko vrata preglasanoj manjini.

Stvarnu korist od države socijalnog blagostanja ima jedino vlast, čija moć nad pojedincem tijekom vremena tiho raste. Država socijalnog blagostanja širi se onoliko odlučno koliko je pojedinac spreman predati odgovornost za vlastiti život u ruke vlasti. A tko se odrekne te odgovornosti, odriče se i solidarnosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oda državi socijalnog blagostanja

Oznake

Država, država socijalnog blagostanja, mater, pomoć, skrb, socijala, welfare state

Baš razmišljam nešto. Ove mile i drage nam države socijalnog blagostanja nitko se ne želi odreći. Iako je već neko vrijeme tek obična lešina tijelo joj se izgleda još nije posve ohladilo. Tako je mnogima i dalje toplo pod njenim skutama. Jest da malo smrdi, ali toplo je. Toplina je umirujuća, utješna. Oni osjetljiviji su skontali da im nekako nije toplo kao što im je bilo toplo prije, pa čas jamraju, a čas proklinju one koji su negdje izvan njihovog vidokruga, jasno nemoš srat po ovima s kojima dijeliš poziciju, i krive ih za svoje usrane živote. Zamisli patetike.

Kako ih je sve više pod njenim skutama tako je sve manje onih koji nisu pod njima, onih koji su se na neki način osamostalili, odvojili od nje, naučili pobrinuti za sebe. To naravno ne znači da su ikad bili otišli van njenog domašaja, štoviše, oni su dobro brinuli za svoju mater i gomilu braće koja nikako da stasa u odgovorne ljude. Brinu oni o njoj i njima i dalje. Samo kako je njeno tijelo prestalo funkcionirati tako ono što u nju na usta ubace bude sve lošije iskorišteno, gubitak energije je sve veći. Dio ubačenog fermentira pa nastane nešto topline, one umirujuće i utješne, ali također vrati se iz nje puno toga na nos ili na usta (da ne kažem i na dupe) pa propadne, a od toga više nikome dobra nit koristi. Teško je to gledati onima vani što misle da pomažu jer kad vidiš što se vratilo od onoga što si ubacio u nju stvarno ti dođe slabo. Ali radiš to i dalje iz nekog refleksa, misliš si – pa ne mogu samo tako ostavit one jadničke pod njom da se smrznu. Pretvaraš se da je živa i kako je ona ta koja brine brigu.

A treba brinuti i o potomstvu! Tu i tamo ispod skuta ispuže koji novi sužanj i pridruži se ovima na lopati. Tu i tamo koji pobjegne, ne zna nitko ni kuda ni kamo, kažu negdje gdje teče med i mlijeko, gdje rade za svoje dobro, ali pustimo te zlobne priče jer znamo dobro da bolje od ovoga ne može bit, a sa papirom na kojemu se ispisuje sve gora migracijska bilanca znate i sami što ćemo učinit.

Među lopatarima ima pametnih ljudi. Shvatili su da je zakon o očuvanju energije, ili bolje rečeno termodinamike, zajebana stvar. Mislim nemoš fiziku nasamarit. Ako se toplina gubi onda se gubi. Shvatili su i to da tijelo ne radi isto dok je živo i dok je mrtvo, pa postaje zajebano što se u lešinu i dalje trpa kao da je živa, ma šta kao da je živa, trpa se još i više nego dok je bila živa, a to znači da se njenom usahlom tijelu ne daje šanse da se ohladi i s vremenom raspadne, onako kako to u prirodi već ide, već je se i dalje bjesomučno mrcvari, poput kakvog stroja ili parnog kotla na rubu eksplozije, mi bismo da radi jedno, a bakterije s njom rade nešto sasvim drugo.

A tko god da je za lopatom, koliko god to možda izgledalo kontraintuitivno, zapravo je u kudikamo boljoj poziciji od onih koji se griju pod njenim skutama. Jer kad pritisak u njenom tijelu dođe to točke pucanja ipak će lakše pobjeć.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Revolucija u glavama

Oznake

Bosna, Država, država socijalnog blagostanja, penzije, plaće, politika, prosvjedi, revolucija, Tuzla, vlast

Ne svjedočim niti pamtim kakvu revoluciju koja je u svojem tijeku i epilogu bila nošena na krilima mira. Tako ni ova aktualna u BiH nije mirna revolucija. Jednostavno ne postoji takva. Mišljenja oko nje su podijeljena. U osnovi jedna strana opravdava bilo kakve metode koje bi proizvele smjenu vlasti, gdje je razbijanje, palež i pljačka usputna pojava s kojom se ne zamara dok stremi ka cilju (novoj vlasti), dok druga strana smatra te i takve metode suvišnima, duboko razarajućima i sa skepsom gleda na ono što bi se u konačnici moglo izroditi iz njih ali opet ne sumnja u državu samu. U tome su suštinski na istoj strani.

Ne bih možda ni zamjerio revolucionarima da zapravo nisam u potpunosti svjestan njihovog mentalnog felera. Iako se u svakoj revoluciji, pa tako i ovoj, razvijaju transparenti koji pozivaju na slobodu, iz svakog njihovog koraka vidimo da one proizvode tek novu neslobodu. Iz informacija o bosanskoj revoluciji razabirem vazda problematične premise – od države očekuju da im da posla, da im poveća socijalne primitke, osigura veće plaće i penzije – a one su pak produkt proizašao iz lažnih obećanja političara koji su, da bi došli na vlast i podesili državu tako da radi njima samima u korist, morali istovremeno onemogućiti građane da tu korist ostvare bez nje i njih. To “bez nje i njih” značilo bi – na tržišnim principima. Država je tu štetu građanima kompenzirala jačanjem forme države socijalnog blagostanja pod čijim skutama su trebali naći svoj mir i sigurnost.

Pa eno ih ipak na ulicama gaze i pale tu “zajedničku” imovinu ali i privatnu imovinu svojih sugrađana, onako usput, a možda i u maniri dječaka koji svojem bratu iz inata i željan majčine pažnje potrga najdražu igračku. Očito je dakle da tu nešto ne štima ili je od početka neshvaćeno, a iz toga sasvim jasno proizlazi feler. To nešto je uvjerenje da je država tu da daje posla i novca. Da je država majka.

Svatko voli svoju majku. Čak i patološkim slučajevima. Tako Bosanci ne diraju u njen lik. Valja je samo preodgojiti, da svojoj dječici bude bolja, smjeniti nevaljale, a postaviti valjale pa opet iznova. Nismo ni mi Hrvati, koje neki mediji otvoreno huškaju na isto, mentalno drugačiji. Ali gospodo, država nije mama. Prestanite se tako odnositi prema njoj. Prestanite tražiti poštenu vlast jer takva ne postoji. Vlast je moć, a moć se direktno suprotstavlja ideji o slobodi. Iako nije ni svaka sloboda ista. Postoji sloboda od odgovornosti koju daje država građanima, Bosna Bosancima, a postoji i sloboda od prisile koja za razliku od prve iziskuje odgovornost. Odgovornost pojedinca za vlastite postupke.

Revolucija na ulici uvijek će i bez sumnje donijeti rušenje, palež, krv i novu vlast jednako sklonu da čini sve ono što je činila i svrgnuta. Stoga ako ste revolucionarni što ne biste probali s revolucijom u vlastitoj glavi?

Recimo kada pomislite kako bi nam trebala dobra vlast, a ne pokvarena, da stanete glavom lupati u zid dok ne padnete u nesvijest? Kada se zaželite penzije iz državnog proračuna da uzmete šaku kamenja i razbijete sve redom prozore na vlastitoj kući, a kada zaključite da država treba brinuti o vašem zdravlju i vašu djecu silom zakona odvoditi u svoje olinjale i ideologijom zatrovane škole da jednostavno odvrnete plin, bacite šibicu i dignete sve što imate u zrak?

Otprilike istu štetu vam je država učinila do sada po svakom tom pitanju. Država kakvu su vam servirali oni što su željni vlasti, vašeg novca i koji u to ime prodaju vašu slobodu (onu drugu, da budete slobodni od njih, a slobodni za sebe).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac