Evo kako u školi indoktriniraju vašu djecu

Oznake

Država, indoktrinacija, Naš svijet, Priroda i društvo, škola

Najveću zaslugu za postignute rezultate u širenju etatističke religije država duguje društvenim i humanističkim znanostima u okviru javnog obrazovnog sustava, počev od najranije školske dobi.

U toj dobi kult države širi se kroz predmet “Priroda i društvo”. Naime matematikom (ili nedaj Bože informatikom) znatno je teže nekome isprati mozak. U udžbenicima Prirode i društva (npr. Naš svijet 1-4) tako ćete osim gomile faktografskih podataka naći i vješto upakirane etatističke poruke zahvaljujući kojima će vaše dijete jednoga dana stasati u pravog civilnog vojnika (paradoks) koji će u svim prilikama čvrsto braniti etatističke ideale, a da ni sam neće biti svjestan kako je njegov stav ideološki modeliran još od malih nogu.

Za primjer evo jedna takva poruka iz udžbenika Naš svijet 4 iz kojega o prirodi i društvu uči moja kćer u četvrtom razredu osnovne škole:

Činjenica:
U mjestima gorskih dijelova Hrvatske i na otocima živi mali broj stanovnika

Etatistička poruka:
Zato bi u tim krajevima trebalo poticati razvoj gospodarstva kako bi u njima ostalo živjeti ili se doselilo što više mladih ljudi

Udžbenik iz Prirode i društva u mojoj obitelji je pod prismotrom još od prvog razreda osnovne škole. Svako poglavlje koje prema nastavnom planu prolaze prolazim i ja te u hodu ispravljam krive drine kako bi moja kćer: 1. znala kada treba samo zadovoljiti formu (npr. ponoviti etatističku poruku i dobiti ocjenu Odličan-5) 2. znala koju istinu tom porukom država želi prikriti.

U ovom slučaju lekcija iz točke 2. je bila ovakva, i to samo ukratko te prilagođeno (pretpostavljam) ipak nešto starijem čitateljstvu:

Razlog zbog kojega na nekom području živi malo (ili puno) ljudi je ekonomski. To osobito vrijedi u vrijeme mirnodopskog poretka. Migracije ljudi su u tom slučaju u pravilu ekonomske. Ljudi idu trbuhom za kruhom. Ali ne samo trbuhom za kruhom, jer kruh se može stvoriti u gorskim dijelovima Hrvatske pa i na otocima, nego općenito za boljim životom. Idu tamo gdje očekuju da će radom i poduzimanjem u izvjesnom vremenu postići veći standard od onoga koji bi postigli ostankom u gorskim krajevima (ili na otocima). Jer veći standard znači veću sigurnost u bolesti ili starosti te općenito veće životno zadovoljstvo.

Poticati ljude da čine nešto drugo od onoga što sami odaberu, iliti političkim putem utjecati na njihove odluke (što podrazumijeva da ih se drži u neznanju i nesvjesnima te vrste manipulacije) jest etatistički, društveni inženjering. Iza te ideje stoji ideja da se ljudima, njihovim odlukama i životima treba upravljati planski, političkim sredstvima. I to je nemoralno. Ljudi bi trebali biti slobodni donositi odluke za vlastitu korist, te slobodni od etatističkih manipulacija, zaštićeni od samovolje onih koji državu koriste kao sredstvo za ostvarivanje svojih ideološki ciljeva.

Moralnost nalazimo na slobodnom tržištu gdje ljudi donose odluke za vlastitu korist ekonomizirajući s drugima na dobrovoljnoj osnovi. Rast standarda, veću sigurnost i životno zadovoljstvo za najveći broj ljudi moguće je ostvariti jedino u uvjetima slobodnog tržišta.

I zato na zeleno podvučenu činjenicu iz teksta moralan čovjek ne gleda u svjetlu problema, niti kao nešto što iziskuje političku intervenciju već kao prostu činjenicu koja je sama po sebi posljedica uglavnom objašnjivih okolnosti u prošlosti. U krajnjoj liniji ako već netko i želi vidjeti više ljudi naseljenih u gorskim područjima i na otocima, ne ulazeći pritom u uzroke sebičnosti iza takve želje, tada je isti cilj moguće ostvariti nenasilnim metodama, uklanjanjem države iz jednadžbe – što bi uvelike pojeftinilo život na tim područjima i tako povećalo šanse da će veći broj ljudi pronaći pozitivnu računicu u životu na istima. U mogućnost ostvarenja tog cilja, na opisani način, osobito je lako vjerovati danas kada zahvaljujući internetu i digitalnoj ekonomiji imamo priliku živjeti i raditi dosad nezamislive poslove pritom boraveći na dosad nezamislivim mjestima.

Nažalost udžbenici iz prirode i društva ne vode računa da postoji i ta mogućnost. Njihova svrha je da u glave najmlađih građana usade vjeru u državu kao svojevrsno božanstvo koje određuje ishode takvih pitanja i u konačnici njihovu sudbinu.

Obrazovni sustav kojega morate plaćati prisilno, kroz poreze, i u kojega dijete morate slati pod zakonskom prisilom, ne može služiti ničemu drugome do li indoktrinaciji. Da, metode indoktrinacije više nisu plitke i izravne kao nekada, one su danas suptilne, poput ove u opisanom tekstu, taktički sljubljene sa kakvom neospornom činjenicom i s njome u paketu prezentirane kao istina. Svatko tko se usudi razdvojiti činjenice od etatističkih subliminalnih poruka vjerojatno neće dobro proći.

S obzirom da im je zakonom oduzeto pravo da za vlastiti novac biraju školu i nastavni program za svoje dijete, na roditeljima ostaje tek da pokušaju sami, u razgovoru s djetetom, spriječiti njegovu sustavnu indoktrinaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Svaku petu pelenu moram dati državi?

Oznake

Država, PDV, PDV na pelene, pelene, porez

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (50)

Oznake

Država, Liberalna misao, monopol

Monopol ko monopol, svaki smrdi, svaki od države* dolazi i svakog država** štiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* vlasti
** država u širem smislu: zakoni, institucije ali i vlast

 

O korupciji…

Oznake

Država, korupcija, političari, Ustav, Zakoni

Korupcija je neželjena posljedica prevelikog dosega i utjecaja države. Smanjite doseg i utjecaj države, i smanjit ćete korupciju. Nikakav napor na strani države neće ispraviti neravnotežu u odnosu snaga između nje i građana, niti će političare, koji stoje za njenim kormilom, natjerati da svoju nesrazmjernu moć koriste pošteno spram onih koje su nadjačali. Borba za postizanje ravnoteže podrazumijeva značajan i dugotrajan napor kako bi se državu razotkrilo kao osnovni uzrok, a ne rješenje problema. Kako bismo mogli uspješno rješavati temeljne (ali i svakodnevne) probleme te napredovati nužno je državu obuzdati i svesti u kristalno čist okvir izvan kojega neće moći djelovati.

Zašto danas imamo neravnotežu u odnosu moći države i građana? – Problem je rođen zajedno sa Ustavom RH, koji građanima taksativno priznaje gomilu prava ali istovremeno državi ostavlja mogućnost da svako od njih po potrebi zakine. Vrijeme je pokazalo kako je ta potreba uvijek prisutna, a vlast vječito spremna zakidati građane za njihova prava. Zakoni, koje donosi vlast, a potom izglasavaju “predstavnici naroda” u parlamentu, pisani su dokaz zakidanja temeljnih prava građana te slabosti Ustava, kao i sustavnog jačanja spomenute neravnoteže.

Kada se problem nereavnoteže jednom shvati tada će postati jasno da promjene moraju započeti temeljitom reformom Ustava u kojemu je nužno jasno definirati te strogo ograničiti doseg i utjecaj države, sukladno načelima vladavine prava. Povratom ravnoteže u odnosu snaga države i građana oni više neće biti u nemilosti političara niti posljedično strahovati od korupcije. Povrat ravnoteže podrazumijeva znatno manju ovisnost građana o politici, te neizostavno povećanje njihovih imovinskih prava koja su čista protuteža prvome.

Ukoliko im je priznato pravo na imovinu kod građana će jačati svijest o odgovornosti prema vlastitom životu, obitelji i društvu, te će manje ovisiti o političkim odlukama moralnih hazardera poput ovih koji su nas uništili (dakako, očito ne igrom slučaja).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država bi trebala…

Oznake

Batman, Država

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Uzrok i posljedica

Oznake

Država, državna potrošnja, javni dug, redistribucija

Zanimljive vijesti sinoć na Monitor.hr, jedna za drugom.

Hrvatska je najveći dužnik u regiji, što je naravno posljedica mahnitog generiranja javnog duga u režiji vladajućih političara (podržanih od mnogobrojih interesnih skupina i socijalnih narkomana) te upropaštavanja tih resursa uslijed misalokacije (političari naime ne znaju bolje od samoregulirajućeg tržišta u što treba investirati resurse, iako su vrlo uspješni u uvjeravanju građana da je to upravo suprotno). Petnaestak minuta nakon te vijesti stiže još jedna u kojoj vidimo na što se ti resursi troše odnosno zašto Hrvatska prednjači u razini duga pred državama u okruženju (a gledano šire još i više).

U sumi svega što država potroši stavka nabavke novih vozila je beznačajna (uvjetno rečeno), a u tom svjetlu, kao beznačajnu, na državnu potrošnju gledaju i građani, jer im je fokus na pojedinačnim stavkama (tamo gdje svakoga od njih osobno najviše kvači). Tako im se često čini da država ne troši dovoljno na stavku X ili Y. Treba ipak gledati širu sliku, a to znači osim sume državne potrošnje gledati i dijapazon politički uvjetovane redistribucije. Oba parametra su odavno prevršila svaku mjeru.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Monopol nad silom i sprega monopola

Oznake

Država, monopol, porez, prisila, tržište

Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.

Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.

Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.

Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).

Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.

Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.

Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Države su nesavršene, često puno više nego tržište

Oznake

Država, ekonomija, kapital, nejednakost, porez, resurs, tržište, Vuković

… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.

No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.

Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.

I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.

Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.

Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vlast mrzi transakcije u gotovini

Oznake

crno tržište, Država, duhan, gotovina, imovina, porez, pranje novca, zakon

Evo jedna simpatična vijest – došla kineskinja u autosalon kupiti auto, fina kola BMW 730, pa istresla hrpu od 113.000 novčanica od po jednog juana, a ostatak platila karticom. Trgovci su šest sati brojali novac, nakon čega se ona sretna odvezla kući u finoj limuzini, a trgovci (vjerojatno) počastili dobrom večerom koju su zaradili na proviziji. 🙂

I evo jedna vijest (koja to i nije) iz naše turobne stvarnosti, slika iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma, članak 39:

(1) Ne smiju se u Republici Hrvatskoj obavljati naplate u gotovini u iznosu koji prelazi 105.000,00 kuna odnosno u poslovima s nerezidentima u vrijednosti koja prelazi 15.000,00 EUR prilikom:
– prodaje robe i pružanja usluga,
– prodaje nekretnina,
– primanja zajmova,
– prodaje prenosivih vrijednosnih papira ili udjela.
(2) Ograničenje primanja gotovinskih plaćanja iz stavka 1. ovoga članka vrijedi i u slučaju ako se plaćanje kod navedenih transakcija obavlja u više međusobno povezanih gotovinskih transakcija koje ukupno prelaze iznos 105.000,00 kuna odnosno koje prelaze vrijednost od 15.000,00 EUR.
(3) Ograničenje gotovinske naplate odnosi se na sve pravne i fizičke osobe koje, obavljajući registriranu djelatnost, u navedenim transakcijama primaju gotov novac.
(4) Naplate koje prelaze iznose propisane stavkom 1. i 2. ovoga članka moraju se provesti bezgotovinski preko računa u kreditnoj instituciji, ako drugim zakonom nije drugačije uređeno.

Dakle u Hrvatskoj ne možete kupiti automobil, niti išta drugo, i platiti ga novčanicama ukoliko je to više od 105.000 kuna. Ako iznos prelazi 105.000 kuna zakon nalaže da transakciju izvršite preko računa u banci, tako da porezna uprava ima uvid u to što radite s vašom imovinom (novcem), a to čini zato da bi bila sigurna da vam ne propusti oteti dio koji joj je vlast dala pravo da vam otme, i za što ćete usput platiti solidnu proviziju banci.

Vlast ne voli gotovinu, jer je teško nadzire i samim time teže otima iz vaših džepova. Postoji mogućnost da je njen dugoročni cilj kompletno izbaciti iz opticaja gotovi novac i sve transakcije građana podvući u sferu “elektronskog”, uz uspostavu strogo nadziranih kanala kojima će transakcije biti moguće činiti.

Kako ne biste pomislili da je jedini motiv za postojeću zakonsku odredbu upravo kontrola s ciljem da država bude efikasnija u tjeranju porezne discipline i otimanju vaše imovine, u okvir istog je ubačen terorizam, kao element zastrašivanja, i kojim vam se sugerira da budete suzdržani od kritike i nadasve poslušni.

Jedan usputni primjer, kada sam već spomenuo metode zastrašivanja, je kampanja Carine i HUP-a usmjerena na crno tržište duhana. Kampanja sugerira da po duhanu kojeg kupujete na crno plaze žohari, crvi i druge beštije koje bi vam trebale ogaditi stavljanje takvog duhana na čube. Budalaštine. No ovdje, kao i u slučaju plaćanja gotovinom, također imamo slučaj izvjesno velikog broja transakcija iz kojih je isključena država, a tome je tako jer je trošak rizika poslovanja na crno manji od troška formalno legalnog poslovanja.

Razvoju crnog tržišta osobito pogoduje porezno opterećenje koje je u slučaju duhana ovih dana poraslo jer je Vlada odlučila povećati trošarine na duhanske proizvode. Povećanjem trošarina Vlada je smanjila trošak rizika poslovanja na crnom tržištu i stoga možemo očekivati njegov daljnji rast. Državna propaganda će reći da tako nešto ide državi (u praksi to je vlast i birokracija) na štetu, iako je ispravnije reći “ne ide joj u korist”, što je istina koja nas vodi do sljedeće istine – ono što ne ide državi u korist ide u korist vama.

Međutim, tu je skrivena i još jedna istina, kada bi vlastohlepci nekako sve sudionike tržišta ipak natjerali da posluju legalno, u prereguliranom i porezno preopterećenom okviru, tada bi se tržište svelo na tek djelić onoga kakvo je danas, sudionika bi bilo manje, proizvedene robe također, ona bi poskupila i bila teško dostupna, a od takvog tržišta vlastohlepci ne bi ubrali niti djelić novca kojega sada spominju kao gubitak zbog nenaplaćenog poreza na crnom tržištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. Kapitalac je nepušač

Matematika državnih poticaja (for dummies)

Oznake

Država, matematika, poticaji

Nastavno na jučerašnju misao o poticajima u ovom tekstu ću na najjednostavniji mogući način, kroz nekoliko banalnih i manje banalnih primjera, demonstrirati matematiku koja se skriva iza svake priče o državnim poticajima.

Krenimo…

Svima poticaj!

Kada bi država svakom poreznom obvezniku kupila automobil iznos poreza kojeg bi porezni obveznik morao u tu svrhu platiti bio bi jednak cijeni automobila. Ili kao da ga je kupio u cijelosti vlastitim novcem. Učinak državne intervencije je u tom slučaju jednak nuli. Jednako tako kada bi svakom poreznom obvezniku država subvencionirala samo dio cijene automobila učinak državne intervencije bio bi jednak nuli. Svatko plaća porez u iznosu jednakom vlastitom primitku poticaja što svedeno na istu stranu jednakosti daje nulu. Koliko si dao, toliko si uzeo. Efekta nema, niti u porezu, niti u poticaju.

Polovici poticaj!

Kako bi efekt državne intervencije bio vidljiv država mora kupiti i podijeliti manje vozila no što je ukupno poreznih obveznika. Za takav zahvat potrebno joj je i manje novca kojeg će uzeti poreznim obveznicima.

U sljedećem primjeru država je kupila 5 automobila za 500 novaca i trošak podijelila sa 10 poreznih obveznika pa tako svaki plaća trošak u iznosu 50 novaca kroz porez.

Učinak državne intervencije je ovdje jasno vidljiv (ali obratite pažnju gdje). Porezni obveznici 1,3,4,7 i 9 su pobijedili na natječaju za poticanje kupnje vozila te su vozilo vrijedno 100 novaca dobili za samo 50 novaca. Porezni obveznici 2,5,6,8 i 10 uplatili su jednak iznos poreza kao i 1,3,4,7 i 9 ali nisu dobili mogućnost kupiti vozilo. Učinak državne intervencije za njih je utoliko negativan. Iznos poticaja za kupnju vozila prvima jednak je iznosu izravnog gubitka novca kroz plaćeni porez drugima.

Učinak državne intervencije u sumi je 0, što država i koristi kao argument i tvrdnju da su poticaji neutralni, no učinak, ako ste obratili pažnju na taj detalj, treba mjeriti kao sumu posebno negativnih i posebno pozitivnih transakcija pa je tako za polovicu poreznih obveznika učinak pozitivan, a za drugu polovicu negativan.

Poticaji manjini!

Kada bi država namijenila poticaj za kupnju automobila samo jednom poreznom obvezniku, a trošak podijelila sa svima, tada bi jedan od sretnika dobio mogućnost automobil kupiti za samo 1/10 cijene dok bi preostalih devet poreznih obveznika podmirili ostatak iznosa do pune cijene automobila.

Iako ovdje država poreznog obveznika nije udarila istom snagom kao u prethodnom slučaju ipak je nepravda proizašla iz državne intervencije jasnije vidljiva.
Stoga državna intervencija, u ovom slučaju subvencije, ne mogu biti i nisu neutralne. Štoviše, njima se pospješuje stvaranje imovinskih razlika između članova društva i stvaranje povlaštenih klasa ljudi putem planske (političke) redistribucije osobne imovine (oporezovanog novca, štednje, kapitala…) preostalih građana.

Poticaji demokratskoj većini!

Kada bi se o ovom pitanju odlučivalo metodom demokratske većine tada bi učinak državne intervencije za manjinu bio iznimno negativan.

U primjeru 8 od 10 poreznih obveznika dobiva poticaj za kupnju automobila.

Demokratska većina će svoje automobile kupiti uz pomoć 20% poticaja, dok će preostala dvojica poreznih obveznika kroz porez platiti ostatak do pune cijene za svakog od tih osam pripadnika demokratske većine.

Učinak državne intervencije za demokratsku većinu je simboličan, pa bi se većina lako mogla naljutiti na državu i zatražiti znatno više, a za manjinu evidentno iznimno negativan.

Ali nisu svi isti!

Dosadašnji pojednostavljeni prikaz u kojemu su svi porezni obveznici identični u smislu ostvarenih prihoda i plaćenih poreza može se zakomplicirati do krajnih granica. Samo to bi onda bilo shvatljivo tek malom dijelu onih kojima te stvari ne treba objašnjavati.

Dodajmo još iznos ukupno uplaćenog poreza za svakog poreznog obveznika i pogledajmo koliki je prema tom omjeru udio pojedinog poreznog obveznika u cijeni koju je potrebno platiti za kupnju subvencioniranih vozila.

Primjer je sličan drugome (poticaji polovici), znači imamo 5 vozila za 10 poreznih obveznika. No u ovom primjeru porezni obveznici se razlikuju u iznosu poreza kojeg uplaćuju u državni proračun. Očito je kako se uvođenjem samo jedne nove varijable stvar komplicira, pa zamislite kako bi bilo da u izračun ubacimo još jednu vrstu poticaja za nešto drugo, treće ili četvrto, da ne govorim o bezbroj drugih varijabli koje također utječu na stvar. No u konačnici to je nepotrebno jer način na koji poticaji funkcioniraju, uključujući i efekte koji se njima postižu, ovime su dosljedno opisani.

(otvorite prikaz u novom ‘tab’-u svojeg browsera)

Iz ovog nijansu kompleksnijeg odnosa poreznih obveznika prema državnom proračunu i pitanju subvencioniranja automobila vidljivo je sljedeće:

• Da pojedini porezni obveznici uplaćuju znatno više novca u proračun od drugih (npr. 1,3 i 6)
•  Kako bi 1,3 i 6 umanjili gubitak svojeg osobnog dohtoka moraju se natjecati za državne povlastice protiv onih koji iz proračuna žele povući više no što u njega uplaćuju
• Kako mnogi u toj borbi za povlastice izvuku deblji kraj, jer povlstica nema dovoljno za sve, a znatno deblji kraj u slučaju da se ne domognu subvencije izvuku oni koji plate više poreza u državni proračun

Primjerice osoba 1 uplatila je 500 poreza, kao i osoba 6, ali je dobitkom povlastice za kupnju automobila smanjila negativan učinak državne intervencije u odnosu na osobu 6 koja nije dobila povlasticu, te istovremeno na taj način ostvarila efekt porezne olakšice u iznosu 20%. Ta osoba rekla bi da si je tako vratila dio onoga što je ranije uplatila u proračun.

Međutim efekt porezne olakšice za osobu 6 je jednak nuli, a negativan učinak državne intervencije na nju je duplo veći nego kod osobe 1. A govorimo o osobi koja puni proračun jednakom predanošću kao i osoba 1.

Drugim riječima kod svake osobe koja nije kupila automobil učinak državne intervencije biti će negativan, a čim više takva osoba uplaćuje u državni proračun negativni učinak državne intervencije se za nju povećava (osoba 6).

Najbolje prolaze oni koji u proračun uplate malo, a iz njega zahvaljujući socijaloj državi i plansko-intervencionističkom pristupu ekonomiji povuku puno. Primjerice osoba 4 je poticaje iskoristila bolje o ostalih. Uplatila je samo 20 od ukupno 1250 prikupljenih poreza, a dobila vozilo vrijedno 100.

Učinak državne intervencije je za nju izrazito visok (udio njenog poreza u cijeni automobila je samo 8, a dobila je preraspodjelom na druge ostatak od 92) kao i efekt porezne olakšice (500%, odnosno povukla je iz proračuna 5x više no što je u nj uplatila). Majstorski. Također prema tumačenju socijalističkog političko-ekonomsko-pravnog establišmenta sve legalno. I sasvim očito nepravedno.

Završna misao!

I tu vidimo čime se država bavi kada se bavi dijeljenjem poticaja, i sa kakvim efektom u konačnici. Istovremeno shvaćamo da se time nikako ne bi trebala baviti (niti “bolje”, kako neki naivno kažu, niti ikako). Sve ove peripetije postat će stvar prošlosti onoga dana kada država prestane redistribuirati tuđi novac na sve i sva, a svatko plati račun za one stvari koje želi imati u vlastitom dvorištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac