“Porezna pravednost”?
Oporezivanje je, ukratko, otuđenje imovine vlasniku i stavljanje u funkciju državi (u užem smislu, dakle vlasti i državnoj administraciji). Iz samog čina oporezivanja ne proizlazi da će isti novac biti utrošen za ikakvu društvenu korist, iako to političari uvijek zdušno garantiraju. Povijest i iskustvo govori upravo o tome kako se oporezovani novac utočen u javni proračun itekako neracionalno koristi i uglavnom je platforma za malverzacije uskog kruga povlaštene političke kaste i njihovih odabranika.
Našim novcem političari financiraju vlastite kampanje za dolazak na vlast (ovo je naročito bizarno), samostalno troše na državne investicije ili potiču skupine kronista prema vlastitoj perspektivi na štetu većine koja to financira i samim time direktno oštećena – omogućuju JPP poslove u kojima u pravilu surađuju sa svojim kumovima, rodbinom ili “partnerima u kriminalu” gdje zahvaljujući danom poslu primaju mito.
Osim toga novcem iz državne blagajne potiču socijalnu ovisnost građana davajući im raznorazne novčane stimulanse (naknade za nezaposlenost, povlaštene mirovine, poticaji po hektaru, grlu stoke, litri mlijeka i slično) čime utječu na njihovo ponašanje, manipuliraju njihovim odlukama ali i neposredno kupuju glasove na izborima. Novcem građana.
Novac potiče ili stimulira moć. Tu nema dvojbe. Problematično je što novac u rukama onoga koji ga otme drugome, stvara neusporedivo veći hazard po okolinu od novca u rukama onoga koji ga stvori kroz vlastitu ideju, rad, rizik i sve ostalo što čini kategorija “poduzetništva” ili čak samo osobnog rada s kojim se mogu poistovjetiti svi radnici zaposleni kod nekog poslodavca. Zamislite samo koliku moć jednom premijeru, zamjeniku premijera i ministrima daje činjenica da raspolažu proračunom od preko 120.000.000.000 HRK. Dakle jedna šačica ljudi, politička kasta, ima moć odlučivati o prikupljanju i trošenju tolikog budžeta, a sve do jedne kune osigurano je kroz zakonski legaliziranu otimačinu tj. oporezivanje, a ne kroz aktivnosti bazirane na radu i poduzetništvu.
Nema poduzetnika u ovoj zemlji koji raspolaže tolikim kapitalom, čak niti ukupno privatno gospodarstvo od kojega se namiče taj silni novac u državni proračun direktno ili preko potrošnje (poduzetnika i zaposlenih građana) ne raspolaže s tolikom masom neto novca (ostvarena dobit) da bismo mogli reći kako postoji i približno moćan subjekt koji bi bio u stanju parirati moći koju vlast ima zahvaljujući tom novcu. I unatoč tome živimo u masovnoj zabludi kako su svi poduzetnici i poslodavci pokvareni, a Vlast, daleko moćnija od svih njih i nas zajedno gotovo nikada nije predmet kritike. Osim novca i izostanak kritike potiče moć i to politička kasta vrlo dobro koristi.
Fiskalna odgovornost vlasti, kojom se razmeće ministar financija, nije garancija racionalnog trošenja oporezovanog novca već predstavlja obećanje da će se javni proračun puniti odgovorno. Ukoliko novca u proračunu nedostaje vlast preuzima odgovornost da ga od građana namakne. Prilično licemjerna vrsta odgovornosti. To naravno ne znači ništa dobro za građane koji ga pune, a fiskalnu odgovornost vidimo na djelima – povećanje PDV-a, uvođenje poreza na nekretnine i slično.
Vlast bi trebala smanjiti troškove državnih institucija, počevši od ministarstava, agencija i inih instituta – koji su sve redom žderači našeg novca – podsjećam kako 182 agencije u Hrvatskoj godišnje pojedu gotovo 70.000.000.000 HRK. Većina građana nije u stanju nabrojati više od 5 državnih agencija, niti u kojem smislu im njihovo postojanje olakšava život, o ostalih 177 da ne govorim – ali eto, one su tu i troše naš novac.
Taj novac shvatite doslovno kao vaš novac koji vama više nije na raspolaganju ni u kojem smislu. O njegovoj potrošnji nemate pravo odlučivati. Također subjektivna vrijednost koju će vam država vratiti ponudom svojih usluga koje “garantira” kroz proračunsku redistribuciju je neusporedivo manja od vrijednosti koju biste ostvarili samostalno raspolažući tim novcem. Primjerice, kada bi suma poreza umjesto današnjih 50-70% bila oko 30% korekcija bi godišnje u džepu građanina s prosječnom plaćom uštedila cca 20.000 HRK. Zvuči kao dobar start za neki posao ili ulaganje koji se kroz vrijeme mogu višestruko uvećati. Već obična vezana štednja bi kroz 20 godina stvorila veliku vrijednost za vas ili primjerice vaše dijete.
Što imamo ovako? Već 20 godina, umjesto da raspolažemo svojim novcem, odričemo ga se kroz suludo porezno opterećenje, vjerujući bezpogovorno političkoj propagandi i obećanjima o Hrvatkoj kao prosperitetnoj zemlji, kao “maloj Švicarskoj” i što nam je to vlast ostavila umjesto realne koristi? Ostavila je dug od preko 300 milijardi HRK ili opipljivije rečeno 70.000 HRK po glavi stanovnika. To je taj često spominjani hrvatski dug koji svako dijete rođeno u Hrvatskoj i koje odluči u Hrvatskoj živjeti dobije oko vrata da ga nosi kroz život. A što je s političarima? Oni zaista žive u skladu sa svojim geslima, na naš račun, u nabujalom i nakaradnom sistemu popunjenom sa stotinama tisuća birokrata zaposlenima u nebrojenim državnim tijelima i agencijama koje ne stvaraju društvu ikakvu korist ili barem prednost koja bi se drznula opravdati otimačinu novca građana u toj mjeri u kojoj to radi.
Upravo zbog toga, građanin koji cijeni sam sebe i ono što stvara, trebao bi se prema oporezivanju uvijek odnositi kritički. Naročito na spomen uvođenja novih poreza, a osobito zbog toga što je imao nevjerojatnu (ne)priliku biti poučen dosadašnjim iskustvom. Koja bi bila krajnja svrha rada ako se odričete većine rezultata u korist povlaštenih skupina (vlast ih definira po vlastitom viđenju) i pri čemu sami ostajete zakinuti za ono što vam pripada? Što bi u konačnici trebalo motivirati čovjeka, kojem država otme većinu imovine, da nastavi jednakom voljom raditi to što radi? Za koga radi ako ne za sebe? Tko onda radi za njega?
Iz toga proizlazi još jedan dobro nam poznati paradoks, a to je progresivno oporezivanje (dakle tko zarađuje više je oporezovan po većem postotku) koje još više demotivira čovjeka da radi to što donosi profit. Da ne bi riječ “profit” kategorizirali pogrdno morate shvatiti da se progresivno oporezivanje u Hrvatskoj odnosi na dohodak od rada, dakle na plaću i to po stopama od 12%, 25% i 40%, dok je dobit tvrtki fiksno oporezovana s 20%. Iz ovih postotaka mogli bi se izvesti raznorazni primjeri koji bi zorno prikazali koliko progresivna stopa opterećuje one koji rade više, iz njih cijedi enorman novac, koji se onda daje onima koji rade manje ne bi li se izvršila neka socijalna pravda. Zaista, što je pravedno u tome da onaj tko radi manje ili jednostavno nije u životu uspio ostvariti viši potencijal sada preuzima zasluge rada onoga koji to jest uspio? Ne bi li bilo pravednije da svi imamo iste polazne šanse u tom smislu, dakle da svi plaćamo isti postotak poreza? O nepravednosti progresivnog oporezivanja proljetos je na blogu Monopolizam objavljen dobar tekst kojeg preporučam pročitati kako biste dobili osnovnu percepciju o tom pojmu – http://monopolizam.wordpress.com/2012/03/23/kada-bi-pivo-placali-kao-sto-placamo-porez/
Vlast često spominje termin “nelojalna konkurencija” pri čemu najčešće adresira rad na crno kao njima krajnje nemoralnu rabotu. No i progresivna porezna stopa se može povezati s terminom “nelojalna konkurencija” i to na tržištu rada, gdje čovjek s manjom poreznom stopom nedvojbeno konkurira onome koji podliježe većoj poreznoj stopi. Poslodavcu je svakako milija opcija držati radnika na samom rubu niže porezne kategorije jer već mali pomak plaće na više predstavlja multiplikaciju poreznog opterećenja i obveze prema državnom proračunu. To je jedan od razloga zbog kojeg više Hrvata ne zarađuje više.
Govoriti o tome kako je porez pravedan je otprilike jednako racionalno kao i tvrditi kako je obavljati nuždu navučenih gaća praktično.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
