Zašto je političarima super?

Oznake

dug, Lalovac, političar, porez, proračun, Varga

Evo jednog friškog primjera kroz kojeg ćemo vidjeti zašto je političarima super – Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo je ministra zdravlja s 20.000 kuna jer je svojevremeno “zrihtao” 50.000 kuna iz državnog proračuna nekoj udruzi. Tu kaznu će platiti u 5 rata po 4.000 kuna. Dok političari trunku višeg moralnog standarda u civiliziranom svijetu podnose ostavku zbog kupnje para čarapa službenom kreditnom karticom u slučaju Hrvatske nema govora o nečem sličnom. U tekstu također saznajemo da je ministar sklopio ugovor za kupnju “zelenog” automobila, a prije toga, znamo, država je njemu sredila mogućnost da takav automobil kupi uz pomoć poticaja, također iz državnog proračuna.

Međutim u zadnjemu nema ništa sporno, niti je za tu stvar kažnjen, jer kada bi nešto bilo sporno, i da je za to kažnjen, tada bi za istu stvar vjerojatno trebali biti kažnjeni i neki drugi pojedinci, bilo njegovog ranga ili nekog nižeg političkog ranga, ili pak koristoljubivi građani koji se uz pomoć tuđeg novca domažu trendovskih vozila. A to je nešto što nitko tko je koristio poticaje ne želi da se desi. Muljaža s udrugom je jedinstven prekršaj, poveziv samo s njime, i zato ga je lako sakncionirati. Zahvaljujući poticajima za kupnju ekološkog automomobila ministar je isti platio 30.000 kuna manje nego što će ga platiti neki drugi građanin kojemu poticaj neće biti omogućen. Kao i u slučaju bilo koje vrste poticaja tako i u ovom slučaju nema dovoljno novca za sve zainteresirane ali zato će uvijek biti dovoljno onih koji će snalažljivima platiti dio računa za stvar koju žele imati.

Dodajmo ovim brojkama malo soli. Da bi ministar dobio svoju plaću na ruke, recimo 20.000 kuna, i da će od te plaće svaki mjesec plaćati ratu kazne, potrebno je da 27 radnika s prosječnom plaćom (5500 kuna neto) plati porez na dohodak (bruto-neto kalkulator, prirez Zagreb). Ako u odnos stavimo radnike s plaćom od 3000 kuna, što je oporezivi iznos blizak minimalcu (koji se nakon porezne reforme više ne oporezuje) tada je potrebno da čak njih 303 plati porez kako bi se prikupio iznos potreban ministru da plati svoju kaznu. Tu kaznu on naravno ne plaća građanima od kojih dobiva novac već će taj novac uplatiti u državni proračun te će isti nakon toga prema osjećaju političara potrošen na nešto drugo, možda na neko novo službeno putovanje tog istog ministra pa će mu na taj način “osobni” gubitak biti kompenziran. Mi o tome, naravno, nećemo znati ništa.

Za poticaj za kupnju ministrovog zelenog osobnog automobila porez mora platiti još 41 radnik s neto plaćom od 5.500 kuna, ili čak 455 radnika s plaćom 3.000 kuna. Za onih 50.000 kuna koje je dao nekoj udruzi to je 68 radnika s prosječnom plaćom ili čak 758 radnika s plaćom od 3.000 kuna. I ima stol od 90.000 kuna. To si računajte sami ako hoćete.

Hoćete jedan vic o Lalovcu za primjer?

Dođe Lale jutros na posao i zaduži nas za milijardu eura, iliti 7,6 milijardi kuna. Pa kaže ma šta je to za vas milijun koji radite? Nećete ni osjetit! Kaže digitron fino 7.600 kuna po glavi zaposlenog, iliti 10 mjeseci svako od vas (prosječno plaćenih) plaća porez na dohodak i kvit smo taman pred Božić da možete fino opet trošit po dućanima i plaćat PDV. Jel to pošteno? Pa naravno! Pošteno nas zaduži!

I zato je političarima super!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ne vjeruj državi dok nudi porezne olakšice

Oznake

Banke, Država, dug, kredit, Linić, olakšice, oprost, telekom, vlada

Scenarij 1:

Čovjek želi mobitel. Pronalazi optimalnog telekom operatera i ponudu. Zasniva ugovorni odnos s njime (često kako bi iskoristio pogodnost nabave optimalnog mobilnog uređaja uz otplatu tijekom 24 mjeseca). Nakon nekog vremena shvaća da ne može podmirivati ugovorene obveze i prestaje plaćati račun. Slijedi opomena, tužba, ovrha. Čovjek se obraća društvima za zaštitu potrošača, piše pisma nadležnim državnim institucijama, javno govori protiv telekom operatera.

Scenarij 2:

Čovjek želi automobil. Pronalazi optimalnu banku s kojom potpisuje optimalan ugovor o kreditu s kojim će kupiti optimalan automobil. Nakon nekog vremena shvaća da ne može podmirivati ugovorene obveze i prestaje plaćati dospjele rate kredita. Slijedi opomena, tužba, ovrha. Čovjek se obraća društvima za zaštitu potrošača, piše pisma nadležnim državnim institucijama, javno govori protiv banke.

Državne mjere:

– Poticanje telekom operatera da otpisuju dugove prema svojim klijentima na način da im vlast smanjuje poreznu osnovicu u iznosu potraživanja. Navedeno znači da će neki drugi porezni obveznici silom prilike preuzeti na svoja leđa obvezno financiranje države socijalnog blagostanja (mirovine, zdravstvo, školstvo, birokracija…)
– Poticanje banaka da otpisuju dugove prema svojim klijentima na način da im vlast smanjuje poreznu osnovicu u iznosu potraživanja. Navedeno znači da će neki drugi porezni obveznici silom prilike preuzeti na svoja leđa obvezno financiranje države socijalnog blagostanja (mirovine, zdravstvo, školstvo, birokracija…)

Pitanja:

1. Tko je pogriješio?
2. Tko je pohlepan?
3. Tko je gubitnik?
4. Tko je dobitnik?
5. Tko je platio račun?
6. Što je problem i kako ga riješiti?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

To nije djed mraz! To je…

Oznake

Božić, djeca, Djed božićnjak, Djed mraz, dug, Slavko Linić

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o fiskalnoj odgovornosti po mjeri neodgovornih političara

Oznake

deficit, dug, financije, fiskalizacija, Linić, porez, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Kada se zakonodavac ne želi ili ne može pridržavati nekog zakonskog pravila tada mu preostaje ili da se skine s vlasti ili da izmijeni zakonsko pravilo i svoje postupke učini legitimnima.

Zakon o fiskalnoj odgovornosti koji je na snazi sadrži jedno vrlo jednostavno pravilo, fiskalno pravilo:

Ukupni rashodi općeg proračuna izraženi udjelom u procijenjenom bruto domaćem proizvodu godišnje će se smanjivati za najmanje 1 postotni bod.

To znači da se deficit mora smanjivati za jedan postotni bod godišnje sve dok razlika između prihoda i rashoda proračuna bude jednaka nuli, što nadalje definiraju stavci (2) i (3) članka 5. Zakona o fiskalnoj odgovornosti. Dakle ako je deficiti 10% u roku od 10 godina on bi trebao biti anuliran. Prilično jednostavno pravilo. Po mojem mišljenju čak izvrsno. Takvi bi trebali biti svi zakoni – jednostavni.

Odgovornost za poštivanje fiskalnog pravila leži prije svega u liku ministra financija. Ukoliko pravilo ne ispoštuje zakon određuje da stavi svoj mandat na raspolaganje Vladi. S obzirom na poznatu činjenicu kako vladini čelnici ne mogu biti i nisu fiskalno odgovorni bilo je i za očekivati da se zakon u dogledno vrijeme izmijeni. O tome se govorilo još u srpnju, a sada to vrijeme je došlo.

Zakon se mijenja u smjeru odricanja od načela jednostavnosti i uvođenja načela kompleksnosti i referenciranja na direktive EU. Zadržavanju fotelja ne smije se naći na putu neki tamo jednostavan zakon i pravilo.

Tri kratka stavka iz petog članka postojećeg zakona zamijenit će sedam potpuno novih, a bit će uveden i dodatni članak vezan za makroekonomske i proračunske projekcije sa pet novih stavaka. Svi do jednoga su izrelativizirani do krajnjih granica i načelno dozvoljavaju da bilo kakve makroekonomske špekulacije budu zakonski opravdane, osnosno u okviru fiskalne odgovornosti. Jedino konkretno zakonsko ograničenje odnosi se na postotak deficita koji ne smije prijeći 3% BDP, a javni dug 60%. Zapravo smije prijeći i te granice ali u tom slučaju se aktivira mjera prekomjernog deficita te potpadamo pod direktive EU. Fiskalno odgovorni će postati i direktori javnih tvrtki, žrtvena janjad s prve linije obrane, na koju će propaganda vlastodržaca prebacivati odgovornost za vlastite podbačaje.

Spomenuo sam zadržavanje fotelja. Nisam bio sarkastičan. Postojeći zakon propisuje mjeru odgovornosti za ne pridržavanje fiskalne odgovornosti – stavljanje mandata na raspolaganje Vladi. Novim zakonom ti isti ljudi žele prestati biti politički odgovorni za svoje postupke pa će umjesto stavljanja mandata na raspolaganje uvesti prekršajnu mjeru – novčanu kaznu od 5.000 do 25.000 HRK za čelnika koji nije bio fiskalno odgovoran. Funkcije tako ne mogu biti žrtvovane, tek poneka kuna, a ako se prisjetimo da im se plaće isplaćuju od novca oporezovanog građanima tada je jasno da oni zapravo ne podnose nikakvu žrtvu.

Kada bi osnovno pravilo ostalo neizmjenjeno (članak 5.) siguran sam da bi se vlastoljupci naplaćali kazni, vjerojano ovih minimalnih, ali kako se osnovno pravilo mijenja, muti i komplicira, izgledno je kako će zahvaljujući tome oni ubuduće biti jedino fiskalno odgovorni i unatoč tome što bi državne financije mogle biti u sve lošijoj situaciji uslijed nastavka trenutnih financijskih politika države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jurčić ruši Vladu, a Kapitalac Jurčića

Oznake

bolni rezovi, deficit, Država, dug, ekonomska politika, industrija, industrijalizacija, Jurčić, kriza, prihodi, proračun, rashodi, strategija, vlada

Ljubo Jurčić, “neprikosnoveni ekonomski analitičar” u sjeni, kritizira vladinu ekonomsku politiku i ruga se frustracijama njenih ministara. Kaže, Vlada nema pojma o modernoj ekonomiji, samo reže i reže, pa tako izostaje gospodarski oporavak koji je moguć jedino ako se ekonomska politika usmjeri na novu proizvodnju i povećanje oporezive baze. Drvo, metali, ruda, strojevi, stari temelji Jurčićeve nove reindustrijalizacije koja je nekad davno započela priču o strelovitom napretku čovječanstva (za Jurčića to je tek “ekonomski rast”), no dakako u uvjetima znatno manjeg uplitanja vlasti u ta pitanja. I dakako, ne govorim o industrijalizaciji kakva je egzistirala u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima, gdje se ista bazirala na nastavku proizvodnje u tvornicama koje su otete njihovim osnivačima i privatnim vlasnicima, već mi je taj pojam više vezan za Englesku 19. stoljeća, kao nekakav idealni primjer.

Jurčić u svojoj kritici, u kojoj prepotentno ističe kako bi Vlada svojom politikom pala na njegovom ispitu, nudi izlaz u povratku planskoj ekonomiji baziranoj na novoj nacionalizaciji i centraliziranom upravljanju resursima. 

I tu mi je sinulo o čemu drobe premijer, ministri i Ljubo Jurčić kada govore o “rezovima”!

Rezovi o kojima govore ne odnose se na rezove u državnoj potrošnji, koja očigledno iz godine u godinu raste, a o čemu možete pročitati u novom postu koji je objavio Monopolizam, već se odnose na rezove u punjenju državnog proračuna temeljem kojeg se osigurava gospodarski rast, kako prema teoriji Vladinih ekonomskih planera tako i prema Jurčićevoj teoriji. U teoriji oni govore isto.

Dakle što je predmet Jurčićeve kritike?

To što Vlada svojim nepoznavanjem “moderne ekonomije”, dakle Keynesove ekonomske teorije pojačane Samuelsonovom algebrom, stvara uvjete u kojima se državni proračun puni lošije. Ona ga “reže”. Naravno, da su Vladini ekonomski planeri položili ispit kod Jurčića, tada bi se proračun punio bolje jer bi se investiralo više u reindustrijalizaciju. Ministar financija tako ne može biti ključna figura u razvoju ekonomije. Prema Jurčiću Linić je kamen spoticanja. Ipak sasvim je očito kako vladini ekonomski planeri itekako poznaju Jurčićevu teoriju no ono što ne poznaju jest “human action” ili fenomen ljudskog djelovanja koje nikako pa nikako ne ulazi u kalup planske ekonomije i jalove računice njenih zagovornika.

Jurčić zanemaruje, svjesno ili nesvjesno, kako prihodi državnog proračuna rastu iz godine u godinu, a rashodi još i više, čemu svjedoči gotovo 200 milijardi kuna javnog duga te enorman proračunski deficit koji bi do kraja godine mogao dostići dosad neviđene vrijednosti.

Ono što Kapitalac vidi kao nemoguće jest provoditi centraliziranu ekonomsku politiku, ostvarivati ekonomski rast i istovremeno financirati kolosalnu državu socijalnog blagostanja. Jurčićeva teorija o centraliziranom upravljanju ekonomijom te usmjeravanje resursa u oživljavanje industrije, iako sasvim vjerojatno malo kome možemo na taj način konkurirati u svemu što je stavio na vrh liste prioriteta uz postojeće troškove socijalnih transfera, očito je tek odmak od ekonomskog razvoja baziranog na osluškivanju potreba tržišta (načela slobodnog tržišta). Jurčićeva teorija tek je povod za novo osnaživanje političara na vlasti te daljnje rasipanje resursa koje vlada svojom poreznom mašinerijom otme građanima. Jurčić stoga na jednak način pada na ispitu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rasprodaja mirovina: u bivšoj državi Đerdap – danas autoceste

Oznake

autoceste, Država, dug, fondovi, HAC, koncesija, Linić, mirovine, mirovinsko, monetizacija, obveznice, vlast

Obvezni mirovinski fondovi, njih četiri – AZ, RBA, Erste i PBZ, većinu svog portfelja, tj. novca kojeg radnici odvajaju u svoj drugi stup, drže u obveznicama Republike Hrvatske, manji dio ulažu u državne tvrtke poput Croatia Osiguranja, dio u nekdašnje državne tvrtke u kojima još uvijek postoji državni udio (HT, INA), a tek neznatni dio u druga dionička društva, domaće ili strane fondove raznih vrsta.

Ulaganjem u državnu obveznicu fondovi vaš novac prebacuju u državni proračun u zamjenu za ugovor kojim se država obvezuje vratiti fondu posuđeni novac nakon dospijeća obveznice uz dogovorenu kamatu kao periodički prinos (otprilike 4-7% godišnje). To je praktički sve što trebate znati o obveznicama.

Državne obveznice su instrument kojim se vlast domaže novca kojeg onda troši. Znamo do čega je došlo uslijed te gorke želje i pohlepe vlastoljubaca kojima se taj novac predaje u ruke – konstantnog povećanja prihoda (poreza) i rashoda (potrošnje) na štetu građana, te enormnog javnog duga od gotovo 200 milijardi HRK. Novac je građanima pokraden različitim političkim malverzacijama, i nastavlja se bjesomučno krasti, pod izlikom državnih investicija, zdravlja, obrazovanja, mirovina i drugoga.

Preuzete obveze države, uslijed opetovanih debakala državnih projekata koji su “trebali pokrenuti ekonomiju” i opravdati otimačinu imovine građana, postale su omča oko vrata vlastoljupcima kojima su preostali samo očajnički pokušaji da spase vlastite guzice pa se tako u agoniji zadužuju gdje god mogu, bez obzira na uvjete (ekstremno visoke kamate) jer ionako se ne radi o njihovom već vašem novcu s kojim će se dugovi vraćati, a sve da bi pokušali pokriti dospjele obveze. I to im iz dana u dan sve teže ide, a država je na putu prema bankrotu. Dovoljno će biti ne podmiriti jedan paket dospjelih kamata i priča je završena. Krivca će u tom momentu politika nuditi u kapitalizmu i stranim centrima moći kojima smo prodali sve što imamo, a građani će u tu priču vjerovati.

No istina je samo jedna – vlastoljupci su se dočepali prevelike moći i za trenutak vlastite slave upropastili sudbinu svih redom građana Republike Hrvatske, koji ni sami više ne znaju razlikovati realnost od farse, tko je krivac, a tko žrtva.

Najnovija farsa sprema se na relaciji “mirovinski fondovi – autoceste”. Još na početku priče o tzv. “monetizaciji” autocesta pisao sam o tome kako nije vjerojatno da će Vlada naći budalu sa 3 milijarde eura koja bi uzela autoceste u koncesiju i preuzela obvezu zadržati sve postojeće parametre u sadašnjim okvirima (npr. broj zaposlenih). No moram priznati da mi u toj priči nisu pali na pamet mirovinski fondovi. Kada sam pročitao današnju vijest u Jutarnjem malo sam se razočarao sam u sebe – “Zločesti Kapitalac, ajde u kut!”.

S obzirom da su mirovinski fondovi marionete vlastoljubaca i drže po njihovom nalogu većinu portfelja u državnoj blagajni uz obećanje prinosa (koji se isplaćuje novim zaduživanjem na drugoj strani), sasvim je logično da će biti natjerani ulagati i u autoceste. Bože pomozi. Pa zar je moguće da građani nisu naučili ništa o rasprodaji mirovina uslijed političkih manipulacija i to u vrijeme kada još uvijek živi parsto tisuća umirovljenika čije mirovine su rasprodaje u bivšoj državi na državne projekte (Benkovac, Đerdap…)??? Heh, naravno da je moguće jer postojeće umirovljenike nije osobita briga za problem mirovina današnjih radnika pa o tome neće ništa ni reći današnjoj radničkoj klasi. Na problem prodaje vlastitih mirovina još uvijek žmire, a na prava se pozivaju farsom zvanom “međugeneracijska solidarnost” i vlastitoj djeci će predložiti da po istom principu prepuste pitanje mirovina na rješavanje svojoj djeci (“Građani razmnažajte se, trebate nekoga da vas financira u starosti. Što biste sami brinuli o vlastitom dupetu dok možete? E da, i buditi odani poslušnici političarima bez obzira na sve.”).

Zašto je vlastoljupcima osobito zanimljivo da mirovinci monetiziraju autoceste? Već sam rekao kako većinu portfelja drže u domaćim obveznicama koje će ovom manipulacijom doslovno zamijeniti za udio u koncesiji autocesta, a vlastoljupci će povratom obveznica u svoje vlasništvo moći fiktivno smanjiti javni dug države i pohvaliti se građanima fiskalnom odgovornošću. Građani će zapljeskati, čestitati Liniću i Vladi, ponovno ih izabrati, a magareće glave će im se povećati za jedan konfekcijski broj i tako do neke nove monetizacije iza koje zapravo stoji rasprodaja privatne imovine, novca, svakog građana ponaosob.

Svu ljepotu farse mirovinskih fondova možemo naći i u riječima koje dolaze iz jednog od njih:

Našim članovima je u interesu da nemaju baš 70 posto imovine uložene u državne obveznice. Njihov je interes da odnos cijene i rizika bude minimalan, a procjena je da bi ulaganje u monetizaciju moglo biti takvo.

Ako je članovima u interesu da nemaju 70% imovine u državnim obveznicama zašto je onda više od 70% njihove imovine upravo tamo? Što je to sada odjednom prestao biti njihov interes s obzirom da se jedan od tih fondova diči parolom…

Fond ostvaruje prinos isključivo u korist članova

….?
O beskrupuloznoj izjavi kako je ulaganje u monetizaciju u cilju smanjenja odnosa cijene i rizika da ne govorim. Užas nad užasima, manipulacija nad manipulacijom, laž povrh laži.

Priča o investicijama mirovinskih fondova jest priča o problemu razdvojenosti vlasništva od upravljanja. Vi, kao vlasnik novca, nemate apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odluke upravljača što će s njime činiti. I onda vas uvjeravaju da je to za vašu korist. Za vašu korist bilo bi da možete u ovom trenutku, kada vidite u što se fond sprema ulupati vaš novac, odlučiti da taj novac uzmete natrag u svoje ruke (pa uložite u nešto drugo ili ga gurnete u čarapu ako baš to želite) ili na isti način nastavite vjerovati porukama koje vam šalju vlastoljupci i upravitelji fondova i uložite u autoceste. Ovako, nema sumnje da se radi o ucjeni i manipulaciji koju ćete osjetiti na vlastitoj koži u budućnosti. U trenutku kada ćete se trebati umiroviti bojim se da se više nećete imati o čemu brinuti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Uspjeh” HŽ-a: Vlakovi prazni, a radna mjesta očuvana!

Oznake

autobus, Croatia, Država, dug, Express, HŽ, kriza, prijevoz, privatizacija, željeznice

Vijest vrijedna pažnje danas je svakako ova o HŽ-ovom širenju željezničke mreže uvođenjem autobusnih linija! Namjerno naglašavam taj dio priče o širenju.

S obzirom da željeznički prijevoz, osobito putnički, opada već dugi niz godina danas svjedočimo problemu nerentabilne državne tvrtke s gomilom zaposlenog kadra, dotrajalom infrastrukturom, sigurnosnim standardima prijevoza koji u mislima svakog putnika izazivaju sumnju, te obilato sufinanciranu proračunskim novcem.

Kako bi se monopol u željezničkom prometu zadržao čak i kada na tržištu nema apsolutno nikakvih naznaka da bi se išta od željezničkog posla privatiziralo, a naznaka nema jer privatnici neće bacati svoj novac u živo blato, HŽ u maniri pravog socijalističkog poslodavca nastoji svim silama očuvati radna mjesta i tvrtku (koja je odavno propala). Prvi korak jest optimizirati troškove zamjenom vlakova autobusima na nerentabilnim linijama. Pitam se što će strojovođe i osoblje vlakova na tim relacijama reći na tu odluku i hoće li im tim korakom radna mjesta postati ugrožena ili će biti prebačeni gdje drugdje? Postoji li kakav sindikat strojovođa?… GOOGLE…. Postoji! Da pogodim, uskoro ćemo vidjeti i radnike HŽ-a u potrazi za vlastitim pravima i potporom sugrađana, sve u režiji sindikata.

Možda će HŽ iskoristiti Vladinu mjeru zapošljavanja dva radnika na jednom radnom mjestu (“dijeljeno radno mjesto“) uz subvencioniranje 75% godišnje bruto plaće ponovno na račun sugrađana koji nemaju veze s posljedicama neracionalnog poslovanja državne tvrtke, ali imaju tu nesreću da su pripadnici skupine poreznih obveznika porijeklom iz privatnog sektora koji im sve to šutke omogućuje. 😉

Problem s kojim se HŽ suočio u autobusnom prijevozu, kojeg su donedavno osiguravali preko vlastite putničke agencije Croatia Express, jest taj da su na javnom natječaju privatnici ponudili povoljnije usluge prijevoza pa je HŽ izgubio posao. Rješenje vide u doregistraciji djelatnosti autobusnog prijevoza. U tom slučaju više neće biti potrebe za raspisivanjem javnog natječaja za prijevoz putnika već će imati slobodu u okviru tvrtke diktirati uvjete prijevoza. I na to imaju legitimno pravo, no višu cijenu prijevoza na tim relacijama platit će putnici na karti i porezni obveznici kroz poreze kojima se održava nerentabilne linije i državne tvrtke na životu.

Pitam se što u tom slučaju sprječava privatne prijevoznike da na tim relacijama organiziraju vlastiti autobusni prijevoz i ponude jeftiniju uslugu od HŽ autobusa? Politički protekcionizam i socijalna osjetljivost? Moguće.

Očito je kako socijalizam na kraju izjede sam sebe i kako mic po mic državne tvrtke (tobože “naše” ili “javne”) propadnu ili se počnu prilagođavati racionalnijem tržišnom principu poslovanja. Problem je što to čine neusporedivo sporije od privatnih tvrtki koje se nađu u usporedivoj situaciji, te što u tom dugoročnom procesu financijski upropaštavaju građane. Ovo ne pišem iz pozicije prokapitalističkog blogera koji likuje nad propašću socijalizma pred kapitalizmom. Da ne bi bilo zabune. Ovo što se Hrvatskoj danas dešava na ekonomskom planu je kontrolirano propadanje planske ekonomije bez namjere da se substitut nađe u slobodnom tržištu i kapitalizmu kojem se odlučno ne dozvoljava da riješi probleme stvorene socijalističkom politikom, jer to bi značilo konačnu kapitulaciju socijalističkih političara koji vas uvjeravaju u superiornost vlastitih ideja među kojima prednjači jaka uloga vlasti i ovisnost građana o državnoj politici i državnim uslugama.

Spas za javne financije, pardon, spas za porezne obveznike jest što žurnija i transparentnija privatizacija državnih tvrtki i stvaranje protržišnog ozračja u državi počevši od zakonodavnog okvira, preko radikalnog smanjenja regulatornog i birokratskog okvira te zaštite imovinskih prava građana. Ovo zadnje istovremeno znači i prestanak parazitskog odnosa brojnih povlaštenih skupina građana naviklih živjeti na račun malobronih produktivnih građana nad kojima se svakodnevno i sve odlučnije vrši porezna presija. Hoćemo li svjedočiti ovome? Nećemo. Nisam prorok nego libertarijanac.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Reda mora biti ili ne biti?

Oznake

anketa, Dubrovnik, dug, fiskalizacija, građani, Linić, mišljenje, politika, porez, red, ugostitelji, višak u blagajni

Koliko su građani općenito zavedeni političkim floskulama te s kakvom lakoćom političari i mediji manipuliraju njihovim mišljenjem fino ilustriraju dvije u suštini iste ankete sa potpuno oprečnim rezultatima. Riječ je o poreznoj represiji koja se očituje kroz invaziju poreznih inspektora na ugostiteljske objekte, njihovo zatvaranje i kažnjavanje vlasnika drakonskim kaznama.

U prvoj anketi koja već neko vrijeme stoji na naslovnici Večernjeg većina građana (75%) je protiv tih postupaka države:

U drugoj anketi koja se nalazi u netom objavljenoj vijesti o zatvaranju neke kebabdžinice zbog viška u blagajni, a gdje li drugdje nego u Dubrovniku, ta većina je na strani države i porezne represije nad svojim sugrađanima:

Heh, kada bi samo libertarijanski glas u javnosti bio jači pa da se ideja o povećanju građanskih sloboda nad samovoljom države nekako izdigne iz prašine bilo bi i građanima bolje, a da ni ne bi shvatili što se zapravo desilo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Fućkajmo za spas proračuna

Oznake

dug, fiskalna odgovornost, fućkanje, Linić, policija, porez, prihodi, proračun, rashodi

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Proglasi li Vlada ekonomsku krizu prirodnom katastrofom – proračun je spašen!

Oznake

deficit, dug, financije, fiskalizacija, fiskalna odgovornost, građani, Hrvatska, Linić, ministarstvo, obveznici, porezi, proračun, vlada, zakon

Porezna uprava naganja 421. vlasnika privatnih tvrtki za 500 milijuna kuna poreznog duga. Zakon o trgovačkim društvima omogućuje državi da konfiskacijom privatne imovine vlasnika tih tvrtki naplati svoje pravo na njihov novac.

Upitao sam Vladu na Twitter:

1. Zanima me koliko je među ovim direktorima direktora javnih tvrtki “gubitaša”?
2. Hoće li i ministri odgovarati vlastitom imovinom za dugove koje su napravili na račun građana?

Odgovore naravno nisam dobio. Pitanja su ipak škakljiva i Vladin PR ih vješto izbjegava. Više vole odgovarati na pitanja u stilu: “koliko je ovaj mjesec bilo nezaposlenih?” jer na takva mogu odgovarati u stilu: “zabilježeno je usporavanje rasta broja nezaposlenih”.

Zakon o fiskalnoj odgovornosti obvezuje Vladine čelnike, te redom niže rangirane čelnike, da rashodovnu stranu proračuna smanjuju godišnje za 1%, tj. da osiguraju sve potrebno da se zakon ispoštuje, sve dok proračunskog deficita ne nestane. Zakon ne predviđa ikakve sankcije Vladinih čelnika u slučaju nepoštivanja zakona, već samo obvezuje fiskalno neodgovornog čelnika da stavi svoj mandat na raspolaganje Vladi. Vlada prema zakonu nema odgovornost niti mora staviti svoj mandat na raspolaganje građanima – građanima na čiji je račun stvorila dug i bila fiskalno neodgovorna. Najgore čime pojedine državne čelnike zakon kažnjava jest da odstupe s položaja i vrate se svojim kućama, za razliku od 421 direktora čije kuće i imovinu će država zaplijeniti i rasprodajom doći do novca.

I tako da bi smanjili deficit Vladini čelnici vrše poreznu presiju nad građanima. Naime vlastitu potrošnju ne namjeravaju smanjiti stoga da bi smanjili deficit valja namaknuti dovoljno na prihodovnoj strani, a i to im ne ide od ruke pa su već na polovini godine premašili stopu deficita planiranu za kraj godine. Mandati su na vjetrometini.

S obzirom da je tvorac Zakona HDZ trenutna vlast već je iskazala namjeru da ga doradi i ispolira taj kamen spoticanja u kojeg je uklesana obveza godišnjeg smanjenja deficita. Tako bi po zakonu i dalje bili fiskalno odgovorni, a deficitu bi samo nebo bilo granica.

No mogu učiniti i još jednu stvar. Članak 8. stavak (3) Zakona kaže kako se povećanje rashodovne strane proračuna u slučaju prirodnih katastrofa izuzima iz obveze smanjenja deficita za po 1% godišnje. Ako ekonomsku krizu i deficit proglase prirodnom katastrofom proračun je spašen te mogu mirne duše nastaviti zaduživati građane i trošiti novac koji nemaju.

Vlada poreznim obveznicima poručuje: “budite odgovorno odgovorni za Vladinu neodgovornost”, a onima koji još nisu porezni obveznici ili izbjegavaju to biti poručuje: “svim silama potrudit ćemo se da postanete i ostanete porezni obveznici i budete odgovorno odgovorni za Vladinu neodgovornost”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac