• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: ekonomija

Države su nesavršene, često puno više nego tržište

02 Utorak lip. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 16 komentara

Oznake

Država, ekonomija, kapital, nejednakost, porez, resurs, tržište, Vuković

… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.

No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.

Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.

I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.

Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.

Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čija je ekonomija: slučaj crnog čartera

23 Utorak ruj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 9 komentara

Oznake

birokracija, ekonomija, iznajmljivanje jedrilice, Jadran, jedrenje, marina, čarter

Država svakodnevno tjera ljude u konfliktne situacije. Na prvi mah možda to ne primjećujemo no radi se o svakom postupku kojeg je država, odnosno birokracija, propisala ali se ipak našao sasvim legitiman, zaobilazni put kojim su neki odlučili radije kročiti. Tako su odlučili jer su iskustvom došli do zaključka da je zaobilazni put lakši. Realno, ne radi se o zaobilaznom putu već očito bržem, optimalnom putu koji ih vodi do željenog cilja. Konflikt nastaje u trenutku kada submisivci, to su oni koji pristaju preskakivati preko birokratskih prepreka, shvate da postoji brži put te da postoje ljudi koji ga koriste, za razliku od njih.

Podvođenje ekonomske aktivnosti birokratskoj, planskoj formi možda je najbolji primjer toga. Planska ekonomija je neprirodna i u tom smislu što propisi, na koje se ljude tjera da poštuju, nisu rezultat racionalnog promišljanja i djelovanja tržišnih sudionika. Propisi su rezultat promišljanja i djelovanja birokrata. Kao takvi oni su izolirani od ključnih informacija koje prenosi tržište i temeljem kojih tržišni sudionici donose odluke o optimalnom djelovanju. Zbog toga što nisu dio tržišta birokrati donose krive procjene, često potaknuti lobističkim pritiscima, posljedično neprimjerene, beskorisne ili potpuno štetne propise koji se, tragično, političkim putem i represijom nameću tržištu. Time smanjuju produktivnost tržišta, efikasnu alokaciju resursa, guše ekonomsku aktivnost. Birokrati su političke kreature, a ne ekonomski relevantni faktori.

Možda i najveća među svim zabludama jest da ekonomija pripada nekome. Otuda uostalom i proizlazi koncept planske ekonomije koji omogućuje državi, što znači vlastodršcima i birokratima čiji motivi djelovanja mogu biti i krajnje destruktivni, da na ekonomsku aktivnost gleda sa imperativom, da se smatra pozvanom određivati što ekonomska aktivnost jest pa temeljem vlastitog viđenja odlučivati o tome koju će aktivnost dozvoliti, a koju zabraniti (neposlušne kažnjavati). Proizvesti i prodati nekome običnu kutiju šibica, bez prethodne suglasnosti države, bez zadovoljenja gomile propisa, te bez plaćanja obilatih dadžbina, danas znači počiniti niz prekršajnih i kaznenih djela te snositi posljedice za isto. Kao što vidimo mogućnost proizvodnje šibica nije određena birokratskim postupkom već time što negdje postoje znanje i raspoloživi resursi da se one proizvedu.

Svojatanje ekonomije nije specifično samo socijalističkim i drugim totalitarnim režimima usporedivima u pogledu na ekonomska pitanja. To svojatanje je sveprisutno i danas, a očituje se upravo kroz kolosalni, povijesno nikad veći zakonski i regulatorni okvir kroz koji država tretira svakoga tko se drzne postati i biti aktivan sudionik na tržištu. Današnje tržište je hiperregulirano, a hiperregulacija nije odveć različita od striktnog državnog upravljanja ekonomijom. Njome doduše više ne upravljaju birokrati i državni planeri već zakoni, propisi i procedure koje donose birokratske institucije i koje efektivno predstavljaju kolaž izričitih naredbi pod prijetnjom kazne. Posljedice jednog i drugog pristupa u mnogočemu su usporedive.

Započeo sam sa konfliktom. Jedan primjer takve situacije isplivao je na površinu jučer. Kaže Slobodna Dalmacija: Crni čarter izorat će Jadran, po sezoni gubimo 7 milijuna eura! O čemu se radi? Ulaskom u EU prestale su važiti vinjete za strane, europske brodove. To znači da oni danas slobodno plove Jadranom. Domaći lobi iznajmljivača brodova to je prepoznao kao napad na svoj biznis te sada optužuje strance da se bave iznajmljivanjem brodova “na crno”. Kako to stranci čine? U prešutnom dogovoru sa osobom koju primaju na brod (dakle o transakciji ne informiraju državu). Je li na brodu vlasnik sa svojim prijateljima ili pak mušterijama nemoguće je ustanoviti osim ako to vlasnik izričito ne prizna (naravno, na njih se već šalje policija i inspekcije). Iznuđivanje priznanja rijetko je uspješno (nekog Norvežanina su klepili za nemalih 200.000 kuna). Špekulirajući o razmjerima crnog čartera lobisti govore o mogućih 500 brodova koji plove Jadranom i koji na ovaj način i u ovom trenu svojim vlasnicima donose profit. Čisti, neoporezovani profit od kojega sada već bijesni uhljebi i zauzdani lobisti nemaju ništa. Ukupan iznos tog prometa procjenjuje se na 7 milijuna eura godišnje.

Temeljem ove procjene lobisti definiraju gubitak za vlastiti biznis. Međutim ako znamo da u realnom životu postoje dva puta, prvi koji je spor i birokratskim preprekama popločen put, te drugi, tržišni put koji ne pati od birokratske inercije, koji zaovoljava neposredne zahvjeve ljudi i to čini maksimalnom brzinom, tada vrlo brzo postaje jasno sljedeće – da onih 7 milijuna eura koje čarterski lobi smatra izgubljenima, ili čak ukradenima, ne bi niti nastalo da se tjeralo ljude da koračaju prvim putem. O tom iznosu ne bi se niti špekuliralo jer se ne bi niti mogle uvidjeti okolnosti koje donosi koračanje po drugom, tržišnom putu. Ta vrijednost ne bi postojala niti bi mogla biti pravednije redistribuirana.

O tome kako se na ekonomiju u Hrvatskoj gleda kroz planske naočale najbolje ilustrira i sporna cifra. Tih 7 milijuna nije neto iznos poreza kojeg se moglo prikupiti, a nije, od oporezivanja crnog čartera, već ukupna (bruto) vrijednost crnog čartera. Apsolutno sve, smatra se, pripada državi pa se tako i iznos gubitka smatra jednakim bruto procijenjenoj vrijednosti crnog čartera. Vlasnicima jedrilica koji sada možebitno rade na crno, što je nedokazivo, očito ne pripada ništa taman da rade i “na bijelo”. Raditi na bijelo, pak, u Hrvatskoj znači pristati vući za sobom nepotreban teret gomile uhljeba i socijalnih narkomana. Gdje god mogu produktivni ljudi će to nastojati izbjeći. Bez obzira čudili se tome ovi drugi ili ne.

Zaluđenost podvođenja ekonomije nekakvim kolektivnim vizijama, planovima i procedurama dovela je ovaj konflikt do takvih razmjera da domaći čarteraši sada vide nelojalnu konkurenciju u svemu što plovi. U svakoj jedrilici ili brodu koji zaplovi Jadranom, a da nije dio čarterske flote, oni vide nelojalnu konkurenciju, crni čarter. Čovjek više ne može zaploviti jedrilicom, ukrcati svoju i bratovu familiju i krenuti na odmor, a da ne osjeti za sobom poglede zlobnika koji samo što mu ne rasparaju jedra. U tekstu Slobodne Dalmacije gotovo da je moguće iščitati zgražanje nad činjenicom da ova država izbjegava maksimalnu represiju nad svima u koje se ukaže prstom, gotovo da se žali nad nemogučnošću da institucije države batinanjem iznuđuju priznanje osumnjičenika.

Preporuka za sve koji na svoje brodove primaju putnike za novac – prije ukrcaja definirajte pravila transakcije! Vi dajete brod, za uzvrat dobivate novac! Razmjena koju činite na obostranu je korist i zadovoljstvo! Kristalnom jasnoćom definirajte pravila ponašanja u slučaju da vam se državni službenici ukrcaju na brod kako bi inkriminirajući vaš sporazum pokušali ostvariti korist za sebe kroz naplaćivanje kazni ili nedaj Bože zapljenu i otuđenje vaše imovine! Na vlastitom brodu imate pravo ugostiti koga hoćete ili dati punomoć za korištenje broda kome hoćete te država na osnovu toga nema nikakvo zakonsko pravo iznuđivati od vas novac! Barem za sada.

brod_carter

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

22 Ponedjeljak ruj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 37 komentara

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

jabuke_subvencije

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

02 Ponedjeljak lip. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 3 komentara

Oznake

BDP, Branko Grčić, droga, ekonomija, ESA 2010, EU, GDP, kriminal, metodologija, proračun, prostitucija, rast, vlada

Nemojte se začuditi ako na nekoj od narednih Vladinih press konferencija vidite Branka Grčića odjenutog u sako kakav dolikuje kakvom svodniku te pritom obznanjuje da je nakon 10 kvartala uzastopnog pada konačno zabilježen rast BDP-a! Sve to zahvaljujući ESA 2010 metodologiji izračuna prema kojoj se u bruto domaći proizvod ubraja prostitucija te krijumčarenje i prodaja droge i alkohola! Primjena nove metodologije kreće od rujna 2014 uz, naravno, ponovni izračun prethodnih podataka od BDP-u, a sve kako bi se građane moglo dezinformirati o tome kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji svo ovo vrijeme bio lažan. 😮 To bi valjda trebalo probuditi onaj optimizam koji se očekuje od ulagača ali i građana koji su sve suzdržaniji prema potrošnji ali i prema državi koja se nameće kao kolovođa.

S obzirom da se radi o načelno ilegalnim djelatnostima za koje ne postoji pouzdana ukupna vrijednost, EU birokrate će zadovoljiti i “kvalitetna procjena”, što je također stvar metodoloških naputaka po kojima će birokrati raditi izračune. Osjećaja radi, prostitucija i droga u Velikoj Britaniji procijenjuje se na 0,7% BDP-a. Prema procjenama DZS-a prostitucija i droga u Hrvatskoj teška je između 2,3 i 4,5 milijardi HRK, odnosno 0,8% BDP-a u prvom slučaju do 1,5% BDP-a u drugom slučaju. Iz ove procjene mogli bismo reći kako hrvatska vlast i njena birokratska mašinerija drži svoje sugrađane i više nego duplo promiskuitetnijima od Britanaca. Naravno, ja ne mogu znati ima li u tome istine, ali ruku na srce ne mogu ni birokrati bez obzira na metodološke naputke.

Stoga na njihovu procjenu gledam više kao na izraz sumnjičavosti vlasti prema građanima koje će uslijed sve slabije naplate poreznih prihoda radije držati nadprosječno promiskuitetnima (što znači da svoj novac obrću u ilegali) nego li jednostavno siromašnima – što pak smatram jedinom istinom u našem slučaju, i to upravo zahvaljujući svemu onome što čine (sve jači) vlastodršci, od prošle godine potpomognuti EU mašinerijom istog kalibra.

U konačnici nije ni bitno kolika je vrijednost prostitucije i droge u jednoj nacionalnoj ekonomiji. Bitno je tek ono što će (bolji) rezultat nove metodologije omogućiti vlastodršcima. Nema sumnje kako će povoljniji izračun vrijednost ekonomije momentalno smanjiti razinu fiskalne neodgovornosti vlastodržaca (prekomjerni deficit i sl.). Javni dug koji se ogleda u BDP-u tako će relativno pasti. U praktičnom smislu za građane, porezne obveznike, to neće donijeti nikakvo olakšanje, upravo suprotno, stvorit će tek povoljniju poziciju za vlastodršce i gurnuti javni dug još malo prema gore.

Na prvi pogled primjena nove metodologije za Hrvatsku je dvosjekli mač. Vlada žarko želi prikazati rast BDP-a bez obzira na realno stanje ekonomije, a kakvo je to stanje najbolje osjećamo sami u svakodnevnom životu. S druge strane taj novi (bolji) rezultat donosi sa sobom i veće obveze prema EU koje se plaćaju iz državnog proračuna Hrvatske. Dakle ako kurvanje i šverc pomognu da hrvatski BDP nakon 10 kvartala konačno pokaže pozitivan predznak tada će obveze prema EU biti i do 500 milijuna kuna veće. Kakva farsa! Domaći i EU birokrati ukrali nam loptu i sada je jedan drugome namještaju na volej! Ovo što meni kao poreznom obvezniku izgleda kao dilema, rekoh “dvosjekli mač”, nije nikakva dilema jednom Branku Grčiću, jer on ne gubi ništa u slučaju da mora platiti 500 milijuna kuna veću EU članarinu. To ionako nije njegov novac već novac poreznih obveznika, dakle dilema ne postoji. Taj trošak će staviti u korelaciju sa rastom BDP-a pa će isti neinformiranom građaninu on izgledati opravdan. Ipak za poreznog obveznika nema praktične koristi od uzimanja u račun sive ekonomije. Za njega ostaje, kao i obično, tek da plati trošak ove nakaradne političke igre.

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

branko_pimp_bdp

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Birokratski konzumerizam

11 Utorak velj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 22 komentara

Oznake

birokracija, Država, ekonomija, energetski certifikat, EU, konzumerizam, kriza, planiranje, politika, potrošnja, projekti, resursi, siromaštvo, strategija, subvencije

Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.

Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.

Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.

Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.

Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.

Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda

Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.

U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.

No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?

Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.

Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).

Primjer drugi – Energetski certifikati

Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.

Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.

Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.

U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.

U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.

Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?

Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?

Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.

Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.

U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.

Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:

Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slavko Linić: “Trebamo Kapitalca!”

16 Ponedjeljak pro. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 7 komentara

Oznake

ekonomija, internacionala, klasični liberalizam, kriza, Libertarijanizam, oporavak, SDP, Slavko Linić, strategija

Na jučerašnjem skupu u Rijeci SDP je najavio radikalan politički zaokret. Novi smjer neminovno vodi putem klasičnog liberalizma odnosno libertarijanizma, što se moglo naslutiti na samom početku skupa kada je zvučnike parala himna radničkog socijalizma tzv. internacionala.

Nakon uvodnog obraćanja premijera Milanovića, koji je okupljenima rastumačio kako radničkog pokreta više nema jer su ga zamijenili programeri, na govornicu je stupio ministar Linić, ponovio smjernice propale socijaldemokratske ekonomske politike (borba za radna mjesta, a ne za potrošača), te nakon toga najavio radikalan ekonomsko-politički zaokret jasno poručivši:

Trebamo Kapitalca!

trebamo_kapitalca

S obzirom da je suprotna strana već regrutirala dr. Harrisa, što je premijer okarakterizirao kao “ne dobro” odnosno “nepošteno”, vjerojatno razočaran nepravednom redistribucijom intelektualnog kapitala (jednog eminentnog stručnjaka naime ne može se prepoloviti pa da takav nastavi učinkovito i pravedno savjetovati dvije zainteresirane strane), izbor je, sada shvaćam, nužno pao na jedinog raspoloživog pandana – mene.

Ponosan sam što premijer vjeruje kako smo ovako osnaženi i ujedinjeni na pola puta do “boljega”, i istovremeno polaskan što za HDZ kaže da je na pola puta do “gorega”. Time naime daje svima do znanja kako je mojim angažmanom u SDP-u dr. Harris deklasiran, a njegov trud u HDZ-u uzaludan. Eventualnim preuzimanjem vlasti u naredne dvije godine HDZ bi tako mogao tek pokvariti ono što će SDP, uz moju voluntarnu kontribuciju, do tada urediti.

Vijest je prenijela Nova TV u svojem središnjem Dnevniku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. inače volim fotomontirati ali ovaj tipfeler Nova TV je originalan 😀

HSLS-ov gospodarski plan i hrvatsko političko jednoumlje

13 Srijeda stu. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 8 komentara

Oznake

ekonomija, gospodarski plan, gospodarstvo, HSLS, politika, program, stranka

GreyScale

Gospodarski plan HSLS-a, kao i zadnja vijest o njihovoj viziji regionalnog ustroja Republike Hrvatske u paketu čine svojevrstan manifest još jedne u nizu socijalističkih, ili korektnije rečeno – kolektivističkih stranaka – hrvatskog političkog spektra. Nema na političkoj sceni nekog šarenila, da se razumijemo. Politička realnost Hrvatske je monokromatska, a razlika između ljevice, desnice ili tzv. centra je u količini vode kojom se razrijeđuje crnilo kolektivističkih vizionara koji stoje ispred njih.

HSLS tako predlaže, da krenem obrnutim slijedom počevši od zadnje vijesti, centralizaciju države kojom bi se, smatra Ferdelji, riješio problem “županica povampiranih za luksuznim automobilima”. Tako bi poput aktualne vlasti reducirao broj županija odnosno podijelio Hrvatsku na nekoliko administrativnih regija koje bi se učinkovitije nastavile baviti istim poslom kojim se bave i sada. Racionalnost, u ovom smislu, dakle definira više kao uži odnos između speficičnog zadatka i izvršitelja (1:1) nego kao pitanje smisla samo zadatka kojeg je država preuzela pod svoje ili nametnula građanima. Naime politika poticaja, koju spominju u gospodarskom programu, daje mi za pravo reći kako ne vjerujem u njihovu sposobnost racionalizacije jer oni i dalje namjeravaju novcem jednih građana (poreznih obveznika većinom iz kategorije fizičkih osoba) poticati druge građane iz kategorije poduzetnika ili mase socijalno ugroženih (ugroženi su postali upravo zbog bezbrojnih programa koji potiču socijalu). Razlika između modela horizontalnih poticaja koje predlažu te vertikalnih kakve imamo sada je, uvjeravam vas, tek u broju slova u tim riječima. U praksi je nema. Novac će tek biti redistribuiran nekome drugome, a korist po oporezovane građane bit će ista kao i u aktualnom modelu poticajne politike.

S druge strane tu je ideja da svaka regija a priori mora funkcionirati kao država u malom. Tako u svaku regiju smješta sveučilište, kliničku bolnicu, i pazite ovo – narodno kazalište kao i “prirodno pripadajuće ministarstvo”. Zar ovo ne zvuči kao čisti komunizam? Ja doista vjerujem kada bi građani podržali ovaj program da bi vlast koja smišlja ovakve ideje stvarno pokušala iste i realizirati. No realno ne postoji nešto poput “prirodno pripadajućeg ministarstva”, pri čemu mislim na vezu ministarstva poljoprivrede i Slavonije pa turizma i Dalmacije, a isto se odnosi i na ideju aktualne vlade da se promet veže uz Rijeku. Bezveze. Radi se naravno tek o manipulaciji mišljenjem javnosti. Prirode nema u ovoj priči kao što ni državnih institucija nema u prirodi. Iza svega je vizija neke osobe ili usuglašene organizacije u lovu na politički tron. Ovdje ne smatram HSLS nečim posebnim. Svaka borba političke stranke bez obzira na njen polaritet svodi se na isto.

Ono što u vijesti završava Josip Budimir, njihov ekonomski strateg, sa argumentacijom uštede koja bi se ostvarila regionalnim reustrojem, može se postići općenitom redukcijom uloge države i lokalne uprave koje iziskuju financiranje javnim novcem odnosno novcem koji se osigurava represijom nad poreznom bazom – građanima. Država se treba kroz institucije baviti sa manje stvari nego što se bavi danas, što znači da se financira s manje novca građana. No straha u raspuštanju državne birokracije i javnog sektora ne bi trebalo biti iako je on dominantan. Naime ljudi imaju sposobnost uspostaviti sve potrebne servise na tržišnim principima što će stimulirati prirodnu alokaciju resursa u one stvari koje su poželjne i korisne ljudima pri čemu se štedi sav novac koji se danas izdvaja za financiranje nepotrebnih ali zakonski nametnutih birokratskih mjesta troškova za koje uglavnom nismo ni svjesni da postoje. Stoga je pretpostavka da će manji broj birokrata u manjem broju regija za manje novca uspješno obavljati isti broj zadataka po mojem skromnom mišljenju – slab argument. Prije će se desiti da će se manji broj zakonski određenih postupaka moći zadovoljiti u istom vremenu. Povjerenje koje su građani dali strankama s argumentima ovog tipa u pravilu se iskoristilo protiv građana.

Riječ-dvije o gospodarskom programu

Na samom uvodu je kritika ekonomskih strategija dosadašnjih vlasti koje se okarakteriziralo kao izgubljene u problemu planske redistribucije (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”). Ipak dosadašnje vlasti prakticiraju neoklasičnu sintetiziranu ekonomiju, a u tom smislu HSLS-ova fiksacija BDP-om te razlikom uvoza i izvoza koje stavljaju u središte svoje ekonomske priče govori da su na potpuno jednakom potencijalu. Ideje koje nude samo su dosad neiskušane makroekonomske strategije unutar istog dominantnog ekonomskog okvira, a ideje HSLS-ovih vizionara su jednake idejama aktualnih vođa, jednako totalitarnog prizvuka i bez ikakvog argumenta. Kažu tako da rast BDP-a nakon provedenih reformi koje nude “mora” iznositi 6%. Ma nemojte. A što ako DBP na kraju padne za 3%? Nikome ništa pretpostavljam osim građanima čiji će standard ljosnuti još malo u smjeru siromaštva i potpune apatije. Tko povjeruje u tu priču sasvim sigurno će za desetak godina čitati produženu listu promašenih predviđanja koju je započeo Nedjeljni komentar u odličnom tekstu o promašenim makroekonomskim predviđanjima koja proizlaze iz mainstream politika.

No ja ipak radije ne bih riskirao pa zato sada i drobim kako bih možda nekome skrenuo pažnju da u ovoj novoj priči i ideji nema baš ništa novo i neiskušano.

Nadalje, visoku potrošnju države, javni dug, deficit i fiskalnu centralizaciju rješavaju flat tax stopom poreza od 23% za poreze na dobit, dohodak, PDV. Porez na dobit dakle raste sa 20% na 23%. Čudi stoga što također dvije točke niže navode kako nije za očekivati oporavak gospodarstva dok se ne smanji porezno opterećenje jer poreze namjeravaju povisiti. Uz zadržavanje uloge države u postojećem okviru, uz manje birokrata u manje regija, očito je da možemo očekivati još gore gospodarske rezultate odnosno nastavak poznatih negativnih trendova. Jer ne znam zašto bih temeljem ovih ideja mogli očekivati nešto drugo. Zaista čudi kako ljudi smatraju da će ponavljanjem istog eksperimenta dobiti drugačiji rezultat, u našem slučaju rast gospodarstva. Ovo je matreijal za sociologe i psihijatre.

Vrijedna posebnog spomena je i ta fiskalna centralizacija kao problem. Naime ovogodišnji rashodi opće države od 142 milijarde HRK podijeljeni su između središnje države i lokalnih samouprava u omjeru otprilike 90:10 u korist središnje države. HSLS zamjera centralizaciji pa ipak predlaže ukidanje lokalnih samouprava i centralizaciju u nekoliko regija. Statistički tada bi redistribucija bila pravilnija, a u praksi lokalne samouprave financirale bi regionalne proračune pri čemu bi same u većini ostale zakinute za vlastiti novac. U gospodarskom planu navodi se nešto sasvim suprotno – decentralizacija pa čak i prepuštanje cjelokupnog prihoda od poreza na dohodak općinama i gradovima. Unatoč tome ne sumnjaju da će moći ustabiliti državni proračun i nastaviti baviti se jednakom količinom nepotrebnih birokratskih poslova kao i danas. Kontradiktorno, kontraintuitivno i nadasve neuvjerljivo.

O monetarnoj politici ne govore mnogo

Ipak spominju moment u kojem se smanjenjem obvezne pričuve nastojalo potaknuti banke na kreditni rizik, pa usmjeriti kapital na izvozne aktivnosti, što je rezultiralo debaklom pa se brže bolje vraćalo pričuvu na 14% i povlačenjem novca zbog stabilizacije kune prema euru. Problem koketira sa socijalnom kategorijom pa ni sami ne znaju što bi. Kažu ciljana inflacija je najbolja, pri čemu bi nužno smrznuli plaće, mirovine i socijalne naknade. I tu staju. Valjda su shvatili da su izgovorili nešto čega se ne bi posramio ni prekaljeni komunist. No debakl s izvozom je eksperiment koji su sasvim sigurno voljni ponoviti jer to je, ako se podsjetimo, osnova njihove ekonomske strategije.

Regulatorna politika

Ni riječi o tržišnoj ekonomiji. Naravno, jer to nije priča koju priča i jedna hrvatska stranka pa tako ni ova. Fleksibilnije radno zakonodavstvo o kojem govore vrlo opskurno je jedino što bih mogao povezati sa nečim pozitivnim. Obećanja da će država raditi brže i bolje, da će depolitizirati upravljanje državnim monopolističkim poduzećima, da će pravednije dijeliti poticaje, poticati izvozne aktivnosti (vidi monetarnu politiku) te da će ukinuti neke parafiskalije, ponovno su stvari kojima se gađa u emocije lakovjernih. Depolitizacija upravljanja monopolističkom tvrtkom jednostavno nije moguća jer se radi o tzv. “interesima države” koji su prvo i osnovno politički interesi. Nije u interesu vlastodržaca da državnom tvrtkom upravlja osoba koja nije stranački poslušnik, a kamo li poslušnik stranke u opoziciji. Stručnjake se u tom smislu ne sluša. Nije li nedavno Bandić najavio smjenu nepodobnih stručnjaka u svojim redovima? Da pogodim, to je svatko tko se stručnim argumentima suprotstavlja njegovoj političkoj komandi. Takav je prepreka. Zamislite sada kakve igre bi se odvijale u prepuštanju državne monopolističke tvrtke na upravljanje nekom tko ne sluša pa i kad ispadne da taj netko nije poželjnog morala pa i sam “hapa” na svoju stranu, a iza svega opet stoji država kao garantor posla i porezni obveznici koji financiraju neracionalno poslovanje.

Energetska politika

Ne damo INA-u, ne damo HEP, ne damo JANAF, ne damo ništa! Kapitalističke babaroge napadaju domaće vrednote! Usput štitimo okoliš! Ulažemo novac poreznih obveznika u obnovljive izvore energije! Donosimo strategije! U priču ubacuju i privatnike, no realno svjedočimo sinergiji planske ekonomije i poduzetnika koji će na oskudnom tržištu povlastica voditi prave ratove za kupnju boljeg položaja na tržištu. Ako to nije fašizam onda ne znam što je. Najava nastavka kleptokratsko-kronističke antitržišne i antikapitalističke realnosti u svakom slučaju jest jer ponovno ne znam zašto bi ovaj puta ista stvar urodila drugačijim plodom. Presudno je poštenje i dobre namjere? Ma dajte. Da ima išta u tome tada bi se borili za vaš novac nečime što vam je od direktne koristi, a ne vašim novcem da dođu na poziciju s koje će vam nastaviti uzimati novac naredne četiri godine, sami ili u talu s nekom drugom interesnom skupinom u obliku kakve koalicije.

Mirovinska politika

Da podsjetim. Novac postojećih umirovljenika isplaćuje se umirovljenicima od rada postojećih radnika, odnosno pola isplaćenih mirovina dolazi od uplata doprinosa tih radnika, a druga polovica iz općih poreza. Dakle u financiranju mirovina danas sudjeluju baš svi porezni obveznici, a mirovinski sustav, koji bi u svojoj naravi trebao biti fond s kapitaliziranom štednjom koju radnici ostvaruju tijekom svojeg radnog vijeka i od svojeg rada, pretvorio se u borbu za štrucu kruha koju za sebe i svoju obitelj stvara današnji radnik. Da ne govorimo o tome što tog radnika čeka sutra kada će očekivati mirovinu po istom principu jer od svojeg drugog stupa i neće dobiti mnogo, ako uostalom do tada i preživi tendencije nacionalizacije zbog puke potrebe isplate trenutnih mirovina.

Da vidimo što kaže HSLS o problemu. Kažu da je sustav neodrživ, a neodrživ je po njihovom mišljenju jer je preliberalan. Mili bože. Ovo će opet netko shvatiti kao produkt kapitalizma, “povampirenog liberalizma” (ovaj Lesarizam otkriva mogućeg partnera u koaliciji) i slobodnog tržišta. Mirovinska politika dakle prema njihovoj viziji treba biti restriktivna, a ljude demotivirati od preranog umirovljenja. Jel shvaćate apsurd? Dakle radi se o novcu građana kojeg očekuju koristiti u starosti u obliku mirovine, a država je ta koja im treba braniti da taj novac počnu koristiti kada to i žele. Prvo i osnovno tu su dobne restrikcije koje imaju tendenciju daljnjeg povisivanja dobne granice te mnogobrojne povlaštene mirovine koje se isplaćuju na temelju uskraćivanja prava onih koji doprinose mirovinskom sustavu. I ne radi se više samo o štednji jednog umirovljenika koju mora podijeliti sa još jedim, povlaštenim iliti socijalnim umirovljenikom koji za života nije uštedio ni pare, već o tome da niti ta prva štednja ne postoji u obliku tzv. fonda već se radi o razmetanju novcem radno aktivnog stanovništva, što sam spomenuo u prethodnom pasusu. Što je tu liberalno pobodu? Dijeljenje povlaštenih mirovina posredstvom politike i zahvaljujući državnom monopolu nad mirovinskim sustavom s apsolutnim pravom redistribucije novca jest sve samo ne liberalno.

U tom smislu predlažu mjere povratka osiguranika iz drugog stupa u prvi te odmah nakon toga primicanje principa funkcioniranja prvog stupa drugom stupu. Ovdje je nešto očito kontradiktorno. Naime ako drugi stup ne valja, na što otvoreno aludiraju i nude mogućnost povratka u prvi stup tada nije jasno zašto onda žele da prvi stup funkcionira više kao drugi stup. A drugi stup očito funkcionira dobro, za sada, jer se štednja uspješno kapitalizira za razliku od prvog stupa koji realno više ne egzistira u obliku fonda jer, ponavljam i opet, novac dolazi od tekućeg rada aktivnog radnog stanovništva, a ne od kapitalizirane štednje. Dakle HSLS bi rado da prvi stup funkcionira kao drugi, a s obzirom da se u drugi stup izdvaja tek 5% bruto plaće, za razliku od 15% koliko se mora izdvajati u prvi stup, očito je da u dogledno vrijeme to neće biti dostatno za normalan život pa je jedino rješenje koje vide upropastiti i to malo drugog stupa u upropašteni prvi stup. Ostaje jedino vjerovati da će prvi stup nakon toga funkcionirati više po načelima drugog stupa, što naravno neće.

Zdravstvena politika

Vrlo slična situacija kao i kod mirovina. Država jamči svakome zdravstvenu zaštitu, a tek malobrojnim poreznim obveznicima nameće obvezu da ga i plate. Rezultat je raspad sustava potkapacitiranog sa strane resursa, a zatrpanog sa strane potražnje. Dugovi se saniraju novcem iz proračuna, dakle obveznici cijenu sustava plaćaju višestruko, liječnici štrajkaju, liste čekanja sve duže. Monopol je očuvan jer liberalizacija bi, vjeruju mnogi, vratila kugu na ulice hrvatskih gradova.

Da vidimo viziju HSLS-a. Sustav koji se rasuo iz gore navedenog razloga spasit će kozmetičkim promjenama u postojećem okviru. Reogranizirat će, unaprijedit će, uskladit će, regulirat će, redifinirat će, završiti započeto. HZZO pretvaraju u suvremenu, stručnu i vrhunski informatiziranu financijsku instituciju. Da ne duljim, osuvremenjuju neučinkovit monopolistički sustav, a rezultat tih briljantnih ideja bio bi jednak današnjim rezultatima do kojih su dovele jednake ideje. Kao da ih prepisuju jedni od drugih. Nema sumnje, ovaj put će biti drugačije.

Obrazovna politika

Obrazovanje nije stvar koja se smije prepustiti građanima u ruke, jer bi oni, vjeruje se, odlučili degenerirati par stoljeća unatrag. Matematika bi se bavila kruškama i jabukama, a Zemlja bi ponovno postala ravna ploča. Stoga obrazovni sustav mora ostati državni monopol, a građane se mora poput ovaca usmjeravati u profesije za koje se garantira da su perspektivne i korisne. I tako smo po svim parametrima daleko ispod prosjeka svih država EU. Nema dosta visokoobrazovanih, nema dosta doktora, nema tehničara, nema istraživanja i nema znanosti. Rješenje za monopol jest upumpavanje još više novca u njega, nezadovoljnim učiteljima povisiti plaće, omogućiti studentima još više “besplatnog” studiranja i mnoge druge mjere kroz koje država uzima u svoje ruke još veću ulogu. Ukidanje obveznog školovanja nije opcija, a ne razmatra se niti uvođenje vouchera kao modela financiranja. Štoviše, razmatra se uvođenje programa genijalnog naziva “sve u školi” koji znači upravo to – učenika obvezati da pohađa državnu školu, poreznog obveznika da to plaća, a učenik, da se vratim na njega, u školi bi trebao obavljati apsolutno sve aktivnosti koje ga u teoriji mogu zanimati, počevši od prehrane, dopunske nastave, izvannastavnih aktivnosti, sporta i inoga. Najbolje da im organiziraju i trajni boravak u školi po uzoru na kineske obrazovne logore. Sve u ime statistike i izjednačavanja sa EU prosjecima. Liberalizam par exellance.

Socijalna politika

Sustav socijalne skrbi je preširok i institucionalizirano preusitnjen. Stoga je smatraju neracionalan. Posljedice stoga trpe, pazite ovo – državni proračun s jedne strane, a korisnici socijalne pomoći s druge strane. A gdje su porezni obveznici može li tko reći? Tko njih šljivi. Oni su samo sredstvo. Uglavnom sustav će racionalizirati, poboljšati, s jedne strane centralizirati s druge decentralizirati. Jedni će ostati bez potpora, a drugi će dobiti više. Sve skupa nastavak iste politike na kojoj se temelji država socijalnog blagostanja. Pomoći žele tuđim novcem sve većem broju zainteresiranih socijalnih narkomana.

Reforma lokalne samouprave i javne uprave

Decentralizacija kroz centralizaciju (21 županiju mijenja 6 regija), pravednija redistribucija proračunskog novca, sa 90:10 na 70:30 (povećanje u korist lokalnih samouprava). Učinkovitija birokracija čiji cilj je učinkovitije sisanje novca iz EU fondova, a to je birokratima osobito bitno s obzirom da je hrvatska bara presušila, otpuštanje par tisuća zaposlenih, racionalizacija, optimizacija itd. Zanimljivo je da se zalažu za smanjenje broja ministarstava ali kako ne spominju otpuštanje znatnog broja ljudi očito je da se zalažu tek za integraciju postojećih ministarstava u manji broj novih. Troškove reforme očekuju povratiti u državni proračun tijekom godine i pol dana. To je naravno glupost, a zašto je glupost pogledajte “Yes minister” i “Yes prime minister” pa ćete vidjeti. Neke stvari teško je protuargumentirati brojkom jer su po prirodi stvari sociološke.

Turizam

Turizam je važan i zato mu trebaju poticaji. A u nastavku pogledajmo upropaštavanje jedine gospodarske grane koja još uvijek donekle funkcionira, a funkcionira upravo zbog toga što je visoko disperzirana i teško se politički kontrolira. Ali i to se može okrenuti u korist političkog planiranja, samo treba ustrajati. Strategija razvoja turizma već postoji.

Poljoprivreda

Ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe, sve više hrane uvozimo – hrane koja je, usput rečeno, nekvalitetna i opasna, ljudi napuštaju selo, a polja se pretvaraju u šikare. Kriste.
Sve što treba jednom političkom planu jest da iznese hrpu negativnih besmislica i onda im okrene predznak te isto predstavi kao rješenje. Pa nije rješenje izmišljenog problema reći kako tog problema više neće biti! Rješenje problema jest ne izmišljati problem gdje ga nema jer pri tome izbjegavamo uvidjeti gdje on uistinu jest i kakav jest. Hrvatsko selo uništeno je, uvjetno rečeno, inzistiranjem na ekspanziji putem političkih razvojnih planova koje su slijedile politike poticaja raznih oblika. Tržište nije reagiralo na te signale kako su vizionari očekivali jer su vrlo brzo prepoznati kao lažni. Uvozna i manje opterećena roba lakše se plasira na domaće tržište i to je jedini razlog zbog kojega je ona češći odabir domaćeg potrošača koji oskudijeva resursima jer se oni troše osim za financiranje kolosalne državne administracije, socijalne, zdravstvene, mirovinske svrhe i na poticanje domaćeg gospodarstva gdje je poljoprivreda najznačajniji primatelj. Poticaji su doveli do prevelikog broja igrača na tržištu koji opterećeni preuzetim kreditima za proizvodnju na nepostojećem tržištu proizvode robu koja je cijenom odbojna domaćem i ikojem kupcu. Situacija u kojoj se našao poljoprivrednik nalaže da cijenu proizvedene robe podiže, u nadi da će njenom prodajom podmiriti preuzete obveze, a kako prodaja izostaje tako se računica urušava zajedno sa lažnom nadom. Ostaje bijes.
No bijes, kao ni osnovni problem, neće se riješiti nekom novom politikom istog tipa niti dodatnim poticajima “U ime gladnog hrvatskog puka” kako sugerira HSLS.

Promet

Ulaganja u luke, željeznicu, zračni prijevoz. Sad već doista vjerujem da stranke međusobno razmijenjuju strategije, nakon toga promijene font i prored u tekstu te isto pljusnu na svoj memorandum. “I dosad neviđena priča je tu”. Pristup dosad vodećih stranaka koji su kritizirali na početku (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”) ovdje je ponovno ispravan, a razlika je u tome što su se oni odlučili što će graditi, za razliku od dosadašnjih vlasti koje su… također odlučile isto.

Pravosudna politika

Sam uvod u ovu cjelinu otkriva kako i ova politička stranka smatra pravdu, pravo i pravosuđe državnim monopolom. Kažu, “efikasno i neovisno pravosuđe osnovni je uvjet za gospodarski rast…” – TOČNO! Jer jedna od osnovnih zadaća prava i pravosuđa jest zaštita imovinskih prava građana – pa nastavljaju: “… , za ostvarenje socijalne države te ostvarenje zakonom zajamčenih prava građana” NETOČNO! Pravo i pravosuđe se ne bi trebalo baviti izgradnjom socijalne države u kojoj su doista zakoni bitni za ostvarenje zajamčenih prava građana – u naravi ne radi se o pravima već povlasticama koje su osigurane zakonima osmišljenima isključivo u tu svrhu. Navedeno nije u skladu s načelima vladavine prava, a s vladavinom prava se vole razmetati sve političke opcije. Naravno, sasvim neopravdano.

Kažu “skratit će rok sudovanja na godinu dana”, a već u slijedećoj točci kako neće osnivati nove sudove. Naime rok je relativna stvar, doista okolnosti suđenja nije moguće uvijek unaprijed predvidjeti pa govoriti paušalno o određivanju maksimalnog roka “sudovanja” (zanimljivo je kako su lukavo izbjegli reći “rok za donošenje pravomoćne presude”) nema nikakvog smisla ni osnove, kako u teoriji tako ni u praksi. Upravo osnivanje novih sudova može uvelike pomoći ubrzanju pravosudnog procesa i to na način da se zakoni usklade s načelima vladavine prava i dozvole samostalna sudišta ili arbitraže na tržišnim principima. Zakoni bi trebali biti egzaktna forma, ne apstrakcija poput postojećih, koji služe interesima političara i zaštićenih skupina, a kao egzaktne ih može tumačiti i u sporovima arbitrirati baš svatko.

Ostatak ove cjeline uglavnom se odnosi na preimenovanje sudova, npr. Općinske bi preimenovali u Temeljne, te organizacijske rošade u smislu pripajanja jednih sudova drugima i obrnuto.

Kultura

Još jedno u nizu ekskluzivnih prava države odnosno kako kulturu percipiraju političari. Da ne ulazim u detalje.

A ne bih niti za kraj davao neki poseban zaključak s obzirom da je ovo u cijelosti tek subjektivan komentar. Ipak, pitanje je koji je realno interes građana da opetovano podržavaju iste političke ideja koje cirkuliraju iza naziva političkih stranaka, gdje je sam naziv stranke očito jedina razlika? Potez predsjednika HSLS-a da si smanji plaću vremenski se poklapa sa objavljivanjem gospodarskog plana HSLS-a koji očito kreće u neku vrstu ofenzive. Eventualnim dolaskom na poziciju u dogledno vrijeme i nastavkom politike na koju smo već navikli od dominantnih stranaka pozicije i opozicije taj simbolični potez bit će u potpunosti kompenziran jer vlast znači kontrolu nad najvećom blagajnom u okviru hrvatskih granica – državnim proračunom teškim više od 120 milijardi HRK.

Napisat ću još jedan tekst u dogledno vrijeme u kojem ću usporediti programe političkih stranaka, u obliku nekog crosstaba, gdje se nadam da će te sličnosti o kojima govorim isplivati na površinu i postati očitije. Čekam gospodarski plan HDZ-a koji još nije objavljen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Priručnik za razvoj poduzetništva

03 Četvrtak lis. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 4 komentara

Oznake

austrijska škola ekonomije, CEA, ekonomija, gospodarstvo, Iustitia, klasični liberalizam, kriza, priručnik za razvoj poduzetništva, razvoj poduzetništva

U 23 godine postojanja suvremene hrvatske države, bili smo svjedoci strašnih posljedica nepromišljenih i neuspješnih intervencija državnog monopola sile u mnoge sfere života hrvatskog društva, a posebno u gospodarstvo. Porezno opterećenje u Hrvatskoj jedno je od najvećih na svijetu, radno zakonodavstvo preuzeto iz sustava samoupravnog socijalizma jedno od najrigidnijih u Europi, a glomazan aparat državne uprave iznimno je birokratiziran i neučinkovit.

Država tako svojim politikama sustavno guši i uništava najmanje poduzetnike, kojima je i u najslobodnijim tržišnim uvjetima teško pokrenuti uspješan biznis koji će stvarati (a ne samo redistribuirati) bogatstvo, nova radna mjesta i omogućavati pojedincima da žive od plodova svoga rada, a ne od socijalnih davanja.

Devastirajući rezultati ovakvih intervencionističkih ekonomskih politika očituju se poglavito u visokom stupnju nezaposlenosti, sve manjem privatnom sektoru i smanjenoj proizvodnji, te sve većem zaduživanju središnje države i proračunskom deficitu. Dodamo li navedenom činjenicu da socijalni transferi danas predstavljaju 54% hrvatskog proračuna dok dodatnih 19% čine naknade za zaposlene u javnom sektoru, ostaje nerazumljivo kako dobar dio hrvatske intelektualne i političke elite krivca za stanje u našem društvu može vidjeti u liberalnom kapitalizmu koji u Hrvatskoj zapravo nije nikada ni zaživio.

Glasni zagovornici snažne socijalne države kao da odbijaju vidjeti da upravo državna kontrola i sveprisutnost koče napredak i blagostanje društva. Svojom populističkom mantrom o snažnoj regulaciji privatnog sektora i visokim porezima oni guraju društvo u opasnu padajuću spiralu loših i sve gorih državnih intervencija iz koje je sve teže i teže izaći.

Najbogatiji i najkorumpiraniji u ovom sustavu najbolje prolaze upravo zato što imaju kapital kojim lakše podnose masivno oporezivanje i regulaciju dok birokratske prepreke nerijetko preskaču “podmazivanjem” određenih državnih službenika. To im omogućuje održavanje oligopola njihovih poluuspješnih kompanija koji bi se u sustavu liberalnog kapitalizma urušio pred boljim konkurentskim idejama i uspješnijim poduzetnicima.

Uočavajući ove tendencije u Hrvatskoj i proučavajući primjenu ideja ekonomske politike liberalnog kapitalizma koje leže u osnovama Austrijske škole ekonomike u nekim drugim europskim državama poput Estonije, Švedske i Slovačke, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) i Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” kroz ovaj priručnik predlažu zaokret od neuspješnih i propalih intervencionističkih ekonomskih politika hrvatskih vlada te daju pregled konkretnih makroekonomskih mjera i prokušanih metoda za oslobađanje gospodarstva i postizanje prosperitetnog društva.

Također, čitateljima se nudi i niz mikroekonomskih savjeta za pokretanje vlastitog posla u postojećim nepovoljnim uvjetima kako bi se poduzetnicima što više olakšalo poslovanje i potaklo ih se na pretvaranje vlastite poduzetničke ideje u uspješan biznis te tako što prije pokrenuo rast privatnog sektora i smanjio utjecaj države na gospodarstvo.

Priručnik možete preuzeti na web stranici udruge “Iustitia”.

prirucnik_poduzetnistvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Širimo optimizam porezima i planskim rastom cijena!

26 Četvrtak ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ Komentiraj

Oznake

BDP, deficit, ekonomija, fiskalizacija, gospodarstvo, inflacija, javne investicije, Linić, nameti, planska ekonomija, porez, poticaji, proračun, rast, rast cijena, rebalans, rezovi, socijalizam, turizam, vlada

Niti smanjenje nameta turizmu, niti fiskalizacija ugostitelja i tržnica nije zadovoljila gladna usta političara niti apetit državnog proračuna. Vrijedi stoga grešku u očekivanjima tih institucija ispraviti povratkom na staro, što nažalost ne znači ukidanje zakona o fiskalizaciji ako ste se već poveselili, već podizanje poreznog opterećenja. Ugostitelje koji nisu pomogli proračunu s PDV-om od 10%, unatoč uvođenju moderne fiskalizacijske tehnologije (koja postaje Vladin izvozni proizvod), ministar financija odlučuje motivirati povećanjem PDV-a na 13%. U istoj mjeri raste stopa poreza na ulje, šećer ali i na vodu. Voda, taj čovjeku najvažniji prirodni element tako će nam postati još i bliži, zahvaljujući većem porezu (vodovod je i vaše ljudsko pravo, pa vrijedi i da ga državi bez puno pitanja platite). Srećom pa je briga o vodoopskrbi i odvodnji u rukama naših javnih poduzeća koja će nam vodu učiniti dostupnijom, zahvaljujući posljedično višoj cijeni. Nelogično? Ne brinite,

u nadi je spas!

Ekonomija u ruinama još jednom će morati pokušati nemoguće – rastom podržati želju državne birokracije da nastavi bujati na njen račun. Utopija. Odlučno se nastavljaju povećavati državni rashodi, dakle političkim putem umaknuti od poreznih obveznika više i potrošiti više.  Nažalost u tom manijakalnom i nelogičnom postupanju, krađi i trošenju tuđeg novca, tek manji dio otpada na onu vrstu potrošnje koju bi građani bili spremni u znatnoj mjeri odobravati kao potrebnu zbog financiranja voljenog državnog školstva, zdravstva i drugih usluga za koje su navikli da im nude državne monopolističke institucije.

No prikupiti više pa to potrošiti znači ujedno i zadržati deficit na trenutnih 13 milijardi kuna, ali to nije ono što planira Vlada. Njen plan je potrošiti još i više, zadužiti živućeg i još nerođenog poreznog obveznika sa dodatnih 6 milijardi kuna i to već do kraja slijedeće godine. Javni dug bi do tog trena mogao premašiti i 230 milijardi, ako je vjerovati planu novog zaduženja to je jedino u što nemamo razloga ne vjerovati.

Trošit će se više na više birokrata, na članstvo u ime njenog veličanstva EU, kao i na još više poticaja odabranim gospodarstvenicima kleptokratima, državnim tvrtkama “od posebnog interesa” (prema “Poslanici birokratima: 6.20.” ) među koje spadaju i prema posebnim aranžmanima privatizirana brodogradilišta čiji će vlasnici za njihovo daljnje financiranje trošiti ne svoj novac već novac građana.

U ime općeg dobra radna mjesta i tvrtke za koje tržište više nema potrebe tako postaju kulturna baština koju se štiti od propadanja na način da se njihovim financiranjem upropaštava ostatak malobrojnih produktivnih građana koje tržište još uvijek treba. Skretati novac mimo realnih potreba tržišta i građana, a braniti interese političara i njihovih igrača u ime antikapitalističkih ideala, ionako je put kojim ovo društvo odlučno korača, pa neka mu i bude po volji. Ako nam ponestane WC papira uvijek možemo vojnom akcijom preuzeti nečiju tvornicu papira, a na isti način i sve ostalo što se dotiče nečijeg osobnog vlasništva nad sredstvima.

Tako su rezovi koje je samo jezikom provodila Vlada dovršeni i s obzirom da blebetanje nije dalo rezultata valja im da konačno zasukaju rukave i krenu odlučnije nastaviti s poreznom pljačkom u čije ime će se izroditi još zakona kojima će je poduprijeti i učiniti legitimnom. Svi koji se s tim pogledom na pravdu ne slažu jamačno su antidržavni element koji će podleći pravdi.

Ali ne prepustite se olako osjećajima razočaranja jer Vlada ovaj puta daje nešto nečuveno, nažalost tek u slučaju ako vam se pamćenje briše nakon 12 sati, ona širi optimizam i uvjerava vas kako se svjetlost na kraju tunela već nazire. Ne zamarajte se gledati u daljinu jer ste prenisko da biste svjetlo ugledali. Svjetlo vide tek oni s Markovog Trga. Vi ćete prema njihovim računicama morati pričekati do kraja iduće godine, kada će se ukazati rast gospodarstva od 1,3% (valjda na konto poticaja HŽ-u, brodogradnji i birokratskih poslova, dakle opet od novca koji vam je otet na štetu realnog ekonomskog rasta), a u 2015. kad planska ekonomija doživi svoje prvo proljeće u povijesti čak 2,2%. Uslijedit će početak 2016. i prvo ljeto planske ekonomije, sa 2,6%, te nakon njega još dugi niz plodnih i pod odlučnom rukom prosvjećenih tirana vođenih godina. Isplatit će vam se kupiti i nove kupaće gaće, osim ako ne bude nestašice istih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je Vlada odabrala Pro-business ekonomsku politiku?

26 Ponedjeljak kol. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 6 komentara

Oznake

alokacija, business, ekonomija, politika, resursi, tržište, vlada

Mnogi će na prvu pomisliti kako su pro-business i pro-tržišna ekonomska politika ista ili usporediva stvar no ovdje se radi o dva suštinski kontradiktorna pristupa ekonomiji.

U oba pristupa neosporna je uloga poduzetništva u razvoju društva, stvaranju radnih mjesta i poboljšanju standarda, a za razvoj poduzetništva bitno je kakav stav prema tom pitanju ima Vlada. Suštinske razlike između pro-business i pro-tržišne politike nalaze se upravo u tom stavu.

Zagovornici pro-business politike smatraju da vlada treba pomoći razvoju poduzetništva (određene tvrtke ili industrije) kroz poticaje, porezne olakšice ili druge prednosti koje se mogu regulirati i zakonski. Nasuprot tome, zagovornici pro-tržišnog pristupa smatraju kako Vlada može pomoći tek ukoliko osigura poduzetnicima jednake uvjete za tržišno natjecanje. U tom pogledu najviše će pomoći zaštitom imovinskih prava građana unutar sustava vladavine prava (dakle mjerom nevezanom uz samu ekonomsku politiku ali nužnu za neometan razvoj i prosperitet građana).

Već nebrojeno puta dokazano je kako uplitanje vlasti u tržište šteti svima, osim naravno onima koji su u poziciji da primaju izravnu pomoć posredstvom vladine politike. U takvim uvjetima, gdje kupac više nije odlučujući faktor u tome hoće li poduzetnik uspjeti ili ne (kupac kao što znamo glasuje svojim novcem, kupnjom ili nekupnjom proizvoda), tvrtke sve više vlastitih resursa usmjeravaju prema osiguranju daljnjeg povlaštenog položaja i odnosa sa vlastodršcima (npr. kroz lobiranje i mito), a sve manje na zadovoljavanje realnih potreba kupaca. Razvoj takvog odnosa prema ekonomiji često završava pojavom kleptokracije i kronizma.

U konačnici, kupci plaćaju posljedice takve politike kroz višu cijenu proizvoda, a porezni obveznici kroz više poreze i niži standard pri čemu sami ostaju zakinuti za mogućnost da i samo postanu tržišni sudionici uslijed političkog protekcionizma odabranih poduzetnika. Osim direktnih povlastica postoje nebrojeni indirektni načini protekcionizma poduzetnika poput primjerice sustava licenciranja ili raznoraznih komora.

Dakle osnovna razlika između pro-business i pro-tržišne ekonomske politike jest u tome što u prvoj o poslovnom uspjehu na tržištu odlučuje vlast, na način da odabranima daje prednost pred drugima, dok kod pro-tržišne vlast osigurava jednake uvjete svima i ostavlja tržištu i mehanizmu konkurencije da djeluju sinergijski za korist tržišnih sudionika. Pro-tržišna ekonomska politika teži omogućavanju i očuvanju slobodnog tržišta.

Pitao sam Vladu RH na Twitter slijedeće:
@VladaRH biste li definirali vašu ekonomsku politiku kao plansku (ovdje ulazi i probusiness) ili kao slobodnotržišnu?

a Vlada je odgovorila slijedeće:
@kapitalactwitt U nekoliko je navrata premijer napomenuo kako smo “pro-business”.

S obzirom na probleme o kojima čitamo u dnevnom tisku i osjetimo u ekonomskoj zbilji smatram ovo iskrenim i točnim odgovorom. Uzrok krize u Hrvatskoj i u većini zemalja EU jest preveliki upliv vlastodržaca u ekonomska pitanja kroz manipulacije zakonskim okvirom kojeg se prilagođuje da služi potrebama poduzetništva (ovdje uspjevaju u pravilu oni koje poduzetništvo ne zanima, već politička privilegija i korist od iste) i birokratske vizije razvoja ekonomije te kroz razne vezane poticajne mjere (EU fondovi).

I s obzirom na očite nedostatke pro-business strategije kako to da je Vlada RH odabrala baš nju umjesto pro-tržišne? Suština vlade jest da vlada, a ne da sekundira i služi nekakvom slobodnom tržištu. O tome će govoriti pogrdno. Pro-business politika daje vladi moć da upravlja državom i građanima, a istovremeno stvara iluziju slobodnog društva.

Suština pro-business ekonomije je identična onoj planske ekonomije i obje teže polaganom i bolnom umiranju uslijed pogrešne alokacije resursa. Raspad planske socijalističke ekonomije desio se uslijed nemogućnosti iznalaženja računice nad sredstvima proizvodnje koja bi zamijenila mehanizam cjenovnih signala slobodnog tržišta. Pro-business strategija raspada se uslijed istoga ali uz shvaćanje da tržište po prirodi stvari doista pripada ljudima i odvija se na tom nivou. No vlada ipak intervenira, pogoduje odabranima, čime unosi distorziju u cjenovne signale i onemogućava ostalim sudionicima da optimalno alociraju resurse s kojima raspolažu. Uslijed takve distorzije cjenovnih signala, uz izostanak pravovremene reakcije i kontrakcije tržišta, nastaju tzv. baloni. Vlada voli intervenirati i u tom slučaju, “popravljajući” vlastite greške novcem poreznih obveznika.

A kakvo je vaše mišljenje o ovom pitanju? Ukoliko ste za pro-business politiku, a protiv pro-tržišne onda zasigurno smatrate ispravnim slijedeće tvrdnje:

1. Vlada treba pomoći određenim granama ekonomije kroz niže poreze, u našem primjeru to bi bio turizam.
(pro-tržišni stav: jednak porez svima)
2. Vlada treba pomoći određenim poduzetnicima kroz posebna prava, u našem primjeru to bi bio Zakon o strateškim investicijama gdje se velike investitore oslobađa birokratskih prepreka, daje im se novac iz proračuna za subvencioniranje zapošljavanja, porezne olakšice do 50% itd.
(pro-tržišni stav: jednak odnos i prema velikim i malim poduzetnicima)
3. Vlada može/treba oduzeti imovinu građana kako bi je stavila u funkciju ekonomskog razvoja. U našem primjeru to je najavljeni porez na nekretnine koje nisu u funkciji.
(pro-tržišni stav: zaštita imovinskih prava građana je osnova njihovog prosperiteta. Zbog interesa osobe b Vlada ne bi trebala imati pravo nasrtati na imovinu osobe a i zanemarivati njene interese da slobodno raspolažu vlastitom imovinom)
4. Vlada treba osiguravati povoljne poduzetničke kredite, u našem slučaju pogledajmo današnju vijest na Indexu.
(pro-tržišni stav: pitanje kreditiranja jest tržišno pitanje gdje davatelj kredita treba uračunati rizik i biti spreman suočiti se s eventualnim gubitkom uslijed loše procjene, a loš poduzetnik sa gubitkom imovine. Privatne projekte ne financira se ili subvencionira novcem poreznih obveznika)
5. Vlada treba propisivati carinske tarife i kvote kako bi zaštitila domaći proizvod pred stranim.
(pro-tržišni stav: carine povisuju cijene proizvoda, a kvote mogu uzrokovati nestašicu. Ukoliko gdje postoji jeftijini proizvod kupac treba imati slobodu sam odlučiti hoće li kupiti jeftiniji strani ili skuplji domaći proizvod (ili obrnuto) za vlastiti novac)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

← Older posts

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...